REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3603/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perici, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja EJP, [adresa], državljanina Savezne Republike Nigerije, smještenog u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska cesta 41, kojeg zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi poništenja rješenja, 21. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, KLASA: UUP/I-216- 03/26-06/214, URBROJ: 511-01-214-26-10 od 18. svibnja 2026.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da pružatelju pravne pomoći, odvjetnici Martini Grgec, isplati iznos od 1.250,00 eura (tisućudvjestopedeseteura), u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za Dublinski postupak, KLASA: UUP/I -216-03/26- 06/214, URBROJ: 511-01-214-26-10 od 18. svibnja 2026. odbacuje se zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu, te se određuje transfer predmetne osobe u Republiku Bugarsku u roku od 6 mjeseci od odluke Republike Bugarske o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom (točke I. i II. izreke).

2. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj osporava odluku tuženika u cijelosti iz svih zakonom dopuštenih razloga. U bitnome navodi kako individualno jamstvo prihvata tražitelja nije traženo, niti je ono dopisom Republike Bugarske dano, niti o osiguravanju prikladnih uvjeta prihvata, niti o osiguranju ikakvih proceduralnih jamstava u pogledu mogućnosti i efikasne provedbe postupka međunarodne zaštite u skladu sa zajedničkim standardima sustava azila u Europskoj uniji (EU).

2.1. Ističe da je na saslušanju 23.04.2026. godine ukazao sažeto ali u bitnome na diskriminirajuće postupanje i okruženje prema njemu temeljem rase – boje kože, u odnosu na što u upravnom postupku dalje nisu utvrđivane niti individualne okolnosti niti stanje u Republici Bugarskoj, a da jesu pojasnio bi situacije i okolnosti diskriminirajućeg postupanja prema njemu, na primjer od strane policijskih službenika u Bugarskoj, od strane građana, prodavača i ostalih djelatnika. Time su, na njegovu štetu, bitne činjenice ostale neutvrđene, nije proveden propisani postupak te su povrijeđena opća načela zajedničkog sustava azila EU i uvjeti za primjenu odredaba Uredbe br. 604/2013 kao i odredbe čl. 15., 28. i 29. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25, dalje: Zakon) te čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP).

2.2. Tužitelj navodi da sudjelovanje države u „dublinskom“ sustavu mora biti takvo da osigurava poštivanje temeljnih ljudskih prava priznatih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Mora se provesti ozbiljna i individualna procjena, a ne primijeniti automatski, formalistički pristup. Stoga, unatoč prihvatu odgovornosti Republike Bugarske, donošenje odluke bez ispitivanja navedenih uvjeta predstavlja stvarno negiranje prava na sudjelovanje u postupku, pravo na informaciju i negiranje prava na efikasni pravni lijek protiv odluke o transferu.

2.3. Nadalje, navodi da Republika Hrvatska nije dužna provesti transfer, jer ima mogućnost sama ispitati zahtjev za azil s obzirom na klauzule suvereniteta i humanitarnu klauzulu predmetne Uredbe. S obzirom na konkretne okolnosti i izložene pravne obveze i praksu, to nije samo mogućnost nego i obveza Republike Hrvatske. Poziva se na pojedinačno naznačenu praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (dalje: VUS RH), kao i izvješća međunarodnih organizacija, koje citira te navodi da sve istaknuto ukazuje na ispunjenje uvjeta za izuzeće od primjene članka 18. i 29. Uredbe (EU) br. 604/2013.

2.4. Tužbom zahtjeva da sud poništi osporeno rješenje, uz odobrenje besplatne pravne pomoći i nalog tuženiku da plati troškove upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da je tužitelj u Republiku Bugarsku ušao 24. srpnja 2025. na temelju schengenske vize za kratkotrajni boravak koju je izdala Republika Bugarska, s rokom važenja od 18. srpnja 2025. do 16. listopada 2025., a istu je napustio prije isteka valjanosti vize te potom izravno došao u Republiku Hrvatsku. Namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazio je 6. siječnja 2026., a zahtjev je podnio 9. siječnja 2026. Navedene činjenice odlučne su za primjenu članka 12. stavka 4. Uredbe 604/2013. U trenutku podnošenja zahtjeva tužitelj je dakle raspolagao vizom koju je izdala Bugarska, a čija je valjanost istekla 16. listopada 2025., odnosno manje od šest mjeseci prije podnošenja zahtjeva. Riječ je o objektivnom kriteriju odgovornosti koji se primjenjuje neovisno o razlozima zbog kojih je zahtjev podnesen u drugoj državi članici ili o želji podnositelja da njegov zahtjev razmatra upravo ta država.

3.1. Tuženik navodi kako tužitelj neosnovano prigovara što od Republike Bugarske nije zatraženo niti pribavljeno individualno jamstvo o smještaju i uvjetima prihvata. Naime, obveza pribavljanja takvog jamstva prije transfera, ustanovljena presudom ESLJP u predmetu Tarakhel protiv Švicarske , odnosi se isključivo na posebno ranjive kategorije tražitelja — u citiranom predmetu radilo se o obitelji s malodobnom djecom, kojoj je pojačana zaštita priznata upravo zbog djece kao osobito ranjivih subjekata. Tužitelj je punoljetna, zdrava i radno sposobna osoba, u čijem spisu nije utvrđena nijedna okolnost ranjivosti u smislu članka 21. Direktive 2013/33/EU (maloljetnost, invaliditet, teška bolest, trudnoća, žrtva mučenja i slično). Prema ustaljenoj praksi Suda EU predmnjeva da će odgovorna država članica postupati u skladu s temeljnim pravima jest oboriva, ali teret dokazivanja postojanja „stvarne opasnosti” koja doseže „posebno visok prag ozbiljnosti” leži na tražitelju. Obveza traženja pojedinačnog jamstva nije opće pravilo primjenjivo na svaki dublinski transfer, nego iznimka vezana uz utvrđenu ranjivost, koje u ovom slučaju nema.

3.2. Nadalje, tuženik navodi kako dublinski sustav počiva na načelu uzajamnog povjerenja medu državama članicama, odnosno na pretpostavci da svaka država članica poštuje pravo EU, Povelju EU o temeljnim pravima, Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Konvenciju o statusu izbjeglica. Ne postoji pritom odluka ESLJP ni Suda EU kojom bi bilo utvrđeno da u Bugarskoj postoje sustavni nedostaci usporedivi s onima koji su bili utvrđeni u predmetu M.S.S. protiv Belgije i Grčke. Dodatno, iako bi se neslanje zahtjeva za individualnim jamstvom prihvata tražitelja moglo promatrati kao administrativni propust tuženika, takav propust nije išao na štetu tužitelja jer je tuženik prethodno provjerom relevantnih izvješća i analiza navedenih u ovom odgovoru na tužbu i procjenom moguće pripadnosti tužitelja kategoriji ranjive skupine osoba, kao i provedenim saslušanjem, utvrdio nepostojanje zapreke za postupanje bez traženja individualnog jamstva prihvata. Ujedno, u drugim slučajevima zahtjeva prema Republici Bugarskoj u kojima je traženo individualno jamstvo prihvata uočeno je da Republika Bugarska više ne šalje tražena jamstva. Mogući razlog za takvo postupanje mogao bi biti stupanje na snagu i primjena nove Direktive (EU) 2024/1346 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (preinaka) kojom se utvrđuju novi, stroži i obuhvatniji uvjeti prihvata tražitelja međunarodne zaštite.

3.3. Tuženik ističe kako navodi tužitelja o postupanju prema njemu tijekom viznog boravka u Republici Bugarskoj ne dosežu prag zaštite iz čl. 3./4. EKLJP-a/Povelje EU S obzirom na to da tužitelj nikada nije podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Bugarskoj niti je ikada bio uključen u bugarski sustav prihvata tražitelja azila

— u Bugarsku je ušao na temelju schengenske vize za kratkotrajni boravak i napustio ju je prije isteka njezine valjanosti, stoga njegova iskustva iz razdoblja viznog boravka nisu mjerodavna za ocjenu uvjeta prihvata koje bi doživio kao tražitelj međunarodne zaštite nakon transfera. Pored navedenog, postupanje privatnih građana ne predstavlja postupanje za koje je odgovorna država, osim ako se dokaže da država sustavno izostavlja pružiti zaštitu od takvog postupanja, što tužitelj nije ni tvrdio niti dokazao. Pojedinačni rasistički incidenti postoje, nažalost, u svim državama članicama, ali oni sami po sebi ne čine transfer nezakonitim prema Uredbi 604/2013. Navedeno se bitno razlikuje od okolnosti utvrđenih u predmetu M.S.S. protiv Belgije i Grčke gdje je povreda utvrđena na temelju mjesecima dokumentiranog stanja potpune bespomoćnosti, beskućništva i izostanka bilo kakvog pristupa postupku azila — okolnosti bitno različitih od ovdje iznesenih navoda.

3.4. Navodi nadalje da suprotno tvrdnji tužitelja, iz zapisnika o saslušanju proizlazi da mu je izravno postavljeno pitanje je li u Bugarskoj bio žrtva zlostavljanja ili omalovažavanja, na koje je dao odgovor vlastitim riječima, uz nazočnost prevoditelja za engleski jezik. Iz istog zapisnika proizlazi i da su tužitelju pružene sve informacije propisane člankom 4. Uredbe i Prilogom I., uključujući informacije o kriterijima za određivanje odgovorne države članice, tijeku postupka i pravima koja ostvaruje tijekom dublinskog postupka, te da je potvrdio kako razumije sadržaj danih obavijesti i da nije imao primjedbi na način vođenja postupka. Time su u cijelosti ispunjene obveze propisane člancima 4. i 5. Uredbe 604/2013 i člankom 35. ZMPZ-a.

3.5. Tuženik smatra da naknadno, u tužbi prvi put iznesene, detaljne okolnosti (postupanje policije, prijetnje privođenjem, fizičko naguravanje, odbijanje pružanja pojedinih usluga i sl.) predstavljaju naknadnu razradu činjenica koje nisu bile iznesene u upravnom postupku iako je za to postojala stvarna prilika, pa se tuženiku ne može staviti na teret da ih nije utvrđivao niti ocjenjivao prilikom donošenja pobijanog rješenja.

3.6. Prigovor tužitelja o neispitivanju ”aktualnih prihvatnih uvjeta u Bugarskoj“ nije osnovan. Naime, primjena Uredbe 604/2013 počiva na načelu uzajamnog povjerenja medu državama članicama EU, prema kojem se pretpostavlja da svaka država članica poštuje pravo Europske unije, Povelju EU, EKLJP i Konvenciju o statusu izbjeglica. Ta se pretpostavka može oboriti samo iznimno, kada postoje objektivni, pouzdani, precizni i ažurni podaci koji upućuju na postojanje sustavnih nedostataka u postupku azila ili uvjetima prihvata koji stvaraju stvarnu opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje. Sud EU razradio je taj standard u predmetima N.S. i M. E. te Jawo, pri čemu je u potonjem izričito naveo da se prag iz članka 4. Povelje doseže tek kada bi osoba, neovisno o svojoj volji i osobnim izborima, bila izložena stanju krajnje materijalne oskudice koje joj onemogućuje zadovoljavanje najosnovnijih životnih potreba, uključujući prehranu, osobnu higijenu i smještaj. Nadalje, Republika Bugarska nije predmet suspenzije dublinskih transfera od strane Europske komisije, niti postoji pravomoćna presuda Suda EU koja bi utvrdila sustavne nedostatke bugarskog sustava azila, za razliku od npr. Mađarske, protiv koje postoje presude Suda EU iz 2020. i 2023. Naprotiv, Federalni upravni sud Švicarske je već 2020. izričito utvrdio da ne postoje sustavni nedostaci u bugarskom sustavu azila i prihvata, nego da je potrebna pojedinačna analiza svakog slučaja, a prema neovisnom praćenju sudske prakse, nacionalni sudovi diljem EU imaju podijeljena stajališta o postajanju sustavnih nedostataka u Bugarskoj, što isključuje postojanje ustaljenog europskog konsenzusa koji bi tuženika obvezivao na automatsko izuzeće od primjene Uredbe.

3.7. Nadalje, izvješće Bugarskog helsinškog odbora, na koje se u tužbi poziva tužitelj, ukazuje na organizacijske i financijske poteškoće u funkcioniranju sustava međunarodne zaštite, uključujući smanjenje smještajnih kapaciteta, otežano financiranje pojedinih prihvatnih centara, administrativna kašnjenja u ostvarivanju zdravstvene zaštite te nedostatke u procjeni posebnih potreba ranjivih osoba. Takve okolnosti, međutim, same po sebi nisu dovoljne za zaključak da postoje sustavni nedostaci u smislu članka 3. stavka 2. Uredbe 604/2013, niti da bugarski sustav međunarodne zaštite ne funkcionira. Također, tu ocjenu potvrđuju i ažurni podaci Državne agencije za izbjeglice Republike Bugarske (SAR), prema kojima je popunjenost bugarskih prihvatnih centara u prosincu 2025. iznosila svega 8% (273 od 3.125 raspoloživih mjesta), u odnosu na 49% krajem 2024. Navedeni podatak izravno pobija tumačenje izvješća u smislu kontinuirane, dugogodišnje prenapučenosti bugarskog sustava prihvata na dan donošenja pobijanog rješenja te dodatno potvrđuje da opisane organizacijske poteškoće ne dosežu prag utvrđen u predmetu E.

3.8. Tužitelj tijekom upravnog postupka nije dostavio objektivne i pouzdane dokaze koji bi doveli u pitanje pretpostavku uzajamnog povjerenja niti je tijekom osobnog razgovora iznio činjenice koje bi opravdavale drukčiji zaključak, pa nije postojala pravna osnova ni za zahtijevanje dodatnih individualnih jamstava, ni za dodatno ispitivanje prihvatnih uvjeta prije donošenja pobijanog rješenja. Citiranu sudsku praksu i priložena izvješća tuženik drži neusporedivima sa stanjem u konkretnom predmetu 3.9. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Sukladno članku 6. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24 i 39/26 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje ZUS), 18. rujna 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja održana je usmena rasprava, na kojoj je strankama omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora.

4.1. Na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 91. stavka 3. rasprava je održana u odsutnosti tuženika koji iako uredno pozvan raspravi nije pristupio. Izostanak s ročišta opravdao je činjenicom da je, prema podacima kojima raspolaže tuženik, tužitelj napustio Prihvatilište i u zakonskom roku nije prijavio novo boravište, stoga se sukladno propisima smatra da je napustio Republiku Hrvatsku.

5. Na temelju odredbe članka 90. stavka 2. i 3. ZUS-a i članka 12. stavka 2. Zakona sa navedene rasprave javnost je isključena raspravnim rješenjem suda.

6. Na raspravi opunomoćenica tužitelja u bitnome navodi kao u tužbi. Osporava navod tuženika da je tužitelj napustio Republiku Hrvatsku, prilaže dokaz da je tužitelju odobreno izbivanje iz Prihvatilišta u vremenu od 25. kolovoza 2026. do 8. rujna 2026. radi odlaska u Slavonski Brod, gdje se i nadalje nalazi, pogrešno smatrajući da mu navedeno odobrenje vrijedi i nadalje, bez potrebe traženja novog odobrenja.

7. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika.

7.1. Raspravnim rješenjem suda izvođenje daljnjeg dokaznog postupka saslušanjem tužitelja sud je odbio.

8. Pri donošenju odluke sud je uzeo u obzir dokaze provedene i činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio ovom sporu, kao i činjenice koje je sam utvrdio.

8.1. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, utvrđeno je da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporeno rješenje doneseno nakon što je uvidom u dokumentaciju priloženu zahtjevu za međunarodnu zaštitu podnesenu 09. siječnja 2026. utvrđeno da je u putovnici Savezne Republike Nigerije broj A12933926 naljepnica istekle vize Republike Bugarske broj: 007767762 za kratkotrajni boravak u schengenskom prostoru.

9.1. Rješenje je doneseno pozivom na odredbe članka 3. stavka 1. Uredbe Europskog parlamenta i vijeća od 26. lipnja 2013.o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva /preinaka/ (dalje: Uredba (EU) br. 604/2013), nakon što je tuženik zahtjevom za prihvat od 03. veljače 2026. zatražilo od Republike Bugarske preuzimanje odgovornosti za razmatranje zahtjeva u skladu s člankom 12 (4) Uredbe (EU) br. 604/2013, a Republika Bugarska prihvatila odgovornost za predmetnu osobu tužitelja.

9.2. Tuženik se poziva i na odredbe članka 29. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 i članka 35. Zakona, obrazlaže da je tužitelj omogućeno očitovanje o činjenicama i primjeni razloga iz članka 35. Zakona u skladu s člankom 33. Direktive 2013/32/EU, vezano za postojanje posebnih okolnosti prije donošenja odluke o dopustivosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu odnosno samom transferu u drugu državu članicu. Pored navedenog, tuženik obrazlaže da je, s obzirom na to da je Republika Bugarska prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, Republika Hrvatska dužna provesti primopredaju toj državi, imajući u vidu i to da je tužitelj izjavio da razumije pravne osnove za postupanje.

9.3. Rješenje se temelji na odredbama članka 43. stavka 1. točki 5. Zakona.

10. Iz činjenica koje proizlaze iz dokumentacije dostavljenog spisa i obrazloženja osporenog rješenja nedvojbeno proizlazi da je Republika Bugarska prihvatila odgovornost za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za međunarodnom zaštitom u skladu s odredbom članka 22. stavka 7. Uredbe (EU) br. 604/2013, slijedom čega je tuženik primijenio odredbu članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona.

11. Međutim, tužitelj osporava takvu odluku, smatrajući da individualne okolnosti u konkretnom slučaju kao i činjenica da nisu ispitani i obrazloženi uvjeti prihvata, odnosno aktualno stanje u Republici Bugarskoj opravdavaju suspenziju odluke o transferu i preuzimanje odgovornosti Republike Hrvatske za odlučivanje o zahtjevu o međunarodnoj zaštiti.

12. Člankom 3. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 propisano je da države članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice, uključujući granicu ili područje tranzita. Zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna.

13. Člankom 12. stavkom 4. Uredbe (EU) br.604/2013 propisano je da k

ada

podnositelj zahtjeva posjeduje samo jedan ili više dokumenata o boravku kojima je važenje isteklo prije manje od dviju godina ili jednu ili više viza kojima je važenje isteklo prije manje od šest mjeseci i koji su mu stvarno omogućili ulazak na državno područje države članice, za vrijeme koje podnositelj zahtjeva ne napušta državno područje država članica, primjenjuju se stavci 1., 2. i 3.

13.1. Prema stavku 1. članka 12. Uredbe (EU) br. 604/2013 propisano je da kada podnositelj zahtjeva posjeduje važeći dokument o boravku, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica koja je izdala dokument.

14. Člankom 17. Uredbe (EU) br. 604/2013 propisane su diskrecijske klauzule, pa je tako stavkom 1. toga članka, između ostaloga, propisano da iznimno od članka 3. stavka 1. svaka država članica može odlučiti da razmotri zahtjev za međunarodnu zaštitu koji u njoj podnese državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i onda kada takvo razmatranje nije njezina odgovornost na temelju kriterija iz ove Uredbe. Država članica koja odluči razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu u skladu s ovim stavkom postaje odgovorna država članica i preuzima obveze povezane s takvom odgovornošću.

15. Člankom 43. stavkom 1. točkom 5. Zakona propisano je da Ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje zahtjev ako je utvrđena odgovornost druge države članice Europskoga gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva.

16. Analizom cjelokupnog spisa predmeta pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, a polazeći pri tom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika, utvrđeno je kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja i primjena prava nisu dovedeni u pitanje. Povrede odredaba postupka zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito sud nije našao.

17. Kao što je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno tuženik je naveo razloge zbog kojih odbacuje zahtjev kao i pravne propise koji s obzirom na navedeno ukazuju na rješenje koje je dano, te se očitovao na bitne okolnosti koje su od utjecaja na odluku u predmetnoj upravnoj stvari.

18. Primjenjujući citirane odredbe na konkretan predmet u kojemu je nesporno utvrđeno da je za odlučivanje o zahtjevu tužitelja sukladno odredbama Uredbe (EU) br. 604/2013 mjerodavna Republika Bugarska koja je takvu odgovornost odlučivanja o zahtjevu i prihvatila, a nisu utvrđeni razlozi za primjenu diskrecijskih klauzula i utvrđenje odgovornosti Republike Hrvatske za razmatranje zahtjeva tužitelja za međunarodnu zaštitu, tuženik je imao osnova donijeti rješenje kojim odbacuje zahtjev na temelju odredbe Zakona na koje se poziva.

19. Ispitujući zakonitost i pravilnost postupka koji je prethodio donošenju rješenja, a imajući u vidu navode tužbe prema ocjeni suda tuženik nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

20. Prema ocjeni suda tuženik je, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, koje nisu sporne, u pogledu dolaska tužitelja u Republiku Bugarsku s važećom vizom i odlaska iz iste prije isteka vize, te podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj, pravilno cijenio odlučnima za primjenu odredaba Uredbe (EU) br. 604/2013 na koje se poziva.

21. Razlozi koje iznosi tužitelj kada obrazlaže da je bilo potrebno ispitati individualne okolnosti, a za koje navodi, da bi, da su bile ispitane dovele do drugačije odluke, nisu osnovani.

22. Naime, tuženik je pravilno cijenio činjenice na koje je tužitelj ukazao te razloge koje je naveo tijekom postupka, evidentirane u zapisniku Odjela za ulazne i izlazne transfere, KLASA: UP/I-216-03/26-06/214, URBROJ: 511-01-214-26-7 od 23. travnja 2026., a uvidom u koji je utvrđeno kako je tužitelj imao mogućnost obrazložiti razloge osporavanja transfera u Republiku Bugarsku, te iznijeti razloge zbog kojih smatra da individualne okolnosti, a u kontekstu aktualnog stanja u Republici Bugarskoj utječu na odluku o transferu na način da dovode do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari.

23. Tuženik je na sudu prihvatljiv način odgovorio na navode tužitelja o okolnostima koje je istaknuo, a koje se tiču razloga osporavanja transfera u Republiku Bugarsku, u pogledu diskriminatornog postupanja prema tužitelju za vrijeme boravka u toj državi na temelju izdane vize cijeneći iste takvima da nisu od utjecaja s obzirom da tužitelj nije bio uključen u bugarski sustav prihvat tražitelja međunarodne zaštite, a prihvaćajući da postoje pojedinačni rasistički incidenti i postupanja u svim državama članicama, međutim, isti u konkretnom slučaju ne doseže zahtijevani stupanj ozbiljnosti uspostavljen presudama ESLJP na koje se poziva tužitelj. Tužitelj ne tvrdi niti ne dokazuje da ulazi u kategoriju posebno ranjivih osoba, a nije dokazao niti da u konkretnom slučaju postoji stvarna opasnost koja doseže posebno visok prag ozbiljnosti. Kako u postupku koji je prethodio ovom sporu niti tijekom spora dostavljenom dokumentacijom tužitelj nije dokazano da u bugarskom sustavu azila postoje sustavni nedostaci, koji bi opravdavali primjenu diskrecijske klauzule, a ne postoji niti preporuka na razini EU koja bi ukazivala na potrebu suspenzije transfera u Republiku Bugarsku imajući u vidu relevantno aktualno stanje u toj državi u pogledu uvjeta prihvata tražitelja međunarodne zaštite, sud navode tužitelja nije prihvatio osnovanima.

23.1. Pored navedenog, potreba ispitivanja individualnih okolnosti naročito dolazi do izražaja u situaciji kada zamoljena država prihvaća transfer podnositelja zahtjeva za međunarodnom zaštitom, na temelju nedjelovanja, odnosno prešutno u skladu sa odredbom članka 22. stavka 7. Uredbe, a što nije slučaj u konkretnom predmetu.

23.2. Tužitelj navodima tužbe i tijekom spora nije doveo u sumnju navode tuženika da ne postoje sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositelja zahtjeva u državi članici Republici Bugarskoj, koji izazivaju opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje o temeljnim pravima Europske unije.

23.3. Budući da je činjenično stanje sud cijenio pravilnim i potpuno utvrđenim nije bilo razloga provođenju daljnjeg dokaznog postupka, stoga je raspravnim rješenjem suda izvođenje tog dokaza sud odbio, u skladu s odredbama članka 49. ZUS -a kojim je propisano utvrđivanje činjeničnog stanja i dokazi, imajući u vidu i načelo učinkovitosti spora propisano člankom 8. ZUS-a.

24. Povrede odredaba postupka i načela upravnog postupka (čl. 8. ZUP-a – načelo materijalno istine) sud nije našao.

26.1. Okolnosti koje se odnose na napuštanje Prihvatilišta tužitelja, nisu o utjecaja na odluku u predmetnoj upravnoj stvari niti su bili odlučni za odluku kakva je donesena.

25. Slijedom navedenog, sud nije prihvatio osnovanima navode tužbe. Isti su takvi da ne dovode do drugačije odluke.

26. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se to rješenje ne može ocijeniti nezakonitim.

27. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke, na koje sud u skladu s odredbama članka 47. stavka 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, nisu utvrđeni.

28. Na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a valjalo je odlučiti kao u izreci (točka I.).

29. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći temelji se na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenica tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite te odredbama članka 60. Zakona, te članka 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 140/15. i 155/22., dalje u tekstu: Pravilnik).

30. Iz podataka spisa predmeta, sadržaja podnesenog zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći koji prileži spisu, ne proizlazi da tužitelj ima odnosno posjeduje dostatna novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti, stoga mu je odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavkom 1. i 2. Pravilnika.

31. Pri ocjeni osnovanosti zahtjeva za trošak sud je primjenom Tbr. 27. točka 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora u cijelosti priznao pravo na trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu u visini od po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 2.500,00 eura, umanje za 50%, sukladno članku 9. stavku 2. Pravilnika, daje iznos od 1.250,00 eura, kako je i zatraženo, a koji zahtjev sud cijeni opravdanim.

31.1. Kako je pravnu pomoć pružila odvjetnica Martina Grgec, naloženo je tuženiku da joj isplati priznati trošak spora.

31.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, pod točkama II. i III.

U Zagrebu 21. rujna 2026.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnica Martina Grgec, [adresa] Zagreb, Bukovačka cesta 51

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335

3. U spis