Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: P-656/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZK iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, Ante Starčevića 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69 (čiji je OIB: 75056780605), radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 1.500,00 €, izvan ročišta 14. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-3544177 sklopljenog 28. lipnja 2006.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. Zagreb te ZK kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja i AK kao Sudužnika, sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69 (čiji je OIB: 75056780605) da tužitelju ZK iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 445,70 € (slovima: četiristo četrdeset i pet eura te sedamdeset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 04. srpnja 2006.g. pa do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69 (čiji je OIB: 75056780605) da tužitelju ZK iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 304,05 (slovima: tristo i četiri eura te pet centi) sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 14. rujna 2026. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Dana 13. travnja 2025. zaprimljena je tužba tužitelja ZK koji tvrdi da je dana 28. lipnja 2006. godine sklopio s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. Ugovor o kreditu br. 628-50-3544177 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima. Visina odobrenog kredita iznosila je 22.011,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti a kojeg je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. isplatio tužitelju ZK u visini od 101.761,64 kn (9.195,80 EUR) dana 03. srpnja 2005.godine. Naglašava se da se radi o potrošačkom kreditu, za kupnju vozila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca). U navedenom smislu se očekuje priznanje tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., zatim uvid u presliku Ugovora o kreditu te po potrebi saslušanje tužitelja ZK. Nadalje se navodi da tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 3. pod Naslovom: „Naknada“ ugovorio kako se iznos od 3,30% od iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. U dokaz prethodno navedenog tužitelj ZK predlaže uvid u Presudu Vrhovnog suda od dana 13. veljače 2024. godine pod posl.br. Rev – 673/2023, Prema tvrdnjama tužitelja ZK ugovorena naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Prema čl. 81. st. 1. ZPP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje prema čl. 81. st. 2. ZPP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Da je predmetni Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i ZK kao korisnika kredita broj: 628-50-3544177 od 28. lipnja 2006. bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, po prosudbi tužitelja ZK ne bi trebalo biti sporno među strankama. U konkretnom slučaju, članak 3. Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i ZK kao korisnika kredita broj: 628-50-3544177 od 28. lipnja 2006. sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj ZK nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj ZK, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. platiti naknadu za ulaznu naknadu i za trošak upisnika. Dakle, evidentno je kako je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju ZK kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. Prema tvrdnjama tužitelja ZK i više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja. Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. na koju ugovornu odredbu tužitelj ZK nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja ZK kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Upravo je Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. utvrđeno je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, utvrđeno je, između ostalog, da članak 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi. Upravo se iz predmetne odredbe vidi da je ista, kako je navedeno, unaprijed sastavljena i umetnuta u ugovor, ne sadrži objašnjenje na što se odnosi naplaćena naknada. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, odlučeno je: Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. U dokaz prethodnih tvrdnji tužitelj ZK pored već predloženih dokaza predlaže: a) uvid u Direktivu 93/13, b) uvid u Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g., c) uvid u Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g. i d) uvid u odluku Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17. Nadalje, u odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi, Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu.“. „Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.“ Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi: a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; c) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita! Prema tvrdnjama tužitelja ZK za naglasiti je kako je praksa Suda EU ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u polaznom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. Nadalje, prema tvrdnjama tužitelja ZK ulazna naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba je ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj ZK nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju ZK niti se na tužitelja ZK smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, činjenica da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužitelja ZK prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu. Zaključno, za napomenuti je kako se između tužitelja ZK i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. vodio sudski spor radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji spor se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem: P-1312/2021, a koji je okončan pravomoćnom Presudom kojom je naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ZK isplati iznos od 2.604,93 EUR na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i iznos od 47,74 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu pod posl.br. Gž - 3866/2023 dana 28. siječnja 2025. godine. Konkretno, u sudskom postupku je radi utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, odnosno iznosa preplate na ime gore navedenih ništetnih odredbi, provedeno financijsko vještačenje. U Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš od 10. studenog 2022. godine, utvrđeno je na numeriranoj stranici 3. kako je na dan isplate kredita - dana 03. srpnja 2006. godine, tečaj CHF iznosio: 4,623041. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužitelj ZK predlaže: a) uvid u presudu Općinskog suda u Rijeci pod posl.br. P-1312/2021 od 28. travnja 2022., b) uvid u presudu Županijskog suda u Zagrebu pod posl.br. Gž- 3866/2023 od dana 28. siječnja 2025. godine odnosno po potrebi, pribava cjelokupnog spisa koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci, posl.br. P-1312/2021, c) uvid u Nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš od 10. studenog 2022.g. i d) po potrebi, provođenje dokaza financijskog vještačenja. Slijedom činjenice kako je između tužitelja ZK i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. već donesena pravomoćna presuda u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i prijevremenu otplatu kredita, a vezano za sklopljeni ugovor o kreditu koji je obuhvaćen polaznom tužbom, te uvažavajući činjenicu kako je sproveden dokaz financijskog vještačenja u kojem Nalazu i mišljenju su utvrđeni iznosi preplate, na način da je utvrđeno da je tečaj CHF na dan isplate kredita iznosio 4,623041, to je tužitelj ZK izračunao iznos koji mu je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. naplatio na ime ulazne naknade. Naime, modus operandi na koji način je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. izračunao ulaznu naknadu je da je od ukupnog iznosa kredita koji je isplaćen na dan 03. srpnja 2006. godine obračunao postotak od 3,30 % slijedom čega dolazimo do iznosa od 3.358,13 kuna, odnosno 445,70 EURA preračunavajući po fiksnom tečaju. Također, iz materijalne dokumentacije tuženika Raiffeisenbank Austria d.d kojom tužitelj ZK ne raspolaže točnije Kontrolnog ispisa, razvidno je da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. naplatio tužitelju ZK iznos u visini 726,39 CHF na ime naprijed navedene naknade. Preračunavajući taj iznos prema tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita, koji iznosi 4,623041, kako je to precizirano u naprijed navedenom Nalazu i mišljenju vještaka, ukupni iznos preračunat u hrvatske kune iznosi 3.358,13 HRK. Također, preračunavanjem tog iznosa prema fiksnom tečaju za euro, koji je utvrđen, ukupni iznos iznosi 445,70 EUR. Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog, tužitelj ZK predlaže naslovnom sudu da, po provedenom postupku, donese sljedeću presudu: " I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-3544177 zaključenog 28. lipnja 2006.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. te ŠK kao Korisnika kredita i Davatelja osiguranja te Poropat AK kao Sudužnika sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 445,70 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 4. srpnja 2006.g. pa do isplate; po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana i III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-656/2025-3 od 20. veljače 2026. pozvan je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. da u roku od 30 dana dostavi sudu odgovor na tužbu jer u protivnom će se donijeti presuda zbog ogluhe.
3. Međutim tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., iako je uredno primio naznačeno rješenje i tužbu tužitelja ZK od 13.4.2025. s prilozima, nije ovome sudu u ostavljenom roku od 30 dana dostavio svoj odgovor na tužbu.
4. Prema čl. 331.b st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ukoliko je udovoljeno ovim uvjetima: 1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, 2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate i 4) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Prema čl. 331.b st. 2 ZPP-a neće se donijeti presuda zbog ogluhe i kad je udovoljeno uvjetima iz stavka 1 ovoga članka ako sud nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (članak 3 stavak 3 ZPP-a). Nadalje čl. 331.b st. 3 ZPP-a je propisano da donošenje presude zbog ogluhe odgodit će se ako je potrebno da se o okolnostima iz stavka 2 ovoga članka prije toga pribave obavijesti. Prema čl. 331 .b st. 4 ZPP-a ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, sud će odrediti pripremno ročište i ako na tom ročištu tužitelj ne preinači tužbu, donijet će presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija. Također čl. 331 .b st. 5 ZPP- a. je propisano da donošenje presude zbog ogluhe može se odgoditi i ako nema dokaza da su tuženiku uredno dostavljeni tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu, a nesumnjivo je da su mu upućeni. U tom slučaju odredit će se rok, koji ne može bi ti dulji od trideset dana za dostavu u zemlji, odnosno dulji od šest mjeseci za dostavu u inozemstvu, da se izvidi jesu li tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu tuženiku uredno dostavljeni. Ako se u tom roku utvrdi da su ta pismena bila tuženiku uredno dostavljena, donijet će se presuda zbog ogluhe. Nadalje čl. 331.b st. 6 ZPP-a je propisano da protiv rješenja suda kojim odbija prijedlog tužitelja da se donese presuda zbog ogluhe žalba nije dopuštena i na kraju čl. 331b st. 7 ZPP -a je propisano da u slučajevima iz stavka 3. i 5. ovoga članka presuda zbog ogluhe može se donijeti i bez saslušanja stranaka.
5. Polazeći od presumpcije da je tuženi svojom pasivnošću i nepodnošenjem odgovora na tužbu u određenom roku priznao istinitost činjeničnih navoda tužitelja, za donošenje presude zbog ogluhe potrebno je da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi upravo iz tih činjenica. Radi se o posebnoj materijalnopravnoj pretpostavci iz čl. 331.b st. 1. t. 2. ZPP-a, jer je sud i prilikom donošenja presude zbog ogluhe prilikom ispitivanja da li je ispunjen ovaj uvjet, dužan primijeniti materijalno pravo u skladu s iznesenim činjeničnim navodima. Kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a ove činjenice nisu u protivnosti sa dokazima koje je tužitelj ZK podnio, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu koja mu je dostavljena sukladno traženju ovoga suda to je po osnovi prethodno citiranog čl. 331.b st. 1 ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude pod točkama I i II.
6. Člankom 154 st. 1 ZPP-a je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču naknaditi troškove. U smislu čl. 164 st. 3 ZPP-a zahtjev za naknadom troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti. Prema čl. 151 st. 1 ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Iz navedenog razloga ovaj sud je obavezao tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ZK naknadi trošak njegovog zastupanja po angažiranim punomoćnicama i to za sastav tužbe tužitelja ZK od 13.4.2025. po Tbr. 7 toč. 1. važeće odvjetničke tarife u iznosu od 200,00 €. Navedeni iznos valja još uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 50,00 € tako da ukupni troškovi zastupanja tužitelja ZK iznose 250,00 €. Pored navedenog tužitelju ZK su dosuđeni i trošak sudske pristojbe na tužbu tužitelja ZK od 13.4.2025. u iznosu od 26.55 € kao i trošak sudske pristojbe na nepravomoćnu presudu zbog ogluhe Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-656/2025-4 od 14. rujna 2026. u iznosu od 27,50 € tako da ukupni parnični troškovi tužitelja ZK iznose dosuđenih 304,05 €. Iz svih prethodno navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III.
U Rijeci 14. rujna 2026.
Sudac:
Damir Vinketa
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Dostaviti:
- pun. tužitelja ZK i
- tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d..
NAPOMENA: Sukladno čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018 i 51/2023) na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Dakle tužitelj ZK treba u roku od tri dana od primitka ove presude zbog ogluhe platiti sudsku pristojbu na tu presudu u iznosu od 27,50 €, a u protivnom mu treba napisati rješenja o dužnosti plaćanja sudske pristojbe na ovu nepravomoćnu presudu zbog ogluhe u iznosu od 55,00 €.
