Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-960/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TO, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljice mlt. ĆO, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po majci z.z. TO, obje iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Mihaela Vilus, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, kojeg zastupa punomoćnik Aleksander Haid, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući povodom žalbi tužiteljica i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 15. travnja 2026. poslovni broj: P-107/2025-66, u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se prihvaća i djelomično odbija te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: P-107/2025-66 od 15. travnja 2026. u točki 1/ izreke djelomično potvrđuje i djelomično preinačava i sudi tako da izreka glasi:

Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj: Ovr-525/2019 određena rješenjem o ovrsi poslovni broj: Ovr-525/2019 od 8. travnja 2019. za ukupni iznos od 60.900,32 EUR od čega:

- za iznos glavnice od 44.170,22 EUR sa zateznom kamatom od 4. travnja 2019. do isplate

- za redovnu kamatu u iznosu od 5.529,93 EUR

- za zateznu kamatu u iznosu od 11.200,17 EUR

II. Žalba tužiteljica odbija se kao neosnovana dok se žalba tuženika djelomično prihvaća i djelomično odbija te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: P-107/2025-66 od 15. travnja 2026. u točki 2/ izreke djelomično potvrđuje i djelomično preinačava i sudi tako da izreka glasi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj Ovr-525/2019 od 8. travnja 2019. za ukupni iznos od 110.535,70 EUR od čega se iznos od 74.008,37 EUR odnosi na glavnicu sa zahtijevanom zateznom kamatom od 4. travnja 2019. do isplate, iznos od 3.644,20 EUR na redovnu kamatu i iznos od 32.883,33 EUR na obračunatu zateznu kamatu.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija dok se žalba tužiteljica uvažava te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: P-107/2025-66 od 15. travnja 2026. preinačava u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki 3/ izreke i rješava:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 9.821,71 EUR (devettisućaosamstodvadesejedan EUR i sedamdesetjedan cent) sa zateznom kamatom od 21. rujna 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbijaju se tužiteljice i tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"1/ Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj Ovr-525/19, određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-525/19 od 8. travnja 2019. godine za iznos od 60.900,32 eura.

2/ Odbija se zahtjev tužiteljica za proglašenjem nedopuštenom ovrhe koja se vodi pred ovim sudom Stalna služba u Zaprešiću pod brojem Ovr-525/19, za iznos od 110.535,70 eura.

3/ Nalaže se tužiteljicama da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 10.209,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Navedenu prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobijaju tužiteljice u dijelu kojim je odlučeno pod točkom 2/ izreke te u odluci o troškovima u točki 3/ izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu te usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška te troška žalbenog postupka.

3. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija i tuženik i to u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14

– Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka kao i troškova žalbe.

4. Parnične stranke nisu odgovorile na žalbu protivne stranke.

5. Žalbe parničnih stranaka djelomično su osnovane.

6. Polazeći od predmeta spora u kojem tužiteljice zahtijevaju proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj: Ovr-525/2019 od 8. travnja 2019. temeljeći tužbeni zahtjev na činjenici da je Ugovor o kreditu broj: 312798 koji je njihov prednik HO sklopio sa Volksbank d.d. Zagreb 18. srpnja 2008. za iznos kredita od 146.577,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) ništetan Ugovor pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., prvostupanjski sud ocjenu o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva temelji na činjenicama koje između stranaka nisu sporne te činjenicama utvrđenim provedenim dokazima uvidom u pisane isprave (rješenje prvostupanjskog suda broj Ovr-525/2019-14, Ugovor o kreditu, otplatnu tablicu i prometnu karticu o kreditu, rješenje o ovrsi broj Ovr-525/2019, ugovor o cesiji sklopljen između Sberbank d.o.o., pravnom slijednicom Volksbanke i tuženika od 4. kolovoza 2017.), uvidom u ovršni spis poslovni broj Ovr-525/2019 te provedenom dokazu financijskim vještačenjem po sudskom vještaku za financije Zrinku Ručeviću te zauzetom materijalnopravnom stajalištu i to:

- da su tužiteljice kao ovršenice pravomoćnim rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj: Ovr-525/2019-14 od 23. travnja 2020. upućene na pokretanje parnice zbog žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH i 73/17 – dalje u tekstu: OZ)

- da je predmetna ovrha radi plaćanja iznosa od ukupno 1.291.684,69 kn/171.436,02 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 kn (glavnice od 890.416,35 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate od 4. travnja 2019. do isplate, redovne kamate od 69.120,98 kn i zatezne kamate u iznosu od 322.147,16 kn), određena na temelju ovršne isprave - javnobilježničkog akta - solemniziranog Ugovora o kreditu broj 312798 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18. srpnja 2008. koji je sklopljen između pravnog prednika tužiteljica RO kao korisnika kredita, tužiteljice TO kao sudužnika i Volksbank d.d., kao kreditora, temeljem kojeg Ugovora je isplaćen predniku tužiteljica iznos od 146.577,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita i to za kupnju stana u [adresa], pri čemu je ugovoren rok otplate 30 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50% godišnje

- da je predmetni Ugovor o kreditu postao ovršni 7. ožujka 2014. jer pravni prednik tužiteljice nije pravovremeno podmirivao dospjele obveze te je tog dana cijeli dug dospio na naplatu

- da je tuženik 4. kolovoza 2017. sklopio sa Sberbank d.d. (pravnim slijednikom Voksbank d.d.) ugovor o cesiji kojim su na tuženika prenesena sva prava, potraživanja i koristi koje je cedent imao prema pravnom predniku tužiteljica iz Ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini

- da je odlukom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj: Gž Ovr-465/2021 odgođena predmetna ovrha do donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari

- da je Ugovorom o cesiji došlo do promjene vjerovnika u obveznom odnosu pri čemu ustupitelju prestaje svojstvo vjerovnika, a to svojstvo stječe primatelj kao novi vjerovnik u kojem smislu se uspostavlja odnos između dužnika i novog vjerovnika te sukladno članku 84. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) dužnik može novom vjerovniku isticati one prigovore koje je mogao isticati i starom vjerovniku budući se njegov položaj ne može pogoršati prijenosom tražbine na novog vjerovnika i zbog čega tužiteljice mogu isticati činjenice i okolnosti kojima ukazuju na ništetnost javnobilježničke isprave na temelju koje je kao ovršne isprave tuženik pokrenuo predmetni ovršni postupak, a zbog ugovorene valute obveze vraćanja kredita u CHF i promjenjive kamatne stope

- da su posljedično naprijed navedenom pravno neosnovani prigovori tuženika da se prigovori tužiteljica kojima ukazuju na ništetnost Ugovora o kreditu ne mogu isticati prema njemu kao osobi kojoj je tražbina iz tog ugovora ustupljena već samo prema ustupitelju,

- da je prednik tužiteljica prijeporni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana u svojstvu potrošača

- da je na temelju članka 502.c ZPP sud vezan u ovom postupku za pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača protiv osam tuženih banaka i potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske kojim je utvrđeno da je tuženik (očito misleći na Sberbank d.d. kao slijednika Volksbanke – ops. ovog suda) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je navedena banka upravo u razdoblju na koji se odnosi i predmetni Ugovor o kreditu (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača

- da je na tuženiku kao slijedniku banke koja mu je prenesla tražbinu iz Ugovora o kreditu teret dokaza na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi , a da tuženik niti ne tvrdi niti ne dokazuje te činjenice već se njegovi prigovori u suštini svode na tvrdnje da se o tome ne može raspravljati u ovom postupku radi nedopuštenosti ovrhe i da on nije pasivno legitimiran jer nije banka, odnosno da je otkupio samo tražbinu banke prema ovdje tužiteljicama

- da zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojim je valuta obveze vraćanja kredita vezana uz tečaj CHF i promjenjiva redovna kamatna stopa prema jednostranoj odluci kreditora nije cijeli Ugovor o kreditu ništetan, a što je u skladu s odredbom članka 324. ZOO prema kojem ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih

- da je provedenim dokazom financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Zrinku Ručeviću utvrđeno da bi obveza tužiteljica bez primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te primjenom redovne kamatne stope koju je obračunavala banka od 5,20% godišnje počev od početka otplate kredita te po stopi od 3,23% godišnje od 4. siječnja 2014., uzimajući u obzir poček u otplati od 4. travnja 2012. do 4. travnja 2013., a polazeći od iznosa isplaćenog kredita u iznosu od 640.702,72 kn nakon obračuna zateznih kamata i uračunavanja uplata u skladu s pravilima o uračunavanju Zakonom o obveznim odnosima, na dan 3. travnja 2019. iznosila 110.535,70 EUR, a sastoji se od 3.644,00 EUR dospjelih nepodmirenih redovnih kamata, 74.008,37 EUR dospjelog nepodmirenog glavnog duga i 32.883,33 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata,

te na temelju naprijed navedenih činjenica utvrđuje da je na dan podnošenja prijedloga za ovrhu postojalo potraživanje tuženika prema tužiteljicama u iznosu od 110.535,70 EUR za koji iznos je ovrha dopuštena i zbog čega za taj iznos odbija tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom i posljedično djelomično usvaja tužbeni zahtjev i proglašava ovrhu nedopuštenom za iznos od 60.900,32 EUR.

6.1. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud temelji na članku 154. stavku 2. i članku 155. ZPP, a visinu na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 i 107/25 – presuda Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske – dalje u tekstu: Tarifa), prema vrijednosti predmeta spora od 127.352,52 EUR određenim sukladno članku 40. stavku 3. ZPP utvrdivši na taj način uspjeh tužiteljice u iznosu od 36% i uspjeh tuženika od 64% zbog čega obvezuje tužiteljice da tuženiku naknade troškove koje je ocijenio potrebnim za vođenje parnice u postotku od 28% u kojem je tuženik primjenom članka 154. stavka 2. ZPP uspio u sporu.

7. Tužiteljice u žalbi osporavaju ocjenu prvostupanjskog suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu tvrdeći da su utvrđene ništetne odredbe bitni sastojci Ugovora o kreditu zbog čega je cijeli ugovor ništetan pri tome se pozivajući na presude Suda Europske unije broj C-118/17 i C-260/18. Posljedično takve ocjene Ugovora o kreditu smatraju da je trebalo u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev i u cijelosti proglasiti ovrhu nedopuštenom. Osporavajući odluku o troškovima postupka ukazuju da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku pokrenutom zbog povrede prava potrošača zbog čega tužiteljicama pripada pravo na naknadu svih potrebnih i opravdanih troškova. U iznesenom smislu pozivaju se na presudu Suda EU donesenu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19.

8. Tuženik u žalbi prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, nerazumljiva je i u njoj postoji niz proturječnosti o odlučnim činjenicama pri čemu ukazuje da je izreka u točki 1/ kojom je proglašena nedopuštenom ovrha za iznos od 60.900,32 EUR te u točki 2/ kojom je odbijen zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe za iznos od 110.535,70 EUR u potpunosti neodređena i nerazumljiva te kao takvu nije moguće ispitati jer iz same izreke nije razvidno na što se konkretni iznosi navedeni pod točkom 1/ i 2/ uopće odnose. Nejasnim smatra da li se ti iznosi odnose isključivo na glavnicu što je nemoguće budući da je zbroj iznosa pod 1/ i 2/ ukupno veći od iznosa cjelokupne utužene glavnice u ovrsi ili se ti iznosi, osim na glavnicu u određenim dijelovima odnose i na kamate kao i eventualne druge troškove postupka ili tražbine obuhvaćene ovrhom. Ukazuje da je i u prvostupanjskoj presudi od 15. travnja 2024. izreka bila neodređena na što je upozorio Županijski sud u Varaždinu u rješenju od 8. siječnja 2025. poslovni broj: Gž- 975/2024, a da unatoč što je prva prvostupanjska presuda ukinuta zbog neodređene i nerazumljive izreke prvostupanjski sud opet čini apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer se niti iz obrazloženja ne može zaključiti na što se odnosi "nedopušteni" iznos u visini od 60.900,32 EUR, a na što se odnosi "dopušteni" iznos u visini od 110.535,70 EUR.

8.1. Nastavno u žalbi tuženik osporava visinu redovne kamate primjenom koje je vještak utvrđivao visinu tražbine s osnova predmetnog Ugovora o kreditu na dan 3. travnja 2019. smatrajući da nije bilo osnove za izračun redovne kamate od 5,20% godišnje, a pogotovo ne od 3,23% jer se u konkretnom slučaju u kojem se vještačenje provodi kao da se radi o kunskom kreditu ne može primijeniti kamatna stopa koja je zakonom bila propisana za kredite u CHF, a koje činjenice je prvostupanjski sud potpuno zanemario pri tome još ukazujući da je trebalo izračunati potraživanje prema ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,50%. Smatra da je dodatno oštećen jer je ukupni dospjeli, a neotplaćeni dio kredita koji je na njega prenesen temeljem ugovora o cesiji umanjen za ukupni iznos preplaćenih anuiteta koji su u cijelosti bili plaćeni banci te se taj novčani iznos i dalje nalazi u imovini banke. Zaključuje da sud zapravo iznos koji je banka neosnovano stekla "prebija s dospjelim neotplaćenim potraživanjem tuženika koje je na njega preneseno Ugovorom o cesiji, iako to čak ni same tužiteljice nisu tražile, predlagale niti tvrdile.“ Još tvrdi da tuženik kao primatelj nije mogao steći bez osnove bilo kakav novčani iznos zbog čega je evidentno da niti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ovom predmetu kao o prethodnom pitanju ni na koji način ne može utjecati na ovršni postupak koji se ovom tužbom želi proglasiti nedopuštenim niti se shodno tome eventualni zasebni i naknadni tužbeni zahtjev radi stjecanja bez osnove (povratak preplaćenih iznosa anuiteta) mogu uopće usmjeriti prema ovdje tuženiku, a da je sud upravo to učinio jer je prebio iznos za koji je utvrđeno da je preplaćen banci kao ustupitelju zbog promjene kamatne stope s dospjelim neotplaćenim potraživanjem tuženika kao primatelja koje je na njega preneseno temeljem Ugovora o cesiji. U konkretnom slučaju da je stjecatelj preplaćenih anuiteta bila i ostala banka, a da je on 2017. kao primatelj preuzeo tražbinu banke kao ustupitelja na ime anuiteta koji nisu plaćeni ali ne i novčane iznose koji su plaćeni. Nastavno ukazuje na pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi uopće mogao nastati institut stjecanja bez osnove pri tome naglašavajući da Ugovorom o cesiji ta izvanugovorna obveza nije prenesena na tuženika kao primatelja ističući da on nije stupio kao vjerovnik u predmetni Ugovor o kreditu već je samo preuzeo potraživane s osnova neplaćenih anuiteta. Smatra nedostatnim obrazloženje prvostupanjskog suda na takve prigovore koji je jedino naveo: "Prigovor tuženika u odnosu na obračunatu preplatu prema ranijem vjerovniku je potpuno neosnovan jer se u ovom postupku zahtijeva nedopuštenost ovrhe, a ne isplata stečenog bez osnove.", a što ne može biti dostatno da bi presuda zadovoljavala uvjete valjanosti i pravilnosti pa da stoga nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost pobijane presude.

8.2. U žalbi tuženik na temelju svojeg tumačenja pravnog odnosa koj i je nastao sklapanjem Ugovora o cesiji osporava stajalište prvostupanjskog suda da bi na njemu bio teret dokaza na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi ponovno ističući da su zaključci suda da je tuženik pravni slijednik banke i da je stupio u pravnu poziciju banke u potpunosti pravno netočni i neosnovani jer on nije pravni slijednik banke niti je na bilo koji način sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu dok je na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sud propustio provesti dokaz saslušanjem tužitelja posebno uzimajući u obzir sada već ustaljenu sudsku praksu koja proizlazi iz odluke Ustavnog suda RH pod posl.broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.

8.3. Konačno, tuženik pobija i odluku o troškovima citirajući dijelove obrazloženja tvrdeći da je obrazloženje odluke o troškovima u potpunosti nejasno poglavito uzimajući u obzir činjenicu da je vrijednost predmeta spora 127.352,52 EUR te kako je sud došao do uspjeha u sporu tužiteljica od 36%. Ističe i da bi s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora nagrada za pojedinu radnju trebala iznositi 1.918,00 EUR uvećano za PDV, a ne 1.910,40 EUR kako to računa prvostupanjski sud te da mu prvostupanjski sud neosnovano nije priznao troškove sastava podnesaka od 1. listopada 2022., 30. ožujka 2023. i 31. kolovoza 2023.

9. U odnosu na žalbu tužiteljica kojima osporavaju prosudbu prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu sklopljen između njihovog prednika i Volksbanke d.d. nije u cijelosti ništetan zbog toga što je odlučujući o takvim tvrdnjama kao prethodnom pitanju ocijenio da su ništetne samo odredbe kojima je ugovorena valuta obveze vraćanja kredita vezana uz CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci kreditora, a da zbog njihove ništetnost nije ništetan cijeli ugovor , valja navesti da je osim članka 324. stavka 2. ZOO na koji se poziva prvostupanjski sud identično kao u toj citiranoj odredbi, člankom 102. stavkom 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 18. srpnja 2008., bilo propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. Prema članku 1021. ZOO bitni sastojci ugovora o kreditu su iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci, te obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca.

11. U konkretnom slučaju banka se obvezala staviti na raspolaganje predniku tužiteljica iznos od 146.577,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita , a koju obvezu je banka nedvojbeno ispunila dok se prednik tužiteljica navedeni iznos uz ugovorenu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci banke o kamatama i naknadama, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 5,50% godišnje, obvezao vratiti u ugovorenom roku otplate od 30 godina te je visina anuiteta ovisila o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.

12. Valutna klauzula iz članka 22. stavka 1. ZOO spada u tzv. zaštitnu klauzulu koja je u konkretnom slučaju postala izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza zbog čega je i utvrđena ništetnom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012. Odstranjenjem valutne klauzule iz ugovora o kreditu krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama pa zbog toga činjenica da je takva odredba ništetna nije razlog zbog kojih takvi ugovori o kreditu ne bi mogli opstati. Isto tako niti ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke nema učinak nemogućnosti opstanka ugovora o kreditu jer uklanjanjem takve odredbe ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen odnosno po stopi koju je tuženik sam odredio u nižem iznosu od 5,20% od početka otplate kredita, a od anuiteta s dospijećem 4. siječnja 2014. do otkaza Ugovora o kreditu 7. ožujka 2014. po stopi od 3,23% godišnje određene na temelju članka 11.b stavka 1. dodanim člankom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 143/13) kao maksimalno dopuštene kamatne stope na stambene kredite ugovorene s promjenjivom kamatnom stopom.

13. Tužiteljice se u žalbi pozivaju na odluku Suda Europske unije pa s tim u vezi valja navesti da je prijeporni Ugovor o kreditu sklopljen 18. srpnja 2008., dakle prije nego što je Republika Hrvatska postala članica Europske unije zbog čega odluke Suda EU na koje se pozivaju nisu mjerodavni izvor prava u ovom slučaju jer se odnose na tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993., a da ratione temporis konkretni Ugovor nije u dosegu navedene Direktive.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika valja prije svega ponoviti da prema članku 80. stavku 1. ZOO vjerovnik može ugovorom o cesiji sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Člankom 81. istog Zakona određeno je da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, pravo na kamate, ugovornu kaznu i sl., dok je stavkom 3. istog članka propisano da se smatra da su dosjele, a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom. Prema članku 84. ZOO primatelj ima prema dužniku ista prava koje je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (stavak 1.) te dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje (stavak 2.).

15. Iz naprijed citiranih odredbi jasno proizlazi da tužiteljice imaju pravo osporavati visinu tražbine iz Ugovora o kreditu broj 312798 sklopljenim sa prednikom tužiteljica HO zajedno sa sporednim pravima, a koju je Sberbank d.d. Zagreb ustupila tuženiku ugovorom o cesiji tvrdeći da nema tražbine iz tog Ugovora o kreditu koja bi se mogla ustupiti zbog toga što je Ugovor o kreditu ništetan. Iz navedenih je razloga pravilno prvostupanjski sud postupio kad je utvrđivao postojanje i visinu potraživanja iz Ugovora o kreditu bez ništetnih odredbi, a koje je bilo predmetom ugovora o cesiji.

16. Prema članku 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Prama stavku 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa uz činjenicu da su sporne odredbe utvrđene nepoštenim u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te da tuženik nije iznosio niti dokazivao nikakve druge okolnosti radi kojih sporne odredbe nisu nepoštene pa stoga sukladno članku 102. stavku 1. ZZP/07 ništetne, to je osnovano prvostupanjski sud te odredbe spornog Ugovora o kreditu ocijenio ništetnim. Ništetna ugovorna odredba ne proizvodi pravne učinke od samog početka i smatra se kao da nije ugovorena.

17. Tužiteljice svoje tvrdnje o ništetnosti Ugovora o kreditu i posljedično o nepostojanju tražbine koju je Sberbanka Ugovorom o cesiji ustupila tuženiku činjenično temelje na tvrdnji da je prednica Sberbanka propustila tužiteljicu TO i HO u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kako u odnosu na ugovorenu valutu obveze u CHF tako i u odnosu na ugovorenu promjenjivu redovnu kamatu prema jednostranoj odluci banke pozivajući se i na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je u odnosu na Sberbanku d.d. utvrđeno da je u potrošačkim ugovorima koristila nepoštene odredbe kojom je otplatu kredita vezala uz tečaj valute švicarskog franka i ugovarala redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke na koji način je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača u vrijeme i na način na koji je to ugovoreno i Ugovorom o kreditu.

18. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi propustio provesti dokaz saslušanjem tužitelj ice, međutim tuženik očito ispušta iz vida da je sukladno članku 219. stavku 1. ZPP svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Člankom 7. stavkom 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je stavkom 2. tog članka određeno da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno.

19. Tuženik nije predložio saslušanje tužiteljica, pa imajući u vidu da sud nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile iako je tuženik unatoč pravnom utvrđenju iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. bio ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način Sberbank, ranije Volksbank, dala odgovarajuće obavijesti tužiteljici TO i HO o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i na određivanje njegovih novčanih obveza i da je prednik tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. U konkretnom slučaju tuženik nije iznosio činjenice niti je predlagao odgovarajuće dokaze na te okolnosti, a niti je iznosio druge činjenice radi kojih sporne odredbe ne bi bile nepoštene sukladno članku 96. stavku 1. i 2. ZZP/07 i zbog kojih sud ne bi bio vezan na pravna utvrđenja iz naprijed navedene pravomoćne presude.

20. Koristeći ovlast iz članka 375. stavka 1. ZPP prema kojem u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, na navode žalbe tuženika da njemu ništa nije plaćeno s osnove ništetnih odredbi i da on nije temeljem takvih odredbi ništa stekao, ukazuje se tuženiku na razloge ovog suda iz točke 14., 15. i 16. obrazloženja. Valja ponoviti da je predmet spora zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe, a da je za ocjenu takvog zahtjeva potrebno utvrditi postojanje, odnosno nepostojanje tražbine radi koje prisilne naplate je rješenjem o ovrsi određena ovrha. Dakle u ovom sporu tužiteljice ne zahtijevaju od tuženika da im vrati bilo što s osnove instituta stjecanja bez osnove temeljem ništetnih odredbi niti je u tom smislu prvostupanjski sud utvrđivao činjenice pa su takvi žalbeni neodlučni za ocjenu pravilnosti i zakonitosti pobijane presude.

21. Međutim, imajući u vidu da je rješenjem o ovrsi poslovni broj: Ovr-525/2019 od 8. travnja 2019. ovrha određena radi namirenje tražbine tuženika (ovrhovoditelja) u ukupnom iznosu od 1.291.684,69 kn što prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR = 7,53450 kn iznosi 171.436,02 EUR te od tog iznosa potražuje glavnicu u iznosu od 890.416,35 kn što sada iznosi 118.178,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 4. travnja 2019. do isplate, redovnu kamatu u iznosu od 69.120,98 kn što iznosi 9.173,93 EUR i to bez zatezne kamate i obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 332.147,16 kn što iznosi 44.083,50 EUR također bez zatezne kamate, u pravu je tuženik kada tvrdi da izreka presude u točki 1/ u kojoj se proglašava nedopuštenom ovrha za iznos od 60.900,32 EUR i odbija zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe za iznos od 110.535,70 EUR u točki 2/ izreke nedovoljno određena zbog čega je i po ocjeni ovog suda ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

22. Budući su odlučne činjenice za predmet spora utvrđene provedenim dokazom financijskim vještačenjem, to su ostvarene pretpostavke primjenom članka 373.a stavka 1. točke 2. u vezi stavka 3. tog članka ZPP preinačiti (dopuniti) izreku prvostupanjske presude u točkama 1/ i 2/.

23. Provedenim dokazom financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji nalaz osnovano prvostupanjski sud prihvaća pravilnim, a tuženik žalbom matematički izračun vještaka ne dovodi u pitanje, utvrđeno je da tražbina tuženika na dan 4. travnja 2019. iz Ugovora o kreditu bez ništetne odredbe o valuti obveze u CHF i prema stopi koju je primjenjivala Sberbanka d.d. do otkaza Ugovora o kreditu (5,20% od početka otplate kredita i od anuiteta s dospijećem 4. siječnja 2014. do otkaza Ugovora o kreditu 7. ožujka 2014. po stopi od 3,23% godišnje) iznosi 110.535,70 EUR od čega se iznos od 74.008,37 EUR odnosi na glavnicu, iznos od 3.644,00 na redovnu kamatu i iznos od 32.883,33 EUR na zateznu kamatu što posljedično znači, a imajući u vidu visinu i strukturu tražbine radi koje naplate je određena ovrha , da ovrha nije dopuštena za iznos od 60.900,32 EUR za koji iznos je i prvostupanjski sud utvrdio da je nedopuštena, a koji iznos se odnosi na glavnicu od 44.170,22 EUR sa zateznom kamatom od 4. travnja 2019. do isplate, redovnu kamatu u iznosu od 5.529,93 EUR bez zatezne kamate i zateznu kamatu u iznosu od 11.200,17 EUR bez zatezne kamate.

24. U smislu naprijed utvrđene tražbine tuženika iz Ugovora o kreditu valjalo je primjenom članka 373.a. stavka 1. točke 2. u vezi stavka 3. tog članka ZPP povodom žalbe tuženika preinačiti, odnosno dopuniti izreku prvostupanjske presude u točkama 1/ i 2/, a kako je to i navedeno u točkama I. i II. izreke ove presude.

25. Tužiteljice osnovano pobijaju odluku o troškovima postupka sadržanu u točki 3/ izreke budući je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom članka 154. stavka 2. ZPP utvrdio da je tuženik u sporu uspio u većem postotku od tužiteljica.

26. Naime, odredbom članka 154. stavkom 2. ZPP propisano je: „Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.“.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-366/2024-2 od 22. svibnja 2022. izrazio je pravno shvaćanje koje glasi: „Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu, u situaciji kad su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, prilikom određivanja troškova postupka potrebno je ocjenjivati (uzimati u obzir) uspjeh stranaka ne samo u pogledu visine prihvaćenog odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva, već je potrebno ocjenjivati uspjeh stranaka kako s obzirom na osnovu zahtjeva, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva.

Dakle kada je tuženik osporavao osnov i visinu zahtjeva, ako je tužbeni zahtjev makar i djelomično usvojen tada se ima smatrati da je tužitelj glede osnove zahtjeva (X) uspio u omjeru od 100%, a glede visine zahtjeva (Y) omjer uspjeh u sporu uzima se prema konačno postavljenom zahtjevu. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva se omjer uspjeha u sporu tužitelja (Z1=X+Y:2). Na jednak način izračunava se i omjer tuženika u sporu (Z2). Konačan uspjeh stranke u sporu dobiva se razlikom između omjera uspjeha tužitelja u odnosu na omjer uspjeha tuženika.(Z1-Z2).“

27.1. Navedeno pravno shvaćanje reafirmirano je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 474/2024-2 od 26. rujna 2024. i broj: Rev-724/2024-2 od 10. rujna 2025.

28. Polazeći od odredbe članka 154. stavka 2. ZPP te prihvaćenog citiranog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske treba zaključiti da su tužiteljice u osnovi uspjele 100 %, a u visini zahtjeva, imajući u vidu usvajajući dio tužbenog zahtjeva za iznos od 60.900,32 EUR i odbijajući dio u iznosu od 110.535,70 EUR, 35,52%. Zbog toga je uspjeh tužiteljica 67,76 %, a uspjeh tuženika 32,24% pa kada se od uspjeha tužiteljica odbije uspjeh tuženika za zaključiti je da tužiteljicama pripada trošak parničnog postupka u visini od 35,52% troškova potrebnim za vođenje parnice.

29. Potrebnim za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora određenom po prvostupanjskom sudu povodom prigovora tuženika u iznosu od 127.352,52 EUR, ocijenjeni su zahtijevani troškovi tužiteljica za sastav tužbe u iznosu od 1.917,00 EUR sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife, za sastav podnesaka od 6. travnja 2021. i 27. ožujka 2023. u iznosima od po 1.917,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, zastupanja na ročištima dana 12. travnja 2021., 29. ožujka 2022., 11. srpnja 2022., 4. travnja 2023., 5. rujna 2023., 28. travnja 2025. 13. siječnja 2026. i 23. veljače 2026, u iznosima od po 1.917,00 EUR, PDV od 25% na iznos od 21.087,00 EUR u iznosu 5.271,75 EUR (ukupno troškovi zastupanja 26.358,75 EUR) i troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 358,35 EUR u kojem iznosu su tužiteljice te sudske pristojbe platile ili ukupno 26.717,10 EUR. Tužiteljicama nije priznat trošak sastava podneska od 16. ožujka 2022. jer je ocijenjen nepotrebnim za vođenje parnice budući u istom ponavljaju navode iz ranijeg podneska kao niti trošak pristojbi zatražen u većem iznosa od onog koji su platile. Stoga tužiteljicama primjenom članka 154. stavka 2. ZPP pripada trošak u iznosu od 9.489,91 EUR (26.717,10 x 35,52%). Navedenom trošku valja dodati i trošak vještačenja u iznosu od 331,80 EUR u kojem iznosu koji su tužiteljice taj trošak platile ili ukupno 9.821,71 EUR.

30. Iz razloga navedenih u prethodnoj točki valjalo je odbiti žalbu tuženika u dijelu kojim pobija odluku o trošku i djelomičnom uvažavanjem žalbe tužiteljica primjenom članka 380. točke 3. u vezi članka 129. stavka 5. ZPP rješenjem preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanoj u točki III. izreke prvostupanjske presude i obvezati tuženika da tužiteljicama naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.821,71 EUR. Obveza tuženika da tužiteljicama na dosuđeni parnični trošak plati zateznu kamatu od dana donošenja ove presude i rješenja temeljena je na odredbi članka 151. stavka 3. ZPP. Ova odluka nije u protivnosti odlukama Suda EU na koje se pozivaju tužiteljice budući nisu obvezane naknaditi troškove tuženiku.

31. Budući tuženik žalbom nije uspio u kvalitativnom i kvantitavnom smislu jer je nakon dopune izreke iz točke 1/ i 2/ prvostupanjske presude i nadalje ovrha proglašena nedopuštenom za ukupni iznos od 60.900,32 EUR i odbijen zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe za iznos od 110.535,70 EUR, to ovaj sud ocjenjuje da tuženiku ne pripada trošak žalbe zbog čega je njegov zahtjev za naknadu tog troška odbijen. Tužiteljice su u žalbenom postupku uspjele samo sa sporednim zahtjevom koji ne čini vrijednost predmeta spora u smislu članka 35. ZPP pa je i njihov zahtjev za naknadu troškova žalbe ocijenjen neosnovanim i zbog toga odbijen.

U Varaždinu 21. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer