REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: UsI-3749/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, uz sudjelovanje Ankice Zorić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CP, iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 49, radi izdavanja odobrenja za dugotrajno boravište u [adresa], 21. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, KLASA: UP/I-216-02/22- 20/881, URBROJ: 511-01-204-24-3 od 10. travnja 2024. godine
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanjem odobrenja za dugotrajno boravište u [adresa].
2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako se u njegovom slučaju radi o posebnoj i specifičnoj situaciji iz razloga što je on osoba neutvrđenog državljanstva koja je rođena u [adresa], no kako roditelji nisu prijavili rođenje, nema rodni list niti je upisan u knjigu državljana bilo koje zemlje u regiji (bivše SFRJ) te tako nije u mogućnosti niti ishoditi putnu ispravu. Ističe kako se od rođenja nalazi u Republici Hrvatskoj, nije nikada napuštao Republiku Hrvatsku, te je propustom i neznanjem roditelja te čestim seljenjem dugo godina bio bez ikakvog dokumenta i identifikacije u Republici Hrvatskoj. Tek je kao odrasla osoba temeljem izjava dvaju svjedoka dobio izjavu o identifikaciji i s istim dokumentom podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj. Osim toga više od 10 godina u izvanbračnoj je zajednici s hrvatskom državljankom u kojoj je rođeno šestoro djece koji su hrvatski državljani, te smatra da nisu uzete u obzir odredbe Konvencije o pravnom položaju osoba bez državljanstva od 28. rujna 1954. i Konvencije o smanjenju slučajeva bez državljanstva od 30. kolovoza 1961., prema kojoj državi ugovornice će izdati osobama bez državljanstva, koje legalno borave na njihovoj teritoriji putne isprave koje im omogućavaju da putuju van te teritorije ukoliko se tome ne protive viši razlozi državnih sigurnosti ili javnog reda. Ističe također da je provjerom u evidenciji državljanstva Republike Srbije utvrđeno da nije upisan u istu, te nema državljanstvo niti jedne države, a u odnosu na uvjet zdravstvenog osiguranja ističe da je prije dvije godine bio zaposlen, no gubitkom posla izgubio je i pravo na zdravstveno osiguranje. U odnosu na navod tuženika da tužitelj ne ispunjava uvjet poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, poziva se na činjenicu da je rođen u [adresa], da je za istu vezan od rođenja kao i da u istoj živi cijeli svoj život od rođenja te poštuje pravni poredak, poznaje hrvatske običaje i prihvaća hrvatsku kulturu, odnosno surađuje sa svojom okolinom, dobro govori hrvatski jezik, no isti je iz romske obitelji koja se nije školovala. Poziva se na stav odnosno na izdvojeno mišljenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci O-III-1918/2000 od 17. veljače 2003. kojom se štiti obitelj jer je obitelj pod osobitom zaštitom države kao ustavnopravna kategorija, jer kada stalni boravak ili dugotrajno boravište u [adresa] traži osoba koja je rođena u [adresa], živjela od rođenja u [adresa] te koja ima uredno reguliran privremeni boravak, a strancem je postala iz razloga raspada bivše države onda pitanje njezinog dugotrajnog boravišta ili stalnog boravka prerasta u pitanje njegovih ljudskih prava i njihove zaštite, a državljanska i statusna veza između pojedinca i države dobiva svoje puno značenje u smislu u kojem je državljanstvo definirao Međunarodni sud pravde.
3. Stoga predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji, poništi osporavano rješenje te predmet vrati na ponovni postupak.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja, te u bitnome navodi kako tužitelj u Republici Hrvatskoj ima odobren privremeni boravak, te državljanin treće zemlje može godinama živjeti i biti u Republici Hrvatskoj s odobrenim privremenim boravkom uz neprekidno produživanje i utvrđivanje ispunjavanja Zakonom propisanih uvjeta za odobrenje, te uopće ne mora ukoliko ne želi ili ne ispunjava uvjete niti imati odobreni stalni boravak, odnosno dugotrajno boravište da bi nastavio legalno živjeti u [adresa]. Institut dugotrajnog boravišta reguliran Zakonom o strancima podrazumijeva jasne i nedvojbene te kumulativno određene pretpostavke za pozitivno odlučivanje te stvarni i stalni boravak državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj. Uvjeti za odobrenje dugotrajnog boravišta propisani su člancima 150. i 153. Zakona o strancima, a tuženik je, prilikom razmatranja zahtjeva imao u vidu činjenicu da se radi o osobi bez utvrđenog državljanstva slijedom čega je izuzelo potrebu dostavljanja valjane putne isprave. Međutim, tužitelj tijekom upravnog postupka nije dostavio dokaze o ispunjavanju ostalih uvjeta za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa]. Također napominje da je člankom 9. stavkom 1. i 2. Zakona o strancima propisano da se putna isprava za osobe bez državljanstva može izdati osobi bez državljanstva pod uvjetima utvrđenim Konvencijom o statusu osoba bez državljanstva od 28. rujna 1954. ako ima odobren privremeni boravak, dugotrajno boravište ili stalni boravak te da se zahtjev za izdavanje putne isprave za osobe bez državljanstva podnosi u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema boravištu, odnosno prebivalištu državljanina treće zemlje, za što se državljanin treće zemlje mora obratiti zahtjevom nadležnoj policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji uz uvjet da u Republici Hrvatskoj ima reguliran barem privremeni boravak.
5. Stoga predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je, budući da su za to ispunjeni uvjeti iz članka 98. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24 – dalje: ZUS), predmetni spor riješio bez rasprave.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Člankom 150. stavak 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20, 114/22 i 151/22 – dalje: Zakon ) propisano je da se boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobreni privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.
9. Člankom 153. stavkom 1. istog Zakona propisano je da će se dugotrajno boravište odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 150. Zakona ima valjanu stranu putnu ispravu (točka 1.), ima sredstva za uzdržavanje (točka 2. ), ima zdravstveno osiguranje (točka 3.), poznaje hrvatski jezik i latinično pismo (točka 4.) i ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost (točka 5.).
10. Člankom 154. stavkom 1. Zakona propisano je da ispit iz znanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma mogu provoditi sveučilišta ili sastavnice sveučilišta koji izvode programe iz hrvatskog jezika i provode ispite, a srednjoškolske ustanove, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja i ustanove za obrazovanje odraslih ako imaju suglasnost za provođenja ispita iz hrvatskog jezika i latiničnog pisma.
11. Naime, iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da tužitelj uz zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta nije dostavio presliku valjane putne isprave, nikakav dokaz o osiguranim sredstvima za uzdržavanje, dokaz o zdravstvenom osiguranju niti dokaz da poznaje hrvatski jezik ni latinično pismo. Stoga je tužitelj zaključkom tuženika od 15. rujna 2023. pozvan da u roku od 30 dana od dana dostave zaključka dostavi presliku valjane putne isprave, dokaz o osiguranim sredstvima za uzdržavanjem, dokaz o zdravstvenom osiguranju te dokaz o poznavanju hrvatskog jezika i latiničnog pisma, kao i izjavu na okolnosti te posjedovanje sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, zdravstvenog osiguranja sukladno Uredbi i Pravilniku, i svim činjenicama i okolnostima vezanim za boravak u Republici Hrvatskoj kao i prekršajnoj osuđivanosti i kaznenom postupku koji je u tijeku. Predmetni zaključak tužitelj je zaprimio 2. listopada 2023., no do donošenja osporavanog rješenja po navedenom, tužitelj nije postupio.
12. Kraj takvog stanja stvari, budući da tužitelj nije dostavio dokaze da ispunjava uvjete iz članka 153. stavak 1. Zakona, iako je na to izričito bio pozvan od strane tuženika, a što se posebno odnosi na dokaz o osiguranim sredstvima za uzdržavanje, dokaz o zdravstvenom osiguranju te dokaz da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, to osporavanim rješenje nije povrijeđen zakon na njegovu štetu. Dakle, tužitelj nije dostavio niti dokaz o ispunjavanju zakonom propisanih uvjeta, a ne samo putnu ispravu, za koju tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je izuzelo iz potrebe dostavljanja. Pri tome se, a u odnosu na dokaz dostave putne isprave, upućuje na odredbu članka 9. stavka 1. Zakona prema kojem se putna isprava za osobe bez državljanstva može izdati osobi bez državljanstva pod uvjetima utvrđenim Konvencijom o statusu osoba bez državljanstva od 28. rujna 1954., ako ima odobren privremeni boravak, dugotrajni boravka ili stalni boravak u vezi s čime tužitelj i sam u podnesku dostavljenom ovome sudu od 14. veljače 2025., navodi da je podnio u 10. mjesecu 2024., dakle, nakon donošenja osporavanog rješenja.
13. Kraj takvog stanja stvari, budući da tužitelj, iako izričito zatražen od strane tuženika, nije dostavio dokaze o ispunjavanju uvjeta za odobrenje dugotrajnog boravišta iz članka 153. stavka 1. Zakona, kraj činjenice da isti ima reguliran privremeni boravak u Republici Hrvatskoj koji mu omogućuje život s obitelji, sud nalazi da osporavanim rješenjem nije povrijeđen Zakon na njegovu štetu. Pri tome se napominje da tužitelj ukoliko ispuni uvjete iz članka 153. stavak 1. i pribavi dokaze o navedenom nema zapreke da tužitelj i podnese novi zahtjev nadležnom tijelu.
14. Imajući u vidu navedeno, prigovori koje tužitelj ističe u tužbi tijekom spora nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, budući da tužitelj osim što niti tijekom postupka, niti tijekom ovog spora nije dostavio nikakav dokaz da bi ispunjavao uvjete iz članka 153. stavak 1. Zakona o strancima, slijedom čega je valjalo temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 21. rujna 2026.
Sudac:
Ivana Horvat
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dna:
1. UP, [adresa]
2. Ministarstvo unutarnjih poslova RH, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, [adresa] Zagreb, Ulica grada Vukovara 33
3. U spis
