Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-448/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Niki Grospić Ivasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici LZG, dipl. iur. zaposlenoj u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Pr- 1203/2021-20 od 27. svibnja 2026., dana 21. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Pr-1203/2021-20 od 27. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

- naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 1. lipnja 2020. pa do 30. studenog 2020. bruto iznos od 719,30 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.252,00 EUR–a u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2.1. Protiv navedene presude žali se tuženica u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da joj se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 187,50 EUR–a.

2.2. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice u cijelosti, predlažući da se žalba iste odbije kao neosnovana te prvostupanjska presuda potvrdi.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 11. ožujka 2026. (list 131 spisa) sukladno izračunu koji je dostavljen uz tuženičin podnesak od 23. veljače 2026., da mu tuženica na ime razlike plaće koja je nastala zbog toga što mu je plaća u razdoblju od 1. lipnja 2020. pa do 18. studenog 2020. obračunavana sukladno rješenju Državnog inspektorata Republike Hrvatske [broj], [broj] od 1. lipnja 2020. i rješenju

Državnog inspektorata Republike Hrvatske [broj], [broj] od 27. listopada 2020., umjesto sukladno rješenju Ministarstva rada i mirovinskog sustava Republike Hrvatske [broj], [broj] od 11. travnja 2014., isplati bruto iznos od 719,30 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.252,00 EUR–a.

5. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

6. Prvostupanjski sud je na temelju dokaza koji su izvedeni tijekom postupka i koji su pravno relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu utvrdio u bitnom:

- da je tužitelj, kao inženjer sigurnosti, rješenjem Ministarstva rada i mirovinskog sustava [broj], [broj] od 11. travnja 2014. (u daljnjem tekstu: Rješenje Ministarstva), s danom 1. svibnja 2014. raspoređen na radno mjesto inspektora rada (zaštita na radu) u Ispostavi u Vukovaru, Područnom uredu Osijek, Inspektoratu rada,

- da je pod točkom 3. Rješenja Ministarstva utvrđeno da tužitelj ima pravo na plaću u visini umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta od 1,329 i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža ,

- da je tužitelj s danom 1. travnja 2019. preuzet iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava Republike Hrvatske u Državni inspektorat Republike Hrvatske, i to kao inspektor zaštite na radu, te da je od dana preuzimanja nastavio raditi poslove inspektora zaštite na radu na temelju Rješenja Ministarstva,

- da je tužitelj 4. lipnja 2020. primio rješenje Državnog inspektorata Republike Hrvatske [broj], [broj] od 1. lipnja 2020. (u daljnjem tekstu: Rješenje Državnog inspektorata broj 1), a kojim je isti, kao inženjer sigurnosti pri radu, u državnoj službi na neodređeno vrijeme, s danom 1. lipnja 2020. raspoređen na radno mjesto tržišnog inspektora II. vrste u Ispostavi u Vinkovcima, Područnom uredu Osijek, Državnom inspektoratu,

- da je pod točkom 2. Rješenja Državnog inspektorata broj 1 utvrđeno da tužitelj ima pravo na plaću u visini umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta koji iznosi 1,164 uvećan za 10% za ostvarenih 35 godina radnog staža u državnim tijelima i osnovice za izračun plaće, uvećanog za 18% za navršenih 36 godina radnog staža ,

- da je tužitelj protiv Rješenja Državnog inspektorata broj 1 podnio žalbu Odboru za državnu službu Republike Hrvatske, a koji je rješenjem [broj], [broj] od 18. rujna 2020. poništio Rješenje Državnog inspektorata broj 1 te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje,

- da je Državni inspektorat Republike Hrvatske u ponovljenom postupku donio rješenje [broj], [broj] od 27. listopada 2020. (u daljnjem tekstu: Rješenje Državnog inspektorata broj 2) kojim je tužitelj, kao inženjer sigurnosti pri radu, s danom 1. lipnja 2020. ponovno raspoređen na radno mjesto tržišnog inspektora II. vrste u Ispostavi u Vinkovcima, Područnom uredu Osijek, Državnom inspektoratu,

- da je pod točkom 2. Rješenja Državnog inspektorata broj 2 utvrđeno da tužitelj ima pravo na plaću u visini umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta koji iznosi 1,164 uvećan za 10% za ostvarenih 35 godina radnog staža u državnim tijelima i osnovice za izračun plaće, uvećanog za 18% za navršenih 36 godina radnog staža ,

- da je tužitelj protiv Rješenja Državnog inspektorata broj 2 podnio žalbu Odboru za državnu službu Republike Hrvatske, a koji je rješenjem [broj], [broj] od 4. siječnja 2021. poništio Rješenje Državnog inspektorata broj 2 te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje,

- da je tužitelj otišao u mirovinu 18. studenog 2020.,

- da je Državni inspektorat Republike Hrvatske donio rješenje [broj], [broj] od 2. srpnja 2021. (u daljnjem tekstu: Rješenje Državnog inspektorata broj 3), a kojim je tužitelj raspoređen na radno mjesto tržišnog inspektora II. vrste u Ispostavi Vinkovci, s time da mu je za razdoblje od 1. lipnja 2020. pa do 17. studenog 2020. priznato pravo na plaću u visini umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta koji iznosi 1.164, uvećanog za 10% za ostvarenih 35 godina radnog staža u državnim tijelima i osnovice za izračun plaće, uvećane za 18% za navršenih 36 godina radnog staža,

- da tužitelj nije zatečen prilikom prvog i drugog pokušaja (28. srpnja 2021.) dostave Rješenja Državnog inspektorata broj 3, nakon čega je isto od strane dostavljača ostavljeno u tužiteljevom poštanskom sandučiću,

- da je tužitelj, prema vlastitom iskazu, u srpnju 2021. bio na moru, a da nakon povratka s mora u svom poštanskom sandučiću nije zatekao obavijest o pokušaju dostave

Rješenja Državnog inspektorata broj 3,

- da, slijedom toga, Rješenje Državnog inspektorata broj 3 nije uredno dostavljeno tužitelju u smislu odredaba Zakona o općem upravnom postupku (''Narodne novine'' broj 47/09 – u daljnjem tekstu: ZOUP), tako da isto nije moglo postati pravomoćno,

- da je tužitelj podneskom od 11. ožujka 2026. konačno postavio tužbeni zahtjev sukladno izračunu razlike između plaće koju ju tužitelj primio u razdoblju od 1. lipnja 2020. pa do 18. studenog 2020. sukladno Rješenju Državnog inspektorata broj 1 i Rješenju Državnog inspektorata broj 2 te plaće koju bi tužitelj primio u istom razdoblju sukladno Rješenju Ministarstva, na način da mu tuženica na ime razlike plaće za razdoblje od 1. lipnja 2020. pa do 18. studenog 2020. isplati bruto iznos od 719,30 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

7.1. Ovdje valja napomenuti da tuženica nije prigovorila istinitosti tužiteljevog iskaza (na ročištu od 3. veljače 2026.) u dijelu koji se odnosi na dostavu Rješenja Državnog inspektorata broj 3, odnosno da je tužitelj u srpnju 2021. bio na moru, a da isti nakon povratka s mora u svom poštanskom sandučiću nije zatekao obavijest o pokušaju dostave Rješenja Državnog inspektorata broj 3.

7.2. Samim time, iako je dostavljač prilikom dostave Rješenja Državnog inspektorata broj 3 postupio sukladno odredbama iz čl. 85. st. 1., 2. i 3. ZOUP–a, dostava Rješenja Državnog inspektorata broj 3 tužitelju, koji se u srpnju 2021. nije nalazio na adresi dostave jer je bio na moru, ne može se smatrati obavljenom danom ostavljanja u poštanskom sandučiću, slijedom čega Rješenje Državnog inspektorata broj 3 nije moglo postati pravomoćno, sve u smislu odredbe iz čl. 85. st. 5. ZOUP–a kojom je propisano da se (osobna) dostava smatra obavljenom danom uručenja, odnosno danom kad je pismeno ostavljeno u poštanskom sandučiću ili pretincu ili ako toga nema, na vratima ili drugom za primatelja vidljivom mjestu, osim ako stranka dokaže da iz opravdanih razloga nije mogla primiti pismeno.

8. Uzimajući u obzir činjenično stanje u ovom predmetu, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da je tužitelj u utuženom razdoblju imao pravo na obračun plaće sukladno Rješenju Ministarstva, a ne sukladno Rješenju Državnog inspektorata broj 1 i Rješenju Državnog inspektorata broj 2, koja su u konačnici poništena od strane Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, te kada mu je pod točkom I. izreke (pobijane) presude dosudio bruto iznos od 719,30 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, sve u smislu odredaba iz čl. 7. st. 1., čl. 90. st. 1. i čl. 92. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14, 127/17 i 98/19 – u daljnjem tekstu: ZR), u svezi čl. 92. st. 3. ZR–a i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23).

9. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi tuženice u kojima ona u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u tome dijelu.

10. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke (pobijane) presude pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredbe iz čl. 20. st. 1. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima (''Narodne novine'' broj 8/88, 3/94 i 150/05), u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

11. Pri tome valja dodati da ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao preostale žalbene navode tuženice u kojima ona u bitnom ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pogrešno utvrdio odlučne činjenice.

12. Naime, u ovom je predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. ZPP–a, riječ o sporu male vrijednosti pa se prvostupanjska presuda, sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. ZPP– a, ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. ZPP–a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a) te pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. ove odluke.

14. Tuženica nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspjela, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 21. rujna 2026.

Sudac:

Nika Grospić Ivasović