REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-648/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelj ice KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici u Županji, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, od 16. lipnja 2026., poslovni broj: P-26/2026-13, u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika ..., djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava, te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, od 16. lipnja 2026., poslovni broj: P-26/2026-13,

1.) potvrđuje pod točkom I, II i IV izreke,

2.) preinačuje pod točkom III izreke na način da se nalaže tuženiku ..., da tužiteljici KJ, na ime troškova parničnog postupka umjesto dosuđenog iznosa od 953,10 eura, naknadi iznos od 251,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2026., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 728,10 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, tužiteljica odbija.

II Nalaže se tužiteljici da tuženiku na ime troška žalbenog postupka naknadi iznos od 34,01 eura, u roku od 15 dana.

III Tuženik se odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 388,49 eura.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o [broj kredita] od 7. kolovoza 2002., zaključenog između tužitelja KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] (ranije ... [adresa]), kao kreditora, koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznos 2 (dva) % jednokratno, unaprijed", te ista odredba ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 130,00 EUR (sto trideset eura), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. kolovoza 2002. pa do isplate, po stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., od 1. kolovoza 2008. po stopi zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 953,10 EUR (devetsto pedeset tri eura i deset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. lipnja 2026. kao dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana, a odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg potraživanog troška u iznosu od 26,54 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR.”

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; - dalje: ZPP), te povrede prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Nadalje ističe i povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavka 4. ZPP-a, jer da je prvostupanjski sud ignorirao njegove tvrdnje iznesene tijekom postupka odnosno da je propustio obrazložiti zašto su iste neosnovane. Navodi i da iz istog razloga ističe i povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

2.1. U žalbi obrazlaže pravni temelj za naplatu troškova obrade kredita pozivajući se na članak 1066. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima/78, članak 2. stavka 1. točke 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 52/16) u vezi s člankom 1068. stavka 2. ZOO/78, ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) pri čemu se poziva na članke 173. i 174. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02), te Odluku o jedinstvenom iskazivanju kamatne stope na kredite i depozite, a ističe i da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva čime da je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. ZZP/03. Posebno naglašava da je ispunio svoju obvezu da učini dostupnim podatke koji se odnose na naknade koje banka zaračunava korisnicima kredita, te da se naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14), kao i da je člankom 296. stavka 3. ZOO-a propisano da se odredba tog članka ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, pa da je stoga jasno da sporna odredba nije i da ne može biti ništetna. Poziva se na praksu suda EU, iskustva u poredbenom pravu i domaću sudsku praksu, u bitnome ponavljajući navode iz odgovora na tužbu.

2.2. Navodi i da u cijelosti osporava odluku o troškovima postupka, jer da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada kao vrijednost predmeta spora nije označio iznos koji odgovara naplaćenoj naknadi odnosno iznos od 130,00 eura, te kada je slijedom toga tužiteljici za poduzete radnje pogrešno priznao nagradu od 100 bodova po odvjetničkoj radnji, umjesto da joj je priznao nagradu od 25 bodova po radnji, a posebno osporava i trošak pristupa na ročište za objavu presude koji da je nepotreban za vođenje postupka, kao i trošak sudskih pristojbi koji da tužiteljici ne pripada obzirom na odredbu članka 6. i 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ 51/23 od 12. svibnja 2023.).

2.3. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelj ica da mu naknadi troškove parničnog postupka, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećan za PDV u iznosu od 62,50 eura, te sudsku pristojbu u iznosu od 110,00 eura, odnosno ukupan iznos od 422,50 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika neosnovana je u odnosu na točku I, II i IV izreke pobijane presude, dok je djelomično osnovana u odnosu na točku III izreke pobijane presude.

5. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika. Naime, u razlozima presude prvostupanjski sud je za svoj pravni stav dao jasno obrazloženje, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a.

5.1. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavka 4. ZPP -a budući je u obrazloženju presude naveo sve bitne elemente propisane tim člankom, te je donio presudu na temelju dokaza koje je ocijenio potrebnim radi utvrđenja odlučnih činjenica.

5.2. Neosnovan je i žalbeni navod da je prvostupanjski sud povrijedio prava tuženika zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14; - dalje: Ustav RH) i (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, 13/17; - dalje: Konvencija). Tuženik u žalbi ovaj prigovor iznosi općenito bez navođenja konkretnih odredbi Ustava RH ili Konvencije koja bi bila povrijeđena, kao i bez navođenja konkretne radnje ili propusta prvostupanjskog suda iz koje bi takva povreda proizlazila, a samo pozivanje na Ustav RH i Konvenciju, bez konkretizacije zaštićenog prava i načina na koji je ono u konkretnom postupku povrijeđeno, nije dostatno za osnovanost takvog žalbenog prigovora. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud svojim postupanjem povrijedio neko od ustavnih il i konvencijskih prava stranaka, naime pobijana odluka nije arbitrarna ili očito nerazumna, u obrazloženju je prvostupanjski sud naveo sve bitne elemente propisane člankom 338. stavka 4. ZPP-a, presudu je donio na temelju dokaza koje je ocijenio potrebnim radi utvrđenja odlučnih činjenica i koje su stranke predložile, te je svakoj stranki u postupku dao mogućnost iznošenja svojih razloga u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu , pa se ovaj žalbeni navod ocjenjuje paušalnim i neosnovanim.

6. Osnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, što se po ocjeni ovog suda odnosi na primijenjeni Zakon o zaštiti potrošača. Naime, prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane presude poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje: ZZP/03), a obzirom da je taj Zakon stupio na snagu 18. lipnja 2003., a da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 7. kolovoza 2002., u ovome postupku nema mjesta primjeni ZZP/03, međutim taj propust prvostupanjskog suda nije od značaja jer ne utječe na konačni ishod spora, budući da je i pravilnom primjenom materijalnog prava važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

6.1. Isto tako, osnovano tuženik ukazuje i na činjenicu da prvostupanjski nije pravilno odredio vrijednost predmeta spora prema kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva u visini od 130,00 eura, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka kada je tužiteljici trošak odmjerio prema vrijednosti predmeta spora navedenoj u tužbi, što će u daljnjem nastavku ove odluke biti detaljnije obrazloženo.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2002., sklopljenog 7. kolovoza 2002. između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika ... kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor), u dijelu kojim je ugovoreno da će korisnik kredita platiti jednokratno unaprijed naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 2%, te zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 130,00 eura plaćenog na ime naknade iz članka 6. Ugovora, sa zateznim kamatama tekućim od 16. kolovoza 2002.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva , dok visina utuženog iznosa nije sporna.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom, 7. kolovoza 2002. sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2002., kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 6.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 60 mjeseci,

- da je u članku 6. Ugovora ugovorena naknada prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 2%, koju se korisnica kredita obvezala platiti jednokratno, unaprijed,

- da je predmetna naknada naplaćena 16. kolovoza 2002., u iznosu od 130,00 eura,

- da se radi o potrošačkom ugovoru, te standardnom (tipiziranom) ugovoru čiji sadržaj je odredio prednik tuženika, osim u odnosu visine kredita i roka otplate,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, pa tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ju se obvezuje na uplatu troška sporne naknade, a posebno da nije bila upoznata na što se naknada točno odnosi i u čemu se taj trošak sastoji,

- da sporna odredba Ugovora ne sadrži podatke o tome temeljem kojih je parametara prednik tuženika kao kreditor svojom Odlukom odredio visinu naknade, niti koji su troškovi sadržani u naknadi,

- da tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove predmetne naknade, slijedom čega nije dokazao visinu troškova koje je eventualno imao.

10. Predmetni Ugovor sklopljen je između stranaka 7. kolovoza 2002., slijedom čega se na pitanje njegove pravne valjanosti primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koji je u to vrijeme bio na snazi, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91), kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, a činjenica što prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi ZOO/78, ne dovodi u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava vezanog za primjenu Zakona o obveznim odnosima, obzirom da je riječ o zakonu izvorno donesenom 1978. koji je u pravni sustav Republike Hrvatske preuzet 1991., Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima, koji je u relevantnom razdoblju vrijedio u tekstu izmijenjenom i dopunjenom navedenim propisima.

11. Kako je već naprijed navedeno , na predmetni spor ne mogu se primijeniti odredbe ZZP/03, budući da taj Zakon u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bio na snazi, međutim ta okolnost ne znači da korisnik bankarskih usluga nije uživao pravnu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba , jer je takva zaštita proizlazila iz odredaba članka 142. i 143. ZOO/91 kojima su bili uređeni opći uvjeti ugovora.

12. Prema članku 142. stavka 1. i 3. ZOO/91, opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru , bilo da se ugovor na njih poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, obvezuju i drugu ugovornu stranu, ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora.

12.1. Prema članku 143. stavka 1. ZOO/91 ništave su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, dok se prema stavku 2. istog članka sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

13. U konkretnom slučaju člankom 6. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 2 % jednokratno, unaprijed.

13.1. Iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da se Ugovor ne poziva samo na iznos naknade, već i na drugi akt tuženika, odnosno Odluku o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, iz koje bi trebao proizlaziti pravni i činjenični temelj za naplatu predmetne naknade, međutim tuženik nije dokazao da je navedena Odluka bila predočena tužiteljici niti da je ona sa njezinim sadržajem bila upoznata ili da joj je ista bila poznata u trenutku sklapanja Ugovora, kako to proizlazi i iz iskaza tužiteljice.

14. Odredbom članka 172. stavka 2. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je da je banka prije zaključivanja ugovora dužna potrošaču predočiti, odnosno učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana , pri čemu valja navesti da ta zakonska obveza nije bila samo formalne naravi, već je njezina svrha bila omogućiti korisniku bankarske usluge da prije sklapanja ugovora stvarno spozna opseg i sadržaj svojih ugovornih obveza.

14.1. Nadalje, člankom 173. stavka 3. točke 4. i 5. Zakona o bankama, propisano je da informacije koje se odnose na odobravanje kredita uključuju i podatke o naknadama odnosno provizijama koje banka zaračunava korisniku kredita, kao i efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke.

15. U istom smislu, tada važeća Odluka Hrvatske narodne banke o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite („Narodne novine“ broj 56/01), koja se primjenjivala od 1. siječnja 2002., kao i njezine izmjene i dopune objavljene u „Narodnim novinama“ broj 111/01, propisivala je da se efektivna kamatna stopa mora predočiti klijentu prije primanja zahtjeva za odobrenje kredita i prije sklapanja ugovora o kreditu, te da banka pri zasnivanju kreditnog odnosa klijentu uručuje otplatnu tablicu s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom, dok iz Uputa za primjenu navedene Odluke proizlazi da je među drugim uplatama koje ulaze u izračun efektivne kamatne stope i naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

16. Pregledom otplatnog plana priloženog spisu, utvrđeno je da je naknada iskazana u iznosu od 130,00 eura, odnosno 2% od iznosa kredita, te da je iskazana efektivna kamatna stopa 12,26%, međutim navedeni otplatni plan nosi datum 16. kolovoza 2002., dok je Ugovor sklopljen 7. kolovoza 2002., pa stoga činjenica da je sporna naknada, naknadno iskazana u otplatnom planu ne dokazuje da je tužitelj ica prije sklapanja Ugovora bila na jasan način upoznata sa njezinom pravnom i činjeničnom osnovom, osobito sa Odlukom o visini naknade na koju se člankom 6. Ugovora izrijekom upućuje, pri tome uzimajući u obzir da za valjanost ugovorne odredbe nije dovoljno da ista bude samo gramatički razumljiva.

16.1. Stoga ovaj sud ne prihvaća kao osnovan žalbeni navod tuženika da je činjenica što je u članku 6. Ugovora navedeno da naknada iznosi 2%, dovoljna za zaključak da je tužiteljica sa tom ugovornom obvezom bila potpuno i jasno upoznata. Naime, visina naknade navedena je u Ugovoru (međutim ista ne govori o tome radi li se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ili naknadi za odobrenje kredita ili naknadi za konkretne administrativne radnje , što je posebno važno zato što HNB- ova Uputa izričito razlikuje vrste naknada), ali iz sporne ugovorne odredbe nije razvidno za koju konkretnu činidbu banke se naknada plaća, niti je tuženik dokazao da je tužiteljici prije sklapanja Ugovora predočena Odluka o visini naknade na koju se sporna ugovorna odredba poziva.

16.2. Vezano uz navedeno valja istaći i da ovaj sud pri tome ne polazi od toga da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora svaka naknada banke za obradu ili odobravanje kredita bila zabranjena, obzirom da su tada važeći propisi poznavali takve naknade, međutim činjenica da je određena vrsta naknade bila dopuštena kao mogući trošak kreditiranja, ne znači da je banka bila oslobođena obveze korisniku prije sklapanja ugovora jasno predočiti bitne uvjete takve obveze, već upravo suprotno, iz članka 172. i 173. Zakona o bankama proizlazi da je zakonodavac transparentnost naknada smatrao sastavnim dijelom zaštite korisnika bankarskih usluga.

17. Nadalje, predmetni Ugovor sklopljen je 2002., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se na pravni odnos nastao iz tog ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već nacionalno pravo, čije odredbe treba, koliko to nacionalno pravo dopušta, tumač iti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

17.1. Stoga ovdje treba imati u vidu presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavka 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojima se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Direktivom 93/13 EEZ određeno je i da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a u presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Iz iskaza tužiteljice kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru kao jasnom i nedvosmislenom, te koji je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da nakon što je tužiteljica u banci dogovorila iznos kredita i visinu rata, da ju je nakon nekoliko dana u banci čekao pripremljen Ugovor za potpis, da joj nitko nije spomenuo naknadu za obavljanje bankarskih usluga niti je znala da će joj naknada biti naplaćena, da u vrijeme realizacije kredita nije imala obrt, a kredit je iskoristila za uređenje kuće

18.1. Tužiteljici je prema mišljenju ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga Ugovora proizlaze, što podrazumijeva i spornu ugovornu odredbu o kojoj tužiteljica očito nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što je u konkretnom slučaju izostalo.

18.2. Osim toga, tuženik koji je nesporno sastavio spornu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Činjenica da je trošak naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega neutemeljeno tuženik u žalbi prigovara da odredba članka 6. Ugovora nije nepoštena, jer da se radi o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništava.

19. Nadalje treba navesti i da ispunjenjem Ugovora nije nestao uzrok ništavosti sporne ugovorne odredbe jer je navedena odredba bile ništava već od dana sklapanja Ugovora, dakle ex tunc, pa ista nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora. Naime, člankom 107. stavka 1. ZOO/91 propisano je da ništav ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane, dok je stavim 2. istog članka propisano da ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati, a budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana, ne može se smatrati da je uzrok ništavosti sporne ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značenja, tako da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 107. stavka 2. ZOO/91. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj ica u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništavost sporne ugovorne odredbe i zahtijevati isplatu utuženog iznosa, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika izneseni u tom smislu.

20. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o odredbi o plaćanju sporne naknade nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da se sporna odredba poziva na poseban akt banke za koji tuženik nije dokazao da je tužiteljici bio predočen prije sklapanja Ugovora, da tuženik nije dokazao ispunjenje zakonske obveze prethodnog jasnog informiranja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, ovaj sud smatra da predmetna odredba predstavlja odredbu općih uvjeta ugovora u smislu članka 142. ZOO/91, te da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je odredba članka 6. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu u visini od 2% iznosa kredita, ništetna (ništava), i to kako na temelju članka 143. stavka 1. ZOO/91, tako i primjenom članka 103. stavka 1. ZOO/91 u vezi s člankom 105. stavka 1. ZOO/91, jer je njezino ugovaranje u konkretnim okolnostima protivno prisilnim pravilima tada važećeg Zakona o bankama kojima je bila propisana obveza banke da korisniku kredita prije sklapanja ugovora predoči sve bitne uvjete iz kojih su jasno vidljiva njegova prava i obveze. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj: Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. i dr.

21. Kako je navedena ugovorna odredba ništava, a člankom 104. stavka 1. ZOO/91 propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev i zbog sporne ugovorne odredbe o plaćanju naknade naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnova, što je sukladno članku 210. i 214. ZOO/91, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenom odredbom koju je nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, te je tužiteljici osnovano dosudio utuženi iznos od 130,00 eura sa zateznom kamatom od 16. kolovoza 2002., kao dana stjecanja (plaćanja) navedenog iznosa naknade tuženiku, što je razriješeno i odlukom Vrhovnog suda RH broj: Revd-1294/21 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Također je prvostupanjski sud pravilno prim ijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja, jer se pravo na isticanje ništavosti prema članku 110. ZOO/91 ne gasi, pa kako je posljedica ništavosti prema članku 104. stavka 1. ZOO/91 obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 210. do 219. ZOO/91, a zastara nastupa prema članku 360. stavka 2. ZOO/91 protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništavost sporne odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno shvaćanje zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora).

23. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je trošak odmjerio prema pogrešno previsoko utvrđenoj vrijednosti predmeta spora.

23.1. Naime, predmet ovog spora čine deklaratorni nenovčani zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe (točka I izreke), te kondemnatorni novčani zahtjev za isplatu iznosa od 130,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke) , a vezano za žalbene navode tuženika sporno je pripada li tužiteljici pravo na naknadu troškova parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi i određenoj raspravnim rješenjem od 21. travnja 2026., iznosom od 1.457,01 eura ili prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva koji iznosi 130,00 eura.

23.2. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH, kada je uz deklaratorni (nenovčani) zahtjev postavljen i samostalan kondemnatorni zahtjev za isplatu određene novčane svote, parnični trošak se odmjerava prema vrijednosti novčanog zahtjeva, te nenovčani zahtjev koji sam po sebi ne proizvodi neposrednu imovinsku korist ne može biti temelj za odmjeravanje parničnog troška prema proizvoljno hipotetski naznačenoj vrijednosti. Obzirom na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u više revizijskih odluka koji glasi: „Prema pravnom shvaćanju ovog suda (zauzetom, među ostalim, u odluci Revt 156/13 od 7. svibnja 2014.), deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“, osnovani su žalbeni navodi tuženika kojima pobija odluku o parničnom trošku odmjerenu prema vrijednosti predmeta spora određenoj u iznosu od 1.457,01 eura.

23.3. Stoga sukladno članku 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25; - dalje Tarifa), prema vrijednosti dosuđenog iznosa od 130,00 eura, tužiteljici sa sastav tužbe po Tbr. 7/1 Tarife pripada nagrada u iznosu od 50,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 13. ožujka 2026. po Tbr. 8/1 iznos od 50,00 eura, za zastupanje na ročištima od 21. travnja 2026. i 21. svibnja 2026. po Tbr. 9/1 iznosi od 50,00 eura za svako ročište, za trošak pristupa na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3 iznos od 25,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosima od po 13,27 eura (a ne iznosi odmjereni pobijanom odlukom), što ukupno iznosi 251,54 eura, koji iznos joj je kao osnovan valjalo i dosuditi sa pripadajućom zateznom kamatom po članku 29. stavka 2. ZOO-a, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 728,10 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, tužiteljica odbijena.

23.4. Neosnovano tuženik žalbom osporava pravo tužiteljice na trošak pristupa njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude, jer je trošak za pristup na ročište radi objave presude potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP - a, obzirom da se radi o procesnoj radnji propisanoj člankom 335. stavka 3., 6. i 8. ZPP-a i za koju je određena nagrada odvjetniku prema Tbr. 9/3 Tarife, a o osnovanosti takvog zahtjeva izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske (odluka broj: Rev-1222/2022-2 od 6. prosinca 2023. i dr.). Isto tako neosnovano tuženik osporava i pravo tužiteljice na trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, jer je tužiteljica obveznik plaćanja istih prema članku 3. stavka 1. i 2. u vezi s člankom 4. točke 1. i 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23; - dalje: ZOSP), pri čemu u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 11. stavka 1. točke 20. ZOSP-a, kako to tuženik neosnovano ističe u žalbi.

24. Sukladno članku 166. stavka 2. ZPP-a, uvažavajući mjerodavnu vrijednost predmeta spora od 130,00 eura, te činjenicu da je tuženik sa žalbom djelomično uspio samo u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, tuženiku pripada pravo na trošak sastava žalbe po Tbr. 10 /4 Tarife u iznosu od 25,00 eura, PDV u iznosu od 6,25 eura, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 13,27 eura (a ne iznosi koje troškovnikom potražuje), što ukupno iznosi 44,52 eura, a uzimajući u obzir da je tuženik sa žalbom uspio u omjeru od 76,4%, to mu na ime troška žalbenog postupka pripada iznos od 34,01 eura, koji iznos mu je valjalo i dosuditi, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 388,49 eura, odbijen.

25. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. i 2. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika, te potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I, II i IV izreke, a točka III izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka koji dio presude se smatra rješenjem preinačena je na temelju članka 380. točke 3. u vezi s člankom 381. stavka 1. ZPP-a.

26. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 18. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić