REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-592/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZKF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 27. veljače 2026., poslovni broj: P-2010/2023-27, u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2026.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Žalba tuženika ..., [adresa], odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. veljače 2026., poslovni broj: P-2010/2023-27, kao i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod točkom II i III izreke pobijanog rješenja.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„Nalaže se tuženiku, ..., [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju, MKF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 11.079,64 eura sa zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 4,42 eura od 21. studenoga 2007. sve do isplate,

- iznos od 0,59 eura od 21. prosinca 2007. sve do isplate,

- iznos od 8,42 eura od 17. siječnja 2008. sve do isplate,

- iznos od 6,30 eura od 25. veljače 2008. sve do isplate,

- iznos od 11,45 eura od 17. ožujka 2008. sve do isplate,

- iznos od 5,96 eura od 23. travnja 2008. sve do isplate,

- iznos od 2,79 eura od 21. svibnja 2008. sve do isplate,

- iznos od 5,84 eura od 28. lipnja 2008. sve do isplate,

- iznos od 2,48 eura od 28. srpnja 2008. sve do isplate,

- iznos od 2,45 eura od 29. kolovoza 2008. sve do isplate,

- iznos od 2,45 eura od 29. kolovoza 2008. sve do isplate,

- iznos od 11,30 eura od 16. listopada 2008. sve do isplate,

- iznos od 26,24 eura od 2. siječnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 26,24 eura od 2. siječnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 25,12 eura od 30. ožujka 2009. sve do isplate,

- iznos od 25,12 eura od 30. ožujka 2009. sve do isplate,

- iznos od 22,50 eura od 30. svibnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 22,50 eura od 30. svibnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 22,50 eura od 30. svibnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 22,50 eura od 30. svibnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 22,50 eura od 30. svibnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 22,50 eura od 30. svibnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 22,50 eura od 30. svibnja 2009. sve do isplate,

- iznos od 20,02 eura od 5. studenoga 2009. sve do isplate,

- iznos od 21,05 eura od 17. prosinca 2009. sve do isplate,

- iznos od 26,46 eura od 11. siječnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 30,21 eura od 15. veljače 2010. sve do isplate,

- iznos od 34,48 eura od 1. travnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 32,92 eura od 15. travnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 33,52 eura od 27. travnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 34,98 eura od 31. svibnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 48,21 eura od 29. lipnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 44,05 eura od 28. srpnja 2010. sve do isplate,

- iznos od 59,66 eura od 26. kolovoza 2010. sve do isplate,

- iznos od 55,02 eura od 30. rujna 2010. sve do isplate,

- iznos od 48,69 eura od 28. listopada 2010. sve do isplate,

- iznos od 58,30 eura od 26. studenoga 2010. sve do isplate,

- iznos od 71,58 eura od 28. prosinca 2010. sve do isplate,

- iznos od 66,99 eura od 28. siječnja 2011. sve do isplate,

- iznos od 10.068,85 eura od 25. veljače 2011. sve do isplate,

a koja kamata je od dospijeća do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Dopušta se preinaka koju je tužitelj učinio podneskom od 27. siječnja 2026.

II. Nalaže se tuženiku, ..., [osobni identifikacijski broj], da tužitelju, MKF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.015,45 eura sa zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika, ..., [osobni identifikacijski broj], za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.”

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; - dalje: ZPP). Rješenje (točka I izreke) kojim je dopuštena preinaka tužbe, tuženik žalbom ne pobija.

2.1. U žalbi navodi vezano za pravnu osnovu da Ugovor o kreditu sadrži odredbe kojima se potrošača štiti od negativnih učinaka valutne klauzule, konkretno članak 5. Ugovora, koji i citira, te ističe da budući da je tužitelj i nakon sklapanja ugovora o kreditu u CHF valuti te nakon rasta tečaja za CHF imao pravo promijeniti valutu obveze, da se ne može smatrati da bi odredba o valuti obveze stvorila neravnopravnost u obvezama dviju ugovornih strana, na štetu tužitelja, da je prvostupanjski sud morao utvrditi koliko odredba članka 5. utječe na savjesno st i poštenje tuženika, budući da se po Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje: ZZP) ništetnost ne pretpostavlja nego da se trebaju utvrditi okolnosti na kojima se ona temelji, a što da je sud propustio učiniti, već da odluku temelji na presudama iz kolektivnog spora bez daljnjih obrazloženja, na koji način da je zanemario uvjete i okolnosti konkretnog slučaja, a osobito o savjesnosti i poštenju te neravnoteži koja se stvara predmetnom odredbom, te zaključuje da se činjenica što tužitelj kao potrošač nikada nije postavio zahtjev iz članka 5. Ugovora i što nije poduzeo sve ugovorne ovlasti kako bi od sebe otklonio štetne posljedice sporne odredbe ne može tumačiti na štetu trgovca/banke, a kako sud da navedeno nije obrazložio da se odluka u tom dijelu ne može ispitati, čime da je počinjena povreda iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP-a. Nadalje ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 502.c ZPP-a (prošireni učinak „kolektivne presude“), da je postupku istakao prigovor kako se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora budući da su ugovori sklopljeni sa ..., koja nije obuhvaćena izrekama predmetnih presuda, dok prvostupanjski sud da samo navodi kako je tuženik sveopći pravni slijednik ..., ali da ne ulazi u daljnje obrazloženje, te napose navodi da budući da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na ugovore koje je sklapala ..., da niti on-tuženik nije mogao pravnim sljedništvom preuzeti odgovornost koja za prednika nije niti bila nastala, čime da je također počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP-a, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe i da pobijana presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te da je suštinski neobrazložena, jer da prvostupanjski sud samo paušalno navodi utvrđenja iz „kolektivne presude“, ne obrazlažući je li eventualni propust banke da upozori tužitelja na rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, počinjen u dobroj vjeri, a imajući u vidu Zakon o zaštiti potrošača da sud nije utvrđivao u čemu se sastoji tzv. značajna neravnoteža nastala temeljem spornih ugovornih odredbi i u čemu se ogleda nesavjesnost banke, naime da promjena tečaja strane valute nije bila predvidiva, smatra da sud ne daje razloge o odlučnim činjenicama niti navodi materijalno pravo koje je primijenio, slijedom čega da je pobijanom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vezano za osnovanost tužbenog zahtjeva dok se o odlučnim činjenicama ne navode razlozi zbog čega se presuda ne može ispitati. Navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača obzirom da se neka odredba u potrošačkom ugovoru može smatrati nepoštenom ako su kumulativno ispunjeni uvjeti da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da sud nije naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža čime nije ispunjen konstitutivni element da se neka odredba proglasi nepoštenom tj. ništetnom, te da je propustio utvrditi i u čemu se sastoji nesavjesnost tuženika.

2.2. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva navodi da je prvostupanjski sud primijenio pogrešnu metodologiju pri izradi nalaza i mišljenja vještaka, da je zanemario činjenicu da tužitelj zahtijeva primjenu ugovora i izračun razlike kao da se radi o kunskom kreditu, te smatra da se izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti, pri čemu se poziva i na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15), slijedom čega da je prvostupanjski sud pogrešno utvrđeni iznos isplate prihvatio kao osnovan, pri čemu navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio kada nije uzeo u obzir i tzv. negativne razlike, jer da ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (tečaj), a čemu se izričito protivi, onda da je ništetna promjena tih parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje predstavlja promjenu.

2.3. Nadalje navodi da je pogrešno dosuđen početak tijeka zatezne kamate, te da prvostupanjski sud ne obrazlaže odluku u odnosu na dosuđeni tijek zatezne kamate. Prigovara i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu istaknuti prigovor zastare navodeći da čak i kad bi bio ispravan stav prvostupanjskog suda o zastari, da je zastario tužbeni zahtjev u odnosu na preinačeni dio, naime da je tužbom tražena isplata iznosa 10.729,83 eura, a podneskom od 27. siječnja 2026., dakle nakon 15. lipnja 2023., isplata iznosa od 11.079,64 eura, pa da je preinačeni dio u zastari i u tom dijelu da ga je trebalo odbiti.

2.4. Osporava i odluku o troškovima postupka jer da je tužitelju neosnovano priznat trošak ročišta za objavu presude koji nije potreban za vođenje parnice, a navodi i da odluka o troškovima nema razloga o odlučnim činjenicama pa se ne može ispitati.

2.5. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura sa PDV-om od 62,50 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje o troškovima parničnog postupka te postupak koji je prethodio donošenju ist ih, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a. Na utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključivši da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorene otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.079,64 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda i rješenje pod točkom II i III izreke, sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se mogu sa sigurnošću ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju se ukazuje u žalbi tuženika.

5.1. Naime, neosnovano tuženik u žalbi ističe da postojanje članka 5. Ugovora o kreditu kojim je korisniku kredita bila dana mogućnost zatražiti promjenu valutne klauzule, isključuje zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli. Činjenica da je ugovorom predviđena mogućnost naknadne promjene valutne klauzule ne znači da je time otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja proizlazi iz ugovorene valutne klauzule obzirom da su pri ocjeni nepoštenosti ugovorne odredbe odlučne sve okolnosti u vrijeme sklapanja ugovora i njegov cjelokupni sadržaj uključujući i druge ugovorne odredbe, a ne samo postojanje mogućnosti da potrošač naknadno izmijeni određeni ugovorni element. Pri tome valja imati u vidu da člankom 5. nije ugovoreno da se valutni rizik automatski mijenja ili otklanja, već je korisniku kredita samo omogućeno da Banci podnese zahtjev za promjenu valutne klauzule i to najmanje mjesec dana prije dospijeća sljedećeg anuiteta , dakle ostvarenje te mogućnosti ovisilo je o naknadnoj aktivnosti korisnika kredita, a osim toga sam način provedbe konverzije prema ugovoru je vezan uz interne akte Banke i koeficijent konverzije, pa postojanje takve ugovorne mogućnosti samo po sebi ne daje osnovu za zaključak da je potrošač već sklapanjem ugovora bio zaštićen od valutnog rizika.

5.1.1. Za ocjenu osnovanosti ovog žalbenog navoda tuženika stoga nije odlučno je li tužitelj mogućnost konverzije faktično iskoristio, već je li postojanje takve mogućnosti s obzirom na njezin sadržaj i način ostvarivanja bilo dostatno da otkloni znatnu neravnotežu koja je proizlazila iz ugovorene valutne klauzule, a što prema mišljenju ovog suda nije. Stoga se okolnost da tužitelj nije zatražio konverziju ne može smatrati dokazom da je ugovorena valutna klauzula bila poštena, niti činjenicom kojom bi se retroaktivno otklonila nepoštenost te odredbe. Tuženik u žalbi pogrešno izjednačava postojanje mogućnosti konverzije s postojanjem stvarne zaštite potrošača od valutnog rizika. Iako prvostupanjski sud navedenu okolnost nije posebno razmatrao, isto nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude budući da sama činjenica postojanja mogućnosti konverzije, neovisno o tome je li je potrošač koristio, nije odlučna za ocjenu nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, slijedom čega neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

5.2. Isto tako neosnovano tuženik u žalbi ukazuje na bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, koju obrazlaže time da je prvostupanjski sud zanemario da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj zaključio sa ..., a ne sa tuženikom, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa da se tužitelj i prvostupanjski sud stoga ne mogu pozivati na pravna utvrđenja iz tih presuda. Prvostupanjski sud je jasno obrazložio zašto smatra da su i ugovori u kreditu sklopljeni sa ... obuhvaćeni objektivnim granicama pravomoćnosti presuda iz parnice „Potrošač“. Naime u vrijeme pokretanja kolektivnog spora, 4. travnja 2012., ..., više nije postojala kao pravni subjekt jer je 27. veljače 2009. pripojena pravnom predniku tuženika ..., koja je sudjelovala kao jedan od tuženika u tom sporu. Ugovorni odnosi u kojima je sudjelovala tadašnja ... što uključuje i ugovore o kreditu ..., čiji je pravni sljednik bila ... i u čije pravne odnose je ta banka stupila kao pravni sljednik u trenutku pripajanja ..., razmatrani su u kolektivnom sporu kroz test poštenja i to kako ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tako i ugovorne odredbe o kamatnim stopama. ..., kao univerzalni pravni sukcesor stupila je u sva prava i obveze pripojenog društva, a ne bi trebalo biti sporno da je pripajanjem temeljem zakona došlo do univerzalne sukcesije koja osim što izaziva prijenos prava i obveza ujedno dovodi do procesno pravnog sljedništva. Dakle, trgovačko društvo ..., stupilo je u sve pravne odnose nekadašnje ..., kao ugovorna strana, te je to razlog zašto ..., nije obuhvaćena presudama u postupku kolektivne zaštite (jer nije niti postojala), ali je postojala ..., pa kada se u izreci presuda u kolektivnom sporu govori o ugovorima ... (sada ...), isto podrazumijeva i sve ugovore u kojima je ... sudjelovala kao kreditor. Napose valja istaći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., ponovio svoje shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu . Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetima broj: Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. i Rev- 462/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo je pravno shvaćanje da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv ... primjenjuju i na odnose nastale između potrošača i ...

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, u visini od 11.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog mjesečno preplaćenog iznosa do isplate, kao razlike koja je nastala zbog promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate.

7. Iz spisa predmeta prvostupanjskog suda proizlazi da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika ... kao kreditor, 26. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je prednik tuženika odobrio tužitelju stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 20 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu,

- da se radi o potrošačkom kreditu koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti budući se radilo o stambenom kreditu ,

- da se radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru sadržaj kojeg je odredio tuženik, osim u odnosu na visinu kredita i rok otplate,

- da je prednik tuženika tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, uz tuženikovo isticanje prigovora i argumenata koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, odnosno sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u predmetnom Ugovoru nepoštene odredbe, pripada li tužitelju pravo na isplatu preplaćenog iznosa i u kojem iznosu, je li prvostupanjski sud dosuđeni iznos trebao umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate, je li nastupila zastara potraživanja, je li zastario preinačeni dio tužbenog zahtjeva, te može li se na ovaj spor direktno primijeniti intervencijski efekt iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

9. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i trajanja Ugovora, a kojim je odredbom članka 96. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora t rgovca, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive , dok je odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., poslovni broj: Pž-6632/2017-10, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., poslovni broj: P-1401/2012, u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalih banaka, i u ovom predmetu prednik tuženika, od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zašiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Dakle, u provedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđeno je da tuženici u tom kolektivnom sporu, između kojih i pravni prednik tuženika u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

11. Člankom 138.a ZZP/07 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Nadalje, unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; - dalje: ZOO), odredba u ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13/EEZ i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako to smatra i Ustavni sud RH u rješenju broj:

U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a osim toga nepoštenost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

13. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a. Naime, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

13.1. U tom smislu je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imajući u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu, pravilno zaključio (prethodno saslušavši tužitelja, a svjedok ZK nije saslušana jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga) da tuženik nije dokazao da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da su odredbe o valutnoj klauzuli iako uočljive, bile jasne i lako razumljive, da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da su njegovi zaposlenici svakom klijentu koji želi sklopiti ugovor o kreditu objasnili sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju ugovora o kreditu, odnosno posljedice i rizike takvih ugovornih odredaba.

14.1. Naime, prvostupanjski sud je izvršio analizu spornih ugovornih odredbi, te je u dokaznom postupku saslušao tužitelja iz čijeg iskaza nasuprot žalbenim navodima tuženika proizlazi da mu tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju Ugovora nije dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju spornih ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, pa tako niti i o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, utvrdio je i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je prednik tuženika unaprijed pripremio, da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog Ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, što tuženik nije dokazao, čime je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je prednik tuženika sudjelovao kao stranka u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P -1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem: Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, pravilno kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a što je sukladno odredbama članka 96. i 97. ZZP/07 u vezi s člankom 4. ZOO -a, kao i člankom 102. ZZP/07, te člankom 322. ZOO-a.

14.2. Slijedom navedenog, polazeći od utvrđenog u postupku pravilno se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu i njihov izravan učinak na predmet spora te zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne, zbog čega su žalbeni navodi u kojima se osporavaju takva utvrđenja prvostupanjskog suda neosnovani.

15. Provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, Denisu Smolaru, mag.oec., utvrđeno je da visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi ukupno 11.079,64 eura, a koju je razliku vještak iskazao u tablici, u pojedinačnim mjesečnim iznosima i sa naznakom datuma uplata. Isto tako iz nalaza vještaka proizlazi da nije bilo negativnih preplata tako da nije mogao iskazati tzv. negativnu tečajnu razliku iznosa manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj.

15.1. Na izračun vještaka tužitelj nije prigovarao, te je u podnesku od 27. siječnja 2026. specificirao tužbeni zahtjev predlažući donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 11.079,64 eura, dok je tuženik prigovorio metodologiji koju je vještak koristio prilikom izračuna navodeći da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit, te da se izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom razdoblju. Nalazu i mišljenju vještaka u dijelu kojim je utvrdio da u predmetnom razdoblju nije bilo negativnih preplata, tuženik nije prigovarao.

16. Prigovor tuženika vezan za metodologiju izračuna pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim obzirom da je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu s danim mu zadatkom, kao i iz razloga što su prigovori tuženika pravne, a ne činjenične prirode, naime tuženik nije prigovarao visini izračuna već primijenjenoj metodi, a razlozi za primjenu metode izračuna prema nalogu suda su u pobijanoj presudi dostatno i jasno obrazloženi.

16.1. Osim toga valja navesti i da sudsko utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na resti tuciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te da obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru nepoštene, a time i ništetne ( a nije upitno da predmetni Ugovor može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli) tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, pa je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj kao jedino valjano određen i pošten, a u odnosu na prigovor tuženika da je vještak trebao primijeniti veću kamatnu stopu odnosno kamatnu stopu primjenjivu na kredite u HRK, ističe se da se ovdje ne radi o kreditu u valuti HRK, već u valuti CHF, slijedom čega ovaj sud zaključuje da tuženik neosnovano prigovora metodi izračuna vještaka . Pri tome valja navesti i da prema praksi suda EU članak 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala, da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nije bilo (spojeni predmeti C-154/2015, C-307/2015, C- 308/2015), tako da je sačinjenim vještačenjem u konkretnom slučaju omogućeno saniranje negativnih učinaka spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

17. Odredbom članka 352. stavka 1. ZPP-a propisano je da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, slijedom čega tuženik neosnovano tek u žalbi ukazuje na tzv. negativnu tečajnu razliku, te prigovara da je sud nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, koji prigovor je također neosnovan jer kako je već rečeno iz nalaza vještaka proizlazi da u utuženom razdoblju niti nije bilo negativnih preplata tako da vještak nije mogao iskazati tzv. negativnu tečajnu razliku iznosa manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj. Osim toga, čak i u slučaju da su utvrđene negativne tečajne razlike, obzirom da tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tužitelj niti sud ne bi bili dužni umanjiti tražbinu odnosno pozitivnu razliku za iznos negativne tečajne razlike koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita, koje pravno shvaćanje proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

18. Prvostupanjski sud je stoga uz pravilnu primjenu materijalnog prava u pobijanoj presudi, nakon utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kao prethodnog pitanja, naložio tuženiku da tužitelju zbog promjene tečaja CHF isplati iznos od 11.079,64 eura sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa anuiteta do isplate, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavka 1. ZOO-a.

19. U odnosu na prigovor tuženika vezan za tijek zateznih kamata, ističe se da netočno tuženik smatra da ne bi bio dužan platiti zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplate od dana primitka preplate .

19.1. Naime, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je tuženik nepošten stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a, to iz razloga jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, odnosno svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj (tuženik kao financijska institucija je nesavjestan stjecatelj jer se prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije) dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetn ih iznosa.

20. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, prema članku 225. ZOO- a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare, to se u ovome slučaju primijenjuje opći zastarni rok.

20.1. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka VSRH broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) Na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (Su -IV-47/2020-2), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2), izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni poziva ju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.2. Uobzirujući odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod poslovnim brojem: P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora, koji je pravomoćno završen donošenjem presude poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule. Od navedenog dana teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., tako da se primjenjuje zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. ožujka 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, tako da zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti spornih ugovornih odredbi nije nastupila.

21. Tuženik u žalbi ističe i prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbe navodeći da je tužbom tražena isplata iznosa 10.729,83 eura, a podneskom od 27. siječnja 2026., dakle nakon 15. lipnja 2023., isplata iznosa od 11.079,64 eura, pa smatra da preinačeni dio zbog zastare treba odbiti. Prvostupanjski sud je pravilno pozivom na odredbe članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe, protiv kojeg rješenja se tuženik nije žalio, a prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbe ovaj drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim.

21.1. Naime, na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. (Su-IV- 123/2024-5) Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.” Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev- 977/2023-4 od 9. listopada 2024., iznio pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbu na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka.“ Slijedom navedenog ovaj sud zaključuje da je neosnovan prigovor zastare na preinačeni dio tužbe.

22. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka pravilno donio pozivom na odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23; - dalje: Tarifa), budući je tužitelj u cijelosti uspio u sporu kako sa osnovom tako i visinom tužbenog zahtjeva, te mu je osnovano dosudio trošak u iznosu od 2.015,45 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, dok je tuženika koji je u cijelosti izgubio parnicu, pravilno odbio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

22.1. Neosnovano tuženik žalbom osporava dosuđeni trošak za pristup punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude, jer je trošak za pristup na ročište radi objave presude potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP - a, obzirom da se radi o procesnoj radnji propisanoj člankom 335. stavka 3., 6. i 8. ZPP-a i za koju je određena nagrada odvjetniku prema Tbr. 9/3 Tarife, a o osnovanosti takvog zahtjeva izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske (odluka broj Rev-1222/2022-2 od 6. prosinca 2023. i dr.), a neosnovano navodi i da odluka o troškovima nema razloga o odlučnim činjenicama obzirom da je prvostupanjski sud dao jasno i dostatno obrazloženje vezano za pojedine radnje za koje je tužitelju priznao trošak kao opravdan i potreban za vođenje parnice.

23. Slijedom navedenog žalba tuženika odbijena je kao neosnovana, te je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti, a na temelju članka 380. točke 2. u vezi s člankom 381. ZPP-a potvrđeno je i rješenje o troškovima parničnog postupka (točka II i III izreke pobijanog rješenja).

24. Na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavka 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom.

Slavonski Brod, 18. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić