REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-748/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tihomir Zec, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Zec & partneri d.o.o. iz Osijeka, protiv tuženika UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Korani Ferdelji, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 8. srpnja 2026., poslovni broj: Povrv-3106/2024-14, 18. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužitelja ..., odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 8. srpnja 2026., poslovni broj: Povrv-3106/2024-14.

II Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Martine Plastić iz Zagreba pod poslovnim brojem UPP/OS- Ovrv-600/2024 od 3. srpnja 2024. godine, kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 37,76 EUR i nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 37,50 EUR te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju ..., [adresa] isplatiti tuženiku UJ trošak parničnog postupka u iznosu od 131,64 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika UJ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja ... za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I, II i IV izreke, tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešne odluke o trošku.

2.1. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da iz dostavljenih računa i ostale dokumentacije nije moguće utvrditi postojanje i visinu njegove tražbine. Ističe da dostavljeni računi, izvadci iz poslovnih knjiga i konto kartica predstavljaju dostatnu podlogu za utvrđenje dugovanja u utuženom iznosu od 37,76 eura koji čine iznosi od 20,44 eura i 17,32 eura, te smatra da činjenica izvršenih uplata tuženika ne znači da su tim uplatama podmirene upravo predmetne obveze. Nadalje prigovara i zaključku prvostupanjskog suda da se visina potraživanja nije mogla utvrditi bez financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, smatrajući da je prvostupanjski sud na taj način nepravilno i nepotpuno ocijenio izvedene dokaze, te da je pravilo o teretu dokazivanja preuranjeno primijenjeno.

2.2. Predlaže da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se održi na snazi platni nalog, a tuženik obveže da mu naknadi troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 eura sa uračunatim PDV-om, te sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 30,00 eura, odnosno ukupan iznos od 92,50 eura.

3. Žalba je neosnovana.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Na temelju članka 467. stavka 1. i 2. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona, a povodom te žalbe ne primjenjuje se odredba članka 370. ZPP-a.

5.1. U ovome postupku obzirom na vrijednost predmeta spora od 37,76 eura, riječ je o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe članka 457. do 467.a ZPP-a u kojem se žalba ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavka 2. i članak 467. stavka 1. ZPP-a) pa je ovaj sud vezan činjeničnim stanjem kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, zbog čega se u razmatranju žalbe ne mogu uzeti u obzir žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje tužitelj u žalbi sadržajno ukazuje.

5.2. Na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, drugostupanjski sud povodom žalbe stranaka po službenoj dužnosti pazi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio donošenju iste ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio navedene povrede, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a na koju se ukazuje u žalbi tužitelja. Okolnost što tužitelj ne prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda ne predstavlja sama po sebi bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Martine Plastić iz Zagreba, poslovni broj: UPP/OS-Ovrv-600/2024 od 3. srpnja 2024., kojim je naloženo ovršeniku (sada tuženiku) da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 37,76 eura i nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 37,50 eura.

7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prema mišljenju ovog suda prvostupanjski sud dao je jasne, potpune i međusobno neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koje imaju uporište u izvedenim dokazima.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da je tuženik bio korisnik usluga tužitelja do 31. kolovoza 2023. i da se predmetno potraživanje odnosi na obračun opskrbne naknade i mrežarine , te da je ostalo sporno pitanje postojanja i visine potraživanja tužitelja, odnosno pitanje je li tuženik duguje tužitelju utuženi iznos od 37,76 eura, vezano uz koje je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja obzirom da je činjenice postojanja i visine predmetne tražbine bio dužan dokazati tužitelj kao osoba koja iz tih činjenica izvodi pravo koje ostvaruje tužbenim zahtjevom, pri čemu činjenica da je tužitelj u spis dostavio račune, izvadak iz poslovnih knjiga i konto karticu ne znači da je time u okolnostima konkretnog slučaja dokazao i postojanje preostalog nepodmirenog salda u utuženom iznosu.

9. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te je pravilno zaključio da iz dostavljene dokumentacije nije moguće sa sigurnošću utvrditi konačno stanje potraživanja tužitelja.

9.1. Naime iz [broj] od 31. svibnja 2023. proizlazi ukupan iznos računa od 34,73 eura, dok je u odnosu na razdoblje na koje se račun odnosi evidentirana uplata tuženika u iznosu od 53,27 eura, a tužitelj po navedenom računu potražuje iznos od 20,44 eura. Nadalje iz [broj] od 31. kolovoza 2023. proizlazi iznos od 17,32 eura, dok je u odnosu na taj račun evidentirana uplata tuženika u iznosu od 17,31 eura, a tužitelj po navedenom računu potražuje iznos od 17,32 eura.

9.2. Navedeni podaci ne omogućuju zaključak da nakon izvršenih uplata postoji nepodmireni dug u iznosu od 37,76 eura, čak naprotiv iz njih proizlazi potreba za utvrđenjem međusobnog odnosa svih zaduženja i uplata, odnosno načina njihova knjiženja i konačnog salda, jer u takvoj situaciji nije moguće usporedbom pojedinačnog iznosa računa i pojedinačne uplate izvesti siguran zaključak o tome što je ostalo nepodmireno, niti se može bez dodatnog pojašnjenja zaključiti da se evidentirane uplate odnose na prethodna dugovanja kako to žalitelj tvrdi.

9.3. Neosnovano stoga tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud zanemario njegovu knjigovodstvenu dokumentaciju obzirom da iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud izvršio uvid u izvatke iz ovjerenih poslovnih knjiga tužitelja, račune, konto karticu, dokumentaciju vezanu uz opskrbu električnom energijom, stanje obračunskog mjernog mjesta, podatke o izvršenim uplatama i ostalu dokumentaciju navedenu u točki 6. obrazloženja prvostupanjske presude , dakle sud nije zanemario navedene dokaze, čak naprotiv upravo je njihovom ocjenom prvostupanjski sud utvrdio da dostavljena dokumentacija ne daje jasan i nedvojben odgovor na odlučno pitanje koliki je stvarni preostali dug tuženika nakon svih zaduženja i izvršenih uplata.

9.4. Pri tome valja navesti i da pojedinačni računi sami po sebi ne predstavljaju dokaz da njihov nominalni iznos predstavlja konačno nepodmireno dugovanje tuženika obzirom da je u situaciji u kojoj između stranaka postoji kontinuirani poslovni odnos i veći broj zaduženja i uplata potrebno utvrditi način uračunavanja pojedinih uplata , te stanje salda nakon svih knjiženja. Činjenica da je tuženik izvršio pojedine uplate ne znači da su te uplate uračunate u predmetnim računima, a isto tako ne znači niti da su predmetni računi ostali nepodmireni, obzirom da je za takav zaključak potrebno imati pouzdanu osnovu iz koje bi proizlazilo konačno stanje duga, a iz provedenih dokaza prvostupanjski sud takav zaključak nije mogao izvesti.

10. Neosnovan je i žalbeni navod tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno smatrao da se visina tražbine mogla dokazati isključivo financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem, jer pobijana presuda ne sadrži takav zaključak.

10.1. Naime, prvostupanjski sud nije zauzeo stav da je financijsko-knjigovodstveno vještačenje jedini dopušteni dokaz za dokazivanje novčane tražbine, već je pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza utvrdio da postojeći dokaz i nisu dovoljni za pouzdano utvrđenje visine eventualno preostalog duga , tako da je u tom smislu činjenica da je tužitelj odustao od financijsko-knjigovodstvenog vještačenja relevantna samo u kontekstu njegove procesne obveze da dokaže činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

11. Prema članku 219. stavka 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, dok prema članku 220. ZPP -a dokazivanje obuhvaća činjenice koje su važne za donošenje odluke. Ako se na temelju izvedenih dokaza odlučna činjenica ne može sa sigurnošću utvrditi, sud pr imjenjuje pravilo o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a.

11.1. U konkretnom slučaju tužitelj iz činjenica navodnog postojanja i visine duga izvodi pravo na isplatu, pa je na njemu bio teret dokazivanja da nakon svih zaduženja i uplata postoji preostali dug tuženika u iznosu od 37,76 eura, međutim tužitelj te činjenice nije dokazao unatoč tome što ga je prvostupanjski sud rješenjem od 24. travnja 2026. (str. spisa 113-114) upozorio da je iz stanja spisa nejasno u odnosu na koje vremensko razdoblje potražuje utuženi iznos, te da iz priložene dokumentacije, posebno računa nije vidljivo što je na temelju njih naplaćeno tuženiku, kao i da sud navedeno ne može utvrditi bez provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, pri čemu treba uzeti u obzir i činjenicu da je tuženik tijekom postupka osporavao osnovu i visinu tužiteljeva potraživanja te iznosio činjenice o izvršenim uplatama i stanju međusobnih obveza i vezano uz iste dostavio u spis predmeta i materijalne dokaze.

11.2. Ne može se stoga prihvatiti žalbeni navod tužitelja da je iz dostavljene konto kartice odnosno izvatka iz poslovnih knjiga trebalo automatski prihvatiti iznos od 37,76 eura kao dokaz postojanja duga, jer knjigovodstvena evidencija tužitelja nije javna isprava već predstavlja dokazno sredstvo koje podliježe slobodnoj ocjeni suda, a ne dokaz kojem bi sud morao pokloniti vjeru samom činjenicom da potječe iz poslovnih knjiga tužitelja, slijedom čega je prema mišljenju ovog suda pravilno prvostupanjski sud zaključio da knjigovodstvena dokumentacija tužitelja koja priliježe spisu nije dostatna za dokazivanje osnovanosti utuženog iznosa. Tužitelj je odustajanjem od dokaznog prijedloga za provođenjem dokaza financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem preuzeo procesni rizik da se na temelju ostalih izvedenih dokaza neće moći pouzdano utvrditi odlučna činjenica o visini utuženog iznosa navodnog duga tuženika, slijedom čega tužitelj ne može posljedicu odustanka od tog dokaznog prijedloga prebaciti na prvostupanjski sud, niti od prvostupanjskog suda može zahtijevati da na temelju nedovoljno određenih podataka odluči o osnovanosti visine utuženog iznosa.

12. Kako je tužitelj imao mogućnost vještačenjem razjasniti sporne obračunske odnose, ali je od tog dokaza odustao, a preostali dokazi nisu dostatni za utvrđenje da je tužbeni zahtjev osnovan, te obzirom da je teret takve nedokazanosti na tužitelju, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I, II i IV izreke.

13. Budući da tužitelj u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II i IV pobijane presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuž itelja kojom se pobija odluka o parničnom trošku nije osnovana.

13.1. Odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II i IV izreke presude sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, te je tužitelj osnovano odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, a tuženiku je osnovano dosuđen trošak u iznosu od 131,64 eura, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 ; - dalje: OT).

14. Na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavka 1. ZPP-a, tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom.

15. Uzimajući u obzir naprijed navedeno odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 18. rujna 2026.

Sutkinja

Mirjana Šebalj Meglajec