REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: PR-462/2026-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja Državnog hidrometeorološkog zavoda, Zagreb, Ravnice 48, OIB: 74660437164, zastupan po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, protiv tuženika SJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Jaklinu, odvjetniku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. kolovoza 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužiteljice osobno, dana 18. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Državnog hidrometeorološkog zavoda koji glasi:

„Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 7.167,03 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2.389,01 EUR od 13. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.389,01 EUR od 29. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos 2.389,01 EUR od 19. prosinca 2013. pa do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u roku od 15 dana.“

II./ Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.095,84 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženica do 31. siječnja 2022 bila zaposlena kod tužitelja u Državnom hidrometeorološkom zavodu u Zagrebu, na radnom mjestu voditeljica službe, Služba kemijski laboratorij, Sektor za kvalitetu zraka. Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme trajanja poslijediplomskog doktorskog studija od 25. listopada 2011., koji je sklopljen između Državnog hidrometeorološkog zavoda (u daljnjem tekstu DHMZ) kao tadašnjeg poslodavca i tuženice, kao zaposlen ika (državnog službenika), uređena su međusobna prava i obveze stranaka pa se tako tužitelj obvezao snositi troškove poslijediplomskog studija s obzirom na to da je postojao interes za takvim obrazovanjem zaposlenice, a tuženica se obvezala izvršiti svoju obvezu, odnosno završiti školovanje te ostati u službi nakon završenog školovanja u dvostruko dužem vremenu od trajanja studija. Tužitelj je obveze iz ugovora ispunio i uplatio tri obroka po 18.000,00 kn, odnosno ukupno 54.000,00 kn/7.167,03 EUR. Tuženica je upisala poslijediplomski studij na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije. Iz očitovanja pribavljenog od Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije proizlazi da je tuženica upisala doktorski studij "Inženjerska kemija". Kako nije u roku od 6 godina (najduži rok predviđen za završetak studija) izvršila studijske obveze, a nije regulirala studentska prava za akademsku godinu 2020/2021, fakultet je studenticu ispisao sa studija 30. travnja 2021. Ističe da je tuženik saznao za ovu činjenicu tek kada je nadležno državno odvjetništvo zatražilo ovaj podatak od Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, koji podatak o ispunjenju obveza studenata dostavlja samo na poziv nadležnog suda ili državnog odvjetništva, a takav podatak ne dostavlja poslodavcima. Rješenjem o prestanku državne službe Klasa UP/I-112-02/21-01/83, Urbroj: 554-03-01/01-21-1 od 21. prosinca 2021. utvrđeno je da s danom 31. siječnja 2022. prestaje državna služba, a u skladu sa Sporazumom o prestanku državne službe od 13. prosinca 2021. Dopisom Klasa: 112- 01/22-01/04, Urbroj: 554-03/01-22-2 od 1. veljače 2022. dostavljena je obavijest o raskidu ugovora te je zatražen povrat iznosa uplaćenog na ime školarine za poslijediplomski studij. Obavijest o raskidu ugovora uz poziv na plaćanje dugovanog iznosa tuženica je zaprimila 4. travnja 2022. Tužitelj se obratio zahtjevom za mirno rješenje spora tuženici, koja se na zahtjev očitovala tako da je zahtjev osporila u cijelosti i istaknula prigovor zastare. Tuženica je navela da nije preuzela obvezu završetka poslijediplomskog studija, već ostanka u službi dvostruko duže vrijeme od trajanja studija pa kako studij traje 3 godine (6 semestara), a ona je ostala u službi do 31. siječnja 2022. smatra da je ispunila obveze iz Ugovora od 25. listopada 2011. Tuženica također ističe i prigovor zastare. Tužitelj tvrdi da tuženica nije ispunila svoje obveze iz Ugovora od 25. listopada 2011. s obzirom na činjenicu da je fakultet ispisao tuženicu sa studija 30. travnja 2021. jer nije ispunila studijske obaveze niti je regulirala studentska prava za 2020/2021 akademsku godinu. Tuženica je znala da neće niti moći ispuniti svoje obveze na studiju, a posljedično niti prema ovdje tužitelju u trenutku kada je ispisana sa studija. Navodi o tome da se nije obvezala završiti studij su usmjereni na izbjegavanje odgovornosti. Tužitelj je pristao platiti troškove školovanja ovdje tuženici jer mu je bio potreban stručni kadar određene vrste i stupnja obrazovanja. Notorna je činjenica da se studiji ne upisuju samo zbog pohađanja predavanja, već zbog stjecanja određenog stupnja obrazovanja, a isto je moguće samo potpunim ispunjenjem studijskih obveza, odnosno polaganjem ispita i izradom te obranom doktorskog rada te u ovom smislu treba i tumačiti sklopljeni ugovor. Navodi o tome da je nakon završetka 6 semestara ostala u službi i duže od vremena predviđenog Ugovorom od 25. listopada 2011. su također neosnovani. Predmetni rok može početi teći tek ispunjenjem obveza iz ugovora, a tuženica svoje obveze nije ispunila. Prigovor zastare nije osnovan. Radni odnos je prestao 31. siječnja 2022., a obavijest o raskidu Ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme trajanja poslijediplomskog doktorskog studija od 25. listopada 2011. je tuženici dostavljena 4. veljače 2022. U skladu s čl. 368. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu ZOO) raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala, s time da je strana koja vraća novac dužna platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila. Tek je od raskida ugovora tužitelj je mogao zahtijevati povrat onoga što je dano na ime ispunjenja obveze iz ugovora (tako i VSRH u odluci Revt-59/2016-5 od 3. srpnja 2019.), a restitucijski zahtjevi zastarijevaju u roku 5 godina pa je rok za povrat počeo teći 4. veljače 2022. te do dana podnošenja ove tužbe nije istekao. Slijedom navedenog, s obzirom na to da tuženica nije izvršila svoje obveze iz sklopljenog ugovora jer nije završila školovanje u roku, niti je regulirala svoj status pri obrazovnoj instituciji pa je Fakultet tuženicu ispisao sa studija, a ugovor o međusobnim obvezama od 25. listopada 2011. je raskinut. Stoga u skladu s čl. 363. i 368. ZOO, tužbenim zahtjevom traži da mu tuženica isplati iznos od 7.167,03 EUR i parnični trošak, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava kako osnov tužbe i tužbenog zahtjeva tako i visinu. Tužena ne spori činjenicu da je kod tužitelja zaključno do 31. 01. 2022. bila zaposlena na radnom mjestu voditeljice službe, Služba kemijski laboratorij, Sektor za kvalitetu prava, ni činjenicu da je s tužiteljem sklopila Ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme trajanja poslijediplomskog doktorskog studija od 25. 10. 2011. godine, međutim, osporava navode da bi se navedenim Ugovorom obvezala i završiti školovanje i nakon završenog školovanja ostati u službi kod tužitelja u trajanju dvostruko dužem vremenu od trajanja studija, budući da takva obveza predmetnim ugovorom niti je bila ugovorena, niti je ista bila predmetom dogovora između tužitelja i tužene. Također, osporava i raskid predmetnog ugovora od 02. 02. 2022. godine, budući da nisu ostvareni niti zakonski niti ugovoreni uvjeti za predmetni raskid. Kako je to razvidno iz sadržaja tužbe, tužitelj smatra kako su se ostvarili uvjeti za raskid predmetnog Ugovora i to zbog neispunjenja preuzetih obveza od strane tužene. Predmetnim Ugovorom tužitelj je preuzeo troškove obrazovanja tužene putem redovnog plaćanja računa za poslijediplomski studij (čl. 2. Ugovora). Tužena ne spori činjenicu da je tužitelj uistinu i podmirio navedene troškove i to na način da je dana 12. 01. 2012. podmirio trošak prve godine navedenog studija (prva dva semestra), dana 28. 01. 2013. trošak druge godine navedenog studija (druga dva semestra) te dana 18. 12. 2013. trošak treće godine navedenog studija (posljednja dva semestra). Također, člankom 3. predmetnog Ugovora je propisano kako je tužitelj mogao obustaviti uplatu gore navedenih školarina za slučaj da tužena ne izvršava preuzete obveze doktorskog studija. Iz postupanja tužitelja je razvidno kako je tužena izvršavala preuzete obveze, jer u suprotnome isti ne bi pristupio isplatama navedenih školarina. Nadalje, člankom 4. Ugovora propisana je jedina obveza koju je tužena preuzela predmetnim ugovorom – ista se obvezala po završetku 6 semestra (tri godine studija) ostati u službi kod tužitelja u dvostruko dužem trajanju od trajanja poslijediplomskog studija – što znači da se tužena po završetku 6-tog semestra obvezala ostati u službi kod tužitelja najmanje 6 godina. Stavkom 2. navedenog članak je propisano kako se u slučaju prestanku službe prije navedenog roka, tužena obvezuje izvršiti povrat svih uplaćenih troškova studija. Završetak semestra ne znači završetak studija, a kako to u svojoj tužbi isti nastoji prikazati. Prema prihvaćenoj i notornoj definiciji semestra u akademskim zajednicama, isti predstavlja isključivo razdoblje akademske godine i završetak semestra ne pretpostavlja završetak studija, niti ispunjavanje svih akademskih obveza na tom studiju niti završetak semestra može pretpostavljati završetak akademskog studija i stjecanja određenog zvanja. Pritom ukazuje na odredbu čl. 80. st. 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju 123/2003, 105/2004, 174/2004, 2/2007 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 46/2007, 45/2009, 63/2011, 94/2013, i 139/13, dalje u tekstu ZZDVO) koji definira akademsku godina na način da ista počinje 1. listopada tekuće a završava 30. rujna sljedeće kalendarske godine, dok je u stavku 2. istog članka propisano: nastava se ustrojava po semestrima ili trimestrima, prema odredbama statuta sveučilišta, veleučilišta ili visoke škole. S tim u svezi ukazuje na odredbu čl. 83. st. 4. ZZDVO koji jasno propisuje koji su uvjeti za završetak studija – sam Zakon niti definira niti propisuje završetak semestra kao završetak studija. Ukoliko je namjera tužitelja bila da kao jedini uvjet plaćanja troškova studija tuženoj bude taj da tužena tek nakon stjecanja zvanja za koje je studij upisala (završetka studija), provede daljnjih šest godina u službi (duplo više godina od vremena trajanja studija) onda je takvu odredbu trebalo staviti u Ugovor. S druge strane, tužitelj smatra kako bi se gore navedena odredba čl. 4. u sklopljenom ugovoru trebala tumačiti na način kao da je istom određena obveza tuženice da stekne određeni stupanj obrazovanja (postavlja se pitanje koji???), da ispuni studijske obveze (postavlja se pitanje koje točno???), da položi ispite, izradi te obrani doktorski rad??? S tim u svezi tužena ukazuje na odredbu čl. 319. ZOO) kojom je jasno i decidirano propisano kako se „odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase“, a ne onako kako to tužitelj sada tumači. Nadalje, odredbom čl. 320. ZOO-a je propisano da ukoliko je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana (ovdje tužitelj), nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane (ovdje tužene). Nesporno je kako je tužitelj sastavio predmetni Ugovor, a njegov navod iz tužbe, kako se određene obveze notorno pretpostavljaju, iako nisu Ugovorom ni na koji način propisane, su protivne samoj suštini odredbi materijalnog prava koje se u konkretnom slučaju imaju primijeniti, a kojima je propisan način i obveza tumačenja ugovornih odredbi. Također, tužena decidirano osporava navode iz tužbe u kojima se ističe kako je tužitelj pristao platiti školovanje tuženoj jer bi mu bio potreban stručan kadar određene vrste i stupnja obrazovanja. Naime, završetak predmetnog studija i stjecanje akademske titule doktora znanosti tuženice ni na koji način nije utjecalo na njezinu stručnost niti je bilo preduvjet za drugo radno mjesto, niti za obavljanje njezina radnog mjesta “Voditeljice službe“. U prilog navedenome ide i činjenica da je tužiteljica 2014. godine imenovana zamjenikom voditelja službe, a od 2018. godine voditeljem službe i to bez stjecanja znanja doktora znanosti, što znači da isto ni na koji način nije utjecalo na potrebu tužitelja za određenom vrstom i stupnjem obrazovanja tužene. S time u svezi se navodi, da i za slučaj da je tužena stekla viši stupanj obrazovanja – doktor znanosti, jedino što bi se u njenom radnom odnosu promijenilo je njezina plaća, što sve ukazuje kako uopće nije postojala potreba za takvim stručnim kadrom, već je mogućnost odlaska na doktorski studij na teret poslodavca (tužitelja) predstavljalo isključivo benefit radnog mjesta za tuženu. Nadalje, kako je to razvidno iz priloga dostavljenih u tužbu, tužena je dana 03. 10. 2011. godina na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilištu u Zagrebu upisala + studij Inženjerska kemija u trajanju od 3 godine (6 semestra). Navedenih 6 semestra tuženoj je završilo u listopadu 2014. godine. Po završetku 6 semestra kako se to navodi u sklopljenom Ugovoru, neovisno o činjenici da li je tužena ispunila sve obveze na predmetnom studiju radi stjecanja zvanja za koji je studij upisan, počeo je teći rok propisan člankom 4. predmetnog Ugovora Budući da je tužena kod tužitelja bila zaposlena sve do 31. 01. 2022., to je razvidno kako je ista kod tužitelja bila u službi i znatno duže od ugovorom preuzete obveze od 6 godina (o čemu se u prilog dostavlja dokaz u vidu potvrde HZMO-a o radnom stažu tuženice kod tužitelja). Slijedom navedenog, u cijelosti su promašeni i neosnovani navodi tužitelja kako tužena ne bi ispunila svoju obvezu preuzetu predmetnim Ugovorom. Zaključno, tuženica ponovno ukazuje kako je jednostrani raskid Ugovora izjavljen od strane tužitelja od dana 01. 02. 2022. godine (klasa: 112-10/22-04/4, urbroj: 554-03/01-22-2), a kojeg je tuženica zaprimila dana 04.0 02. 2022. godine protivan Zakonu. U navedenoj obavijesti o raskidu ugovora navodi se kako tužena nije ispunila svoje ugovorne obveze, iako se u samoj obavijesti o raskidu niti ne navodi kakve bi to ugovorne obveze tužena propustila ispuniti, a samim Ugovorom nisu propisani nikakvi rokovi za ispunjenjem tih uvjeta. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako je obavijest o neispunjavanju obveza na fakultetu tužene zadobio od fakulteta tek kad je ta informacija zatražena putem državnog odvjetništva. Dopis Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije koji je državno odvjetništvo zaprimilo datiran je s danom 03. 11. 2022. godine. Iz navedenog je razvidno kako je tužitelj jednostrano raskinuo Ugovor s tuženom još u veljači 2022. godine i to zbog „neispunjenja ugovornih obveza“, iako je tek u studenom 2022. godine saznao za neispunjenje njezinih obaveza na fakultetu, jer je tek tada zaprimljena obavijest Fakulteta iz kojeg bi proizlazilo da tužena nije ispunila sve studijske obveze, a sam tužitelj u tužbi navodi da ranije to nije ni mogao saznati. Podredno, ukoliko bi sud smatrao kako je tužitelj u pravu i da tužena zbog neispunjenja obveza na fakultetu nije ispunila obveze preuzete Ugovorom, tada se ističe kako je raskid ugovora nastupio po sili zakona i to ne onog trenutka kada je tužena ispisana s fakulteta (2021. godine) već po proteku roka od 6 godina od dana upisa na fakultet, znači u listopadu 2017. godine. Naime, gore navedenim Zakonom o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti (čl. 89. t. 4.) je propisano da osoba gubi status studenta kad ne završi studij u roku utvrđenom statutom ili drugim općim aktom visokog učilišta dok je Pravilnikom o doktorskim studijima na sveučilištu u Zagrebu (čl. 7. st. 3.) propisano kako doktorand ima pravo završiti studij pod uvjetima pod kojima se na njega upisao u roku od šest godina. S time u svezi se ukazuje na dopis Fakulteta koji je priložen uz tužbu iz kojeg se samo navodi da je tužena ispisana s fakulteta 2021. godine, ali se ne navodi kako je pravo studiranja zapravo izgubila još 2017. godine. Slijedom navedenog, ukoliko bi sud utvrdio da je završetak studija i stjecanja određenog zvanja bio uvjet na koji se tužena obvezala Ugovorom, odnosno da tužena nije ispunila obvezu preuzetu Ugovorom kako to tvrdi tužitelj, tada je raskid predmetnog Ugovora nastupio po sili Zakona još u listopadu 2017. godine, što znači da je tuženik u zastari s istaknutim zahtjevom za povrat onoga što je temeljem tako raskinutog Ugovora primio, slijedom čega tužena i dalje ustraje na prigovoru zastare. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja da tuženoj nadoknadi parnične troškove.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora sa povratnicom, Ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme trajanja poslijediplomskog doktorskog studija, kartice dobavljača, Sporazum o prestanku državne službe, Rješenje o prestanku državne službe, dopis tužitelja od 1.2.2022. s povratnicom, dopis Sveučilišta u Zagrebu od 3.11.2022., dopis tuženice od 3.3.2023., Rješenje o rasporedu, elektronički zapis HZMO, Odluku o imenovanju, sudsku praksu, te je saslušana tuženica.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

5. Sud je izveo sve dokaze koje su stranke predložile, a punomoćnici stranaka su na ročištu 27.8.2026. suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, da odustaju od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili zaključenje glavne rasprave.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi povrata iznosa od 7.167,03 eura plaćenog temeljem Ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme trajanja poslijediplomskog doktorskog studija od 25. listopada 2011., a koji je tužitelj raskinuo.

7. Iz dokumentacije u spisu ovaj sud je utvrdio:

- da je tuženica bila zaposlena kod tužitelja Državni hidrometeorološki zavod od 16.11.2009. do 31.1.2022., te je rješenjem od 11.6.2018. raspoređena na radno mjesto voditelj odjela,

- da su Državni hidrometeorološki zavod i tuženik sklopili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme trajanja poslijediplomskog doktorskog studija od 25. listopada 2011.,

- da je prema Karticama dobavljača tužitelj platio troškove poslijediplomskog studija Fakultetu kemijskog inženjerstva za tuženicu u ukupnom iznosu od 54.000,00 kn tj. 7.167,03 EUR, te među strankama nije sporno da je navedeni iznos tužitelj platio u tri rate po 18.000,00 kn i to dana 12.1.2012., 28.1.2013. i 18.12.2013.,

- da je Fakultet kemijskog inženjerstva dopisom od 3. studenog 2022. odgovorio na upit tužitelja te je naveo da tuženica nije završila sve studijske obaveze u roku, te nije regulirala studentska prava za akademsku godinu 2020./2021. pa je Fakultet tuženicu ispisao sa studija po Rješenju s danom 30. travnja 2021.,

- da su stranke sklopile Sporazum o prestanku državne službe s danom 31. siječnja 2022.,

- da je temeljem Rješenjem o prestanku državne službe od 21. prosinca 20021. tuženici prestala državna služba kod tužitelja s danom 31. siječnja 2022., a to iz razloga što je tuženica podnijela zahtjev za sporazumni prestanak državne službe pa su stranke i sklopile sporazum o prestanku državne službe,

- da je tužitelj dopisom od 1. veljače 2022. tuženici dostavio dana 4. veljače 2022. Obavijest o raskidu ugovora uz poziv na plaćanje dugovanog iznosa od 54.000,00 kn zbog neispunjenja svojih obaveza,

- da je ODO podnio odštetni zahtjev tuženici od 24. studenog 2022. radi mirnog rješenja spora, kojeg je tuženica zaprimila 3. prosinca 2022., te je dopisom od 3.3.2023. tuženica osporila zahtjev ODO-a i predložila da povuče zahtjev za isplatu, pa je tužitelj podnio premetnu tužbu.

8. Iz Ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme trajanja poslijediplomskog doktorskog studija od 25. listopada 2011., proizlazi:

- da je tuženica kao zaposlenica tužitelja upisala poslijediplomski doktorski studij na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, kao trogodišnji studij odnosno šest semestara (čl. 1.),

- da je tužitelj Državni hidrometeorološki zavod preuzeo obvezu platiti sve troškove poslijediplomskog doktorskog studija jer postoji interes Zavoda za tuženikovo daljnje školovanje (čl. 2.),

- da se tuženica obvezala ostati u službi u Zavodu po završetku šest semestara (tri godine) u najmanje dvostruko dužem vremenu od trajanja poslijediplomskog studija, a u slučaju prestanka službe prije navedenog roka službenik je dužan Zavodu nadoknaditi sve uplaćene troškove poslijediplomskog studija (čl. 4.).

9. Iz iskaza tuženice proizlazi da je počela raditi kod tužitelja 2009. kao stručni suradnik, te je tužitelj 2011. mladima ponudili opciju doktorata, odnosno da će oni isti platiti, te je ona to prihvatila, te je dobila ugovor o doktoratu. Prema ugovoru je morala ostati kod tužitelja dvostruko dulje od vremena doktorata , a koji je bio kroz 6 semestara. Ispunjavala je svoje obaveze ali je nastao problem vezan za temu doktorata jer je njena šefica tražila da tema bude rad u laboratoriju, a njena mentorica je smatrala to prejednostavnim. Tako su prošla 6 semestra, a ona nije imala temu, te je došlo do promjene šefice, te ju nitko nije pitao za doktorat, iako je i dalje bila na popisu za doktorat, te je tada od istoga odustala, a tek kada je našla novi posao, tužitelju je dala otkaz, te je nakon toga dobila obavijest da mora vratiti troškove doktorata. Napustila je tužitelja 2022. godine. Uredno je upisivala semestre, te 6 semestara traje 3 godine, a temu doktorata ne može birati na početku poslijediplomskog studija, već samo može birati područje rada, dok se tema bira tijekom narednog razdoblja. Doktorat joj nije bio potreban za obavljanje poslova i za napredovanje, niti uvjet za posao, već je bio benefit posla, te je ona htjela taj doktorat. Ona je mogla odbiti doktorat, ali su svi oni htjeli doktorirati te je to za njih bio benefit. Nitko joj nije rekao da je uvjet za plaćanje doktorata završetak doktorata. Ugovor joj nije bio nejasan, te ga je pročitala i potpisala, te o istom sa nikim nije pričala.

10. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio:

- da je tuženica bila zaposlena kod tužitelja Državni hidrometeorološki zavod,

- da su stranke sklopile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme trajanja poslijediplomskog doktorskog studija od 25. listopada 2011.,

- da je sukladno tom ugovoru tuženica u listopadu 2011. upisala poslijediplomski doktorski studij na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, koji traje 3 godine odnosno 6 semestara, dakle, do listopada 2014.),

- da je tužitelj sukladno tom ugovoru platio troškove poslijediplomskog doktorskog studija u ukupnom iznosu od 54.000,00 kn tj. 7.167,03 EUR tj. dana 12.1.2012., 28.1.2013. i 18.12.2013., po 18.000,00 kn,

- da je tuženica ispunjavala svoje obaveze na fakultetu, ali je nastao problem vezan za temu doktorata jer je njena šefica tražila da tema bude rad u laboratoriju, a njena mentorica je smatrala to prejednostavnim (kako je to tuženica izjavila), pa zbog toga što tuženica nije napravila i obranila doktorski rad, tuženica nije završila poslijediplomski doktorski studij, te ju je Fakultet ispisao sa studija s danom 30. travnja 2021.,

- da iz provedenih dokaza ne proizlazi da tuženica nije ispunila i neke druge obaveze na Fakultetu, osim izrade i obrane doktorskog rada, a niti je to tužitelj tvrdio ili dokazao, a niti je imao daljnjih dokaznih prijedloga u tom smjeru,

- da je tuženici prestala državna služba kod tužitelja s danom 31. siječnja 2022.,

- da je 4. veljače 2022. tužitelj tuženicu obavijestio da raskida Ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme trajanja poslijediplomskog doktorskog studija od 25. listopada 2011. te ju poziva na povrat iznosa od 54.000,00 kn zbog neispunjenja svojih obaveza.

11. Sporno je pravno pitanje, da li je tuženica prekršila odredbe Ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme trajanja poslijediplomskog doktorskog studija od 25. listopada 2011. i da li je zbog toga dužna tužitelju vratiti troškove poslijediplomskog doktorskog studija. Naime, tužitelj tvrdi da tuženica nije ispunila svoje ugovorene obaveze odnosno nije završila školovanje te nije ostala u službi nakon završenog školovanja u dvostruko dužem vremenu od trajanja studija, dok tuženica tvrdi da je ispunila sve ugovorene obaveze te je sukladno ugovoru ostala u službi po završetku šest semestara (tri godine) u najmanje dvostruko dužem vremenu od trajanja poslijediplomskog studija, odnosno i duže od toga.

12. Dakle, nije sporno da je tužiteljica sukladno ugovoru bila dužna ostati u službi kod tužitelja u najmanje dvostruko dužem vremenu od trajanja poslijediplomskog studija tj. 6 godina, budući studij traje tri godine, a sporno je da li to vrijeme počinje teći od dana završetka školovanja tj. poslijediplomskog doktorskog studija (kako to tvrdi tužitelj) ili od završetka šest semestara tj. tri godine (kako to tvrdi tuženica).

13. Spornom odredbom čl. 4. Ugovora, stranke su ugovorile da se tuženica obvezala ostati u službi u Zavodu po završetku šest semestara (tri godine) u najmanje dvostruko dužem vremenu od trajanja poslijediplomskog studija, a u slučaju prestanka službe prije navedenog roka službenik je dužan Zavodu nadoknaditi sve uplaćene troškove poslijediplomskog studija.

14. Po ocjeni ovog suda, citirana ugovorna odredba jasno i izričito propisuje da je tuženica bila dužna ostati u službi kod tužitelja u najmanje dvostruko dužem vremenu od trajanja poslijediplomskog studija (6 godina), te da to vrijeme teče od završetka 6 semestara tj. 3 godine, dok istom nije propisano da isto teče od završetka školovanja tj. poslijediplomskog doktorskog studija.

15. Prema čl. 319. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, te prema čl. 320. ZOO-a je propisano da ukoliko je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

16. Dakle, kako je odredbom čl. 4. ugovora jasno i izričito propisano da je tuženica nakon završetka 6 semestara tj. 3 godine, bila dužna ostati u službi kod tužitelja u najmanje dvostruko dužem vremenu od trajanja poslijediplomskog studija (6 godina), to istu treba primijeniti onako kako ona glasi, a kako je predmetni ugovor pripremio i izradio tužitelj, to se sporna odredba ne može tumačiti u korist tužitelja, već isključivo u korist tuženice, kao slabije ugovorne strane. Slijedom navedenog, kako je tuženica upisala poslijediplomski doktorski studij u listopadu 2011, te je zadnji semestar završio u rujnu 2014., te kako je tuženici prestala služba kod tuženika dana 31. 01. 2022., to je tuženica sukladno čl. 4. Ugovora, po završetku šest semestara (tri godine) bila više od dvostruko dužeg vremena od trajanja poslijediplomskog studija, u službi kod tužitelja. Dakle, kako tuženici nije prestala služba prije ugovorenog roka, to ista nije dužna tužitelju nadoknaditi uplaćene troškove poslijediplomskog studija.

17. Iako je namjera poslodavca bila da svojoj radnici plati poslijediplomski doktorski studij i da radnica isti završi tj. stekne određeno zvanja tj. doktorira, te iako je i životno i logično da je tuženik isti platio očekujući da će radnica isti završiti, tuž itelj, koji je izrađivao predmetni ugovor, to nije nigdje naveo u ugovoru, a niti je naveo koje su posljedice ukoliko to tuženica ne učini. Dakle, tužitelj, koji je izrađivao predmetni ugovor, nije ugovorio da je tuženica dužna završiti poslijediplomski doktorski studij, a niti posljedice ukoliko isti ne završi, pa tužitelj sada ne može odredbe ugovora tumačiti drugačije od onoga kako one glase, a osobito to ne može činiti na štetu tuženice kao slabije ugovorne strane, koje je sklopila ugovor koji je tužitelj pripremio i koji joj je tužitelj ponudio, smatrajući da je njena volja upravo ono što izričito piše u tom ugovoru, a ne nešto drugo, odnosno ono što tužitelj sada tvrdi.

18. Prema čl. 368. st. 1. i 2. ZOO raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Stavkom 5. istog članka propisano je da je strana koja vraća novac dužna platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.

19. U konkretnom slučaju, tužitelj je tuženicu dana 4. veljače 2022. obavijestio da raskida Ugovor te ju je tražio povrat plaćenih troškova studija, međutim, kako je ovaj sud utvrdio da tuženica nije prekršila odredbe predmetnog ugovora, to tuženica nije dužna tuženiku vratiti utužene troškove studija u ukupnom iznosu od 7.167,03 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana isplate pojedinog iznosa.

20. Kako je ovaj sud ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan, to nije odlučan tuženikov prigovor zastare. Međutim, podredno, da je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan (a nije to utvrdio) valja reći da zastarni rok zahtjeva za povrat danog na ime ugovora koji je raskinut počinje teći od dana raskida ugovora odnosno u konkretnom slučaju bi to bilo od 2. veljače 2022. kada je Dopisom Zavoda raskinut predmetni ugovor jednostranom izjavom zbog neispunjenja. Naime, tek od tog trenutka bi tužitelj mogao zahtijevati povrat onog što je dano na ime ugovora odnosno osnove koja je kasnije otpala raskidom ugovora (tako i VSRH u odluci Revt 59/2016-5 od 3. srpnja 2019.). Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. S obzirom na sve navedeno, u slučaju da je ovaj sud ocjenio da je tužbeni zahtjev osnovan, tada ne bi nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja, budući da je ovaj postupak pokrenut 17. prosinca 2025., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a).

21. Sud nije posebno cijenio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu (list 59 - 65 spisa) budući se ne radi o činjenično i pravno istovjetnoj situaciji, te je ista nije izvor prava niti je obvezujuća za donošenje odluke u ovom predmetu.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1 ZPP, te su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to isti nema pravo na naknadu parničnog troška, već je isti dužan naknaditi tuženici. Tako je tuženici priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav odgovora na tužbu, te podneska od 4.5.2026. po Tbr. 8/1 – po 100 bodova, ročište 10.6.2026. i 27.8.2026. po Tbr. 9/1 - po 100 bodova za svako, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 800,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 1.000,00 eura, te uvećano za trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 95,84 eura iznosi ukupno 1.095,84 eura. Tuženici nije priznat trošak ročišta za objavu presude jer isti nije bio nužan za vođenje parnice, budući istu može preuzeti sa e-oglasne ploče suda.

U Zagrebu, 18. rujna 2026.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim putem u roku 15 dana.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku

3. Spis