REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-5376/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi, uz sudjelovanje Branke Crnogorac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: KČ, rođen **.**.1997. u mjestu Alep, Sirija, državljanin Sirije, smješten u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, VI Policijska postaja Zagreb, Trg Narodne zaštite 1, Remetinečki gaj, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, 18. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, VI Policijska postaja Zagreb, KLASA: NK- UP/I-216-01/26-03/883, URBROJ: 511-19-32-26-1 od 1. rujna 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova isplatiti odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 Eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: NK-UP/I-216-01/26-03/883, URBROJ: 511-19-32-26-1 od 1. rujna 2026., tužitelju je određeno ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, a ograničenje kretanja je određeno u trajanju od 3 (tri) mjeseca od dana uručenja rješenja (točka 1. i 2. izreke rješenja).

2. Tužitelj u tužbi u bitnom osporava sudjelovanje u požaru 31. srpnja 2026. Tvrdi da se u vrijeme požara nalazio u praonici te predlaže pribavljanje i pregled snimki videonadzora kao objektivnog dokaza. Smatra da kaznena prijava i podignuta optužnica same po sebi ne dokazuju da je počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, osobito jer mu je 31. kolovoza 2026. ukinut istražni zatvor. Tvrdi da prije donošenja rješenja nije saslušan niti mu je omogućeno očitovanje o odlučnim činjenicama. Prigovara da nije provedena stvarna individualna procjena opasnosti za javni red, odnosno da nisu navedene konkretne okolnosti zbog kojih upravo on predstavlja takvu opasnost. Smatra da nije obrazloženo zašto se svrha ne može postići blažom mjerom, niti zašto je određeno upravo takvo trajanje mjere. Predlaže poništenje rješenja, saslušanje tužitelja te pribavljanje i pregled videonadzora. Također traži odgodni učinak tužbe, tvrdeći da mu izvršenjem mjere nastaje teško popravljiva šteta zbog ograničenja slobode, dok odgoda prema njegovu stajalištu nije protivna javnom interesu.

3. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spise Us I-5381/2026 i Us I-5276/2026 te je održao raspravu na kojoj je saslušan tužitelj i pregledana videosnimka predmetnog događaja.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu;

- da su 31. srpnja 2026. zapaljena vrata sobe u kojoj je tužitelj bio smješten zajedno sa sunarodnjakom;

- da se zbog zapaljenja vrata razvio se otvoreni plamen i gusti dim koji se širio hodnikom, čime je nastala konkretna opasnost za život i tijelo drugih tražitelja i zaposlenika te opasnost od širenja požara na druge prostorije i imovinu većeg opsega;

- da je protiv tužitelja zbog tog događaja podnesena kaznena prijava, a Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu potom je protiv njega podiglo optužnicu zbog kaznenog djela iz članka 215. stavka 1. Kaznenog zakona;

- da se tužitelj nalazio u istražnom zatvoru, koji mu je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici od 31. kolovoza 2026. ukinut, nakon čega je istoga dana pušten na slobodu.

6. Na temelju utvrđenih činjenica tuženik je ocijenio da opisano ponašanje tužitelja, zbog kojeg je protiv njega podignuta optužnica za kazneno djelo kojim je izazvana opasnost za život i tijelo osoba te imovinu u Prihvatilištu, predstavlja razlog zaštite javnog reda iz članka 54. stavka 1.a Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23., 17/25. i 59/26., dalje ZMPZ). Nadalje je navedeno da je provedena individualna procjena kojom je utvrđeno da se svrha ograničenja slobode kretanja ne može postići blažim mjerama iz članka 54. stavka 2. ZMPZ-a. Tijelo je stoga zaključilo da je potreban smještaj tužitelja u Prihvatni centar za strance te da su i sama mjera i njezino trajanje do tri mjeseca opravdani, pozivajući se pritom na njegovo prethodno ponašanje i kršenje zakona Republike Hrvatske.

7. Sud je prije svega utvrdio da se tuženik u osporenom rješenju pogrešno pozvao na članak 54. stavak 1. točku a) ZMPZ-a. Prema zakonskom uređenju važećem u vrijeme donošenja osporenog rješenja, članak 54. ZMPZ-a uređuje ograničenje slobode kretanja primjenom manje prisilnih mjera iz stavka 2. toga članka, dok je zadržavanje tražitelja u specijaliziranom objektu uređeno člankom 54.a ZMPZ-a.

8. Budući da je tužitelju određen smještaj u Prihvatni centar za strance, pri kojem tužitelj nije slobodan napustiti taj objekt, određena mjera po svojoj pravnoj naravi predstavlja zadržavanje u smislu članka 54.a ZMPZ-a. Stoga je pravilna pravna osnova za ocjenu njezine zakonitosti članak 54.a stavak 1. točka 3. ZMPZ-a, prema kojem se tražitelja može zadržati u specijaliziranom objektu ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno zbog zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka.

9. Međutim, Sud ocjenjuje da navedeno pogrešno označavanje pravne osnove samo po sebi u okolnostima konkretnog slučaja ne čini osporeno rješenje nezakonitim. Iz izreke rješenja nedvojbeno proizlazi koja je mjera određena, dok iz njegova obrazloženja proizlazi da je razlog određivanja mjere zaštita javnog poretka te da je tuženik razmatrao mogućnost primjene manje prisilnih mjera iz članka 54. stavka 2. ZMPZ-a. Stoga sadržaj rješenja omogućuje Sudu ispitivanje jesu li u konkretnom slučaju ostvarene materijalne pretpostavke za zadržavanje propisane člankom 54.a ZMPZ-a.

10. Sud pritom nije vezan pravnom kvalifikacijom odlučnih činjenica koju je dao tuženik, već zakonitost osporene pojedinačne odluke ocjenjuje primjenom mjerodavnog prava na činjenice utvrđene u upravnom postupku i upravnom sporu. Stoga pogrešno pozivanje na članak 54. ZMPZ-a ne dovodi do poništenja rješenja ako su, prema pravilnoj pravnoj osnovi, bile ispunjene pretpostavke za određivanje upravo one mjere koja je sadržajno određena izrekom pobijanog rješenja.

11. U odnosu na postojanje razloga zaštite javnog poretka, Sud je iz provedenih dokaza utvrdio da se 31. srpnja 2026. u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu dogodio ozbiljan incident u kojem su zapaljena vrata prostorije, nakon čega se razvio otvoreni plamen i gusti dim, čime je stvorena opasnost za osobe koje su boravile u objektu i za sam objekt.

12. Nakon događaja sastavljene su dvije službene bilješke o sadržaju razgovora sa tužiteljem i ŽČ.

12.1. HČ je izjavio da se oko 12 sati vratio s posla i zatekao tužitelja kako čisti sobu, pri čemu su ulazna vrata bila skinuta jer ih je tužitelj čistio. HČ je vrata vratio na pante i otišao se tuširati. Naveo je da nije vidio tužitelja kako izlazi iz sobe. Nakon otprilike pet minuta čuo je lupanje na vrata i upozorenje da vrata gore. Dok je bio u kupaonici nije osjetio dim, a nakon izlaska tužitelja više nije bilo u sobi. Izjavio je da nije vidio kako je došlo do požara i da ne može nikoga označiti kao odgovornog.

12.2. Tužitelj je isprva izjavio da je HČ po dolasku s posla otišao prvi u kupaonicu, dok je on ostao sjediti na krevetu, te da su se vrata potom „sama od sebe“ zapalila i da ne zna kako se to dogodilo. Naveo je da je upozorio ĐČ na požar, a zatim napustio sobu jer je imao rublje na pranju i bojao se da mu ga netko ne ukrade. Nakon dodatnih pitanja tužitelj je promijenio iskaz, navodeći da se u početku bojao reći istinu zbog HČ prijetnji. Tada je izjavio da je HČ namjerno zapalio vrata jer se zbog kvara nisu mogla zaključavati, želeći tako postići njihovu zamjenu. Prema toj verziji, HČ je šakom povećao postojeću rupu na unutarnjoj strani vrata, u nju ugurao maramice i zapalio ih upaljačem, nakon čega je otišao pod tuš. Tužitelj tvrdi da ga je pokušao odgovoriti od toga i uputio da problem prijavi recepciji, ali mu je HČ odgovorio da će „sve riješiti“. Tužitelj je također naveo da se boji ĐČ, koji navodno nosi nož „skakavac“, te da mu je HČ zaprijetio da će ga premlatiti ako otkrije što se dogodilo. Nakon razgovora tužitelj je, u dogovoru s njim, preseljen iz dotadašnje sobe.

12.3. Bitna razlika između bilježaka jest stoga u tome što HČ poriče bilo kakvo saznanje o načinu nastanka požara, dok tužitelj na kraju izravno tereti ĐČ kao počinitelja. Istodobno je za ocjenu tužiteljeva iskaza važno da je najprije tvrdio da ne zna kako su se vrata zapalila, a tek potom dao vrlo detaljan opis navodnog paljenja vrata od strane ĐČ, objašnjavajući početno prešućivanje strahom od ĐČ.

13. Sud je na raspravi proveo dokaz pregledavanjem dostavljene videosnimke. Iz videosnimke proizlazi da osoba u plavoj majici oko 12:33:09 sati manipulira vratima predmetne prostorije te ih naslanja na zid u hodniku, nakon čega ih druga osoba bez majice i kratkim hlačama oko 12:34:18 sati vraća na mjesto. Nekoliko minuta poslije, oko 12:37:29 sati, u području predmetne prostorije pojavljuje se dim koji se potom širi hodnikom. Osoba u plavoj majici oko 12:39:56 sati izlazi iz područja predmetne prostorije i udaljava se, dok se druga osoba kasnije ponovno pojavljuje u hodniku u 12:46:19 sati bez majice, u donjem rublju i s ručnikom, nakon što je treća osoba s kapom već ugasila vatru na vratima s bocom vode. Snimka pouzdano utvrđuje kontekst i ponašanje prije i poslije požara, ali ne rješava odlučujuće pitanje tko je zapalio vrata.

14. Tužitelj je iskazao da je 31. srpnja 2026. bio smješten u sobi 146 zajedno s ĐČ i K, pri čemu K u vrijeme događaja nije bio prisutan. Tog je dana čistio sobu te je zbog neispravnosti vrata skinuo i naslonio sa strane. HČ je potom došao u sobu i vrata vratio na mjesto. Prema tužiteljevu iskazu, HČ je namjeravao zapaliti vrata, čemu se tužitelj protivio i pokušao ga spriječiti. Naveo je da je ĐČ kratko fizički zadržavao, nakon čega ga je HČ gurnuo, izvadio mali crveni nož nalik žiletu kojim je, prema tužiteljevim riječima, rezao hašiš, te mu zaprijetio da će ga ubosti ako se ne makne. Tužitelj je također naveo da mu HČ nije dopuštao napustiti sobu i rekao mu da se pravi da spava. Tužitelj tvrdi da je HČ u rupu na vratima stavio maramice i zapalio ih, dok se tužitelj nalazio na krevetu. HČ je, prema njegovu iskazu, nakon paljenja pričekao da se vatra primi te je, kada se počeo pojavljivati dim, otišao u kupaonicu. Tužitelj je tada, zbog straha, napustio sobu, ne pokušavajući ugasiti požar niti o njemu obavijestiti zaštitarsku službu. Naveo je da je najprije kratko sjedio vani, a potom otišao prema praonici, gdje je još prije čišćenja sobe odnio rublje na pranje. Tužitelj je naveo i da mu je HČ ponovno prijetio na putu na sudsko ispitivanje, zahtijevajući da ne kaže da je HČ zapalio vatru. Nakon pregleda videosnimke tužitelj je identificirao sebe kao osobu u plavoj majici koja oko 12:33:09 manipulira vratima i naslanja ih na zid, a ĐČ kao osobu bez majice i u kratkim hlačama koja ih oko 12:34:18 vraća na mjesto, kao i osobu koja se oko 12:46:19 pojavljuje bez majice, u donjem rublju i s ručnikom. Tužitelj nije osobno vidio tko je ugasio požar, već je za to naknadno čuo od drugih osoba. Na pitanje zašto nije obavijestio osiguranje o požaru, naveo je da zbog straha na to nije pomislio, premda smatra da je to trebao učiniti. Također je izjavio da su vrata prije paljenja bila zatvorena te da ih je on prethodno otvorio i ponovno zatvorio.

15. Videosnimka potvrđuje više tužiteljevih objektivno provjerljivih navoda: manipuliranje vratima, vraćanje vrata od strane ĐČ, tužiteljev kasniji izlazak te HČ pojavljivanje u stanju kompatibilnom s prethodnim tuširanjem. Međutim, snimka ne potvrđuje tužiteljevu tvrdnju da je upravo HČ namjerno zapalio vrata maramicama i upaljačem.

15.1. Sud nije prihvatio kao dovoljno vjerodostojan iskaz tužitelja u dijelu u kojem tvrdi da je neposredno vidio kako je HČ namjerno zapalio vrata sobe. Takva tvrdnja nije potvrđena videosnimkom, jer se trenutak paljenja nalazi izvan vidnog polja kamere, a pojedini dijelovi tužiteljeva opisa događaja nisu međusobno suglasni niti se uvjerljivo uklapaju u objektivno utvrđeni slijed događaja.

15.2. Prema iskazu tužitelja, HČ je namjerno ugurao maramice u otvor na vratima, zapalio ih, pričekao dok se vatra nije primila i počeo pojavljivati dim te potom otišao u kupaonicu na tuširanje. Takav opis podrazumijeva da je HČ, nakon što je prema tvrdnji tužitelja namjerno izazvao požar na ulaznim vratima prostorije u kojoj se i sam nalazio, ostao u toj prostoriji i otišao u kupaonicu. To ponašanje objektivno nije životno i logično posebno ako se uzme u obzir da tužitelj tvrdi da je svrha paljenja bila postići zamjenu neispravnih vrata, a ne izazvati neku drugu posljedicu.

15.6. S druge strane, ni ponašanje samog tužitelja nakon navodnog paljenja ne podupire nedvojbeno njegov opis događaja. Tužitelj tvrdi da je pokušao fizički spriječiti ĐČ u paljenju, da ga je HČ gurnuo i zaprijetio mu nožem te da je, čim je HČ otišao u kupaonicu, pobjegao iz sobe kako bi se spasio. Međutim, prema videosnimci dim je u području prostorije vidljiv oko 12:37:29 sati, dok tužitelj iz područja prostorije izlazi oko 12:39:56 sati, nakon čega se udaljava, a da pritom ne obavještava zaštitarsku službu niti druge osobe o požaru. Tužitelj je takvo postupanje objasnio strahom. Međutim, snimka pritom pokazuje da tužitelj nakon izlaska mirno odlazi, a ne ponašanje koje bi objektivno izgledalo kao žurno udaljavanje iz neposredne opasnosti.

15.7. Pritom je njegov iskaz na raspravi različit i od sadržaja ranije službene bilješke. Prema toj bilješci, tužitelj je naveo da je upozorio ĐČ da gori vatra, nakon čega je izašao jer je imao rublje na pranju i bojao se da mu ga netko ne ukrade, dok je na raspravi naveo da zbog straha nije razmišljao ni o čemu, da nikoga nije upozorio te da je pobjegao kako bi se spasio. Uz to je u početku razgovora zabilježenog službenom bilješkom izjavio da su se vrata sama zapalila i da ne zna kako je do toga došlo, da bi tek potom iznio detaljan opis prema kojem je osobno vidio ĐČ kako vrata pali maramicama i upaljačem.

15.8. Navedene okolnosti, promatrane zajedno, dovode u pitanje vjerodostojnost njegova iskaza u dijelu u kojem tvrdi da je upravo HČ izazvao požar.

16. Sud nije prihvatio tvrdnju tužitelja iz tužbe da s tim događajem nije bio povezan i da se u relevantno vrijeme nalazio u praonici. Iz pregledane snimke videonadzora proizlazi da tužitelj, odjeven u plavu majicu, oko 12:33:09 sati manipulira upravo predmetnim vratima i naslanja ih na zid hodnika, nakon čega ih druga osoba oko 12:34:18 sati vraća na mjesto. Oko 12:37:29 sati u području predmetne prostorije pojavljuje se dim koji se širi hodnikom, dok tužitelj tek oko 12:39:56 sati izlazi iz područja predmetne prostorije i udaljava se.

17. Navedeni objektivni dokaz ne potvrđuje tužiteljevu tvrdnju da se u relevantno vrijeme nalazio u praonici, već pokazuje njegovu neposrednu prostornu i vremensku povezanost s mjestom događaja, uključujući manipuliranje predmetnim vratima svega nekoliko minuta prije pojave dima te njegov boravak u području prostorije i nakon pojave dima. Sud je navedeno cijenio zajedno s ostalom dokumentacijom u spisu, uključujući činjenicu da je protiv tužitelja zbog predmetnog događaja podignuta optužnica.

18. Sud pritom ne utvrđuje da je upravo tužitelj zapalio vrata niti odlučuje o njegovoj kaznenoj odgovornosti. Međutim, za potrebe ovog spora odlučna je ukupnost konkretno utvrđenih okolnosti njegova ponašanja. Tužitelj je neposredno prije nastanka požara manipulirao predmetnim vratima, nakon pojave dima još se nalazio u području prostorije, a potom se udaljio ne upozorivši zaštitarsku službu ili druge osobe na požar. Njegovo objašnjenje takvog ponašanja Sud nije prihvatio kao vjerodostojno zbog prethodno navedenih proturječnosti u njegovim iskazima. Ocijenjene zajedno s težinom događaja i konkretnom opasnošću koju je požar izazvao u objektu kolektivnog smještaja, navedene okolnosti predstavljale su dostatnu činjeničnu osnovu za procjenu potrebe zaštite javnog poretka u smislu članka 54.a stavka 1. točke 3. ZMPZ-a.

19. S obzirom na navedeno, a osobito na ozbiljnost i posljedice predmetnog događaja te konkretno utvrđeno ponašanje tužitelja neposredno prije i nakon nastanka požara, Sud prihvaća procjenu da je u vrijeme donošenja osporavanog rješenja postojao konkretan razlog zaštite javnog poretka.

20. Na drukčiju ocjenu ne utječe činjenica da je tužitelju 31. kolovoza 2026. ukinut istražni zatvor. Istražni zatvor i zadržavanje tražitelja međunarodne zaštite različite su mjere koje se određuju na temelju različitih zakonskih pretpostavki i radi različitih neposrednih svrha. Stoga ukidanje istražnog zatvora samo po sebi ne isključuje mogućnost zadržavanja ako su ostvarene pretpostavke propisane ZMPZ- om.

21. Sud je posebno ispitao je li se svrha zaštite javnog poretka mogla djelotvorno ostvariti manje prisilnim mjerama. Prema članku 54.a stavku 3. ZMPZ-a, zadržavanje se može odrediti ako se utvrdi da se ne mogu djelotvorno primijeniti druge manje prisilne mjere, dok stavak 11. istoga članka zahtijeva navođenje razloga zadržavanja i činjenica zbog kojih se ne mogu primijeniti manje prisilne mjere iz članka 54. stavka 2. ZMPZ-a.

22. Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju mjere osobnog javljanja nadležnom tijelu te polaganja financijskog ili drugog jamstva i predaje putnih isprava ne bi bile djelotvorne. Navedene mjere prvenstveno omogućuju nadzor nad dostupnošću i nazočnošću tražitelja, dok razlog određivanja predmetne mjere nije bila opasnost od bijega, nego potreba zaštite drugih osoba i javnog poretka od konkretnog sigurnosnog rizika. Takve mjere stoga ne bi odgovorile na narav rizika utvrđenog u ovom predmetu.

23. Djelotvornom se u konkretnom slučaju ne može smatrati ni zabrana kretanja izvan Prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena. Incident koji je neposredan povod određivanju mjere dogodio se upravo unutar Prihvatilišta, a njime su bili ugroženi njegovi korisnici i zaposlenici. Ostaviti tužitelja u istom kolektivnom smještaju uz vremensko ograničenje njegova izlaska iz tog objekta ne bi otklonilo rizik zbog kojeg je mjera određena, jer se taj rizik nije ostvario izvan Prihvatilišta niti je bio povezan s nedostupnošću tužitelja, nego s njegovim ponašanjem u samom objektu kolektivnog smještaja.

24. Sud je imao u vidu da je obrazloženje osporavanog rješenja u dijelu koji se odnosi na nemogućnost primjene manje prisilnih mjera sažeto te da tuženik nije zasebno obrazložio nedjelotvornost svake od mjera iz članka 54. stavka 2. ZMPZ-a. Međutim, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je tuženik proveo individualnu procjenu mogućnosti primjene manje prisilnih mjera i ocijenio ih nedostatnima s obzirom na konkretno ponašanje tužitelja koje je bilo povod određivanju mjere. Sud je u ovom sporu, nakon provedene rasprave, saslušanja tužitelja i pregleda videosnimke, ispitao pravilnost takve procjene te je, iz razloga navedenih u prethodnim točkama ove presude, ocijenio da mjere iz članka 54. stavka 2. ZMPZ-a doista ne bi djelotvorno ostvarile svrhu zaštite javnog poretka. Stoga sažetost obrazloženja tuženika o tom pitanju, u okolnostima konkretnog slučaja, nije utjecala na pravilnost i zakonitost osporavanog rješenja.

25. Neosnovan je i prigovor tužitelja koji se odnosi na trajanje određene mjere. Prema članku 54.a stavku 5. ZMPZ-a, zadržavanje se izriče dok za to postoje razlozi, a u slučaju zadržavanja radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka iz stavka 1. točke 3. toga članka do okončanja postupka. Određivanjem da zadržavanje može trajati najdulje tri mjeseca tuženik nije prekoračio zakonom dopušteno trajanje mjere, već je njezinu primjenu dodatno vremenski ograničio. Pritom navedeno ne znači da zadržavanje nužno traje tri mjeseca, jer njegovo trajanje pretpostavlja kontinuirano postojanje razloga zbog kojih je određeno. Imajući u vidu težinu događaja, konkretno utvrđeno ponašanje tužitelja i potrebu zaštite drugih korisnika i zaposlenika Prihvatilišta, Sud ocjenjuje da takvo vremensko ograničenje u vrijeme donošenja osporavanog rješenja nije bilo nerazmjerno svrsi zadržavanja.

26. Slijedom navedenoga, Sud je ocijenio neosnovanim tužbene prigovore da nije postojala činjenična osnova za zaključak o potrebi zaštite javnog poretka te da se svrha mjere mogla postići blažim sredstvima. Pogrešno pozivanje tuženika na članak 54. umjesto na članak 54.a ZMPZ-a u konkretnom slučaju nije dovelo do donošenja sadržajno drukčije odluke niti je tužitelju onemogućilo djelotvornu sudsku zaštitu, budući da je Sud u ovom sporu u cijelosti ispitao postojanje svih materijalnih pretpostavki za određeno zadržavanje.

27. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim.

28. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje: ZUS).

29. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći i izjave tužitelja Sud je utvrdio da tužitelj nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega je istom u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).

30. Budući je pravnu pomoć pružio odvjetnik Milan Banić, u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Naime, odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 1.) te trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 2.), a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

31. Tužitelj je predložio određivanje odgodnog učinka tužbe navodeći da mu izvršenjem pobijanog rješenja nastaje teško popravljiva šteta zbog ograničenja slobode te da odgoda nije protivna javnom interesu.

32. Sud je prijedlog ocijenio neosnovanim. Iako izvršenje pobijanog rješenja predstavlja ozbiljan zahvat u slobodu tužitelja, u konkretnom slučaju odgoda izvršenja bila bi protivna javnom interesu zaštite javnog poretka. Naime, mjera je određena nakon ozbiljnog incidenta u Prihvatilištu u kojem je zapaljenjem vrata prostorije nastala opasnost za druge korisnike, zaposlenike i objekt. Iz pregledane snimke videonadzora proizlazi neposredna vremenska i prostorna povezanost tužitelja s mjestom događaja, uključujući njegovo manipuliranje predmetnim vratima nekoliko minuta prije pojave dima i boravak u području prostorije nakon pojave dima. Navedene okolnosti, ne prejudicirajući kaznenu odgovornost tužitelja, opravdavaju zaključak da bi obustavljanje izvršenja mjere prije odluke o njezinoj zakonitosti bilo protivno javnom interesu zaštite javnog poretka i sigurnosti drugih osoba. Budući da pretpostavke za određivanje odgodnog učinka moraju biti kumulativno ispunjene, prijedlog tužitelja valjalo je odbiti. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 18. rujna 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Milan Banić – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis