Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

Poslovni broj: P-1538/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba Delnicama, OIB: 54566384631, po sucu Renati Rački, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate (v.p.s. 1.500,00 EUR), nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 1. rujna 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, javno objavivši 18. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012687985 sklopljenog 28. lipnja 2007.g. između Privredne banke Zagreb d.d. te ŠU kao Korisnika kredita i Protivnika osiguranja i NU kao Solidarnog dužnika te sadržane:

- u članku 11. toč. 3. Ugovora pod naslovom Završne odredbe kojom je navedeno da se Korisnik kredita obavezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 167,33 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 28. lipnja 2007.g. pa do isplate;

- iznos od 401,60 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 28. lipnja 2007.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka 1.331,55 EUR . zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u ostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 26. rujna 2024. navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu dana 28. lipnja 2007. br. 9012687985 (dalje: Ugovor) s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF), da se radilo o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila, na iznos od 28.523,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti a koji je tužitelju isplaćen u iznosu od 126.076,94 kn. U čl. 11. toč. 3. Ugovora pod nazivom "Završne odredbe" ugovoreno je kako se tužitelj obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita, platiti ovdje tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita kao i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

Radi se o tzv. ulaznoj naknadi u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u presudi Rev-673/23 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost odnosno utvrđeno je da se o odredbama koje se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da potrošačima nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Nadalje, takva je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno načelu savjesnosti i poštenja i to na štetu potrošača te je pri tom ukazano na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Radi se i o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane banke te potrošač na istu nije imao utjecaj niti je istome razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu pojašnjenja konkretno nastalih troškova koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade.

Radi se o ništetnoj odredbi Ugovora koji je tuženik unaprijed formulirao i na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati a kojom odredbom se tužitelj obvezao platiti ulaznu naknadu i premiju osiguranja, pri čemu je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine predmetne naknade te prebacio sve troškove zaključenja Ugovora na tužitelja koji je u konkretnoj situaciji potrošač odnosno slabija strana. Opisana odredba je netransparentna jer nije navedeno na što se takva naknada odnosi što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Također se radi o nepoštenoj odredbi i iz razloga što banka ne može naplaćivati navedenu naknadu radi kojekakvih administrativnih troškova jer kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu banka mora ukalkulirati i profit i eventualne troškove za plasman kredita.

Između ostalog, ukazuje na presude Europskog suda u predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. odnosno C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. u pogledu tumačenja Direktive 93/13 u kojima je u bitnom utvrđeno da se na strani potrošača stvorila znatnija neravnoteža ukoliko financijska institucija ne dokaže da naknada odgovara stvarno nastalim troškovima.

Završno ističe i da su obje naknade ugovorene protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 270. istog jer su neodređene i neodredive pošto tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih se takve naknade zaračunavaju niti su na tužitelja smjeli biti prebačeni svi troškovi kredita.

Ističe i da je između njega i tuženika vođen kod ovog suda postupak Posl.br. P-1057/19 u kojem je pravomoćno odlučeno da mu je tuženik dužan isplatiti iznos od 6.744,44 EUR na ime ništetna odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora, da je u tom postupku provedeno financijsko vještačenje u kojem je utvrđen tečaj CHF na dan isplate kredita 29. lipnja 2007., koji je iznosio:4,420123, da je sukladno tome tuženik naplatio ulaznu naknadu od 285,23 CHF/1.260,75 kn/167,33 EUR, odnosno na ime naknade radi premije osiguranja iznos od 3.025,84 kn/401,60 EUR.

Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost navedene odredbe te naložiti tuženiku isplatu navedenih iznosa, sa zateznom kamatom.

Uz tužbu prilaže Ugovor, otplatnu tablicu, pregled uplata po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš iz predmeta P-1057/19, presudu iz predmeta P-1057/19 te presudu Županijskog suda u Puli-Pola Posl.br. Gž-956/20 kojom je potvrđena prethodno navedena presuda ovog suda. Ujedno predlaže svoje saslušanje te financijsko vještačenje, uvid u spis P-1057/19.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 67) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, pri čemu ukazuje na sadržaj odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) te čl. 2.st. 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZPK) kao i čl. 2. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) pa sukladno prednjem smatra da tužitelj ne može tražiti da sud pronalazi volju ugovornih strana koja je jasno i nedvojbeno navedena u Ugovoru. Nadalje, iz navedenih odredbi proizlazi da ugovaranje naknade nije zabranjeno odnosno da je isto dopušteno, odnosno da je sukladno čl. 1. i 14. ZID ZPK ministru dano ovlaštenje da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi, pa je na prednju okolnost dana 31. siječnja 2014. i donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je u čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita a vjerovnik istu u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, ovisno o vrsti kredita. Ukazuje i na Direktivu 2008/48/EZ od 23. travnja 2008. odnosno ukupne troškove kredita za potrošača te dodatne usluge koje se odnose na ugovor o kreditu a posebno premije osiguranja, odnosno da se u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora radilo o naplati predmetnih naknada koje su bile redoviti trošak kreditiranja prepoznat u nacionalnom zakonodavstvu te na razini Europske unije, a tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisana zabrana naplate naknade za obradu ili odobravanje kredita.

Smatra neosnovanim navode tužitelja o ništetnosti sporne odredbe, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora znao da će naknada iznositi određeni postotak od iznosa kredita i na to je pristao.

Ukazuje na odluku suda EU C-621/17 sukladno kojoj nije bitno što naknada uključuje već koliko ona iznosi a što je tužitelju bilo poznato. Poziva se i na daljnju odluku suda EU C-415/11 kao i na Opće uvjete poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora a kojima je bilo propisano da korisnik plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima banke. Naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita i tužitelj je istu pristao platiti.

Smatra da je nastupila zastara za kondemnatorni dio zahtjeva jer je petogodišnji zastarni rok protekao još 2012. a kako je taj dio zahtjeva u zastari, tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

Prigovara i vrijednosti predmeta spora.

Prilaže Opće uvjete poslovanja s građanima

3. Tužitelj u podnesku od 13. siječnja 2025. (list 83) osporava navode iz odgovora na tužbu te u pogledu prigovora zastare ukazuje na zaključak Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. u kojem je utvrđeno da u slučaju restitucijskog zahtjeva zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

U pogledu ostalih navoda ističe da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već se radilo o standardnoj/tipskoj ugovornoj odredbi te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada od 1,00% niti naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00% te je tuženik morao prije sklapanja ugovora informirati tužitelja o tim okolnostima koje utječu na pravo na obračun naknade odnosno na što se ista odnosi. Nadalje, pogrešan je navod tuženika da je sklapanje Ugovora bilo rezultat slobodne volje tužitelja te da je on mogao samostalno odlučiti odgovara li mu određena ugovorna odredba jer se istim zanemaruje osnovno načelo zaštite potrošača a to je da isti ima slabiji pregovarački položaj u odnosu na tuženika kao profesionalnog davatelja usluga. Također, ulazna naknada je tužitelju odmah "uzeta" te mu je na istu naplaćena kamata bez da je taj iznos tužitelj ikada vidio te mu je ta odredba nametnuta od strane banke. U daljnjim navodima ukazuje na brojnu sudsku praksu na prednju okolnost a ističe i da se obveza transparentnosti ugovornih odredbi koje je postavila Direktiva 93/13 EEZ ne može ograničiti samo na značajku razumljivosti na formalnoj gramatičkoj razini.

Uz podnesak prilaže sudsku praksu.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi saslušanjem tužitelja (list 180), čitanjem priloženih isprava i čitanjem spisa P-1057/19.

Tuženik se u podnesku od 10. lipnja 2026. (list 182) očitovao na način da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, slijedom čega je tužitelj odustao od predloženog financijskog vještačenja.

4.1. Tužitelj u stranačkom iskazu (list 180) navodi da mu nitko nije objasnio što ulazi u naknadu za obradu kreditnog zahtjeva niti na što se odnosi druga naknada, da na sadržaj Ugovora nije mogao utjecati jer je dobio gotov Ugovor od banke a novac je išao direktno auto kući.

4.2. Iz Ugovora je vidljivo da je isti sklopljen 28. lipnja 2007. i istim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 28.523,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, pri čemu se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila, da je kredit sklopljen na vrijeme od sedam godina (84 mjeseca), da je ugovorena kamata iznosila 5,10% godišnje (čl. 4.) i to kao promjenjiva sukladno odluci banke.

Također je vidljivo da čl.11. 3. propisuje obvezu korisnika kredita da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

4.3. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude P-1057/2019 od 10. srpnja 2020., nesporno je da je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 50.816,02 kn, pri čemu se radilo o tužbi podnesenoj na temelju odluke donesenoj u tzv. kolektivnom sporu.

4.4. Iz nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš koji je sačinjen u predmetu P- 1057/2019, između ostalog vidljivo je da je srednji tečaj tuženika na dan korištenja kredita (29.06.2007.) iznosio 1CHF=4,420123 kn, da je utvrđena preplata po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja tijekom otplatnog razdoblja te je u konačnici utvrđena visina iznosa (koji je tužitelju i dosuđen).

4.5. U Općim uvjetima poslovanja s građanima tuženika vidljivo je da toč. 3.8. predviđa naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, pri čemu korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i ugovorom o kreditu, pri čemu su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima.

4.6. Završno, iz otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope, priložene uz tužbu, vidljivo je da je dana 27.06.2007. utvrđeno da iskorišteni kredit iznosi 28.523,40 CHF, da naknada iznosi 285,23 CHF te iznos premije od 684,56 CHF.

5. U vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi je bio ZZP/2003 koji je pojam nepoštene ugovorne odredbe regulirao u odredbi čl. 81. te je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema čl. 87., nepoštena ugovorna odredba je ništava a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako isti može opstati bez takve odredbe. Također, tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/2003.

5.1. U vrijeme zatvaranja kredita na snazi je bio ZZP/2007 koji je nepoštenu ugovornu odredbu te posljedice iste regulirao na identičan način i to u čl. 96. i čl. 102.

5.2. Analizom prethodno navedenih dokaza sud nalazi nesporno utvrđenim da odredbe o naplati naknada predstavljaju nepoštene ugovorne odredbu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, prednje iz razloga što sud na prednju okolnost u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao životan, logičan i uvjerljiv, odnosno istome kao takvome nije moglo biti poznato što obuhvaća troškove naknade za obradu kredita odnosno naknade za osiguranje kredita niti su istome pojašnjeni razlozi određivanja naknada u navedenoj visini odnosno ni sam sadržaj pojedine naknade. Tužitelju je potpisom Ugovora moglo biti jasno da će pri realizaciji kredita biti obustavljen iznos koji predstavlja 1,00% odnosno 2,00% od iznosa isplaćenog kredita, međutim po ocjeni suda, tuženik nije dokazao što predstavlja takve naknade niti je to moglo biti poznato tužitelju.

Također, radi se o Ugovoru i odredbama koje su unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj na sadržaj istih nije mogao utjecati niti je o istima mogao pregovarati, a što sve ukazuje na suprotnost sa načelom savjesnosti i poštenja odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

Posljedica ništetnosti je u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, u nastavku: ZOO) obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužitelj preplatio na temelju neosnovane naplate naknada od strane tuženika a na štetu tužitelja, pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna i ista proizlazi iz sadržaja otplatnog plana tuženika, odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl 1115. ZOO-a, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

5.3. Tuženik, na kojem je teret dokaza sukladno navedenoj odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/2003 (čl. 102. ZZP/2007), ni na koji način ne pojašnjava niti dokazuje o kakvim se naknadama radi.

Iz prethodno opisane formulacije čl. 11.3. Ugovora nije jasno vidljivo o kojim se troškovima radi odnosno nije vidljivo na koju se konkretnu uslugu banke ta naknade odnose, ovo posebno iz razloga što bi s obzirom na formulaciju navedenog članka Ugovora proizlazilo da ukoliko se primjerice radilo o većem iznosu kredita, da bi tada takva naknada iznosila više. Da se radilo o stvarnim troškovima kredita, tada bi po ocjeni ovog suda isti bili navedeni u nominalnom iznosu a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

Završno, tuženik ne doprinosi dokaz na okolnost toga da je tužitelju bila pružena bilo kakva mogućnost pregovaranja kako o samoj visini naknada tako i sadržaju istih.

6. U pogledu prigovora zastare isti nije osnovan iz razloga na koji se poziva tužitelj odnosno pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH sa sjednice 30. siječnja 2020., broj Su-IV-4772020-2, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. ugovora.

Sukladno prednjem, zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

7. Slijedom prednjih utvrđenja, tužbeni zahtjev osnovan je u cijelosti te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke, odnosno tuženik nije dokazao da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj mogao utjecati na sadržaj istih a posljedica je značajna neravnoteža u pravima i obvezama i to na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Odluka o troškovima sadržana u toč. III. izreke temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženik tužitelju dužan nadoknaditi troškove kako slijedi: za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR, za sastav jednog podneska i zastupanje na 3 ročišta – svaka radnja po 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife), odnosno ukupno u tom dijelu iznos od 1.000,00 EUR te PDV na prednje u iznosu od 250,00 EUR, pa sveukupno priznati trošak iznosi 1.250,00 EUR.

Uz navedeno, priznat je i trošak sudskih pristojbi i to za tužbu u iznosu od 26,55 EUR te za presudu u iznosu od 55,00 EUR.

Nije priznat trošak sastava podneska od 04.12.2024. jer se ne radi o potrebnom trošku u smislu čl. 155. ZPP-a

Slijedom navedenog, ukupno priznati trošak iznosi 1.331,55 EUR.

Nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer u trenutku istog takvi troškovi ne mogu biti sadržani u otpravku presude već se o istima može odlučiti naknadnim rješenjem.

Delnice, 18. rujna 2026.

Sutkinja

Renata Rački

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranka kojoj je dostavljen ovjeren prijepis presude prema čl. 335. st. 11. ZPP-a može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv ove presude stranka kojoj je presuda dostavljena putem e-oglasne ploče sudova prema čl. 335. st. 9. ZPP-a, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.