Poslovni broj 30 P-2766/2021

             

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Stjepana Radića 81

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sutkinji ovoga suda Iris

Živković, na prijedlog više sudske savjetnice Helene Stojić u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB: …, M., zastupana po punomoćniku M. P., odvjetniku u Š., protiv tuženika H. p. b. d.d., OIB: …, Z. (ranije S. d.d., Z., OIB:…), zastupana po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i. p. d.o.o. u Z., radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave dana 22. ožujka 2024. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja M. P., odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika T. B., odvjetnika, na ročištu za objavu presude održanom dana 26. travnja 2024. godine  

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Nalaže se tuženiku H. p. b. d.d., OIB: …, Z. da tužitelju D. M., OIB: …, M. isplati iznos od [1]11.027,50 eura/83.086,70 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene isplate i to kako slijedi: 

 

-            na iznos od 4,83 eura/36,38 kuna od dana 2. travnja 2008.  pa do isplate

-            na iznos od 21,55 eura/162,41 kuna od dana 3. studenoga 2008. pa do isplate

-            na iznos od 21,55 eura/162,41 kuna od dana 2. prosinca 2008. pa do isplate

-            na iznos od 24,41 eura/183,89 kuna od dana 5. siječnja 2009.pa do isplate

-            na iznos od 23,16 eura/174,49 kuna od dana 4. veljače 2009. pa do isplate

-            na iznos od 68,68 eura/517,49 kuna od dana 31. ožujka 2009. pa do isplate

-            na iznos od 25,27 eura/190,37 kuna od dana 2. travnja 2009. pa do isplate

-            na iznos od 19,04 eura/143,49 kuna od dana 8. svibnja 2009. pa do isplate

-            na iznos od 23,53 eura/177,29 kuna od dana 3. lipnja 2009. pa do isplate

-            na iznos od 27,02 eura/203,55 kuna od dana 3. srpnja 2009. pa do isplate

-            na iznos od 27,54 eura/207,49 kuna od dana 6. kolovoza 2009. pa do isplate

-            na iznos od 420,50 eura/3.168,23 kuna od dana 2. rujna 2009. pa do isplate

-            na iznos od 16,92 eura/127,49 kuna od dana 2. listopada 2009. pa do isplate

-            na iznos od 21,29 eura/160,40 kuna od dana 2. studenoga 2009. pa do isplate

-            na iznos od 21,29 eura/160,40 kuna od dana 3. prosinca 2009. pa do isplate

-            na iznos os 21,29 eura/160,40 kuna od dana 7. siječnja 2010. pa do isplate

-            na iznos od 21,29 eura/160,40 kuna od dana 2. veljače 2010. pa do isplate

-            na iznos od 21,30 eura/160,49 eura od dana 3. ožujka 2010. pa do isplate  -               na iznos od 21,30 eura/160,49 kuna od dana 1. travnja 2010. pa do isplate

-            na iznos od 21,30 eura/160,49 kuna od dana 3. svibnja 2010. pa do isplate

-            na iznos od 21,30 eura/160,49 kuna od dana 4. lipnja 2010. pa do isplate

-            na iznos od 66,16 eura/498,51 kuna od dana 2. srpnja 2010. pa do isplate

-            na iznos od 57,00 eura/429,49 kuna od dana 4. kolovoza 2010. pa do isplate

-            na iznos od 57,00 eura/429,49 kuna od dana 3. rujna 2010. pa do isplate

-            na iznos od 68,95 eura/519,49 kuna od dana 1. listopada 2010. pa do isplate

-            na iznos od 68,95 eura/519,49 kuna od dana 3. studenoga 2010. pa do isplate

-            na iznos od 79,43 eura/598,49 kuna od dana 2. prosinca 2010. pa do isplate

-            na iznos od 97,64 eura/735,64 kuna na iznos od 4. siječnja 2011. pa do isplate

-            na iznos od 79,51 eura/599,08 kuna od dana 1. veljače 2011. pa do isplate

-            na iznos od 79,51 eura/599,08 kuna od dana 2. ožujka 2011. pa do isplate

-            na iznos od 74,51 eura/561,43 kuna od dana 4. travnja 2011. pa do isplate

-            na iznos od 74,51 eura/561,43 kuna od dana 2. svibnja 2011. pa do isplate

-            na iznos od 101,86 eura/767,49 kuna od dana 1. lipnja 2011. pa do isplate

-            na iznos od 100,54 eura/757,49 kuna od dana 4. srpnja 2011. pa do isplate

-            na iznos od 131,81 eura/993,16 kuna od dana 2. kolovoza 2011. pa do isplate

-            na iznos od 131,59 eura/991,49 kuna od dana 1. rujna 2011. pa do isplate

-            na iznos od 114,87 eura/865,52 kuna od dana 3. listopada 2011. pa do isplate

-            na iznos od 114,87 eura/865,52 kuna od dana 2. studenoga 2011. pa do isplate

-            na iznos od 114,87 eura/865,52 kuna od dana 2. prosinca 2011. pa do isplate

-            na iznos od 114,87 eura/865,52 kuna od dana 3. siječnja 2012. pa do isplate

-            na iznos od 8.404,67 eura/63.325,01 kuna od dana 24. siječnja 2012. pa do isplate

 

i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka po stopi koja se do 31. srpnja 2015.  godine sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11) izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,  od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest)  dana.

 

II. Nalaže se tuženiku H. p. b. d.d., OIB: …, Z. da naknadi tužitelju D. M., OIB: …, M. parnični trošak u iznosu od  1.078,36 eura, zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja presude, odnosno od 26. travnja 2024.  po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest)  dana.

 

Obrazloženje

 

1.1.Tužiteljica D. M., OIB: …, M. je dana 22. prosinca 2021. podnijela ovome sudu tužbu u kojoj je navela da je dana 7. veljače 2008.  kao korisnik kredita sklopila s prednikom tuženika V. d.d. , kao kreditorom Ugovor o kreditu br. … i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje u tekstu- Ugovor o kreditu), kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.800,00 CHF obračunatom po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita. V. d.d. da je od 18. siječnja 2013. promijenila ime u S. d.d., kako je to vidljivo iz izvoda iz sudskog registra poslovnih subjekata. Isto tako, tužiteljica da je predmetni kredit u cijelosti isplatila tuženiku.

 

1.2. Člankom 1. Ugovora o kreditu da je za tužiteljicu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim istim ugovorom. Međutim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku da su ništetne. Isto tako da je u članku 4. Ugovora o kreditu ugovorena visina kamatne stope od 4,90% uz klauzulu promjenjivosti, bez jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, te da je navedeno kako će se promjena kamatne stope vršiti sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a o kojoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, niti su parametri i rizici njihove promjene pojašnjeni tužiteljici.  Slijedom čega da su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na promjene kamatne stope te valutnu kaluzulu ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke prema strankama. Navedeno da je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.,a kojim sudskim odlukama je utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji za sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a da pritom nisu na adekvatan način o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnost donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Isto tako navedenim odlukama je utvrđeno da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne i u dijelu u kojem tuženik jednostrano mijenja visinu kamatne stope obzirom da su takove odredbe  uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača  te da je ista u ugovor uvedena protivno načelu savjesnosti i poštenja. 

 

1.3.Dakle, a obzirom da su citirane odredbe Ugovora o kreditu ništetne, to da je svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika.

 

1.4. Podneskom od dana 17. studenoga 2023. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da je iznose iz tužbenog zahtjeva izražene u kunama prikazala i u eurima, a s obzirom na uvođenje službene valute euro, te je na raspravi održanoj dana 22. ožujka 2024. uredila tužbu na pasivnoj strani na način da umjesto dosadašnjeg tuženika N. h. b. d.d., OIB: … označila njegovog pravnog sljednika H. p. b. d.d., OIB: … .

1.5.  Slijedom svega navedenoga predložila da sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, i obveže tuženika na plaćanje iznosa od sveukupno 11.027,50 eura/83.086,70 kuna uvećano za zatezne kamate koje teku na način pobliže određen u izreci ove presude, te ga obveže na plaćanje troškova postupka.

 

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovarao mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Šibeniku  zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, a koja nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu je ugovorena čl. 10. Ugovora za sve sporove iz tog Ugovora. 

 

2.2. Za navesti je da je ovaj sud rješenjem posl. broj P-2766/2021 od dana 19. siječnja 2023. odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku kao neosnovan, te je po pravomoćnosti navedenoga rješenja zakazano novo pripremno ročište, a kako je to vidljivo iz spisa.

 

2.3. Nadalje, tuženik je isticao da je tužba u cijelosti neosnovana, te istaknuo prigovor zastare potraživanja iz razloga što je tužitelj parnični postupak pokrenuo 23. prosinca 2021. iz čega je vidljivo da je u konkretnom slučaju protekao zastarni rok od

3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala, kako je to propisano odredbom čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Odnosno ukoliko bi se imao primijeniti zastarni rok iz odredbe čl. 226. Zakona o obveznim, a koji se odnosi na tražbine povremenih davanja i tada je istekao trogodišnji zastarni rok. Ako bi se pak zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, da je u tom slučaju  zastarni rok 5 godina od sklapanja ništavog pravnog posla, pa imajući u vidu da je predmetni Ugovor sklopljen 7. veljače 2008., to je očito da je određeni dio potraživanja iz tužbe u zastari. 

 

2.4.          Isto tako da u predmetnom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice "Potrošač"  jer da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanja jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u svakom pojedinom slučaju. Odnosno, da je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Dakle, da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega da je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice "Potrošač" i presude Visokog trgovačkog suda.

 

2.5.          U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik je naveo da je tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan svima. Da je odredba o promjenivoj kamatnoj stopi iz Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva slijedom čega njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati u ovoj parnici.  Štoviše, da iz samog načina na koji se kamatna stopa mijenjala, a u konkretnom slučaju mijenjana je ovisno o tržišnim uvjetima, da je vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. 

 

2.6.          U odnosu na valutnu klauzulu da je čl. 1. Ugovora jasno propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti, te je čl. 7.1. toga Ugovora  predviđeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti  po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe da su jasno koncipirane Ugovorom te unesene na lako uočljivim mjestima, a tužiteljica da je prije sklapanja Ugovora, kao savjesna ugovorna strana sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz Ugovora. Isto tako da je nepobitna činjenica da je tuženik kao i sama tužiteljica bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF, pa okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, niti je u vrijeme sklapanja osporavanog Ugovora postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju Ugovora. Štoviše, ukoliko bi navedena odredba bila podložna ocjeni poštenosti, da tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice.

 

2.7.          U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije prigovarao visini istaknutog zahtjeva, te naveo da izvođenje predloženog dokaza financijskoknjigovodstvenim vještačenjem smatra nesvrsishodnim.

 

2.8.          Na pripremnom ročištu držanom dana 2. prosinca 2022. naveo da je došlo do statusnih promjena na strani tuženika, na način da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-22/18434 od 14. travnja 2022. u sudski registar upisana promjena tvrtke tuženika na način da sada glasi N. H. b. d.d.", dok da su ostali podaci ostali nepromijenjeni.

 

2.9.          Slijedom svega navedenoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja na plaćanje troškova parničnog postupka. 

 

3.1.          U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem ispisa web stranice tuženika od dana 21. prosinca 2021., Ugovora o kreditu br.: … i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenim između V. d.d. (prednika tuženika) i D. M., ovdje tužiteljice kao korisnika kredita i J. M. kao založni dužnik, a koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku L. M. iz Š. pod. posl. brojem OV-2000/08 dana 18. veljače 2008., prometne kartice po kreditu broj … na ime M. D., otplatne tablice po kreditu broj … klijenta D. M., potvrde o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2010. do 30.6.2010., potvrde o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2009. do 31.12.2009., potvrde o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2008. do 31.12.2008., rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-22/18434-2 od dana 14. travnja 2022., rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-23/15802-2 od dana 3.

srpnja 2023., te je saslušana tužiteljica.

 

3.2.          Tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem financijskoknjigovodstvenog vještačenja.

 

4.                 Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

5.                 Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku pretplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu br.: … od dana 7. veljače 2008., a zbog povećanja redovne kamate te zbog vezivanja glavnice za valutu švicarski franak na štetu potrošača i to za razdoblje od travnja 2008. do siječnja 2012.

u ukupnom iznosu od 11.027,50 eura (83.086,70 kuna).

 

6.                 Nesporno je da su ovdje tužiteljica D. M. i prednik tuženika V. d.d sklopili Ugovor o kreditu br.: …, a koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku L. M. pod. posl. brojem OV-2000/08 dana 18. veljače 2008, te isti ne spore sadržaj tog Ugovora. Također, nije niti sporna visina potraživanja.  

 

7.                 Sporno je da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke nepoštene pa samim time i ništetne, te je li zbog navedenog na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove, uslijed čega postoji obveza tuženika da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla. Također, sporno je i da li je nastupila zastara predmetnih potraživanja. 

 

8.                 Iz Ugovora o kreditu br.: … sklopljenim između V. d.d. (prednika tuženika) i D. M., tužiteljice, a koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku L. M. iz Š. pod. posl. brojem OV-2000/08 dana 18. veljače 2008. vidljivo je da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopila navedeni Ugovor kojim je tužiteljici kao korisniku kredita dan na korištenje iznos kredita od 48.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 11 godina i iznos mjesečnog anuiteta od 478,97 CHF  također u kunskoj protuvrijednosti. Vidljivo je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa  u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (banke), a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90% godišnje. Nadalje, vidljivo je da je Ugovor sklopljen radi izgradnje kuće u M..

 

9.                 P. otplatne tablice i prometne kartice  po kreditu broj … klijenta D. M. vidljivi su iznosi anuiteta po mjesecima od 4. ožujka 2008. do 24. siječnja 2012. kada je kredit otplaćen u cijelosti.

 

10.             Pregledom Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-22/18434-2 od dana 14. travnja 2022. vidljivo je da je S. d.d., Z., promijenila naziv u N. h. b. d.d., OIB:  … .

 

11.             Pregledom Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-23/25802-2 od dana 3. srpnja 2023. vidljivo je izvršeno pripajanje društva N. h. b. d.d. Z., dioničkom društvu pod nazivom H. p. b. d.d., Z., OIB: … .

 

12.             Tužiteljica D. M. u svom iskazu je navela da je 2008. godine odlučila podignuti stambeni namjenski kredit za gradnju kuće. Obzirom da je osobno poznavala službenicu u poslovnici V. d.d. u Š. da je otišla u tu banku i  ta službenica joj je kazala da ima najbolji kredit trenutno na tržištu, a radilo se o kreditu u švicarskim francima. Ona da je pristala na kredit po tim uvjetima, jer kamatna stopa je iznosila svega 4,9 % odnosno 4,7 % pod uvjetom da otvori račun u njihovoj banci. Ona da se nije raspitivala niti u jednoj drugoj banci, jer je vjerovala službenici u V.. Inače, da se radilo o standardiziranom ugovoru, zaključenju kojeg nije prethodilo nikakvo pregovaranje, štoviše prilikom solemizacije ugovora kod javnog bilježnika niti javni bilježnik ju nije upozoravao na eventualne opasnosti tog ugovora. Ona da je  2012. u cijelosti isplatila predmetni kredit, a u vrijeme zaključenja ugovora da je radila u čarter tvrtki u M. i nije bila vlasnica obrta ili član kakvog trgovačkog društva. Upitana da li je  prilikom dizanja kredita bila svjesna rizika valutne klauzule i promjenjive kamatne stope navela da je postupila u dobroj vjeri, moglo bi se reći da je bila naivna što je vjerovala banci, ali da joj je tada djelatnica banke kazala da koja to valuta može biti stabilnija od švicarca.

 

13.             U konkretnom slučaju tužiteljica se poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. , a u kojim predmetima je ovdje tuženik  bio obuhvaćen na strani tuženika i u tom predmetu.

 

14.             Odredbom članka 502.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19- dalje ZPP) propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. 

 

15.             Odredbom članka 502.c Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009-dalje ZZP/07, koji zakon je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe  4. travnja 2012.)  propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u pravnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. 

 

16.             Odredbom članka 138.a ZZP/07, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. 

 

17.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6637/17 od dana 14. lipnja 2018.g. utvrđena je povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i u dijelu valutne klauzule CHF glede kredita u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak). Navedene presude se odnose na kolektivni spor, a u kojem je na strani tuženika bio obuhvaćen i ovdje tuženik. 

17.2. Kako je u tom kolektivnom sporu utvrđeno između ostalog i da je prednik ovdje tuženika  S. d.d. (ranije V. d.d.)  povrijedio kolektivne interese prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prethodnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, te da je povrijedio kolektivne interese prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa se radi o nepoštenim i time ništetnim odredbama, tako na ovaj predmet, a sukladno gore navedenim zakonskim odredbama, jer  utvrđenja iz kolektivnog spora imaju direktan učinak, te obvezuje sud u posebnim postupcima. 

 

18. U konkretnom slučaju tužiteljica je predmetnom tužbom utužila iznose s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. U pojedinačnim postupcima, sukladno gore navedenim zakonskim odredbama, tužitelji se mogu pozivati na utvrđenja sudova u kolektivnom sporu. Tužiteljičin status potrošača utvrđuje se samim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je tužiteljica kao fizička osoba sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu (izgradnja kuće u M.), te iz iskaza same tužiteljice koji je ovaj sud prihvatio kao istinit i vjerodostojan. 

 

19.1 Nadalje, pored utvrđenja iz kolektivnog spora, s obzirom na spornu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (banke), što proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu, ističe se da je odredbom članka 96. stavkom 1. i 2. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste. Takva odredba temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

 

19.2. U konkretnom slučaju, ugovorene promjenjive kamatne stope bile su sastavni dio ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane banke, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja korisniku kredita nametnuta obaveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom navedenog, proizlazi da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. 

 

20. Slijedom svega navedenog, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu su ništetne temeljem članka 322. st. 1.  Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023- dalje ZOO).

 

21. Što se tiče sporne ugovorne odredbe o načinu otplate, odnosno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima (132 mjesečna anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća, dodatno se ističe, uz utvrđenja iz kolektivnog spora, da  nije sporno da je valutna klauzula dopuštena Zakonom o obveznim odnosima. Međutim, zahtjev informiranosti potrošača u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnog i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denomirniran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi Suda EU C-51/17 od 20. rujna 2018. 

 

22. S obzirom da je banka (tuženik) znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatni način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, tuženik nije u odnosu na tužiteljicu kao potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak stoga je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Budući da se u predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franak, a tužiteljica kao potrošač nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, takva odredba je ništetna na temelju čl. 322.

st. 1. ZOO-a.

 

23. Slijedom svega navedenog, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu a koje se odnose na valutnu obvezu su ništetne temeljem članka 322. st. 1. ZOO-a.

 

24.  Odredbom članka 323. ZOO-a propisana je obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog posla, a ako nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. 

 

24.1. Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravo potraživati ono što je tuženik primio po ništetnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu zbog jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika, tako i zbog nastalih promjena švicarskog franka, a koje su obračunate od strane tuženika. 

24.2. Navedeno se temelji i na odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom odredbom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

25. S obzirom na sve navedeno, uzimajući u obzir utvrđenja iz kolektivnog spora, kao i pojedinačna utvrđenja u ovom postupku, te budući su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan. 

 

26. Nadalje, a obzirom da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva to visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, a iz kojeg razloga je onda tužiteljica odustala od predloženog dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

 

26.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, za navesti je da ovaj sud nalazi isti neosnovanim i to iz razloga što pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P1401/2012 od 04. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018., dakle  pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/2017 u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope i ništetnost valutne klauzule u odnosu na prednika ovdje tuženika. S obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. prosinca 2021., odnosno unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a, koji se primjenjuje u konkretnom predmetu jer ZOO ne propisuje poseban rok zastare za predmetna potraživanja, valjalo je otkloniti prigovor zastare kao neosnovan. 

26.2. Također, napominje se da je u vezi s navedenim Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 

 

27. Kamate su određene na temelju članka 183. st. 1. ZOO-a, a u vezi s čl. 29. ZOO-a. 

 

28. Slijedom svega navedenoga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te je  odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude. 

 

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,

89/14, 70/19) i Tarifi o nagradama  i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/23-dalje Tarifa).

 

29.1. Tužiteljici je priznat parnični trošak za sastav tužbe od dana 22. prosinca 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima u dane 2. prosinca 2022., 9. listopada 2023., 15. studenoga 2023. i 22. ožujka 2024. u iznosu od po 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), dakle ukupno 1.000,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od plaćenih 78,36 eura, što sve sveukupno iznosi 1.078,36 eura.

29.2. Dakle, tužiteljici je priznat ukupan trošak u iznosu od 1.078,36 eura.

29.3.  Međutim tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presude, obzirom je stupanjem  na snagu Zakona o sudskim pristojbama "Narodne novine" broj: 118/18, 51/23  od 20. svibnja 2023.,  u čl. 11. toč. 20. propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja sudske pristojbe. Isto tako sud je odbio tužiteljici zatraženi  trošak pristupa na ročište objave  kao preuranjen budući da se radi o potraživanju troška koji još uvijek nije nastao i za koji je neizvjesno hoće li uopće nastati tužiteljici jer je u ovom trenutku neizvjesno hoće li ista pristupiti ročištu za objavu presude.

 

30. Slijedom navedenoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

 

31. Iako je od dana 1. siječnja 2024. prestala obveza dvojnog iskazivanja iznosa, ovaj sud nalazi svrsishodnim, a obzirom na prednje izvedene dokaze,  u konkretnom slučaju primijeniti dvojno iskazivanje iznosa glede visine ukupnog i pojedinačnih iznosa iz tužbenog zahtjeva, dakle u eurima i kunama.

 

U Šibeniku, 26. travnja 2024.

 

 

                                                                                                                       Sudac

                                                                                                               Iris Živković, v.r.