REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-731/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, predsjednika vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-103/2026-10 od 14. svibnja 2026. na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2026.

p r e s u d i o  je

I Žalba tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-103/2026-10 od 14. svibnja 2026.

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-103/2026-10 od 14. svibnja 2026. suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250 - 27000052537/2006 od 24. 3. 2006., sklopljenog između tužitelja SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek), sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed…“.

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek), da tužitelju SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 356,82 EUR (tristo pedeset šest eura i osamdeset dva centa) sa zateznim kamatama koje teku počevši od 18. 4. 2006. pa do 31. 12. 2007. po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. 7. 2015., te na dalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom do 31. 12. 2022., a od 1. 1. 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate.

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek), da tužitelju SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 375,00 eura (tristo sedamdeset pet eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 14. svibnja 2026. do isplate, u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 32,98 eura (trideset dva eura i devedeset osam centi) kao neosnovanim.

V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 26,54 eura (dvadeset šest eura i pedeset četiri centa) kao neosnovanim."

2. Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st.1 i 2. točka 6 i 11. Zakona o parničnom postupku obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Navodi kako nije izveden niti jedan bitan dokaz o tuženikovim navodima i da sud nije ispitao postojane pravnog interesa tužitelja. Poziva se na odluke Suda Europske unije prema kojoj strukturu te naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču. Smatra da je ugovorena odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva zbog čega nije ništetna. Kako je od naplate naknade do podnošenja tužbe prošlo više od 5 godina smatra da je nastupila zastara potraživanja. Odluka o troškovima postupka je nezakonita. Predlaže da sud preinači pobijanu presudu, tako da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje. Traži troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250-27000052537/2006 od 24. 3. 2006., sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed…“ i povrat pretplaćenog iznosa temeljem te ništetne odredbe.

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 24. ožujka 2006. na iznos od 48.200,00 CHF s rokom otplate od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku iznos od 356,82 eura na ime naknade za obradu kredita.

6.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.3. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s prednikom tužene banke 24. 3. 2006. u svrhu izgradnje kuće. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Nije zatražio kredit u CHF već su mu ponudili kao najpovoljniji. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati i nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora. Nije tada znao da treba platiti nekakvu naknadu za obradu kredita niti je znao kolika je bila, to je saznao tek nakon isplate tog kredita. Nitko mu nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora o naknadama koje treba platiti.

7. Neosnovani sud žalbeni navodi tuženika da sud nije primijenio odredbu čl.5. ZPP -a, da je povrijeđena odredba čl.354.st.2.točka 6. ZPP-a, te da u postupku nije izveden niti jedan bini dokaz važnih tuženikovih navoda o činjenicama, te da je povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje. Tuženik u odgovoru na tužbu, niti u daljnjem tijeku postupka ne predlaže nikakve dokaze u prilog svojih tvrdnji, a na pripremno ročište i glavnu raspravu na kojoj je saslušan tužitelj nije pristupio, zbog čega ovaj sud nije našao povrede na koje tuženi ukazuje.

8. Na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, temeljem čega sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a takav zaključak prvostupanjskog suda ovaj sud ocjenjuje pravilnim i zakonitim.

8.1. Isto tako nedvojbeno je utvrđeno da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To ne zahtjeva nužno u Ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz prethodnih utvrđenja ne proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade jednako kako nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (ko je usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

9. Pravilno sud navodi da u odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, da je isti neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su -IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

10. U pogledu troškova postupka žalba tužitelja je neosnovana. Sud je pravilno odlučio sukladno odredbama članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23.) dosuđen trošak postupka.

11. Kako svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP -a odlučio kao u točki I izreke presude.

12. Tuženi je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer je s istom nije uspio temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Požegi, 17. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević