REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
P-535/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Bjelovaru po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu , u parničnom predmetu tužitelja Komunalac d.o.o. OIB:27962400486, Bjelovar, F. Livadića 14a, zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tužene MV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], radi isplate, Bjelovar, Stare Plavnice, Ive Tijardovića 59, radi isplate, dana 18. rujna 2026. godine,
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku MV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], da tužitelju Komunalac d.o.o. OIB:27962400486, Bjelovar, F. Livadića 14a, isplati u roku od 15 dana, iznos od 99,39 Eura (slovima: devedesetdevet eura tridesetdevet centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 21. rujna 2024. godine, pa sve do isplate, po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), kao i da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 238,75 Eura, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 18. rujna 2026. godine, pa sve do isplate po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tužene, podneskom od 14. srpnja 2026. godine, podnio tužbu radi isplate iznosa od 99,39 Eura, sa zateznom kamatom (nepotrebno i posve suprotno čl. 29. st.2 Zakona o obveznim odnosima – koji se primjenjuje u vezi te sporedne tražbine po osnovi zatezne kamate, navodeći uz zatezna kamata i riječ „zakonska“ u tužbenom zahtjevu, a također krajnje nepotrebno u tužbenom zahtjevu pozivajući se tekstualno na kamatu koja se određuje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. godine, pa sve do 31. prosinca 2022. godine, pa nadalje, iako se tražbina tužitelja u vezi te sporedne tražbine u vezi zatezne kamate odnosila samo na razdoblje od 21. rujna 2024. godine) na taj iznos od 21. rujna 2024. godine, potražujući i naknadu parničnih troškova, prema troškovniku istaknutom u tužbi.
2. Tužena je bila rješenjem broj P-535/2026-2 od 06. kolovoza 2026. godine, pozvana da dostavi pisani odgovor na tužbu u roku od 30 dana, no tužena nije dostavila zatraženi odgovor na tužbu u dodijeljenom roku, iako je bi la u tom pozivu ujedno upozorena, da će se u tom slučaju donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev, odnosno presuda zbog ogluhe.
3. Shodno tome, kako je u ovom slučaju ispunjen zakonski uvjet za donošenje presude zbog ogluhe iz čl. 331.b Zakona o parničnom postupku, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i udovoljiti bitnom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja u vezi tražene isplate iznosa od 99,39 Eura, sa sporednom tražbinom u vezi zatezne kamate (pri čemu je iz izreke tužbenog zahtjeva ispuštena potpuno suvišna i nepotrebna riječ „zakonska“, koju ne poznaje čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima koji se primjenjuje u ovom slučaju, a ispuštene su i suvišne riječi vezane za način određivanja zatezne kamate, pogotovo za razdoblje koje nema nikakve veze sa predmetnom tražbinom tužitelja), obzirom da osnovanost tog bitnog dijela tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da je tužba upućena tuženoj sa pozivom za davanje odgovora na tužbu, uredno bila dostavljena tuženoj dana 11. kolovoza 2026. godine (što proizlazi uostalom iz e-spisa, ali i dostavnice na listu 10 ovoga spisa), te obzirom da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti sa dokazima koje je tužitelj dostavio uz tužbu, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženu spriječili opravdani razlozi da podnese pisani odgovor na tužbu.
4. Kako se tužitelj posredstvom odvjetnika, „zaigrao“ prilikom pisanja točne formulacije zatezne kamate iz članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima jer je odvjetniku tužitelja, očito bio prezahtjevan zadatak prepisati tu zakonsku formulaciju ili utvrditi od kada do kada tužitelju pripada određena zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja odredba se relativno često mijenjala, sud je tužitelju prilikom usvajanja tog sporednog zahtjeva dosudio samo zateznu kamatu u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (na koju odredbu se uostalom i tužitelj posredstvom odvjetnika pozvao izričito u svom tužbenom zahtjevu, nepotrebno navodeći u daljnjem dijelu tužbenog zahtjeva tekstualnu formulaciju u vezi zatezne kamate i ističući tekstualni zahtjev u vezi zatezne kamate koja nema veza sa tražbinom tužitelja, odnosno koji tekstualno navedeni u tužbenom zahtjevu tužitelja način određivanja zatezne kamate, datira čak i prije dospijeće predmetne glavne tražbine tužitelja), na koji način je zatezna kamata na sasvim određen ili barem dovoljno odrediv način i dosuđena tužitelju.
5. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja, sukladno vrijednosti predmeta spora, primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.
6. Naime, tužitelju je za zastupanje u ovom predmetu po odvjetniku u smislu Tbr. 7.t.9. Odvjetničke tarife, priznat iznos od 100,00 Eura, a vezano za pribavljanje rješenja o nasljeđivanju koje je priloženo tužbi, mu je priznat iznos od 50,00 Eura, pa kako je u vezi tih opravdanih troškova u ukupnom iznosu od 150,00 Eura, tužitelju priznat i opravdan trošak u iznosu od 37,50 Eura u vezi poreza na dodanu vrijednost, te još 30,00 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu, ali i 15,00 Eura u vezi sudske pristojbe na ovu presudu zbog ogluhe, opravdan parnični trošak tužitelja je utvrđen u iznosu od 232,50 Eura, koja svota mu je i dosuđena, sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od dana donošenja ove odluke.
7. Preko dosuđenog, do zatraženog iznosa od 253,75 Eura je odbijen, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, pri čemu valja istaći da tužitelj nije niti dokumentirao svoje potraživanje u iznosu od 05,00 Eura, niti ga je argumentirao na što se točno ili na što se zapravo konkretno odnosi, pozivajući se samo na „trošak državnih biljega / pristojbu za pribavu preslika ili ispis zbirke isprava“, te nije uopće jasno za što je to točno, ukoliko uopće jest, tužitelj navodno platio zatraženu svotu od 5,00 Eura.
8. Naime, tužitelj je u smislu čl. 164.st.2. Zakona o parničnom postupku, dužan u zahtjevu za naknadu troška, određeno i bez puno filozofije i paušalnih navoda, navesti troškove za koje traži naknadu, ali ne na način da sudu prepusti mašti na volju u kontekstu zahtjeva opisanog kao „trošak državnih biljega / pristojbu za pribavu preslika ili ispis zbirke isprava“, kako ga je to slikovito opisao odvjetnik tužitelja u tužbi , iz kakvog ujedno nedokumentiranog zahtjeva, sud može samo nagađati za što je to točno tužitelj platio iznos od 05,00 Eura, odnosno radi li se o nekakvim državnim biljezima ili pak o nekakvoj sudskoj pristojbi za troškove pribave nečega nedovoljno određenog u posve površnom i paušalnom zahtjevu tužitelja.
U Bjelovaru, 18. rujna 2026. godine.
S u d a c
Sanjin Milošević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U Bjelovaru, dana 18.09.2026.g.
Sudac:
