Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1300/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić, članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama u Rijeci, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-192/2025 od 29. lipnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-192/2025 od 29. lipnja 2026. u točkama I, II i IV izreke, te u dijelu točke III izreke u odnosu na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 761,55 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 29. lipnja 2026. pa do isplate.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje citirana presuda u preostalom dijelu točke III izreke u odnosu na preostali dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 29. lipnja 2026., na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 29. lipnja 2016. do isplate.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog 16. studenog 2005. između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj dužan prije korištenja kredita platiti 2,0% naknade na iznos kredita obračunate s datumom ugovora dok je u točki II izreke naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 546,78 eura sa zateznim kamatama od 17. studenog 2005. U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.376,55 eura sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 29. lipnja 2026. pa do isplate dok je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 1.386,55 eura, do zatraženih 1.664,05 eura, dakle za 277,50 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. U točki IV izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 eura kao neosnovan.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te da se da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka kao i troškovi žalbenog postupka, a podredno da presudu ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a i to povrede iz odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati te izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima navedenim u presudi.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnost odredbe čl. 10. ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 16. studenog 2005. u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te posljedično tome i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 546,78 eura sa zateznom kamatom.

8. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 43.391,66 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj i da je u vezi tog kredita između stranaka ugovorena obaveza tužitelja da isplati naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu u visini od 2,00% ulazne naknade na iznos kredita. Također nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio naknadu za spornu obradu u iznosu od 546,78 eura.

9. Sporna je pravilnost primjene materijalnog prava te zaključak prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbe čl. 10. ugovora o kreditu te posljedično tome obvezivanje tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 546,78 eura sa zateznim kamatama.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003; dalje ZZP) kao i odredbu čl. 87. st. 1. i 2. ZZP-a kada je utvrdio da je sporna ugovorna odredba nepoštena pa stoga i ništetna.

11. Naime, odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te prema st. 2. istog članka se smatra da se o pojedinoj ugovo rnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Naime, o spornoj odredbi kako je to utvrđeno u postupku, nije se pojedinačno pregovaralo, već je ta ugovorna odredba unaprijed formulirana po tuženiku kao trgovcu i jačoj ugovornoj strani, pri čemu tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva što je tuženik trebao dokazati.

13. Naime, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidb i iz odredbe čl. 15. ZOO-a, to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što je banka jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 2,0% od iznosa kredita, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sporna odredba ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, što znači da je navedena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštena odnosno u smislu čl. 87., st. 1. i 2. ZZP-a ništetna.

14. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ništetna odredba čl. 10. ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,0% od iznosa kredita, da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba za tužitelja kao potrošača nije jasna i lako razumljiva.

15. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe navodi da je sporna odredba ugovora tužitelja bila jasna i lako razumljiva kada se u ugovoru navodi da se plaćena predmetna naknada u visini od 2,0% od iznosa kredita. Ovo iz razloga jer se prema sadržaju ugovorne odredbe, kako je to utvrđeno u postupku, nije pojedinačno pregovaralo te se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora u kojoj nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 2 ,0% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se ti troškovi sastoje i u kojem konačno jasno određenom iznosu se radi, zbog čega je takva odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužitelja kao potrošača, iz kojih razloga je ugovorena ulazna naknada ništetna.

16. Iz navedenih razloga nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude da žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje na odredbe ZZP-a koje mu idu u korist, jer je sud prvog stupnja uzeo u obzir da se radi o ugovoru o potrošačkom kreditu, da tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objašnjena niti predočena struktura troškova ulazne naknade jer tužitelju i prije sklapanja ugovora nisu objašnjeni niti predočeni potrebni parametri strukture sporne naknade za obradu kredita pri čemu se pravilno poziva na odluku suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-559/19 u kojoj se navodi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu koji je sklopljen između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima sud utvrđuje u svakom pojedinom slučaju.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo glede prigovora zastare i tijeka zatezne kamate jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinjen teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnost predmetne odredbe ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtjeva vraćanje.

18. Slijedom iznijetog pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnost čl. 10. ugovora te je sukladno čl. 104. ZOO-a naložio tuženiku da vrati tužitelju naplaćenu naknadu u iznosu od 546,78 eura s kamatom od 16. studenog 2005. kada je tuženik naplatio spornu naknadu te pravilnom primjenom čl. 210. i čl. 214. ZOO-a pravilno odlučio na način kako je to odlučeno u točki II izreke pobijane presude.

19. Isto o tijeku zatezne kamate pravilno je odlučeno sukladno čl. 214. ZOO -a. Naime, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost sporne odredbe ugovora zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost tuženika. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate jer je tuženik u smislu čl. 214. ZOO-a nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

20. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je u odluci o visini parničnih troškova sud prvog stupnja pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema vrijednosti predmeta kondemnatornog tako i deklaratornog zahtjeva u visini od 1.500,00 eura.

21. Sud prvog stupnja je pogrešno primijenio odredbu čl. 37. st. 1. ZPP -a koja propisuje da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

22. Ovo iz razloga što se na navedeni način koji je propisan u čl. 37. st. 1. ZPP- a utvrđuje vrijednost predmeta spora kada je u jednoj tužbi istaknuto više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i kada su ti zahtjevi usmjereni na ostvarivanje različitih pravnih ciljeva i interesa, a ne u situaciji kao što je konkretna kada isti teže ostvarenju istog cilja i interesa te u situaciji kada isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti zahtjeva za isplatu.

23. Naime, u konkretnom slučaju istaknut je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedene odredbe ugovora uz restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 546,78 eura o kojoj ništetnosti sud može odlučivati kao o prethodnom pitanju. Zbog navedenog kada istaknuti deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu – isplatu isti se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se tada računa samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu pa je stoga pravilnom primjenom navedene Tarife i vrijednosti kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 546,78 eura naknadu troškova trebalo odmjeriti prema navedenoj vrijednosti spora. Identično pravno shvaćanje izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revd-1926/2025, Rev-688/00, Revr-475/08, Revr-31/02 i Revr-170/03.

24. Stoga tužitelju pripada za sastav tužbe prema Tbr. 7.1. Tarife, za sastav dva obrazložena podneska od 6. kolovoza 2025. i 2. lipnja 2026. prema Tbr. 8.1. Tarife, za zastupanje na ročištima 26. rujna 2025. i 8. lipnja 2026. po Tbr. 9.1. Tarife, za svaku radnju po 100,00 eura, dakle, 500,00 eura, te PDV u iznosu od 125,00 eura, zatim plaćena pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu 110,00 eura, odnosno ukupno 761,55 eura.

25. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao točkama I i II izreke. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu točke III izreke za odbijajući trošak parničnog postupka u iznosu od 277,50 eura ostaje neizmijenjena.

26. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u pretežitom dijelu u odnosu na glavni postavljeni zahtjev već samo djelomično u odnosu na troškove parničnog postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

U Rijeci 17. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić