REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-55/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća, Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika IN i dr., zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12.; dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenog IN za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 25. ožujka 2025., broj KO-32/2013-213, i presuda Županijskog suda u Osijeku od 10. listopada 2025., broj Kžzd-45/2025-7, u sjednici Vijeća održanoj 17. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika IN za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. U uvodu navedenom presudom Općinskog suda u Rijeci osuđeni IN proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela spolnog zlostavljanja djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 2. i 6. KZ/11 za koja su mu na temelju tih propisa utvrđene kazne zatvora od po dvije godine te je uz primjenu članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. siječnja 2013. do 26. lipnja 2013.

1.1. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe osuđenika uvodno citiranom presudom Županijskog suda u Osijeku preinačena je prvostupanjska presuda na način da su prihvaćene po prvostupanjskom sudu kao pravilno utvrđene kazne zatvora za svako od počinjenih kaznenih djela iz članka 158. stavka 2. i 6. KZ/11 u trajanju od po dvije godine te je osuđeniku uz primjenu članka 51. KZ/11 izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. siječnja 2013. do 26. lipnja 2013.

2. Protiv navedene pravomoćne presude osuđenik je po branitelju Branimiru Čoliću, odvjetniku iz Rijeke, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) "… sukladno čl. 517. st. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku" (ispravno: sukladno članku 517. stavku 1. točkama 2. i 3.), s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači i optužba za oba predmetna kaznena djela odbije.

3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24, 72/25. i 13/26.; dalje: ZKP).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Iako uvodno osuđenik navodi da pravomoćnu presudu pobija iz zakonom predviđenih osnova iz kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi, doduše citirajući pri tom cijeli zakonski tekst odredbe članaka 517. stavka 1. točke 2. i 3. ZKP- a, on u obrazloženja zahtjeva pod točkom III. tvrdi "…da je predmetnim presudom učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka propisana čl.468. st. 1. toč. 11. ZKP-a budući da se Presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude…".

5.1. Prema stavu osuđenika ta je postupovna povreda učinjena time što je sud drugog stupnja u obrazloženju presude naveo da je na raspravi održanoj 25. ožujka 2025. pročitan nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. Slavena Zudeniga, iako to ne odgovara sadržaju navedenog raspravnog zapisnika, kao što se u zapisniku ne navodi niti činjenica da se branitelj protivio čitanju isprava već je inzistirao na saslušanju stručnih vještaka pa tako i dr. Ines Torić i dr. Elizabete Dadić Hero i da nije navedeno da se osuđenik zbog zdravstvenog stanja u stvari na raspravni nije niti branio.

6. Međutim, navedeni postupovi prigovor nije osnovan jer nije točno da sud prvog stupnja na raspravi nije pročitao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. Slavena Zudeniga koji je izložio u pisanom obliku zajedno s psihologijskim vještakom Gordanom Boškovićem, budući da je taj dokaz na raspravi održanoj 25. ožujka 2025. izveden. Kako ovaj postupovni prigovor osuđenik u daljnjem dijelu zahtjeva podvodi i pod povredu prava na pravično suđenje, razlozi o neprihvaćanju ovih dijelova zahtjeva koji se sadržajno preklapaju bit će izneseni u nastavku obrazloženja.

6.1. Ostali osuđenikovi prigovori o načinu sačinjenja raspravnog zapisnika o tome da sud nije zapisnički konstatirao sve njegove prijedloge i primjedbe (u tom pravcu osuđenik i tijekom prvostupanjskog postupka nije isticao prigovore) nisu relevantni jer ne predstavljaju osnovu temeljem koje se ovaj izvanredni lijek može podnositi.

7. Ostali dio obrazloženja zahtjeva osuđenika odnosi se na prigovor da mu je pravomoćnom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10 i 13/17. – dalje: Konvencija).

7.1. Tvrdi da su u pitanju povrede tog prava u sljedećim aspektima, povrede prava na procesnu ravnopravnost (equality of arms), prava na dokaz (right to proof), prava na javno i kontradiktorno suđenje (public hearing), prava na saslušanje (fair hearing), prava na javnu objavu presuda (public pronouncement of judgments), prava na nezavisnost i nepristranost u suđenju (impartiality and independence) i zabrana arbitrarnog postupanja (arbitrariness).

7.2. Ističe da je do povrede prava na pravično suđenje u svim navedenim aspektima došlo jer iz zapisnika od 25. ožujka 2025. proizlazi da na raspravi uopće nije bio pročitan ključni dokazni prijedlog optužbe na kojem se i temelji pravomoćna presuda, a to je nalaz stalnog sudskog vještaka psihijatrijske struke dr. Slavena Zudenigo koji je zajedno sa dr. Gordan Bošković, psihologom sastavio nalaz i mišljenje navedeno u točki 12. optužnice (list 134.-163.).

7.3. Nadalje, tvrdi da je vještak dr. Slaven Zudenigo, koji je sudjelovao u izradi navedenog nalaza i mišljenja vještaka psihologijske i psihijatrijske struke, u međuvremenu doživio tešku prometnu nezgodu zbog koje više nije bio raspravno sposoban i u cijelom ovom kaznenom postupku koji je trajao više od 12 godina nije mogao biti ispitan. Na taj je način sud "…donio arbitrarnu odluku bez omogućavanja prava osuđeniku na raspravljanje i konfrontaciju odlučnog svjedoka o čijoj ekspertizi zbog posebnih okolnosti na strani oštećenice je ovisila odluka o krivnji!."

7.4. Smatra da je u konkretnom slučaju kroz ispitivanja psihijatra svakako trebalo raspraviti sporne okolnosti vezano za psihički status žrtve, posebice zbog činjenice da se presuda u stvari temelji na njenom iskazu iako ona boluje od Williams –Beurenovog sindroma, rijetke genetske bolesti za koju je karakteristično da kod oboljelih osoba uz ostale simptome (izrazitu druželjubivost, čestu anksioznost, nedostatak sna) i potpuno drugačije od stvarnih događaja pogrešno interpretiraju ponašanje drugih osoba i pojedinih događaja.

7.5. Osuđenik smatra da je sud prvog stupnja, u situaciji kada je odlučio da unatoč spriječenosti vještak psihijatrijske struke neće ponovno vještačiti žrtvu zbog njene zaštite, mogao odrediti novo vještačenje po drugom stručnom vještaku neuropsihijatrijske struke i to na temelju video snimke saslušanja žrtve iz istrage i medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu.

7.6. Zbog navedenog smatra da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer je onemogućen da vještaku psihijatrijske struke postavlja pitanja radi pravilnog utvrđivanja odlučnih činjenica.

7.7. Na okolnost osnovanosti svojih navoda citira praksu Europskog suda za ljudska prava, slučaj T.V. protiv Hrvatske (Zahtjev br. 47909/19), Budimir protiv Hrvatske (Zahtjev br. 38478/13) i Bulić protiv Hrvatske.

8. Međutim, navedeni prigovori osuđenika o povredi prava na pravično suđenje nisu osnovani iz sljedećih razloga.

8.1. Naime, osuđenik svoj prigovor da sud prvog stupnja na raspravi uopće nije pročitao pisani nalaz i mišljenje psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja žrtve argumentira isključivo pozivajući se na sadržaj zapisnika od 25. ožujka 2025. u kojem nije konstatirano da je takav dokaz izveden.

8.2. Međutim, uvidom u navedeni raspravni zapisnik (list 706. -711.) proizlazi da je ta rasprava zbog proteka vremena započela iznova te je nakon otvaranja zasjedanja i optuženikovog očitovanja o krivnji u tijeku dokaznog postupka zastupnik optužbe predložio (str. 2., zadnji odlomak zapisnika) da se čitanjem izvedu do tada provedeni dokazi. Na taj se prijedlog branitelj očitovao (str. 3. 2. odlomak) navodeći da mu se ne protivi, s tim da je ustrajao u prijedlogu da se neposredno ispita svjedok CN, a odustao je od prijedloga da se ispita svjedok SN. Nadalje, konstatirano je da se optuženik složio s ovakvim stavom branitelja, nakon čega je sud naveo da prihvaća navedene dokazne prijedloge optužbe i obrane te je neposredno ispitao svjedoka CN.

8.3. Potom je na zapisniku konstatirano da je sud (str. 3. zapisnika) u dokaznom postupku pročitao dokaze koji se po redu nalaze u spisu predmeta, počam od čitanja izviješća o uhićenju i dovođenju u pritvorsku jedinicu od 23. siječnja 2013. (list 9. -13.), zapisnika o zaprimanju kaznene prijave u dijelu koji se odnosi na mjesto, vrijeme i podnositelja (15.-18.), zapisnika i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (list 23.-25.) itd. Dakle, sud je čitao dokaze onim redom kako su bili uvedeni u spis predmeta.

8.4. U odnosu na sporni nalaz i mišljenje psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja žrtve iz navedenog raspravnog zapisnika proizlazi da je sud nakon čitanja zapisnika o ispitivanju svjedokinje BN od 11. veljače 2013. pročitao kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje okrivljenika (ne navodi se numeraciju stranica), što je bila očito greška u pisanju, jer je faktički bio pročitan nalaz i mišljenje psihijatrijsko-psihologijsko vještačenja žrtve kojega su izradili vještaci Gordan Bošković i Slaven Zuednigo i koji se kao dokaz jedini nalazi u spisu (list 127.-177.) iza navedenog zapisnika o ispitivanju svjedokinje BN (list 108.).

8.5. Da je očito u pitanju greška u pisanju zapisnika, proizlazi i iz činjenice da je nakon čitanja tog kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenja okrivljenika, a zapravo kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja žrtve, sud po redoslijedu nastavio sa čitanjem ostalih dokaza koji slijede, i to zapisnika sa dokaznog ročišta od 17. travnja žrtve (list 191.-207.), te kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja okrivljenika od 3. travnja 2013. koje su sačinili prof. Ines Tonči i dr. Elizabeta Dadić Hero (list 216.-219.), a nakon toga i svih ostalih dokaza redom kako su uvezani u spisu.

8.6. Prema tome, nema dvojbe da je sud prvog stupnja na raspravi nakon čitanja iskaza svjedokinje BN pročitao nalaz i mišljenje o provedenom kombiniranom psihijatrijsko-psihologijskom vještačenju žrtve kojega su izradili vještaci Gordan Bošković i Slaven Zudenigo, dok je nalaz i mišljenje o provedenom kombinirano psihijatrijsko-psihologijskom vještačenju od 3. travnja 2013. koje su sačinili prof. Ines Tonči i dr. Elizabeta Dadić Hero pročitao naknadno, nakon čitanja zapisnika o dokaznom ročištu, iza kojeg se dokaza u spisu i nalazi.

8.7. Slijedom navedenog, kako je na raspravi sud prvog stupnja pročitao nalaz i mišljenje psihijatrijsko-psihologijske struke, a pri pisanju zapisnika od 25. ožujka 2025. je došlo do greške u pisanju, navedeni prigovor osuđenika da ovaj dokaz na raspravi nije izveden i da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje nije osnovan.

9. Nadalje, nije osnovan niti prigovor osuđenika da mu je to pravo povrijeđeno i zbog povrede konfrontacijskog prava jer da mu nije omogućeno da na raspravi neposredno ispita psihijatrijskog vještaka.

9.1. Naime, iz naprijed navedene okolnosti da su se osuđenik i branitelj suglasili da se pročitaju dokazi koji su do tada bili izvedeni, a što proizlazi iz zapisnika o raspravi od 25. ožujka 2025. (na čiji sadržaj osuđenik nije stavljao primjedbi u smislu odredbe članka 410. stavka 2. ZKP-a) i da je na kraju dokaznog postupka obrana izričito navela da nema primjedbi na provedeni dokazni postupak i nije predlagala druge dokaze (list 709.), slijedi da se osuđenik na taj način nedvosmisleno odrekao konfrontaci jskog prava da na raspravi neposredno ispita vještaka Slavena Zudeniga. U ovom se slučaju radi o tome da je sud na temelju suglasnosti stranka u smislu odredbe članka 431. stavka 1. točke 6. ZKP-a mogao čitanjem izvesti do tada provedene dokaze, i u tom slučaju, prema prihvaćenoj praksi ovog suda (npr. odluka broj: III Kr 137/2024 -4 od 29. listopada 2024.), nije odlučno da li se na tako pročitanom dokazu u isključivom ili u odlučujućoj mjeri temelji sudska odluka, u smislu u odredbe članka 431. stavka 2. ZKP- a, budući da se ta odredba u tim okolnostima ne primjenjuje.

9.2. Nadalje, nije osnovan niti prigovor osuđenika da je sud prvog stupnja, neovisno što obrana nije predlagala provođenje novog psihijatrijskog vještačenja, trebao po službenoj dužnosti odrediti novo takvo vještačenje na temelju video snimke koja je sačinjena pri ispitivanja žrtve tijekom istrage i postojeće medicinske dokumentacije. To stoga jer pravo na konfrontaciju nije apsolutno jer bi to značilo da se svi svjedoci i vještaci neizostavno moraju ispitati i neposredno na raspravi, što je u kontekstu brz ine i učinkovitosti kaznenog postupka potpuno neprihvatljivo.

9.3. Stoga, protivno tvrdnji osuđenika, u navedenim okolnostima nije postojala zakonska obveza suda da samo iz razloga kako bi optuženik mogao neposredno ispitati vještaka psihijatra na raspravi, provodi takvo novo vještačenje po službenoj dužnosti, iako to obrana na raspravi nije predložila, već je dala suglasnost da se čita postojeći nalaz i mišljenje. Obrana je i u ovakvim okolnostima mogla nakon čitanja nalaza vještaka isticati primjedbe i prijedloge, a nije, te je osuđenik u obrani koju je iznosio nakon što su bili izvedeni svi dokazi, pa i čitanje spornog nalaza, mogao kroz iskaz isticati primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, što također nije učinio, pa se ne vidi zbog čega bi sud u takovoj situaciji trebao sam određivati novo psihijatrijsko vještačenje.

9.4. Iz navedenih razloga nije osnovan prigovor osuđenika da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zbog povrede konfrontacijskog, a uslijed toga niti prigovor o posljedičnoj povredi ostalih prava koje u zahtjevu ističe (citirano pod točkom 7.1. ove odluke), kao niti prigovor o povredi prava na obranu koji je uz ostale dodao na kraju zahtjeva (str. 6.).

9.6. Kraj takvog stanja stvari, neodlučno je osuđenikovo pozivanje na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima Mantovanelli v. France, no. 21497/93, 18 March 1997i Bönisch v. Austria, no. 8658/79, 6 May 1985 i Al-Khawaja and Tahery v. United Kingdom jer ona u konkretnim okolnostima nije primjenjiva.

10. Nadalje, prigovori osuđenika navedeni u točki 16. obrazloženja zahtjeva (str. 7., prvi odlomak) da je iskazivanje i ponašanje žrtve mlt. RN tipično za osobu oboljelu Williamsovog i da je u ovom kaznenom predmetu zaključak o odlučnim činjenicama u situaciji kad postoji dvojba o odlučnim činjenicama donesen "…protivno načelu in dubio pro reo“ su činjeničnog karaktera jer se njima nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja.

10.1. Međutim, o tim se prigovorima u ovom postupku povodom podnesenog izvanrednog pravnog lijeka ne može raspravljati jer niti pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije osnova koja ulazi u krug striktno propisanih osnova zbog kojih se ovaj izvanredni lijek može podnositi, kako je to već istaknuto pod točkom 6. obrazloženja ove odluke.

11. Slijedom svega navedenog, trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 17. rujna 2026.

Predsjednica Vijeća

Ileana Vinja