REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz-30/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika Mobile – 4U d.o.o. i drugih zbog prekršaja iz članka 164. stavak 1. točka 30. Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 15/23, "Narodne novine" broj 138/23, "Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 42/23 i 40/24 i "Narodne novine" broj 36/26 – u daljnjem tekstu: Odluka o komunalnom redu) odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 4. kolovoza 2026. broj ZPP -DO- 64/2026-4 izjavljenom protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 11. veljače 2026. broj Pp- 4214/2025-7, u sjednici vijeća od 17. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom proglašeni su krivima okrivljena pravna osoba Mobile – 4U d.o.o. te odgovorna osoba u toj pravnoj osobi SU zbog prekršaja iz članka 164. stavak 1. točka 30. i stavak 2. Odluke o komunalnom redu te su im izrečene novčane kazne i to pravnoj osobi Mobile – 4U d.o.o. u iznosu od 300,00 eura, a odgovornoj osobi SU u iznosu od 100,00 eura.

2. Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: državni odvjetnik) podnosi zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv navedene presude zbog povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točka 11. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22 – u daljnjem tekstu: PZ), povrede materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točka 1. PZ te zbog kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih u članku 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst,113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14 – daljem tekstu: Ustav) i člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – u daljnjem tekstu: Konvencija). Predloženo je utvrditi navedene povrede na štetu okrivljenika.

3. Temeljem članka 510. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 – u daljnjem tekstu: ZKP), sjednici vijeća pristupio je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Eddy Putigna koji je izložio sadržaj zahtjeva i ostao kod navedenog prijedloga.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Ističući povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. PZ-a, državni odvjetnik smatra da je izreka pravomoćne presude proturječna jer ne sadrži činjenične okolnosti počinjenja prekršaja. Naime, tvrdi da u izreci nije opisana radnja izvršenja prekršaja "već se navodi samo da je određeno vozilo ostavljeno, bez da se opisuje kako je do toga došlo, je li netko spornim vozilom upravljao, na koji način, kako je došlo do prekida vožnje i gdje".

5.1. Nasuprot tome, izostanak navedenih okolnosti u činjeničnom opisu prekršaja ne čini izreku presude proturječnom ili nerazumljivom jer se ne radi o odlučnim činjenicama o kojima ovisi primjena materijalnog prava. Naznakom mjesta i vremena počinjenja prekršaja te načina njegovog izvršenja - ostavljanjem konkretnog vozila na javnoj zelenoj površini, dostatno je i razumljivo opisana zabranjena prekršajna radnja

6. Nastavno, državni odvjetnik prigovara da u izreci presude "nema pobližeg opisa javne zelene površine, nije navedena katastarska čestica i katastarska općina iz koje bi bilo nesporno da se radi upravo o javnoj zelenoj površini“. Navedeno, prema stajalištu državnog odvjetnika, implicira mogućnost da se radi o površini u privatnom vlasništvu posljedicom čega izreka presude nije razumljiva.

6.1. Međutim, u navedenom državni odvjetnik nije u pravu.

6.2. Naznakom mjesta izvršenja prekršaja u [adresa]., dostatno je opisana inkriminirana zelena površina na kojoj je vozilo ostavljeno dok pitanje javnosti te zelene površine uopće nije sporno, kako prema stanju spisa, tako i prema obrani okrivljenika.

6.3. S tim u vezi, kvaliteta dokaza temeljem kojih je sud utvrđivao o kakvoj se zelenoj površini radi (priložene fotografije koje je tijekom očevida sačinila ovlaštena službena osoba Odjela komunalnog redarstva te uvid u stanje evidencije katastra) predstavlja činjenično pitanje o kojem su u obrazloženju presude (točka 14.) dani dostatni i jasni razlozi. Izvođenje drugih, suprotnih dokaza obrana nije niti predlagala pa sud o toj nespornoj činjenici nije trebao navoditi daljnje razloge.

7. Daljnje tvrdnje o počinjenju povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. PZ-a također nisu osnovane. Promašen je prigovor o izostanku razloga zbog kojih za predmetni prekršaj nije osuđen i drugi direktor društva Mobile – 4U d.o.o. DU iako je imao svojstvo odgovorne osobe. Državni odvjetnik propušta imati u vidu da sud utvrđuje odgovornost isključivo onih osoba koje su obuhvaćene obaveznim prekršajnim nalogom i koje su protiv njega podnijele prigovor, a to su ovdje pravna osoba Mobile 4U d.o.o. i odgovorna osoba SU. Stoga eventualna odgovornost drugih osoba nije odlučna činjenica o kojoj se sud dužan očitovati, već stranke ovlaštene za iniciranje prekršajnog postupka.

7.1. Konačno, po ocjeni ovog Suda, nema nejasnoće u razlozima navedenim pod točkom 17. obrazloženja presude, na način kako to tumači državni odvjetnik jer iz konteksta tog djela presude jasno slijedi stajalište da se sud dužan pridržavati izričitog teksta propisa, pri čemu analogija nije dopuštena.

8. Nadalje, u zahtjevu se ističe povreda materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 1. PZ-a jer da činjenični opis iz izreke pobijane presude ne predstavlja prekršaj iz članka 164. stavka 1. točke 30. u vezi članka 147. stavka 1. točke 1. Odluke o komunalnom redu.

8.1. Naime, državni odvjetnik smatra da navedeni prekršaj podrazumijeva aktivnu radnju ostavljanja vozila na javnoj zelenoj površini koju može ostvariti samo osoba koja je upravljala vozilom. Budući da je predmetno vozilo bilo objekt leasinga koje je okrivljena pravna osoba Mobile – 4U d.o.o., kao primatelj leasinga, dalo u najam trgovačkom društvu Podravka d.d., to slijedi da u inkriminirano vrijeme okrivljenici nisu bili u posjedu vozila niti su mogli počiniti predmetni prekršaj. Stoga osuda primatelja leasinga koji nije u posjedu vozila implicira njegovu objektivnu odgovornost što je suprotno načelu krivnje izraženom u članku 4. PZ-a te članku 15. PZ-a koji propisuje da se prekršaj može počiniti činjenjem ili nečinjenjem. Zaključuje da je osuđujuća presuda rezultat pogrešnog tumačenja pravnog propisa iz članka 147. stavak 2. Odluke o komunalnom redu.

8.2. Prema članku 147. stavku 1. točki 1. Odluke o komunalnom redu zabranjeno je zaustavljanje, ostavljanje i vožnja javnim zelenim površinama, a pravna i odgovorna osoba u pravnoj osobi koja postupi suprotno navedenoj zabrani odgovara za prekršaj iz članka 164. stavka1. točke 30. i stavka 2. Odluke o komunalnom redu.

8.3. Međutim, u članku 147. stavku 2. Odluke o komunalnom redu izričito je propisano "Vlasnik vozila odnosno osoba koja je stekla pravo korištenja vozila na temelju leasinga odgovorna je za zaustavljanje i ostavljanje vozila na javnim zelenim površinama".

8.4. Upravo pozivom na ovaj članak Odluke o komunalnom redu prvostupanjski je sud donio osuđujuću presudu protiv okrivljenika smatrajući da iz citirane odredbe nedvosmisleno proizlazi odgovornost primatelja leasinga neovisno o tome je li vozilo u trenutku počinjenja prekršaja bilo u njegovom posjedu pa okolnost da je vozilo dano u najam drugoj osobi nije relevantna za ostvarenje prekršajne odgovornosti.

8.5. Budući da navedeni prekršaj, onako kako je opisan u izreci presude, sadrži sve elemente prekršaja za koji se postupak vodi, to nije ostvarena povreda materijalnog prava iz članka 196. točke 1. PZ-a dok pitanje tko je za taj prekršaj odgovoran nedvosmisleno slijedi iz odredbe članka 147. stavak 2. Odluke o komunalnom redu. Da li će u konačnici prekršajnu kaznu platiti primatelj leasinga ili osoba kojoj je vozilo dano u najam ovisi o odredbama ugovora o dugotrajnom najmu kojeg su prethodno zaključili.

8.6. Zbog navedenog, tvrdnja državnog odvjetnika da je došlo do pogrešnog tumačenja pravnog propisa ne predstavlja istaknutu povredu materijalnog prava, već državni odvjetnik, u stvari, navodima svog zahtjeva problematizira usklađenost Odluke o komunalnom redu, kao podzakonskog akta, s odredbama članka 4. PZ-a, koju povredu, međutim, u zahtjevu ne ističe niti obrazlaže, a ovaj Sud, u smislu članka 511. stavak 1. ZKP-a nije ovlašten to ispitivati ex officio u postupku po izvanrednim pravnim lijekovima.

9. Nije ostvarena niti povreda prava na pošteno suđenje u smislu kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda garantiranih u članku 29. stavku 1. Ustava i članku 6. stavku 1. Konvencije. Državni odvjetnik, naime, ponavlja da okrivljenici nisu bili u posjedu vozila pa ne mogu odgovarati za počinjeni prekršaj, a razlozi zbog kojih sud ne prihvaća njihovu obranu "nisu logični niti životno prihvatljivi i u biti ukazuju na arbitrarnost". Međutim, već je ranije obrazloženo da pobijana presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama te je materijalno prekršajno pravo pravilno primijenjeno. Ne radi se ovdje o tome da bi postupak protiv okrivljenika bio nepravičan zbog arbitrarnosti presude, već o tome da se državni odvjetnik ne slaže s jasnim i argumentiranim razlozima osuđujuće presude što, u suštini, predstavlja pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg osnova se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podignuti.

10. Pri tome, točno je da sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude nije naveo razloge zbog kojih odbija dokazne prijedloge obrane za ispitivanje svjedoka DU i provođenje prometnog vještačenja. Međutim, jasni razlozi o tome navedeni su na zapisniku s ročišta od 26. siječnja 2026. pa s obzirom da su ostala temeljna prava obrane u postupku poštovana, taj propust, sam za sebe, nema odlučan utjecaj na pravičnost prekršajnog postupka gledano u cjelini.

21. Slijedom izloženog, na temelju članka 512. ZKP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 17. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Žarko Dundović