REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž R-63/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Dubravki Šimić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Ane Bilokapić, [adresa], ABC, zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika [obrt], [adresa], radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 27. ožujka 2026., poslovni broj: Pr-7374/2021- 36, 17. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika [obrt] kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 27. ožujka 2026., poslovni broj: Pr-7374/2021, u pobijanom dijelu (točka II izreke).
II. Odbija se tužiteljica ĐF sa zahtjevom za nadoknadom troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je glavni tužbenih zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj tuženik isplati razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1. prosinca 2016. do 31. kolovoza 2024. u iznosu od 1.319,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), a prihvaćen je podredni tužbeni zahtjev i tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati navedenu naknadu u istom razdoblju u iznosu od 1.135,51 EUR te naknadi parnični trošak u iznosu od 1.859,20 EUR, uplatom na račun punomoćnika tužiteljice, sve sa zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenoj u izreci presude (točka II izreke).
2. Protiv presude u točki II. izreke žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 – ispravak, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima.
3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu predlaže da se žalba odbije i prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači. Traži trošak odgovora na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima, točka II izreke presude ne proturječi obrazloženju presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, pa nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
6. Stoga u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano ukazuje žalbom, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. kolovoza 2024.
8. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:
- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre,
- da je u utuženom razdoblju prebivala na adresi [adresa]
- da je udaljenost od prebivališta do mjesta rada 46,89 km u jednom smjeru,
- da je prebivalište tužiteljice u III. tarifnoj zoni,
- da prema Odluci tuženika od 1. prosinca 2017. tužiteljica ima pravo na kombiniranu naknadu troškova za dolazak i odlazak s posla, i to prema kombinaciji međumjesne pokazne karte (III. zona) za [adresa] i prema prijeđenim kilometrima,
- da je u utuženom razdoblju tuženik isplaćivao tužiteljici naknadu za prijevoz sukladno navedenoj Odluci, kombinirano i to u visini mjesečne karte za 5/17, 8/18, 9/20, 7/21, 3/22, 9/23 i 8/24, a u preostalom razdoblju po prijeđenim kilometrima,
- da tužiteljica radi u turnusima od 7 ili 19 sati i putuje na posao osobnim automobilom i ne može koristiti javni prijevoz, jer raspored vožnje ne omogućava svakodnevno redoviti dolazak i odlazak s posla,
- da je prema nalazu financijskog vještaka u utuženom razdoblju tuženik isplatio tužiteljici nižu naknadu troškova prijevoza, i to ako bi se uzelo prema prijeđenim kilometrima u iznosu od 1.319,66 EUR, a ako bi se uzelo prema kombinaciji, dijelom međumjesne pokazne karte za [adresa], a dijelom prema prijeđenim kilometrima, u iznosu od 1.135,51 EUR,
9. Temeljem navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio podredni tužbeni zahtjev pozivom na članak 66. stavak 12. i 13. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike (NN broj 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020 dalje u tekstu: TKU/17), članak 52. stavak 18. i članka 65. stavak 16. TKU/22 (NN 56/22), te članak 75. stavak 17. TKU/24, zaključujući da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza za dolazak i odlazak s posla, i to dijelom prema kombinaciji međumjesne pokazne karte (III zona) za [adresa], a dijelom po prijeđenim kilometrima, a kako proizlazi i iz Odluke tuženika od 01. prosinca 2017.
10. Tuženik žalbom osporava navedeno utvrđeno činjenično stanje, ističe da je tužiteljici pogrešno priznat trošak mjesečne karte za dolazak na posao, jer ničim nije dokazala da je u utuženom razdoblju kupila i jednu mjesečnu pokaznu kartu, navodi da tužiteljica uopće ne kupuje mjesečnu kartu jer je sama iskazala da cijelu dionicu putuje osobnim automobilom, te ističe da tužiteljici pripada naknada troškova prijevoza prema prijeđenim kilometrima, i to samo za one dane kada je doista i došla na posao, a što joj je tuženik sve uredno platio za utuženo razdoblje. Smatra i da tužiteljica nije niti mogla podnijeti predmetnu tužbu, jer mu se prethodno nije obratila sa zahtjevom za zaštitu prava protiv Odluke o troškovima prijevoza od 1. prosinca 2017., te također i da nije bilo osnova obvezati ga da trošak postupka isplati punomoćniku tužiteljice, jer to može dovesti do izigravanja vjerovnika tužiteljice.
11. Suprotno žalbenim navodima, navedeno utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, jer je dijelom nesporno, a dijelom proizlazi iz provedenih dokaza.
12. Nesporno je da javni prijevoz nije omogućavao tužiteljici redovan dolazak i odlazak s posla u sve radne dane, pa tužiteljici prema članku 66. stavak 9. i 12. TKU pripada naknada za troškove prijevoza po prijeđenom kilometru, i to za one dane kada je dolazila na posao.
13. Prema nalazu financijskog vještaka, da je tuženik u utuženom razdoblju isplaćivao trošak prijevoza tužiteljici na taj način, po prijeđenim kilometrima, isplatio joj je manju naknadu za prijevoz u iznosu od 1.319,66 EUR, nego što joj pripada, kao i da je prema kombinaciji prijeđenih kilometara i međumjesne karte, na koji način je tuženik isplaćivao tužiteljici trošak prijevoza u utuženom razdoblju, isplatio tužiteljici manju naknadu za prijevoz u iznosu od 1.135,51 EUR, nego što joj pripada.
13.1. Iz nalaza vještaka proizlazi da je pri izradi nalaza koristio dokumentaciju tuženika o broju dolazaka i odlazaka tužiteljice na posao, odnosno evidenciju rada i platne liste, temeljem kojih je utvrdio da je tužiteljici isplaćena manja naknada za prijevoz nego što joj pripada, i po prijeđenim kilometrima, i po kombinaciji prijeđenih kilometara i međumjesne karte.
13.2. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nalaz vještaka nije ničim osporio, pa su žalbeni navodi, da je tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćen u cijelosti trošak prijevoza koji joj pripada, proturječni nalazu vještaka i ničim dokazani.
14. Kako je pobijanom presudom prihvaćen podredni tužbeni zahtjev, kojim je tužiteljici priznata kombinacija troškova prijevoza - prema prijeđenim kilometrima i mjesečnoj karti, i to u iznosu koji je manji od troška prijevoza prema prijeđenim kilometrima, a na koji tužiteljica ima pravo sukladno navedenim odredbama TKU, žalbeni navodi, da tužiteljica nije dokazala da je ikada kupila mjesečnu kartu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
15. Neosnovani su i žalbeni navodi da je tužiteljica prije podnošenja tužbe trebala podnijeti tuženiku zahtjev za zaštitu prava, jer se ovdje radi o novčanoj tražbini, odnosno zahtjevu za isplatu razlike troškova prijevoza, u kojem slučaju radnik ima pravo zahtijevati izravnu (direktnu) zaštitu povrijeđenog prava pred sudom, bez obveze prethodno obraćanja poslodavcu.
16. Suprotno žalbenim navodima, odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na članku 154. stavku 1. ZPP-a, jer je podredni tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti, pa je tužiteljica uspjela u postupku u cijelosti. Naime,ovdje se radi o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva iz članka 188. stavak 2. ZPP-a, kada zahtjevi proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove. Tužiteljica nije uspjela u odnosu na glavni zahtjev, ali je uspjela u odnosu na podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, a u odnosu na glavni (odbijeni) zahtjev nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženik dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u cijelosti.
16.1. Stoga se neosnovano iznosi u žalbi da je uspjeh tužiteljice u postupku najviše 50% jer je glavni zahtjev odbijen, odnosno 48% u odnosu na ukupnu visinu i glavnog i podrednog zahtjeva.
17. Također, prvostupanjski sud je pravilno odlučio da se troškovi isplate na račun punomoćnika tužiteljice, jer iz priložene punomoći u spisu proizlazi da je tužiteljica opunomoćila odvjetnicu da je, između ostalog, ovlaštena primiti novac i novčane vrijednosti i o tome izdati potvrdu, pa je punomoćnica tužiteljice ovlaštena primiti parnični trošak, i to na temelju ovlaštenja iz punomoći.
18. Zbog navedenog, žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu (točka II izreke), sukladno članku 368. stavak 1. ZPP- a.
19. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za nadoknadom troška odgovora na žalbu, jer ta radnja nije bila potrebna, sukladno članku 166. stavak 1. u vezi sa člankom 155. stavak 1. ZPP-a.
20. U nepobijanom dijelu (točka I izreke), prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.
21. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.
Slavonski Brod, 17. rujna 2026.
Sutkinja
Dubravka Šimić
