REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

P-508/2026-10

U  I M E  R E P U B L I KE  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Mrklić, odvjetniku u Splitu protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 92963223473, zastupana po pun. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Radoslava Lopašića 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 07. rujna 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, te zamjenika punomoćnika tuženika, a na ročištu od 17. rujna 2026., zakazanog radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice, te se sudi:

»I/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 25.469,57 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini dospjeli iznos teku od dana dospijeća pa do isplate i to za razdoblje do 31.12.2007. teče po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, zatim za razdoblje od 01.01.2008. g. do 31.07.2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, te od 01. siječnja 2024.g. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na iznos od:

- 5,23 EUR teče od 15.12.2007. pa do konačne isplate,

- 14,41 EUR teče od 15.01.2008. pa do konačne isplate,

- 10,73 EUR teče od 15.02.2008. pa do konačne isplate,

- 33,5 EUR teče od 15.03.2008. pa do konačne isplate,

- 6,70 EUR teče od 15.04.2008. pa do konačne isplate,

- 15,26 EUR teče od 13.06.2008. pa do konačne isplate,

- 5,04 EUR teče od 11.07.2008. pa do konačne isplate,

- 0,51 EUR teče od 14.08.2008. pa do konačne isplate,

- 1,51 EUR teče od 15.09.2008. pa do konačne isplate,

- 32,58 EUR teče od 15.10.2008. pa do konačne isplate,

- 51,45 EUR teče od 15.11.2008. pa do konačne isplate,

- 24,69 EUR teče od 15.12.2008. pa do konačne isplate,

- 95,65 EUR teče od 15.01.2009. pa do konačne isplate,

- 6.191,34 EUR teče od 15.01.2010. pa do konačne isplate,

- 47,82 EUR teče od 16.02.2010. pa do konačne isplate,

- 48,27 EUR teče od 19.03.2010. pa do konačne isplate,

- 41,26 EUR teče od 16.04.2010. pa do konačne isplate,

- 69,8 EUR teče od 18.05.2010. pa do konačne isplate,

- 65,87 EUR teče od 15.06.2010. pa do konačne isplate,

- 81,94 EUR teče od 09.07.2010. pa do konačne isplate,

- 75,91 EUR teče od 13.08.2010. pa do konačne isplate,

- 101,26 EUR teče od 14.09.2010. pa do konačne isplate,

- 95,65 EUR teče od 19.10.2010. pa do konačne isplate,

- 92,17 EUR teče od 15.11.2010. pa do konačne isplate,

- 109,27 EUR teče od 15.12.2010. pa do konačne isplate,

- 117,63 EUR teče od 17.01.2011. pa do konačne isplate,

- 108,48 EUR teče od 04.02.2011. pa do konačne isplate,

- 114,25 EUR teče od 08.03.2011. pa do konačne isplate,

- 112,59 EUR teče od 21.04.2011. pa do konačne isplate,

- 117,13 EUR teče od 16.05.2011. pa do konačne isplate,

- 153,84 EUR teče od 21.06.2011. pa do konačne isplate,

- 169,66 EUR teče od 15.07.2011. pa do konačne isplate,

- 188,76 EUR teče od 22.08.2011. pa do konačne isplate,

- 157,3 EUR teče od 20.09.2011. pa do konačne isplate,

- 147,36 EUR teče od 21.10.2011. pa do konačne isplate,

- 168,32 EUR teče od 31.05.2012. pa do konačne isplate,

- 154,61 EUR teče od 15.06.2012. pa do konačne isplate,

- 76,17 EUR teče od 17.07.2012. pa do konačne isplate,

- 69,62 EUR teče od 06.03.2014. pa do konačne isplate,

- 16.296,03 EUR teče od 07.03.2014. pa do konačne isplate,

II Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od od 23,75 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 4,84 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 2,09 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 8,66 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 8,16 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

r i j e š i o  j e:

I Dopušta se preinaka tužbe od 13.11.2024.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici PŠ parnični trošak u iznosu od 5.915,97 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. rujna 2026. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 13. lipnja 2023. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tuženika u kojoj se navodi kako su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik sklopili dana 29.11.2006. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207960579, koji je solemniziran pred Javnim bilježnikom Radoslavom Vukovićem u [adresa] pod posl.br. OU-195/06, dana 14.12.2006. godine.

1.1. Temeljem tog ugovora tuženik je odobrio kredit tužiteljici u iznosu od 166.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

1.2. Tužitelj napominje kako predmetni kredit nije KONVERTIRAN, već je u cijelosti otplaćen.

1.3. Kako je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

1.4. Kako su protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju povećani anuiteti, te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.

1.5. Kako su tužitelj i tuženik u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tuženik je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakvih ugovornih odredbi. Međutim, tuženik da je napravio upravo suprotno, jednostrano je odredio obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene.

1.6. Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./ Banca Românească SA, Sud je utvrdio kako je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze.

1.7. U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati Rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu. Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita.

1.8. U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.

1.9. Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti.

1.10. Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće kreditorovo nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti.

1.11. U tom smislu Sud naglašava kako ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.

1.12. Sud EU je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zašite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom te je potvrdio presudu Ustavnog suda koji je stao na stranu dužnika u švicarskim francima. Sud EU- a u bitnom je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile.

1.13. U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime, sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojednine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH.

1.14. Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava.

1.15. Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužitelj je bio prisiljen plaćati bitno veće iznose od ugovorenih. Kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tužena primila s osnove ništetnih odredbi Ugovora, a sukladno čl.323.st.1.ZOO-a.

1.16. Tuženik je temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po jednostranoj odluci banke nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a.

1.17. Odredbom čl.1111.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate.

1.18. Da bi tužitelj u konkretnom slučaju mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, potreban mu je podatak - kreditna dokumentacija vezana uz zaključeni Ugovor o kreditu (prvi otplatni plan, sve otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi, te evidenciju uplata po predmetnom kreditu – konto karticu), a s kojim podacima - kreditnom dokumentacijom tuženik nedvojbeno raspolaže. Tužitelj se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom kreditne dokumentacije, slijedom čega su ispunjeni svi uvjeti propisani čl.186.b. ZPP-a za postavljanjem tzv. stupnjevite tužbe.

1.19. Radi izloženoga, predloženo je da sud donese rješenje slijedećeg sadržaja: »Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana u spis predmeta dostavi kreditnu dokumentaciju vezanu uz zaključeni Ugovor o kreditu i to prvi otplatni plan, sve otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi, te evidenciju uplata po predmetnom kreditu

– konto karticu za razdoblje od sklapanja kredita dana 29.11.2006. godine«

1.20. Tužitelj će sukladno odredbama iz članka 186.b.ZPP-a po pribavi navedene dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog ještačenja točno odrediti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese slijedeću presudu:

»Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od

EUR-a / _______HRK sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena;

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak sa kamatom koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.«

2. Dana 11. listopada 2023. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika u kojem je tuženik istakao:

2.1 kako su tužitelj i tuženik sklopili 29.11.2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207960579 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 166.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2.2. kako tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu neodređenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, a koji će iznos urediti nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju i nakon što se provede dokaz financijskim vještačenjem.

2.3. kako se prije svega ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a.

2.4. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP-a naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

2.5. Prije upuštanja u raspravu tuženik skreće pozornost sudu na sljedeće:

- kako predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja, međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže.

- kako odredba članka 186.b ZPP-a izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a.

- kako je iz priloga tužitelja razvidno kako je dana 09. lipnja 2023. godine podnio tuženiku zahtjev za dostavom dokumentacije, te da je predmetna tužba podnesena sudu 10. lipnja 2023. godine. Dakle zahtjev tužitelja za dostavu dokumentacije podnesen je tuženiku samo dan prije nego što je tužba podnesena sudu! Stoga tuženik ističe kako se ima smatrati da nije nikada niti zaprimio zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije, a što je tužitelj bio dužan napraviti u razumnom roku prije podnošenja tužbe. Ovakav pokušaj da se istovremenim slanjem zahtjeva pokuša dokazati da tuženik nije udovoljio zahtjevu tužitelja i opravda postavljeni manifestacijski zahtjev u tužbi predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja. Imajući u vidu navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna.

2.6. Osim toga, tuženik dodatno napominje kako je u postupku koji je tužitelj pokrenuo protiv tuženika radi ništetnosti promjenjive kamatne stope (a koji postupak se vodio pred naslovnim sudom pod posl. brojem P-3745/2019, koji je pravomoćno okončan te u kojemu je tužitelj bio zastupan po istom punomoćniku kao i sada), tuženik je uz dani odgovor na tužbu već dostavio traženu dokumentaciju i to promet po kreditu (prilog s rednim brojem 9.) pregled promjena kamatnih stopa (prilog s rednim brojem 9.) i obavijest o promjenama kamatnih stopa (prilog s rednim brojem 2.). Shvaćanje da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine. – kako shvaćanje da je tužitelj dužan dokazati postojanje pretpostavki za podnošenje stupnjevite tužbe proizlazi i iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Gž-2770/2020 od dana 16. prosinca 2020. godine. Imajući u vidu navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna.

2.7. kako tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti.

2.8. kako je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane RŠ i IŠ. Dodatno tuženik ističe da je RŠ sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO) ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci posl.br. Rev- 478/2008 od 16. srpnja 2013. godine kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“

Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja.

2.9. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.

2.10. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. 6 2.11. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 10.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 10.06.2018. godine nastupila zastara.

2.12. kako je dana 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO- a. 7

2.13. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

2.14. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)

2.15. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

2.16. kako je tuženik tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Kako je jasno da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.17. kako odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

2.18. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak.

2.19. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

2.20. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

2.21. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

2.22. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

2.23. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.24. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na neodređene pojedinačne iznose do isplate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.25. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

2.26. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 13. studenoga 2024., kada je zatražila donošenje presude slijedećeg sadržaja:

»I/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 25.469,57 EUR-a sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od:

- 5,23 EUR od 15.12.2007.

- 14,41 EUR od 15.01.2008.

- 10,73 EUR od 15.02.2008.

- 33,5 EUR od 15.03.2008.

- 6,70 EUR od 15.04.2008.

- 0,00 EUR od 15.05.2008.

- 15,26 EUR od 13.06.2008.

- 5,04 EUR od 11.07.2008.

- 0,51 EUR od 14.08.2008.

- 1,51 EUR od 15.09.2008.

- 32,58 EUR od 15,10,2008,

- 51,45 EUR od 15.11.2008.

- 24,69 EUR od 15.12.2008.

- 95,65 EUR od 15.01.2009.

- 6.191,34 EUR od 15.01.2010.

- 47,82 EUR od 16.02.2010.

- 48,27 EUR od 19.03.2010.

- 41,26 EUR od 16.04.2010.

- 69,8 EUR od 18.05.2010.

- 65,87 EUR od 15.06.2010.

- 81,94 EUR od 09.07.2010.

- 75,91 EUR od 13.08.2010.

- 101,26 EUR od 14.09.2010.

- 95,65 EUR od 19.10.2010.

- 92,17 EUR od 15.11.2010.

- 109,27 EUR od 15.12.2010.

- 117,63 EUR od 17.01.2011.

- 108,48 EUR od 04.02.2011.

- 114,25 EUR od 08.03.2011.

- 112,59 EUR od 21.04.2011.

- 117,13 EUR od 16.05.2011.

- 153,84 EUR od 21.06.2011.

- 169,66 EUR od 15.07.2011.

- 188,76 EUR od 22.08.2011.

- 157,3 EUR od 20.09.2011.

- 147,36 EUR od 21.10.2011.

- 168,32 EUR od 31.05.2012.

- 154,61 EUR od 15.06.2012.

- 76,17 EUR od 17.07.2012.

- 0,00 EUR od 01.02.2014.

- 69,62 EUR od 06.03.2014.

- 16.296,03 EUR od 07.03.2014.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose obračunava u skladu sa odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak sa kamatom koja se na navedeni iznos obračunava u skladu sa odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate.«

4. U podnesku od 28. kolovoza 2024. tuženik je izjavio prigovor radi prijeboja u kojem je naveo da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 23,75 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

4.1. Slijedom navedenog, tuženik je predložio presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 23,75 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 4,84 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 2,09 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 8,66 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 8,16 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

5. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 7103420874, zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 29.11.2006., pregledom potvrde o primitku od 09.06.23., izveden je dokaz pregledom promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103420874 od 14.06.2023., pregledom kretanja efektivne kamatne stope/ realna godišnja kamatna stopa od 14.06.2023., izveden je dokaz finanicijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Stjepanu Kolovratu, mag. oec, pregledom pisanog vještva vještaka Stjepana Kolovrata zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dan 23.10.2024., izveden je dokaz čitanjem Izjave tužiteljice od 22. studenoga 2024.

6. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. ZPP-a (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25, dalje: ZPP).

7. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

8. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

9. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za povratom iznosa od 25.469,57 EUR-a. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji kako su odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj 3207960579, zaključenog između parničnih stranaka dana 29.11.2006. solemniziranog pred Javnim bilježnikom Radoslavom Vukovićem u [adresa] pod posl.br. OU-195/06, dana 14.12.2006. godine., koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, sukladno čemu je tuženik dužan vratiti tužiteljici cjelokupan iznos kojeg je tužiteljica platila tuženiku temeljem ništetnih odredbi, u konkretnom slučaju utuženi iznos od 25.469,57 EUR-a.

10. Među strankama nije sporno kako su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 29.11.2006. zaključili ugovor o namjenskom kreditu broj 3207960579, koji je solemniziran pred Javnim bilježnikom Radoslavom Vukovićem u [adresa] pod posl.br. OU-195/06, dana 14.12.2006. godine., kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 166.000,00 obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

11. Među strankama je sporno:

- je li stupnjevita tužba dopuštena,

- je li predmetni ugovor o namjenskom kreditu broj 3207960579, koji je solemniziran pred Javnim bilježnikom Radoslavom Vukovićem u [adresa] pod posl.br. OU-195/06, dana 14.12.2006. godine ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak,

- je li potraživanje tužiteljice po osnovu ništetnih odredbi zastarjelo,

- je li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom postupku.

- je li postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, te ukoliko postoji, jesu li se ostvarile pretpostavke za prebijanjem tog potraživanja sa potraživanjem tužitelja,

- aktivna legitimacija tužiteljice,

12. Cijeneći ukupno izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, sve sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti iz razloga koje će naprijed obrazložiti.

13. U odnosnu na pitanje je li tužba u konkretnom slučaju dopuštena, za navesti je slijedeće:

14. Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a je u dužnosti tužitelja dokazati kako je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati kako mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev“.

15. Kod tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b u vezi s člankom 325.a ZPP-a, potrebno je najprije odlučivati o tome je li manifestacijski zahtjev osnovan. O tome odlučuje kao i o svakom drugom takvom zahtjevu, dakle, utvrđuje se je li osnovan ili nije. Ako utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi. U tom slučaju, ako tuženik udovolji manifestacijskom zahtjevu, tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba. Naprotiv, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b stavak 2. i 3. ZPP-a nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah (odbacujuću ili odbijajuću) odluku, nego će rješenjem, koje zapravo ima značenje rješenja iz članka 109. ZPP-a, kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatke svoje tužbe, tužitelju odrediti rok (od osam dana - novelirani članak 109. stavak 2. ZPP-a) radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (za isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava).

16. U konkretnom slučaju tužiteljica je u tužbi zatražila od suda da tuženiku naloži u roku od 15 dana u spis predmeta dostavi kreditnu dokumentaciju vezanu uz zaključeni Ugovor o kreditu i to prvi otplatni plan, sve otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi, te evidenciju uplata po predmetnom kreditu – konto karticu za razdoblje od sklapanja kredita dana 29.11.2006. godine.

17. Pri tome je tužiteljica kao dokaz kako tuženik nije udovoljio traženju tužiteljice za dostavom dokumentacije, dostavila dopis i potvrdu o primitku na poštu preporučeno dana 09.06.2023., dakle 4 dana prije podnošenja tužbe. Drugih dokaza tužiteljica nije dostavila.

18. Cijeneći konkretnu situaciju, iz koje proizlazi kako je tužiteljica od tuženika zatražila dostavu relevantne dokumentacije podnošenjem zahtjeva na poštu 4 dana prije podnošenja tužbe, zaključak je ovog suda kako postavljeni manifestacijski zahtjev nije osnovan, odnosno u konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala da joj tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi, te nije dokazala ni da joj je tuženik neopravdano uskratio uvid u te podatke i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev.

19. Međutim, to nije razlog za odbijanje ili odbacivanje tužbe, već u takvoj situaciji, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b stavak 2. i 3. ZPP-a nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah (odbacujuću ili odbijajuću) odluku, nego će donijeti rješenje koje zapravo ima značenje rješenja iz članka 109. ZPP-a, kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatke svoje tužbe, kojim tužitelju odrediti rok (od osam dana - novelirani članak 109. stavak 2. ZPP-a) radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (za isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava).

20. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari tužiteljica je prije zakazivanja pripremnog ročišta, u podnesku od 14.08.2024. navedeni nedostatak tužbe ispravila, s obzirom kako je tužiteljica u citiranom podnesku postavila određeni tužbeni zahtjev, i to zahtjev za isplatu iznosa od 19.725,65 € sa pripadajućim kamatama, slijedom čega sud nije pozivao tužiteljicu na uređenje tužbenog zahtjeva. Slijedom iznijetog, kao dan podnošenja tužbe treba smatrati dan kada je podnesena izvorna tužba u kojoj je postavljen neodređeni zahtjev, dakle 13. lipnja 2023. S obzirom na navedeno, nije osnovan prigovor zastare istaknuti na roč. od 17. rujna 2024. u odnosu na uređeni tužbeni zahtjev, odnosno novopostavljeni tužbeni zahtjev, kako ga je na istom ročištu nazvao tuženik. Također, cijeneći sve iznijeto, zaključak je ovog suda kako postavljanje konkretnog tužbenog zahtjeva u podnesku od 14.08.2024. u iznosu od 19.725,65 € ne predstavlja preinaku tužbe, već uređenje tužbenog zahtjeva. (Rev 589/2021-2 od 11. listopada 2022.)

21. U pogledu osnovanosti tužbenog zahtijeva, s obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 29.11.2006.), za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje ZZP/07).

22. Sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

22.1. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

22.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22.4. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

22.5. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22.6. Nadalje, treba istaknuti kako je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno kako je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

24. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik razdoblju od 01.studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora drugotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotuženika.

25. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

26. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP- a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud drži kako nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i je li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Na identičan način o tome su se očitovali pojedini drugostupanjski sudovi u brojnim odlukama, pa tako i Županijski sud u Dubrovniku u odluci Gž-765/21.

27. U međuvremenu je od strane Županijskih sudova (tako ŽS Bjelovar GŽ-745/22), a pozivom na odluku Ustavnog suda RH U-III-5458/21 od 30. 6. 2022. zauzet stav o potrebi izvođenja personalnih dokaza na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, međutim, u konkretnom slučaju nije predloženo saslušanje tuženikovih zaposlenika koji su sudjelovali u zaključenju ugovora, dok je tužiteljica odustala od svog saslušanja, a umjesto davanja iskaza, tužiteljica je dostavila u spis Izjavu, iz koje je sud, nakon što je ista pročitana, utvrdio:

- kako je 27. studenog 2006. godine zajedno s tuženikom odnosno Zagrebačkom bankom d.d. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, koji je solemniziran pred Javnim bilježnikom Radoslavom Vukovićem u [adresa] i kako joj je temeljem tog ugovora banka odobrila kredit u iznosu od 166.000,00 CHF,

- kako navedeni kredit nije konvertiran,

- kako je u predmetnom ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,9% godišnje.

- kako su joj protivno ugovoru i otplatnom planu, povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate, te uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule i kako joj je banka temeljem toga, a bez pravnog osnova, naplatila znatno veće iznose od onog za koji je bila ovlaštena,

- kako u trenutku sklapanja ugovora nije bila svjesna tečajnog rizika kojem se izlaže, pretpostavljajući da je švicarski franak stabilna valuta,

- kako Zagrebačka banka d.d. odnosno njezini djelatnici nisu ni na koji način spominjali mogućnost promjene tečaja, anuiteta, iznosa mjesečnih rata, kao ni moguće rizike.

- kako je, kao zajmoprimac, dugogodišnji klijent i vjerni potrošač, vjerovala da neće iskoristiti njeno neznanje, već da će joj izložiti moguće posljedice kojima se izlaže, što se nikad nije desilo.

28. Analizirajući pisanu izjavu tužiteljice te priloženi ugovor o namjenskom kreditu broj 3207960579, kojeg su 29.11.2006. zaključili tužiteljica i tuženik, koji je solemniziran pred Javnim bilježnikom Radoslavom Vukovićem u [adresa] pod posl.br. OU-195/06, dana 14.12.2006. godine, sud je utvrdio kako tuženik u konkretnom slučaju nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, zatim kako tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Također, utvrđeno je kako je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita tako što je u predmetnom ugovoru o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. i Zakona o obveznim odnosima.

29. Sam položaj tužiteljice prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom kako je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijskom bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

30. Za razliku od tužiteljice, tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.

31. Ocjena je ovog suda kako predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope i tečaja, te je tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema Odluci banke, mogla postupati bez pristanka korisnika kredita, u konkretnom slučaju tužiteljice. Visina kamatne stope ovisi dakle isključivo o odluci banke, bez da se navode kakvi kriteriji za to. U Ugovoru su se trebale na transparentan način navesti pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope i tečaja tako da to bude jasno i razumljivo korisniku kredita, a na temelju toga bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope i tečaja je ključna ugovorna odredba, a u ovom slučaju ostala je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a to je banka. Tako se došlo u situaciju da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a koja promjena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih točnih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja, kao korisnika kredita. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. ZOO-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjete davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatnih stopa i tečaja koji će se primjenjivati tijekom otplate (to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj dužnika na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.

32. Pregledom predmetnog ugovora sud je utvrdio kako je tuženik, kao banka, odredbu o valutnoj klauzuli ugradio u čl.1, 2 i 7, a koji je Ugovor tužiteljici predočen i dan na potpis u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužiteljica tom prilikom nije mogla niti imati mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

33. Prethodno citirane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i po ocijeni ovog suda, a sukladno uvodno citiranim zakonskim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to čl. 81. st. 1. ZZP-a, su neodređene i nepoštene, o tim odredbama se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su iste ugrađene u već unaprijed sastavljenom, tipskom ugovoru, slijedom čega su te odredbe, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, ništetne.

34. Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

35. Tužiteljica u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom nije tražila da se utvrdi ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

36. Po ocjeni ovog suda utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4.7.2013. u sporu koji se vodio povodom kolektivne tužbe korisnika kredita protiv banaka, koja se odnose na pitanja vezano uz ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, primjenjuju se i u ovom predmetu. Navedena presuda potvrđena je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9.4.2015., te u dijelu takve povrede za ugovorenu valutu presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., koje odluke se protežu i na sporove individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama.

37. Kako je tuženik bio obuhvaćen navedenim presudama, predmetni kolektivni spor protiv banaka odnosi se i na njega.

38. Dakle, zaključak je ovog suda kako se u konkretnom postupku nije moralo utvrđivati jesu li su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne, jer je to već utvrđeno u kolektivnom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini (tako Vrhovni sud RH u odluci Rev-3142/18 od 19.3.2019). U tzv. „Parnici potrošač" pravomoćno je utvrđeno kako se nije pojedinačno pregovaralo o sadržaju standardnog (formuliranog ugovora), te kako potrošač nije mogao utjecati ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu. Dakle, na te okolnosti ne mogu se posebno izvoditi dokazi u pojedinom potrošačkom sporu (čl. 502.c ZPP), a banka je ovlaštena dokazivati kako je u trenutku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, nakon čega će sud ocijeniti je li takva informiranost utječe na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (tako Ustavni sud u odluci U- III-5458/2021 od 30.6.2022.).

39. Dakle, sud je iz provedenih dokaza u ovom postupku utvrdio kako su i u konkretnom slučaju odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, a pored toga, osnovano je i tužiteljičino pozivanje na ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora, temeljem citiranih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, slijedom čega je valjalo raspraviti o zahtjevu tužiteljice da joj tuženik isplati preplaćene mjesečne anuitete po osnovu valutne klauzule ugovorene u predmetnom ugovoru o namjenskom kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 29.11.2006.

40. Međutim, prije toga valjalo je raspraviti prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

41. U predmetu revizijskog suda broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. VSRH je zauzeo stav, kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe

42. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022.g., ako je utvrđena ništetnost, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku. kolektivne zaštite potrošača, neovisno o (naknadnom) utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite.

43. U ovom slučaju zastarni rok se računa po općem zastarnom roku i to 5 godina koji je propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima računajući od 14. lipnja 2018. godine kada je sudska odluka postala pravomoćna u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1410/12.

44. Naime, parnični postupak koji je pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013., pravomoćno je okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. a tom presudom pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv, između ostalog i ovdje tuženika. Navedenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., a kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu i prava i obveze ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti. sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14.6.2018.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka, to nije osnovan prigovor zastare, slijedom čega sud taj prigovor nije prihvatio.

45. Međutim, potrebno je istaći kako je u konkretnom slučaju prema činjeničnim navodima u tužbi zatražena isplata u neodređenom iznosu s pripadajućim zateznim kamatama, zatim kako je tužiteljica u podnesku od 14.08.2024. postavila određeni tužbeni zahtjev, a podneskom od 18.11.2024., nakon provedenog vještačenja, postavljen je (konačni) kondemnatorni tužbeni zahtjev za zatraženu isplatu iz tužbe u točno određenom novčanom iznosu, a koji se temelji na istoj činjeničnoj osnovi na kojoj se temeljila i tužba, pa prema tome nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, niti samog zahtjeva, već je tužbeni zahtjev u precizno određenom novčanom iznosu postavljen nakon što je tužiteljica od tuženice dobila dokumentaciju na temelju koje je moglo provesti financijsko vještačenje, te nakon što je provedeno vještačenje. Iz navedenog razloga je za prigovor zastare bitno postojanje identiteta tužbenog zahtjeva određenog činjeničnom osnovom.

46. Kako je tužiteljica već u tužbi, zatražila isplatu zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji točni iznosi preplate su utvrđeni tek nakon što je tuženik tužiteljici učinio dostupnu potrebnu dokumentaciju, te nakon što je provedeno financijsko – knjigovodstveno vještačenje, podnošenjem tužbe, koja je, kako je navedeno, bila neuredna u smislu navedenih odredbi ZPP-a, pa je tužiteljica postavljanjem kondemnatornog zahtjeva zapravo uredila tužbu i bez postupanja suda po odredbi čl. 109. ZPP-a. Stoga je podnošenjem tužbe u ovom slučaju došlo do prekida zastare, neovisno o tome što je tek naknadno postavljen određeni kondemnatorni zahtjev, a zastara za tako postavljeni tužbeni zahtjev nije nastupila.

47. Prema navedenom, podnesena tužba tužiteljice u dijelu kondemnatornog zahtjeva nije bila uredna jer je tužiteljica zatražila isplatu preplaćenih iznosa "u neodređenom iznosu" pa je njezina tužba u tom dijelu bila neodređena i nije bila podobna za raspravljanje, no neovisno o tome što je sud nije pozvao da uredi tužbu, kako je tužiteljica najprije podneskom od 14.08.2024., a potom i konačno postavila tužbeni zahtjev podneskom od 13.11.2024. i konačno uredila tužbu i postavila zahtjev za isplatu točno određenog novčanog iznosa, u takvoj situaciji je nastupila predmnijeva iz čl. 109. sv. 3. ZPP-a po kojoj se smatra da je ispravljena tužba podnesena sudu onog dana kad je prvi put bila podnesena, au konkretnom slučaju to je 13. lipnja 2023.

48. Dakle, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom, u činjeničnoj i pravnoj situaciji kad postavljeni kondemnatorni zahtjev nije određen jer glasi na isplatu novčanog iznosa "u neodređenom dijelu", odnosno kada nije podoban za postupanje, isti je neuredan u smislu čl. 109. sv. 1. ZPP-a, te kada je tužiteljica unutar zastare utužene tražbine uredila tužbu i postavila zahtjev za isplatu točno određenog novčanog iznosa, u takvoj situaciji je nastupila predmnijeva iz čl. 109. sv. 3. ZPP-a po kojoj se smatra da je ispravljena tužba podnesena sudu onog dana kad je prvi put bila podnesena.

49. Slijedom iznijetog, sud je odbio prigovor zastare kao neosnovan.

50. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio iz citiranog vještva vještaka Stjepana Kolovrata zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 23. listopada 2024. pregledom kojeg je sud utvrdio kako je zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 25.469,57€ bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

51. Svaku pojedinu uplatu, odnosno datum kada je izvršena uplata od strane tužiteljice, te visinu preplaćenog dijela takve uplate, sud je utvrdio iz vještva vještaka Stjepana Kolovrata.

52. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Stjepana Kolovrata, kao objektivno, logično i napravljano po pravilima struke, te dovoljno obrazloženo, a na koji matematički izračun ni stranke nisu imale primjedbi, slijedom čega sud prihvaća utvrđenja iz citiranog vještva, odnosno zaključak je ovog suda da je sudski vještak Stjepan Kolovrat točno izračunao razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a zbog primjene valutne klauzule.

53. Tužiteljici je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

54. Pregledom pisanog vještva vještaka Stjepana Kolovrata, sud je utvrdio kako je tužiteljica, temeljem ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu iznos od 5,23 platila dana 15.12.2007., iznos od 14,41 EUR platila dana 15.01.2008., iznos od 10,73 EUR platila dana 15.02.2008., iznos od 33,5 EUR platila dana 15.03.2008., iznos od 6,70 EUR platila dana 15.04.2008., iznos od 15,26 EUR platila dana 13.06.2008., iznos od 5,04 EUR platila dana 11.07.2008., iznos od 0,51 EUR platila dana 14.08.2008., iznos od 1,51 EUR platila dana 15.09.2008., iznos od 32,58 EUR platila dana 15.10.2008., iznos od 51,45 EUR platila dana 15.11.2008., 24,69 EUR platila dana 15.12.2008., iznos od 95,65 EUR platila dana 15.01.2009., iznos od 6.191,34 EUR platila dana 15.01.2010., iznos od 47,82 EUR platila dana 16.02.2010., iznos od 48,27 EUR platila dana 19.03.2010., iznos od 41,26 EUR platila dana 16.04.2010., iznos od 69,8 EUR platila dana 18.05.2010., 65,87 EUR platila dana 15.06.2010., 81,94 EUR platila dana 09.07.2010., iznos od 75,91 EUR platila dana 13.08.2010., iznos od 101,26 EUR platila dana 14.09.2010., iznos od 95,65 EUR platila dana 19.10.2010., iznos od 92,17 EUR platila dana 15.11.2010., iznos od 109,27 EUR platila dana 15.12.2010., iznos od 117,63 EUR platila dana 17.01.2011., iznos od 108,48 EUR platila dana 04.02.2011., iznos od 114,25 EUR platila dana 08.03.2011., iznos od 112,59 EUR platila dana 21.04.2011., iznos od 117,13 EUR platila dana 16.05.2011., iznos od 153,84 EUR platila dana 21.06.2011., iznos od 169,66 EUR platila dana 15.07.2011., 188,76 EUR platila dana 22.08.2011., iznos od 157,3 EUR platila dana 20.09.2011., iznos od 147,36 EUR platila dana 21.10.2011., iznos od 168,32 EUR platila dana 31.05.2012., iznos od 154,61 EUR platila dana 15.06.2012., iznos od 76,17 EUR platila dana 17.07.2012., iznos od 69,62 EUR platila dana 06.03.2014., iznos od 16.296,03 EUR platila dana 07.03.2014.

55. Slijedom svega prethodno utvrđenog i obrazloženog, sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužiteljici je dosuđena kamata od dana kada je tužiteljica izvršila uplate temeljem ništetnih odredbi, a kako je pobliže opisano u toč. I Izreke ove presude.

56. Što se tiče prigovora prijeboja, ocjena je ovog suda kako isti nije osnovan.

56.1. Naime, za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova.

56.2. To iz razloga jer je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani u konkretnom slučaju razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora sa ništetnim odredbama, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja.

56.3. Pri tome je za navesti da je stav da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u identičnoj situaciji zauzeo i Županijski sud u Osijeku u svojoj odluci poslovnog broja Gž-1026/2022-4 od 17. kolovoza 2023..

56.4. Tako je Županijski sud u Osijeku u svojoj odluci poslovnog broja Gž-1026/2022-

4 od 17. kolovoza 2023. naveo:

»U konkretnom slučaju radi se o tužbi potrošača u kojoj tužitelj potražuje razliku s osnova ništetnosti dijela odredbi ugovora zbog povrede njegovih potrošačkih prava od strane tuženika kao kreditora koji je isključivo odgovoran za utvrđenje nepoštenosti navedene odredbe, te plaćanjem anuiteta po nižem tečaju odnosno nižoj kamati tužitelj nije stjecatelj da bi bilo mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove, da bi tuženik time ostvario korist (prijebojem tražbine) uslijed svog nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe. «

57. U pogledu prigovora kako tužiteljica nije aktivno legitimirana, jer da su uplate po kreditu izvršene od strane trećih osoba, ocjena je ovog suda kako isti nije osnovan.

57.1. Pri tome se mora istaći kako su točne tvrdnje tuženika kako su uplate vršene i od strane trećih osoba, konkretno RŠ i IŠ, a što je sud utvrdio pregledom priložene dokumentacije, konkretno iz obrazca promet po kreditu, list 150 spisa. Također iz vještva vještaka Stjepana Kolovrata proizlazi kako su uplate po predmetnom kreditu vršili IŠ i RŠ. Tako iz vještva vještaka Stjepana Kolovrata proizlazi kako je na temelju uplata IŠ proistekla razlika

–više plaćen iznosi i to 16.296,03 € na dan 07.03.2014.

57.2. Međutim, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nije od značaja tko je vršio uplate po predmetnom kreditu, a to iz razloga jer su uplate izvršene za obveze tužiteljice po ugovoru o kreditu, koje uplate je tuženica i prihvatila i istima se nije protivila.

57.3. Takav stav zauzeli su u svojim odlukama i Županijski sud u Bjelovaru u svojoj odluci Gž-226/2921-1 od 25. veljače 2021., Županijski sud u Velikoj Gorici broj GŽ- 880/2020-2 od 8. veljače 2021. Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. broj Gž-417/2020-3 od 9. travnja 2021., kao i Županijski sud u Puli – Pola u svojim odlukama Gž- 421/2021 i Gž-422/2021 od 19. travnja 2021 zaključuju: » ….razvidno je da je uplata vršena po obvezi iz kredita, a tko je izvršio obvezu u krajnjem slučaju nije ni bitno za ocjenu osnovanosti osnove tužbe kao i visine tužbenog zahtjeva«

57.4. Cijeneći sve prethodno obrazloženo, zaključak je ovog suda kako nije od značaja tko je vršio uplate po predmetnom kreditu, a to iz razloga jer su uplate izvršene za obveze tužiteljice po ugovoru o kreditu, koje uplate je tuženica i prihvatila i prilikom kojih uplata tuženiku nije bilo bitno tko ih uplaćuje niti je tuženik odbijao uplate od trećih osoba, već ih je u cijelosti prihvatio, slijedom čega prigovor promašene aktivne legitimacije, po ocjeni ovog suda, nije osnovan, te ga kao takovog ovaj sud nije prihvatio.

58. U odnosu na prigovor kako tužiteljica nije potrošač, ocjena je ovog suda kako ni taj prigovor nije osnovan.

58.1. Naime, po ocjeni ovog suda, tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

58.2. Pregledom predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio kako je istog sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te kako se radi o gotovinskom namjenskom kreditu, a namjena kredita je dovršenje kuće. Po ocjeni ovog suda dovršenje kuće ne predstavlja svrhu namijenjenu tužiteljičinom zanimanju ni poslovnoj aktivnosti tužiteljice, a ni poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik nije dokazao suprotno, a prema odredbama pravila tereta o dokazivanju, kada stranka nešto tvrdi tada to treba i dokazati. Kako tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da je namjena zaključenja ugovora o kreditu poslovna ili poduzetnička aktivnost tužiteljice, kao i da tuženik nije dokazao da je kredit namijenjen tužiteljičinu zanimanju, to je zaključak ovog suda kako je tužiteljica potrošač, slijedom čega sud tvrdnje tuženika kako tužiteljica nije potrošač, nije prihvatio.

58.3. Cijeneći sve naprijed iznijeto, a posebno cijeneći zaključeni ugovor o kreditu, zaključak je ovog suda kako je tužiteljica potrošač, a tuženik trgovac te kako se radi o potrošačkom ugovoru. Stoga po pravnom stavu ovog suda tužiteljica nije ni trebala dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njezino svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. (tako i Županijski sud u Velikoj Gorici broj GŽ-880/2020-2 od 8. veljače 2021.)

59. Nadalje, cijeneći provedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda kako tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, po mišljenju ovog suda isplatom kredita ili zamjenom kredita novim, stranka nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti, osim u slučajevima propisanim odredbom čl. 326. st. 2. ZOO-a, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Kako je naprijed navedeno, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka je stranka dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, radi čega je u konkretnom slučaju primijeniti stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, tužiteljica je postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem predmete tužbe, tim više jer je u gore citiranim odlukama Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, te Vrhovnog suda utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

60. Cijeneći sve prethodno navedeno i obrazloženo, ocjena je ovog suda kako prigovori istaknuti od strane tuženika nisu osnovani, te ih je kao takove ovaj sud u cijelosti odbio kao neosnovane.

61. Također, cijeneći sve prethodno navedeno i obrazloženo, ocjena je ovog suda kako je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan, slijedom čega je sud istog prihvatio u cijelosti, te odlučio kao u toč. I izreke ove presude.

62. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, za navesti je slijedeće:

U konkretnom slučaju, tužiteljica je u podnesku od 14.08.2024. tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 19.725,65 €, dok je podneskom od 13.11.2024., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja konačno postavili tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 25.469,57 €.

62.1. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica je povećala tužbeni zahtjev, s obzirom da je nakon prvobitne zatraženog iznosa od 19.725,65 € zatražila iznos od 25.469,57 €.

62.2. Člankom 191. ZPP-a propisano je:

1/ Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

2/ Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

3/ Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

62.3. U konkretnom slučaju radi se o povećanju tužbenog zahtjeva, s obzirom kako je tužiteljica u podnesku od 14.08.2024. tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 19.725,65 €, dok je podneskom od 13.11.2024., nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja konačno postavili tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 25.469,57 €, slijedom čega zaključak ovog suda kako je tužiteljica izvršila preinaku tužbe.

62.4. Tuženik je istakao da se protivi preinaci tužbe.

62.5. Odredbom čl. 190 st. 1, 2 i 3 ZPP-a propisano je:

1/ Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

2/ Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

3/ Nakon dostave tužbe tuženika za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

62.6. U konkretnom slučaju ovaj sud je dopustio preinaku tužbe za isplatu nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja jer je sukladno zaključku VSRH od 26.11.2021. (posl. br. Su- IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF preinaka tužbe dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, sud smatra da je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja, a što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one navedenoj u, tužbi. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u toč. I izreke rješenja.

63. U odnosu na prijedlog za povrat u prijašnje stanje, kojeg je ovaj sud rješenjem na roč. od 10. veljače 2026. dopustio, za navesti je slijedeće:

63.1. Prema odredbi članka 122. stavka 1. ZPP protiv rješenja kojim se prihvaća prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je prijedlog prihvaćen protivno članku 117. stavku 2. i članku 119. ovog zakona ili prijedlog koji je nepravovremeno podnesen.

63.2. Odredbom 117. stavka 2. ZPP propisano je da povrat u prijašnje stanje nije dopušten ako se propuštanje stranke može pripisati bitnoj povredi postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek.

63.3. Prema odredbi članka 119. ZPP neće se dopustiti povrat u prijašnje stanje ako je propušten rok za stavljanje prijedloga da se dopusti povrat u prijašnje stanje ili ako je propušteno ročište određeno u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje.

63.4. U konkretnom slučaju punomoćnik tužiteljice je razloge za propuštanje ročišta održanog dana 05. studenoga 2025. obrazložio zdravstvenim problemima, te je punomoćnik tužiteljice odmah sutradan podnio i prijedlog za povrat u prijašnje stanje, slijedom čega je tužiteljica podnijela prijedlog u zakonskom roku od 8 dana, pa je sukladno tome prijedlog za povrat u prijašnje stanje izjavljen u roku. Isto tako, tužiteljica nije propustila ročište određeno u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje.

63.5. Cijeneći sve naprijed iznijeto, uzimajući u obzir kako je punomoćnik tužitelja razloge za propuštanje obrazložio zdravstvenim problemima, a što je isti potkrijepio medicinskom dokumentacijom, i kako je prijedlog za povrat u prijašnje stanje pravodobno podnio u roku od osam dana od dana kada je propustio ročište, a također je razvidno kako tužitelj nije propustio ročište zakazano povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje, te konačno, cijeneći i činjenicu kako je tuženik odluku o prijedlogu za povrat prepustio sudu, to je ocjena ovog suda kako je prijedlog za povrat u prijašnje stanje osnovan, slijedom čega je sud istog dopustio.

64. U odnosu na trošak, za navesti je slijedeće:

U odluci Vrhovnog suda RH broj Rev 589/2021-2 od 11. listopada 2022. navodi se: „Kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena onda se ona, sukladno odredbi čl. 40. st. 5. ZPP-a predmnijeva u iznosu od 50.000,00 kuna, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva ( čl. 40. st. 1. ZPP-a), pri čemu specificiranje, ranije neodređenog, tužbenog zahtjeva (postavljanje novčanog zahtjeva) kod stupnjevite tužbe ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe.“

64.1. Analogno tome, uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu manja od vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi), niti preinaku tužbe(u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u tužbi).

65. Slijedom iznijetog, tužiteljici je za sastav tužbe priznat trošak u iznosu od 100 bodova, za sastav podneska od 14.08.24. 250 bodova, za pristup na roč. od 17.09.24. 250 bodova, za sastav podneska od 18.09.24. 250 bodova, za sastav podneska od 13.11.24. 250 bodova, za pristup na roč. od 26.11.24. 250 bodova, za pristup na roč. od 23.05.25. 125 bodova (50%), 10.02.26. 125 bodova (50%), za sastav podneska od 01.04.26. 250 bodova, za sastav podneska od 17.04.26. 125 bodova (50%), te za pristup na roč. od 07.09.2026. 125 bodova (50%), što ukupno iznosi 2225 bodova, koji iznos pomnožen sa 2 € koliko iznosi vrijednost jednog boda daje iznos od 4.450,00 €. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 1.112,50 € na ime 25% PDV-a, zatim 13,27 € na ime sud. pristojbe na tužbu, te 340,20 € na ime troškova vještačenja, pa sveukupan iznos troška kojeg je tužiteljica imala u ovom predmetu iznosi 5.915,97 €. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripada kamata od dana presuđenja, dakle od 17. rujna 2026., pa do konačne isplate.

65.1. Tužiteljici ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupio na snagu 20. 5. 2023., dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude. za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

66. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, odlučeno je kao u toč. III izreke presude.

U Splitu, 17. rujna 2026.

SUDAC

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika