REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-14755/2021-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Državni zavod za statistiku, OIB: 52634238587, zastupan po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, protiv tužene VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici VTE, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Crnkić Gotovac & Erceg u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. srpnja 2026., u prisutnosti zastupnika tužitelja CT, zamjenika, tužene osobno i punomoćnice tužene VTE, odvjetnice, **.**.2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj VT, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 iznos od 28.611,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. veljače 2020. po stopi koja se do 31. prosinca 2022., određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.325,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

IV. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da s tuženom nije uspio sporazumno utvrditi opseg obveza i dogovoriti način vraćanja potraživanja odnosno troškova koje je tužitelj isplatio u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2019., za vrijeme privremenog upućivanja na rad u Europsku komisiju (Eurostat), kao sekundiranog nacionalnog stručnjaka, a na povrat kojih tužitelj ima pravo temeljem međusobno preuzetih obveza. Ističe da su prava sekundiranih nacionalnih stručnjaka, što je ovdje bila tužena, propisana Odlukom o pravilima za sekundiranje nacionalnih stručnjaka u Europskoj komisiji C (2008) 6866 od 12. studenoga 2008. U skladu s Odlukom EK 2008. i procedurom za provođenje natječaja za sekundirane nacionalne stručnjake objavljenom na službenoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova, na natječaje za sekundirane nacionalne stručnjake u Europskoj komisiji i u svim institucijama Europske unije mogu se kandidirati hrvatski državljani, zaposleni u organizacijama i institucijama koje su financirane iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Kandidati moraju imati pisanu suglasnost svoje matične institucije da mogu ići na rad u EU instituciju na vrijeme od 2 do najviše 4 godine, zadržavaju radno mjesto, kao i sva prava koja proizlaze iz tog radnog odnosa, a njihova matična institucija snosi sve zakonom predviđene obveze tijekom sekundiranja. Jednako tako, u suglasnosti treba biti navedeno da se nakon završenog sekundiranja vraćaju raditi u matičnu instituciju gdje će ih čekati radno mjesto. Interes i isključiva korist matičnih institucija od rada nacionalnih stručnjaka u institucijama EU, se očituje u tome da upućeni nacionalni stručnjak znanja i vještine usvojene radom u institucijama EU prenese u matičnu instituciju, te se ovim interesom matične institucije rukovode prilikom davanja suglasnosti službeniku za rad u tijelima EU. Dakle, da bi osoba koja se javlja na natječaj ostvarila pravo na rad u EK (Eurostat) kao sekundirani nacionalni stručnjak, ravnatelj institucije, ovdje Državni zavod za statistiku se, nakon provedenog natječajnog postupka u EK (Eurostat), na zahtjev EK (Eurosat), a posredstvom Stalnog predstavništva Republike Hrvatske u Europskoj uniji i Ministarstva vanjskih i europskih poslova, u dopisu-Suglasnost za sekundiranje gospođe VT Europsku komisiju, „suglasio sa sekundiranjem tužene-službenice VT u Europskoj komisiji na razdoblje od dvije godine, s mogućnošću produljenja do najviše četiri godine, uz sve uvjete navedene u priloženom dopisu Europske komisije, u smislu Odluke Europske komisije C (2008) 6866 od 12. studenoga 2008. o pravilima za sekundiranje nacionalnih stručnjaka u Europskoj komisiji. Upućivanje se odobrava od 1. srpnja 2016." Dopisom se, nadalje, tužitelj obvezuje „da će imenovanoj omogućiti zadržavanje svih prava iz radnog odnosa, što uključuje isplatu plaće i uplatu poreza i doprinosa za socijalno osiguranje, uključujući i mirovinsko osiguranje. Službenica će i dalje biti obuhvaćena nacionalnim sustavom socijalne sigurnosti, a po povratku sa sekundiranja omogućit će joj se raspored na odgovarajuće radno mjesto u Zavodu.“ Kako Zakon o državnim službenicima kao ni bilo koji drugi nacionalni propis Republike Hrvatske, ne propisuje institut sekundiranja nacionalnih stručnjaka iz tijela državne uprave Republike Hrvatske u tijelima Europske komisije odnosno Europske unije kao ni međusobna prava i obveze službenika i tijela državne uprave iz kojeg se službenik upućuje, ista su u konkretnom slučaju utvrđena Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 8. lipnja 2016. koji su stranke sklopile. Ugovorom iz 2016. se, između ostalog, tužena obvezuje vratiti tužitelju - Zavodu iznos od 1/3 troškova isplaćenih temeljem članka 3. stavka 1. Ugovora ako joj državna služba u Zavodu prestane na osobni zahtjev ili vlastitom krivnjom za vrijeme sekundiranja. Prije isteka druge godine sekundiranja Glavna uprava za ljudske resurse i sigurnost EK (Eurostat) zatražila je 1. veljače 2018., posredstvom Stalnog predstavništva Republike Hrvatske, od ravnatelja tužitelja-Zavoda suglasnost na produljenje razdoblja sekundiranja tužene za dodatne dvije godine, tj. do 30. lipnja 2020., pod nepromijenjenim uvjetima. Dana 22. veljače 2018. ravnatelj tužitelja-Zavoda, posredstvom Stalnog predstavništva Republike Hrvatske, daje traženu suglasnost na produljenje sekundiranja tužene, pod nepromijenjenim uvjetima. Davanjem nove suglasnosti tužitelj-Zavod je prihvatio ponudu EK (Eurostat), a time posredno i ponudu tužene (jer se bez njenog pristanka sekundiranje ne bi moglo produžiti) za nastavkom međusobnog ugovornog odnosa za razdoblje produženog sekundiranja pod nepromijenjenim uvjetima koji su utvrđeni odredbama Ugovora iz 2016. Dajući suglasnost za nastavak sekundiranja pod nepromijenjenim uvjetima, tužitelj-Zavod je, u dobroj vjeri, nastavio s izvršavanjem svojih obveza te je isplaćivao plaću tuženoj, uplaćivao poreze, doprinose za socijalno osiguranje uključujući mirovinsko za vrijeme njenog obavljanja rada za EK (Eurostat), na način kako je to bilo utvrđeno u Ugovoru iz 2016., a tužena je, prešutno, nastavila primati isplaćene plaće i konzumirati prava u istom opsegu kako su bila utvrđena Ugovorom iz 2016. Iz navedenoga se može zaključiti da je tužena prihvatila i ispunjavanje obveza u opsegu kako su bile utvrđene predmetnim Ugovorom. Posebno se ističe obveza usvajanja načina rada na radnom mjestu u EK (Eurostat) te obvezu da po povratku na rad prenese usvojena znanja na službenike Zavoda, a kojim obvezama se u budućnosti trebao ostvariti interes Zavoda da kroz upućivanje službenika na sekundiranje radi stjecanja dodatnih znanja i iskustava iz pojedinog statističkog područja, uz financijski trošak isplaćenih plaća i drugih materijalnih davanja na teret Zavoda, poveća i efikasnost rada Zavoda u tom području, u konkretnom slučaju u području statistike javnih financija. Nakon isteka prve godine razdoblja produženog sekundiranja, tužena se 30. rujna 2019. putem elektroničke pošte obratila glavnoj ravnateljici tužitelja-Zavoda s molbom da se s 31. prosinca 2019. dopusti prijevremeni prekid sekundiranja i prihvati sporazumni raskid radnog odnosa odnosno prestanak državne službe u Zavodu. U navedenom podnesku, ujedno tužena predlaže da se pisani pristanak na prekid sekundiranja dostavi tri mjeseca prije samog prekida budući je taj rok propisan Odlukom EK 2008. dok u pogledu otplate obveza tužena moli da se "izađe u susret na način da otplata bude u naredne tri godine“. Dopisom tužitelja- Zavoda od 3. listopada 2019. upućenim Europskoj komisiji, dana je suglasnost za prestanak sekundiranja u Glavnoj upravi za statistiku s 31. prosinca 2019., a rješenjem tužitelja- Zavoda od 10. siječnja 2020. utvrđeno je da 31. prosinca 2019., na temelju sporazuma, tuženoj prestaje državna služba u Zavodu. Kako je nesporno da je do prekida radnog odnosa došlo tijekom sekundiranja, na osobni zahtjev, u kojem je tužena ujedno priznala postojanje duga, tužena je dužna vratiti tužitelju-Zavodu 1/3 troškova isplaćenih na ime plaća, uključujući doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, poreza i prireza te drugih naknada koje joj je u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2019. isplaćivao tužitelj-Zavod. Tužitelj-Zavod je za vrijeme sekundiranja u EK (Eurostatu), u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2019. na ime svih primanja koja je tužena ostvarila iz radnog odnosa, uključujući dar za djecu, božićnice, jubilarnu nagradu i regres isplatio ukupno: 646.718,07 kn od čega 1/3 iznosi 215.572,69 kn, koliko i potražuje u ovom postupku sa zateznim kamatama. Prema razdobljima sekundiranja tužitelj-Zavod je: u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 30. lipnja 2018. na ime svih primanja temeljem radnog odnosa, uključujući dar za djecu, božićnicu, jubilarnu nagradu i regres isplatio iznos od ukupno 392.539,18 kn od čega, 1/3 iznosi 130.846,39 kn, te u nastavnom razdoblju od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2019. na ime svih primanja temeljem radnog odnosa, uključujući dar za djecu, božićnice, jubilarnu nagradu i regres isplatio iznos od ukupno 254.178,89 kn, od čega 1/3 iznosi 84.726,29 kn.

1.1. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom podneskom od 16. rujna 2025., predlaže sudu da naloži tuženoj isplatiti iznos od 28.611,41 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. veljače 2020. do isplate, uz naknadu parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da je netočno da bi sekundiranje odnosno rad nacionalnih stručnjaka u institucijama EU trebao imati za cilj da upućeni nacionalni stručnjak znanja i vještine usvojene radom u tim institucijama prenese u matičnu instituciju. Sukladno Odluci EK 2008 sekundirani nacionalni stručnjaci su osobe koje bi trebale omogućiti Europskoj komisiji da iskoristi visoku razinu njihova stručnog znanja i iskustva, posebno u područjima u kojima takvo stručno znanje nije lako dostupno. Dakle, ne radi se o osposobljavanju i/ili stručnom usavršavanju tih osoba već o njihovom doprinosu radu Europske komisije. Sukladno Odluci EK 2008 matična institucija koja upućuje svog djelatnika na sekundiranje u EU instituciju snosi sve troškove puta, boravka, zdravstvenog i drugih osiguranja, plaća odgovarajući osobni dohodak te nastavlja plaćati sva zakonima propisana davanja u RH. Na to se tužitelj obvezao i ta njegova obveza proizlazi iz natječajne dokumentacije, posebne suglasnosti koja je potpisana po tužitelju i dopisa Stalnog predstavnika Republike Hrvatske u Bruxellesu. Dopisom MVEP, Glavnog tajništva od 4. travnja 2016. tužitelj je upoznat i upozoren da se na sekundiranje nacionalnih stručnjaka svih država članica Europske unije primjenjuje Odluka EK 2008. Prema Odluci EK 2008 kandidati moraju imati pisanu suglasnost svoje matične institucije, zadržavaju radno mjesto i sva prava iz radnog odnosa. Nigdje u Odluci EK 2008 ne spominju se obveze sekundiranog nacionalnog stručnjaka prema matičnoj instituciji, pa tako niti obveza povratka na rad u matičnu instituciju i/ili obveza vraćanja plaća u slučaju da do takvog povratka ne dođe. Jedino što Odluka EK 2008 propisuje jest pravo sekundiranog nacionalnog stručnjaka da zadrži radno mjesto dakle mogućnost da se vrati na rad/u službu na odgovarajuće poslove po isteku sekundiranja. Dopisom od 7. travnja 2021. (napomena suda: iako bi ispravno trebalo stajati 7. travnja 2016.) upućenim MVEP, Glavnom tajništvu tužitelj je dao izričitu suglasnost za sekundiranje tužene i izrijekom se u tom dopisu obvezao postupiti u skladu s člankom 1. stavkom 1. Odluke EK 2008 i omogućiti tuženoj zadržavanje svih prava iz radnog odnosa, što uključuje isplatu plaće i uplatu poreza i doprinosa za socijalno osiguranje, uključujući i mirovinsko osiguranje, te omogućavanje rasporeda na odgovarajuće radno mjesto po povratku sa sekundiranja. Suprotno tako preuzetoj izričitoj i bezuvjetnoj obvezi, suprotno izjavi o prihvaćanju postupanja sukladno Odluci EK 2008 i suprotno samoj toj odluci, tužitelj je neposredno pred odlazak tužene na rad u Europsku komisiju (kad je tužena već sklopila ugovor o najmu stana, upisala dijete u školu u stranoj zemlji i prilagodila druge uvjete života činjenici preseljenja) tuženoj nametnuo sklapanje spornog ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 8. lipnja 2016. u kojemu je predviđena obveza tužene da ostane u državnoj službi kod tužitelja dvije godine od dana povratka sa sekundiranja i obveza vraćanja tužitelju iznosa 1/3 troškova isplaćenih temeljem članka 3. stavka 1. ugovora ako državna služba prestane na osobni zahtjev ili vlastitom krivnjom za vrijeme sekundiranja. Tužitelj se obvezao i prema tuženoj i prema MVEP, Stalnom predstavništvu Republike Hrvatske u Europskoj uniji i samoj Europskoj komisiji poštivati Odluku EK 2008, a onda protivno tako preuzetoj obvezi iskazanoj kroz suglasnost za sekundiranje, nametnuo tuženoj obveze koje ne predstavljaju dopuštene uvjete niti prema Odluci EK 2008 niti prema bilo kojem drugom aktu. Suprotno iskazanoj suglasnosti, suprotno Odluci EK 2008, bez utemeljenja u zakonu, bez znanja uključenih sudionika u procesu sekundiranja kojima je iskazao bezuvjetnu suglasnost za sekundiranje, tužitelj je naknadno, ništenim ugovorom s tuženom, istu suglasnost uvjetovao nametanjem (nesrazmjernih i neosnovanih) obveza tuženoj. Sporni ugovor je ništetan jer sadrži odredbe koje su protivne prisilnim propisima, Ustavu Republike Hrvatske i moralu. Sporni ugovor protivan je Odluci EK 2008, a protivan je i Zakonu o obveznim odnosima, Zakonu o državnim službenicima i Ustavu RH. Tužitelj je tuženoj nametnuo potpisivanje spornog ugovora neposredno pred odlazak u inozemstvo uvjetujući taj odlazak i prethodno danu bezuvjetnu suglasnost za sekundiranje potpisom toga ugovora. Sporni ugovor, stoga, nije potpisan slobodnom voljom stranaka odnosno u ovom slučaju tužene, već tužiteljevim korištenjem vlastite pozicije, pa zbog toga sporna odredba o obvezi rada i s njom povezana odredba o obvezi vraćanja primljenih plaća, drugih naknada i troškova, jest ništetna. I u trenutku sklapanja samog ugovora njegovim je stranama bilo poznato da tužitelj neće i ne može imati nikakvu štetu u slučaju da tužena eventualno ne ostane u službi kako je u ugovoru određeno, te da je propisivanje takve obveze nelogično, nemoralno, nesrazmjerno i protivno ustavnim i zakonskim načelima. Tužitelj, dakle, ništa nije izgubila, odnosno, njegova imovina ničime i nikako nije umanjena obzirom su mu novčana sredstva kojima je podmirivao plaće tužene u razdoblju sekundiranja osigurana i proslijeđena iz državnog proračuna, pa kad bi on uspio u ovom sudskom sporu sa svojim zahtjevom, ili bilo kojim njegovim dijelom, dosuđeni iznos bio bi stečen bez osnova. Podredno, tužitelj u svakom slučaju neosnovano zahtijeva da se tužena obveže na isplatu nečega što ona nikada nije niti primila, već su uplaćeni na ime poreza, doprinosa, prireza i drugih davanja, dakle, takvih kojima tužena nikada nije slobodno niti raspolagala. Tužitelj nije tuženoj neposredno isplatio poreze, doprinose, prirez odnosno davanja koja terete neto iznose plaća pa je notorno da tužena niti ne može takve iznose vratiti/izvršiti povrat istih. Tužena osporava i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Tužena posebno osporava i tužbeni navod o tome da bi ikada priznao postojanje duga prema tužiteljici te tvrdi i smatra da tužiteljici ne duguje ništa. Dodatno je istaknula da u Republici Hrvatskoj u relevantnom razdoblju nije postojao jedinstveni pravni akt koji bi uređivao sekundiranje, već eventualno interni akti pojedinih tijela, a tužitelj nije dokazao da je takav akt donio. Nadalje ističe prigovor dopuštenosti tužbe budući da dostave zahtjeva za mirno rješenje spora nisu bile uredne. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, sve uz naknadu troškova tuženoj.

3. Tijekom postupka sud je pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., financijski vještak se pisano očitovao na prigovore tužene, vještak Iva Janković Tokmaković je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje, saslušan je svjedok IT te je saslušana tužena kao stranka u postupku.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 28.611,41 eura (215.572,69 kn) sa zateznim kamatama od 5. veljače 2020. do isplate, koji iznos tužitelj potražuje od tužene na temelju Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 8. lipnja 2016. i suglasnosti kojom je prihvaćen zahtjev za produljenje razdoblja sekundiranja tužene za dodatne dvije godine od 22. veljače 2018., kao 1/3 ukupno isplaćenih troškova u iznosu od 85.834,24 eura (646.718,07 kn) za vrijeme sekundiranja tužene u Europskoj komisiji (EUROSTAT) u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2019., a zbog navodnog neispunjenja ugovorne obveze tužene da po povratku ostane u državnoj službi kod tužitelja.

6. U ovom stadiju postupka između stranaka nesporno je:

- da su tužitelj i tužena sklopili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama, Klasa: 131-04/16-01/2, Urbroj: 555-13-02-16-1 od 8. lipnja 2016.,

- da je tužena bila upućena na sekundiranje u Europska komisija (EUROSTAT) u razdoblju od 1. srpnja 2016. na razdoblje od dvije godine, uz mogućnost produženja do najviše četiri godine,

- da je sekundiranje tužene, uz suglasnost tužitelja od 22. veljače 2018., produženo do 30. lipnja 2020.,

- da je tuženoj na njen zahtjev dopušten prijevremeni prekid sekundiranja i prihvaćen sporazumni raskid radnog odnosa tužene kod tužitelja s 31. prosinca 2019.,

- da za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2019. nije sklopljen novi pisani ugovor između stranaka,

- da je tužitelj za vrijeme sekundiranja tuženoj isplaćivao plaću te uplaćivao poreze i doprinose,

- da je tuženoj radni odnos kod tužitelja prestao 31. prosinca 2019.,

- da je tužitelj u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2019. na ime plaća, poreza i doprinosa na plaću i iz plaće te ostalih materijalnih prava isplatio tuženoj ukupno 85.834,24 eura (646.718,07 kn).

7. Među strankama je sporno:

- jesu li ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka, osobito u pogledu prethodnog obraćanja tuženoj zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno članku 186.a ZPP-a,

- predstavlja li Ugovor od 1. srpnja 2016. valjanu pravnu osnovu za obvezu tužene na povrat dijela isplaćenih sredstava, odnosno je li isti ništetan,

- je li tužena obvezna vratiti tužitelju 1/3 isplaćenih sredstava u iznosu od 28.611,41 eura (215.572,69 kn),

- je li za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2019. godine nastao valjan ugovorni odnos između stranaka, odnosno je li došlo do „prešutnog“ prihvata ugovornih obveza od strane tužene,

- može li se isplaćena plaća i pripadajuća davanja smatrati „troškom“ koji podliježe povratu,

- je li tužitelj pretrpio štetu, odnosno bi li prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo do neosnovanog bogaćenja tužitelja,

- je li tužbeni zahtjev osnovan u pogledu visine,

- te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Nije osnovan prigovor tužene o nedopuštenosti tužbe jer dostava zahtjeva za mirno rješenje spora nije bila uredna. Naime, iz Potvrde MUP proizlazi da tužena ima od 5. rujna 1996. prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa]. Iz daljnje dostavljene dokumentacije sud je našao utvrđenim da je tužitelj prije podnošenja tužbe podnio zahtjev za mirno rješenje spora te je isti, putem nadležnog Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, pokušao dostaviti tuženoj upravo na navedenu adresu, kao adresu prijavljenog aktivnog prebivališta tužene, da su pošiljke vraćene neuručene sa naznakom dostavljača „obaviješteni nije podigao pošiljku“, nakon čega je zahtjev, sukladno zakonskim odredbama o dostavi u postupku mirnog rješavanja sporova, istaknut na oglasnoj ploči Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu 19. siječnja 2021., te je s iste uklonjen 4. veljače 2021., čime se, u smislu mjerodavnih propisa, dostava smatra uredno izvršenom.

9. Sud ocjenjuje da je tužitelj poduzeo sve radnje koje se od njega razumno mogu očekivati radi dostave zahtjeva tuženoj te da eventualna nemogućnost osobne dostave ne može ići na štetu tužitelja, osobito imajući u vidu da je tužena u relevantnom razdoblju boravila u inozemstvu.

10. Slijedom navedenog, sud nalazi da je tužitelj ispunio svoju obvezu iz članka 186.a ZPP, budući da je tuženoj omogućio da se očituje o zahtjevu za mirno rješenje spora prije pokretanja parnice, neovisno o tome što ista navedeni zahtjev nije preuzela. Sud posebno ističe da tužena nije učinila vjerojatnim da bi izostanak osobne dostave bio posljedica propusta tužitelja, već upravo okolnosti na njezinoj strani, slijedom čega se ne može pozivati na vlastitu nedostupnost radi osporavanja urednosti dostave.

11. Imajući na umu navedeno, pored činjenice da je tužba podnesena 20. svibnja 2021., sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjene sve procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka, a prigovor tužene u tom dijelu nije osnovan.

12. Iz dopisa Ministarstva vanjskih i europskih poslova Klasa: 018-03/23-01/60, Urbroj: 521-GT-01-04-23-1 od 20. veljače 2023. proizlazi da pravni okvir sekundiranja čini Odluka Europske komisije C(2008) 6866 od 12. studenog 2008., kandidat mora imati pisanu suglasnost matične institucije, tijekom sekundiranja zadržava radno mjesto i sva prava iz radnog odnosa, matična institucija snosi obveze plaće, doprinosa i drugih prava, u praksi RH ne postoji jedinstveni pravni akt, već se odnosi uređuju internim aktima ili ugovorima poslodavca, postoje dva modela: 1) sufinancirano sekundiranje – plaću i doprinose plaća poslodavac, EU isplaćuje dodatne naknade, 2) cost-free sekundiranje – sve troškove snosi matična institucija.

13. Iz Odluke Europske komisije C(2008) 6866 od 12. studenog 2008. proizlazi da je svrha sekundiranja korištenje stručnog znanja nacionalnih stručnjaka i razmjena iskustava, sekundirani stručnjaci ostaju zaposlenici svojih matičnih institucija, poslodavac nastavlja isplaćivati plaću i snosi socijalna prava, trajanje sekundiranja je početno od 6 mjeseci do 2 godine, uz mogućnost produženja do najviše 4 godine (iznimno i dulje prema pravilima), sekundiranje se odobrava uz suglasnost matične institucije i razmjenu službenih dopisa, stručnjaci su dužni postupati u interesu Komisije, uz izbjegavanje sukoba interesa.

14. Iz navedenih isprava proizlazi da poslodavac ima ključnu ulogu i obveze (plaća, doprinosi) tijekom sekundiranja, da pravni odnos između poslodavca i zaposlenika nije detaljno uređen Odlukom EK, već se prepušta nacionalnoj razini i ugovornom uređenju, a sekundiranje je moguće isključivo uz suglasnost poslodavca i uz zadržavanje radnog odnosa.

15. Slijedom navedenog, sud zaključuje da navedeni akti ne dovode u pitanje valjanost ugovornog uređenja između stranaka, već upravo upućuju na autonomiju njihove volje u uređenju međusobnih odnosa, zbog čega se tužena neosnovano poziva na iste radi izbjegavanja preuzetih ugovornih obveza.

16. Sud je uvidom u Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 8. lipnja 2016. utvrdio da su tužitelj i tužena uredili međusobne odnose povodom upućivanja tužene na rad u Europsku komisiju (Eurostat) u svojstvu sekundirane nacionalne stručnjakinje. Navedenim Ugovorom ugovoreno je da će tužitelj za vrijeme trajanja sekundiranja tuženoj omogućiti zadržavanje svih prava iz radnog odnosa, uključujući isplatu plaće te uplatu pripadajućih poreza i doprinosa, dok se tužena obvezala nakon završetka sekundiranja vratiti na rad kod tužitelja, prenijeti stečena znanja te ostati u državnoj službi kod tužitelja u trajanju od dvije godine od dana povratka. Nadalje je ugovoreno da je tužena, u slučaju da joj državna služba kod tužitelja prestane na osobni zahtjev ili vlastitom krivnjom prije isteka navedenog razdoblja, dužna tužitelju vratiti razmjerni dio troškova koje je tužitelj snosio za vrijeme sekundiranja, i to u visini jedne trećine ukupno isplaćenih sredstava na ime plaće i drugih materijalnih prava. Ugovorom je također predviđeno da se predmetno potraživanje može podmiriti i obročno, a u slučaju zakašnjenja obračunavaju se zakonske zatezne kamate.

17. Obzirom da je među strankama bila sporna visina tužbenog zahtjeva, to je u postupku provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o.

18. Vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 20. svibnja 2025. naveo da je mišljenja da 1/3 troškova plaća tužene (plaće, porezi i doprinosi na plaću i iz plaće) kao i ostalih materijalnih prava za radno mjesto na koje je tužena bila raspoređena u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2019. iznosi ukupno 28.611,41 EUR, a odnosi se na bruto plaće u iznosu od 23.964,97 EUR, od čega:

- 4.792,98 EUR obveznih doprinosa iz plaća,

- 2.551,90 EUR poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 16.620,09 EUR neto plaća,

- obveznih doprinosa na bruto plaće u iznosu od 4.082,38 EUR te

- ostalih materijalnih prava u iznosu od 564,06 EUR neto (regres, božićnica, jubilarna nagrada).

19. Tužitelj se podneskom od 9. lipnja 2025. očitovao na zaprimljeni nalaz i mišljenje, podneskom od 18. lipnja 2025. je naveo da ne traži dodatno očitovanje vještaka te je podneskom od 16. rujna 2025. postavio konačni tužbeni zahtjev.

20. Tužena je iznijela prigovore na zaprimljeni nalaz i mišljenje podneskom od 25. lipnja 2025., a vještak je podneskom od 30. kolovoza 2025. iznio svoje pisano očitovanje na iznesene prigovore tužene navodeći da je vještak u cijelosti postupio u skladu sa zadatkom suda i tužbenim zahtjevom tužitelja te je izračun sačinio za utuženo razdoblje, kao i da je upravo u mišljenju osnovnog nalaza odvojeno iskazao neto plaću, obvezne doprinose iz plaće, porez i prirez porezu na dohodak, obvezne doprinose na bruto plaću kao i ostala materijalna prava tužitelja, pa je prigovor tužene u tom dijelu potpuno neosnovan.

21. Budući da je tužena i dalje iznosila prigovore na nalaz i mišljenje vještaka pozvan je vještak na usmeno očitovanje svog nalaza i mišljenja. Vještak je u svom usmenom očitovanju na glavnoj raspravi održanoj 31. ožujka 2026. naveo da što se tiče dijela prigovora za vrijeme trajanja ugovora o međusobnim pravima i obvezama isti je bio na snazi u razdoblju od 1. srpnja 2016. do zaključno 30. lipnja 2018. S obzirom na prijedlog tužene da vještak zasebno iskaže razradu ukupnog troška plaće u navedenom periodu ističe da ukupan trošak plaće do zaključno 30. lipnja 2018. je iznosio 51.933,02 eura što se odnosilo na 43.490,42 eura bruto plaće od čega 8.698,07 eura obveznih doprinosa iz plaće, 4.982,90 eura poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te 29.809,40 eura neto plaće, 7.480,37 eura obveznih doprinosa na plaću te ostalih materijalnih prava u iznosu od 962,23 eura neto.

22. Svjedok IT je u svom iskazu u bitnom navela da je ravnateljica Državnog zavoda za statistiku od 1. travnja 2019. pa se ne može izjasniti o okolnostima sklapanja Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 8. lipnja 2016, koji je sklopljen između Državnog zavoda za statistiku i tužene. Koliko se sjeća ona nije dala suglasnost za produživanje upućivanja tužene na rad Eurostat. Ne zna je li tuženoj bio upućen bilo koji drugi ugovor osim ugovora od 8. lipnja 2016., kao i je li tužena potpisala ponuđeni Sporazum o raskidu ugovora o međusobnim o pravima i obvezama od 5. veljače 2020. Navedenim Sporazumom je tužena bila obvezana na nadoknadu Zavodu 1/3 troškova za isplaćene plaće i uplaćene poreze i doprinose za socijalno i mirovinsko osiguranje u ukupnom iznosu od 211.320,67 kuna u 36 jednakih obroka. Tužena nije nikada isplatila ugovoreni iznos Zavodu. Dalje navodi da je kao ravnateljica 30. rujna 2019. zaprimila od tužene zahtjev za prijevremenim prekidom sekundiranja i zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa, sve je proslijedila pravnoj službi te više nije sudjelovala u daljnjoj proceduri. Prema njenim saznanjima radni odnos tužene kod Zavoda je prestao sporazumnim raskidom. Tužena je za vrijeme sekundiranja prenosila stečena znanja svome poslodavcu budući da je jednom bio održan sastanaka na kojem je ista bila prisutna, sastanak je bio samo jednom održan. Poslodavac je s tuženom kontaktirao i putem WhatsApp odnosno putem Vibera.

23. Tužena je u svom iskazu u bitnom navela da je cijelo vrijeme trajanja sekundiranja primala plaću jedino i isključivo od strane svoga poslodavca, Državnog zavodu za statistiku. U travnju 2016. je Zavod potpisao suglasnost, a 4.srpnja 2016. je stupila na rad u Eurostat. Neposredno prije nego što je započela s radom u Eurostatu od pravne službe Zavoda dobila je na potpis Ugovor o međusobnim o pravima i obvezama od 8. lipnja 2016., objašnjeno joj je da je svrha ugovora transfer znanja, ponuđeni ugovor je potpisala. Ističe da je bila svjesna svih odredba potpisanog ugovora, ali obzirom na trenutak kada joj je isti ponuđen na potpis, činjenici da je do odlaska na rad u Eurostat bilo manje od 30 dana, da je već posložila cijeli život, iznajmila stan, upisala dijete u školu, ugovor je ipak potpisala. Istekom prvog mandata sekundiranja Eurostat joj je ponudio produljenje upućivanja za daljnje razdoblje od dvije godine, pokrenula je svu proceduru te je dobila suglasnost za drugi mandat. Pred istek drugoga mandata od svoga poslodavca zatražila je da joj se odobri neplaćeni dopust zbog trenutnih obiteljskih okolnosti, isto je tražila direktno od tadašnje ravnateljice, koja ju je odbila s tim zahtjevom. Stoga je bila prisiljena zatražiti sporazumni raskid radnog odnosa s Državnim zavodom za statistiku. Smatra da je potpisani ugovor suprotan konceptu sekundiranja te protivan uredbi. Navodi da je odbila potpisati Sporazum o raskidu ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 5. veljače 2020., a kojeg je primila putem e-maila. Ističe da je sa svojim poslodavcem potpisala samo jedan Ugovor o međusobnim pravima i obvezama prije početka rada u Eurostatu, dakle prije prvog mandata, dalje nije potpisivala nikakav ugovor niti joj je ugovor bio ponuđen. Za vrijeme trajanja drugog mandata, po pozivu svoga poslodavca, a uz odobrenje Eurostata održala je radionicu kod svoga poslodavca, te je na toj radionici prenijela svoja stečena znanja i iskustva. Dalje je navela da je za vrijeme sekundiranja cijelo vrijeme radila, imala je propisano radno vrijeme, vodila je misije u državama članicama, za vrijeme sekundiranja nije se usavršavala.

24. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužena, uz suglasnost tužitelja i nadležnih tijela Europske komisije, nastavila rad u okviru sekundiranja i nakon isteka prvog mandata, pri čemu je tužitelj i u tom razdoblju nastavio izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa prema tuženoj, uključujući isplatu plaće i uplatu svih pripadajućih doprinosa. Iako između stranaka nije sklopljen novi pisani ugovor kojim bi se izričito uredilo produženo razdoblje sekundiranja, sud nalazi da navedena okolnost ne dovodi u pitanje postojanje i valjanost međusobnog ugovornog odnosa. Naime, iz ponašanja stranaka nedvojbeno proizlazi da su iste nastavile izvršavati prava i obveze iz već sklopljenog ugovora, i to pod neizmijenjenim uvjetima. Tužena je tijekom cijelog razdoblja produženog sekundiranja nastavila obavljati rad u instituciji Europske unije te istodobno primati plaću i koristiti druga prava iz radnog odnosa kod tužitelja, čime je konkludentno prihvatila nastavak ugovornog odnosa pod istim uvjetima kako su bili utvrđeni ranije sklopljenim ugovorom.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kao i njegovo pisano i usmeno obrazloženje nalaza i mišljenja, ocijenivši ih stručnima, logičnima i utemeljenima na cjelokupnoj dokumentaciji u spisu. Naime, po stavu suda, stalni sudski vještak je u ovom postupku izvršio stručno i detaljno vještačenje te je izradio u cijelosti pisani nalaz i mišljenje prema pravilima struke, detaljno obrazlažući sve bitne činjenice pozivom na zakonske odredbe. I usmeno iznošenje njegova nalaza sud je u cijelosti prihvatio jer je vještak vrlo suvislo i argumentirano odgovorio na sva pitanja tužene čime je uspješno otklonio sve prigovore, pri čemu nije bilo daljnjih prigovora. Sud stoga prihvaća utvrđenja vještaka u pogledu visine ukupnih troškova te iznosa jedne trećine istih kao vjerodostojnu osnovu za odlučivanje.

26. U odnosu na iskaz tužene, sud isti prihvaća u dijelu u kojem je tužena opisivala tijek sekundiranja, način upućivanja na rad u Europsku komisiju (Eurostat), činjenicu da je primala plaću od tužitelja tijekom cijelog razdoblja sekundiranja, kao i okolnosti vezane uz prestanak radnog odnosa kod tužitelja. Navedeni dijelovi iskaza su u suglasju s ostalim provedenim dokazima i nisu sporni među strankama.

27. Međutim, sud ne prihvaća iskaz tužene u dijelu u kojem ista nastoji umanjiti ili osporiti postojanje i obvezatnost preuzetih ugovornih obveza, osobito tvrdnje da za razdoblje produženog sekundiranja nije bila vezana odredbama Ugovora od 8. lipnja 2016. te da nije bila dužna vratiti dio troškova. Takav dio iskaza sud ocjenjuje kao pravno nerelevantan i usmjeren na izbjegavanje ugovornih obveza, budući da je u suprotnosti s utvrđenim činjenicama o kontinuiranom izvršavanju ugovornog odnosa i konkludentnom prihvatu njegovih uvjeta. Također, sud ne prihvaća iskaz tužene u dijelu u kojem ista implicira da je predmetni Ugovor sklopljen bez stvarne mogućnosti izbora, budući da iz njezina vlastitog iskaza proizlazi da je bila upoznata s njegovim sadržajem, uključujući i odredbu o povratu troškova, te ga je unatoč tome potpisala.

28. Suprotno navodima tužene, sud ne nalazi osnovanim tvrdnje da u nedostatku novog pisanog ugovora nije postojala obveza povrata dijela troškova. Upravo činjenica da je tužena koristila sva prava iz radnog odnosa na teret tužitelja tijekom cijelog razdoblja sekundiranja, uključujući i produženo razdoblje, upućuje na zaključak da su stranke nastavile ugovorni odnos u cijelosti, kako u pogledu prava, tako i u pogledu obveza. Kako je nadalje utvrđeno da tužena po prestanku sekundiranja nije nastavila raditi kod tužitelja u ugovorenom trajanju od dvije godine, već je na vlastiti zahtjev inicirala prestanak državne službe, ispunjene su pretpostavke za aktiviranje ugovorne obveze povrata dijela troškova.

29. Sud u cijelosti odbija prigovor tužene o ništetnosti Ugovora od 8. lipnja 2016. kao neosnovan. Naime, tužena ni u jednom dijelu nije konkretizirala u čemu bi se sastojala navodna protivnost Ugovora Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, već svoje tvrdnje temelji na općenitom osporavanju obveze povrata sredstava. Takvi paušalni navodi nisu dostatni za utvrđenje ništetnosti u smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO). Sud također ističe da tuženoj ničim, pa ni Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 8. lipnja 2016. sklopljenim između Zavoda i tužene, nisu ograničena ni umanjena prava predviđena Odlukom EK 2008. kao i pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Dakle, predmetni Ugovor koji su u sklopili Republika Hrvatska-Zavod i tužena nikako ne može biti ništetan budući da su ga sporazumno, slobodno i bez prisile sklopile poslovno sposobne osobe vezano za ispunjenje moguće, dopuštene i određene/odredive činidbe. Ugovor, također nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, već je naprotiv sklopljen u cilju zaštite i ostvarivanja prava tuženice te Zavoda kao tijela državne uprave odnosno poslodavca odgovornog za opravdano, svrhovito i transparentno trošenje sredstava državnog proračuna.

30. Sud posebno ističe da je u pravnoj teoriji i sudskoj praksi već ustaljeno shvaćanje da su odredbe kojima se uređuje obveza povrata troškova u slučaju neispunjenja obveze ostanka u radnom odnosu dopuštene i valjane, osobito u situacijama kada poslodavac financira stručno usavršavanje, specijalizaciju ili drugi oblik profesionalnog razvoja radnika. U takvim slučajevima radnik, u pravilu, preuzima obvezu ostanka u radnom odnosu određeno vrijeme ili, u protivnom, povrata razmjernog dijela uloženih sredstava. U konkretnom slučaju, iako se ne radi o klasičnom obrazovanju ili specijalizaciji, pravna i ekonomska bit odnosa je ista – tužitelj je snosio troškove rada tužene (isplata plaće i pripadajućih davanja) za vrijeme dok ista nije obavljala rad za tužitelja, već za instituciju Europske unije, pri čemu je legitimni interes tužitelja bio da se kroz povrat tužene i njezin daljnji rad kod tužitelja ostvari korist od stečenih znanja i iskustava. U tom smislu, ugovorna odredba o povratu dijela sredstava predstavlja razmjerno i legitimno sredstvo zaštite interesa tužitelja, a ne nedopušteno ograničenje prava tužene. Dodatno, činjenica da je obveza povrata ograničena na 1/3 isplaćenih sredstava jasno upućuje na njezinu razmjernost i isključenje bilo kakvog kažnjavajućeg karaktera. Sud stoga zaključuje da predmetna ugovorna odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, niti dovodi do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, već predstavlja dopušteno ugovorno uređenje u okviru autonomije volje stranaka.

31. Slijedom svega navedenog, sud nalazi da Ugovor od 8. lipnja 2016. predstavlja valjanu pravnu osnovu za zahtjev tužitelja, dok su suprotni navodi tužene u cijelosti neosnovani.

32. Sud nije prihvatio navode tužene da za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2019. između stranaka nije postojao valjan ugovorni odnos, već iste ocjenjuje neosnovanima. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je, prije isteka početnog razdoblja sekundiranja, Glavna uprava Europske komisije za ljudske resurse i sigurnost 22. veljače 2018. zatražila suglasnost tužitelja za produženje sekundiranja tužene za dodatne dvije godine, odnosno do 30. lipnja 2020., pod nepromijenjenim uvjetima, na što je tužitelj 22. veljače 2018. dao svoju suglasnost. Davanjem nove suglasnosti tužitelj je prihvatio ponudu Europske komisije, a time podredno i ponudu tužene (jer se bez njenog pristanka sekundiranje ne bi moglo produžiti) za nastavkom međusobnog ugovornog odnosa za razdoblje produženog sekundiranja pod nepromijenjenim uvjetima koji su utvrđeni Ugovorom iz 2016. Naime, bez suglasnosti tužitelja, tuženica ne bi imala uvjete za nastavak sekundiranja na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske te bi bila obvezna odmah, nakon završetka prvog razdoblja sekundiranja, vratiti se u Republiku Hrvatsku odnosno na rad u Zavod i izvršiti obveze ugovorene Ugovorom iz 2016. Dajući suglasnost tuženoj za nastavak sekundiranja pod nepromijenjenim uvjetima, tužitelj-Zavod je, u dobroj vjeri, nastavio s izvršavanjem svojih obveza iz međusobnog ugovornog odnosa između tužitelja i tužene te joj isplaćivao plaću, uplaćivao poreze, doprinose za socijalno osiguranje uključujući mirovinsko osiguranje za vrijeme njenog rada za Europsku komisiju, na način kako je to bilo ugovoreno Ugovorom iz 2016. godine, a tužena je, prešutno prihvativši ponudu Zavoda, nastavila primati isplaćene plaće i konzumirati prava u istom opsegu kako su bila ugovorena Ugovorom iz 2016. godine. Ovakvim postupanjem tužitelja i tuženica su se suglasili o bitnim sastojcima ugovora o međusobnim pravima i obvezama u razdoblju produženog sekundiranja.

33. Stoga, iz utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da su stranke, nakon isteka početnog razdoblja sekundiranja, nastavile izvršavati međusobni odnos pod istim uvjetima. Tužitelj je i dalje ispunjavao sve obveze iz radnog odnosa (isplata plaće, uplata doprinosa i drugih davanja), dok je tužena istodobno nastavila rad u Europskoj komisiji i nesporno koristila sva prava koja iz tog odnosa proizlaze. Takvo kontinuirano i suglasno ponašanje stranaka, koje se očituje u istodobnom izvršavanju uzajamnih prava i obveza, predstavlja nedvojben prihvat nastavka ugovornog odnosa konkludentnim radnjama, u smislu odredbi ZOO. Sud posebno naglašava da za valjanost takvog odnosa nije nužna pisana forma, budući da ista nije propisana kao uvjet valjanosti. Sud dodatno ističe da je u sudskoj praksi prihvaćeno da se ugovorni odnos može valjano produžiti ili izmijeniti i konkludentnim radnjama stranaka, osobito kada obje strane kroz dulje razdoblje uredno izvršavaju prava i obveze iz tog odnosa, bez protivljenja. U takvim okolnostima, izostanak formalnog pisanog ugovora ne dovodi do nepostojanja ugovornog odnosa.

34. Suprotno stajalištu tužene, neprihvatljivo je tumačenje prema kojem bi ona zadržala sva prava iz ugovornog odnosa, a bila oslobođena obveza, jer bi takvo tumačenje bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja te bi dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Naime, tužitelj i tuženica su i u nastavnom razdoblju sekundiranja preuzeli prava i obveze u istom opsegu kao i za prethodno razdoblje sekundiranja, prema očekivanom slijedu izvršavanja prava i obveza svake od ugovornih strana. U protivnom bi odnos između tužitelja i tužene upućene na sekundiranje bio u nesrazmjeru jer bi na strani tužitelja bile samo obveze i odgovornosti, bez ikakvih prava, a na strani tužene samo prava, bez obveza i odgovornosti.

35. Sud ne prihvaća navode tužene da se isplaćena plaća i pripadajuća davanja ne mogu smatrati troškom koji podliježe povratu. Naime, iako plaća predstavlja naknadu za rad, u konkretnom slučaju riječ je o sredstvima koja je tužitelj isplaćivao za vrijeme kada tužena nije obavljala rad kod tužitelja, već je bila upućena na rad u instituciju Europske unije. Upravo iz tog razloga ugovorne strane su i predvidjele mogućnost povrata dijela tih sredstava u slučaju neispunjenja ugovornih obveza. Stoga sud nalazi da se navedena sredstva, u smislu ugovorne odredbe, imaju smatrati troškom sekundiranja koji podliježe povratu u ugovorenom omjeru.

36. Nisu osnovani navodi tužene da tužitelj nije pretrpio štetu niti da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo do njegova neosnovanog bogaćenja. Naime, obveza povrata ne temelji se na pravilima o naknadi štete niti na institutu neosnovanog bogaćenja, već na izričito ugovorenoj obvezi stranaka. Tužitelj je, postupajući u skladu s ugovorom, snosio troškove sekundiranja uz očekivanje da će tužena nakon povratka nastaviti raditi kod njega, čime bi se ostvarila svrha takvog ulaganja. Kako do toga nije došlo zbog postupanja tužene, ostvareni su uvjeti za primjenu ugovorne klauzule o povratu dijela troškova, pa se ne može govoriti o neosnovanom bogaćenju tužitelja.

37. U odnosu na iskaz svjedokinje IT, sud isti prihvaća u dijelu u kojem je svjedokinja opisivala način raskida radnog odnosa tužene kod tužitelja, dok je u ostalom dijelu njen iskaz ocijenio irelevantnim za rješenje ovog spora.

38. Prigovor zastare sud nalazi neosnovanim. Naime, obveza povrata nastaje tek u trenutku kada tužena ne ispuni svoju ugovornu obvezu ostanka u radnom odnosu nakon završetka sekundiranja, odnosno u trenutku prestanka radnog odnosa. Kako je radni odnos tužene kod tužitelja-Zavoda prestao 31. prosinca 2019., a postupak je pokrenut podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora uklonjenog s oglasne ploče 14. veljače 2021., dakle unutar zakonom propisanog zastarnog roka od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

39. Polazeći od svega navedenog, sud je utvrdio da između stranaka postoji valjan ugovorni odnos utemeljen na Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama od 8. lipnja 2016., koji je nastavljen i tijekom produženog razdoblja sekundiranja pod neizmijenjenim uvjetima. Tužena je tijekom cijelog razdoblja koristila prava iz radnog odnosa kod tužitelja, uključujući isplatu plaće i drugih materijalnih prava, čime je prihvatila i pripadajuće obveze iz tog odnosa. Kako tužena nije ispunila svoju ugovornu obvezu ostanka u državnoj službi kod tužitelja nakon završetka sekundiranja, već je na vlastiti zahtjev inicirala prestanak radnog odnosa, ispunjeni su uvjeti za primjenu ugovorne odredbe o povratu dijela troškova.

40. Sud ne prihvaća navode tužene da bi eventualna obveza povrata mogla obuhvaćati isključivo neto iznose. Iz sadržaja Ugovora od 8. lipnja 2016. nedvojbeno proizlazi da se obveza odnosi na povrat dijela ukupnih troškova koje je tužitelj imao za vrijeme sekundiranja, a koji uključuju plaću u bruto iznosu te sva pripadajuća javna davanja. Činjenica da određeni dijelovi tog troška (porezi i doprinosi) nisu isplaćeni izravno tuženoj, već nadležnim tijelima, ne mijenja njihovu pravnu prirodu, budući da čine sastavni dio ukupnog troška rada zaposlenika. Suprotno tumačenje dovelo bi do neopravdanog smanjenja ugovorene obveze te bi bilo protivno jasno izraženoj volji stranaka.

41. Visina potraživanja tužitelja proizlazi iz dostavljenih obračuna isplaćenih plaća i drugih materijalnih prava te iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koje sud prihvaća kao vjerodostojne i međusobno podudarne. Tužena nije iznijela konkretne niti uvjerljive prigovore koji bi doveli u sumnju točnost navedenih obračuna i vještačenja. Slijedom toga, sud prihvaća utvrđenje vještaka prema kojem 1/3 ukupnih troškova koje je tužena dužna nadoknaditi tužitelju iznosi 28.611,41 eura, koji iznos je tužitelju i dosuđen, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

42. Sud je tužitelju dosudio zatezne kamate na dosuđeni iznos, sukladno članku 29. stavku 1. ZOO, budući da tužena nije ispunila svoju novčanu obvezu o dospijeću. Iako je obveza povrata nastupila prestankom radnog odnosa tužene kod tužitelja, dakle 31. prosinca 2019. te se tužena od sljedećeg dana nalazi u zakašnjenju, tužitelj je zatražio zatezne kamate tekuće od 5. veljače 2020. slijedom čega je sud i dosudio tijek zatezne kamate od 5. veljače 2020. pa do isplate.

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužena izgubila parnicu dužna je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka. Visina troška tužitelja određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva te priloženom troškovniku.

44. Tako su tužitelju priznati slijedeći troškovi: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora 250 bodova (Tbr. 32 OT), za sastav tužbe 250 bodova (prema Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 21. veljače 2022. 250 bodova (prema Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 7. lipnja 2024. 250 bodova (prema Tbr. 9/1 OT), za sastav podneska od 3. srpnja 2024. 62,5 bodova (prema Tbr. 8/4 OT), za zastupanje na ročištu održanom 16. prosinca 2024. 250 bodova (prema Tbr. 9/1 OT), za sastav podneska od 9. lipnja 2025. 62,5 bodova (prema Tbr. 8/4 OT), za sastav podneska od 16. rujna 2025. 62,5 bodova (prema Tbr. 8/4 OT), za zastupanje na ročištu održanom 31. ožujka 2026. 250 bodova (prema Tbr. 9/1 OT) te za zastupanje na ročištu održanom 6. srpnja 2026. 250 bodova (prema Tbr. 9/1 OT),a što ukupno iznosi 1937,5 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 450,00 eura, sveukupno trošak tužitelja iznosi 4.325,00 eura, a koji trošak je dužna platiti tuženica.

44.1. Tužitelju su temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekućima od presuđenja do isplate.

45. Tužitelju po načelu culpe nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 5. travnja 2024. kojim dostavlja dokaz o tome da se prije podnošenja tužbe obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, budući da je tužitelj dokaz o tome trebao i morao dostaviti uz tužbu. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 3. ožujka 2025., a kojim dostavlja potvrdu o uplati predujma troška za provođenje vještačenja, jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući sud uvidom u službenu evidenciju ima mogućnost provjeriti uplaćene troškove. Tužitelju je za sastav podnesaka od 3. srpnja 2024., 9. lipnja 2025. i 16. rujna 2025. priznat trošak po Tbr. 8/4 OT budući da u konkretnom slučaju isti ne predstavljaju obrazložene podneske već isti spadaju u kategoriju „ostali podnesci“. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 15. travnja 2026. jer isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog je odbijen.

46. S obzirom da je tužena u cijelosti izgubila spor, sud je njen zahtjev za naknadu troška odbio temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

47. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 17. rujna 2026.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. zastupniku tužitelja, XVIII-P-DO-423/2021

2. punomoćnici tužene