REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                       Poslovni broj: Us I-2576/2023-9

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužiteljice M. M., iz V., koju zastupaju opunomoćenici u Zajedničkom odvjetničkom uredu T. B. i M. M. B., u P., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, kojeg zastupa službena osoba I. M. K., radi naknade troškova prijevoza sanitetskim vozilom iz inozemstva, 25. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                          Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja ili oglašivanja ništavim rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-504-03/2301/82, URBROJ: 338-01-06-05-23-04 od 2. studenoga 2023., radi poništenja ili oglašivanja ništavim Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, Područne službe Pazin, KLASA: UP/I-504-03/23-01/129, URBROJ: 338-18-02-23-02 od 26. rujna 2023., radi priznavanja tužiteljici prava na naknadu troškova korištenja sanitetskog prijevoza iz Mostara, Bosna i Hercegovina u V. u iznosu od 1.350,44 eura, te radi nadoknade troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje,

Regionalnog ureda Rijeka, Područne službe Pazin, KLASA: UP/I-504-03/23-01/129, URBROJ: 338-18-02-23-02 od 26. rujna 2023., odbijen je zahtjev tužiteljice, podnesen

6. rujna 2023., za priznavanja prava na naknadu troškova korištenja zdravstvene zaštite (korištenja sanitetskog prijevoza iz Mostara, Bosna i Hercegovina u V.) u iznosu od 1.350,44 eura, po računu broj 284/P/2 izdanom od strane ustanove E. P..

 

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: KLASA: UP/II-504-03/23-01/82, URBROJ: 338-01-06-05-23-04 od 2. studenoga 2023., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće:

 

„Iz priložene medicinske dokumentacije razvidno je da je žaliteljica zbog prijeloma lijevog kuka, dana 7. kolovoza 2023. godine, zaprimljena na liječenje u Kliniku za kirurgiju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar u Mostaru, Bosna i Hercegovina, gdje je i operirana, dok je s istog liječenja iz predmetne zdravstvene ustanove otpuštena dana 16. kolovoza 2023. godine.

Iz Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru, Bosna i Hercegovina, dana 16. kolovoza 2023. godine, prevezena je sanitetskom vozilom do mjesta prebivališta u V.. U spis je uz zahtjev za naknadom troškova prijevoza sanitetskim vozilom od 5. rujna 2023. godine, priložena preslika otpusnog pisma liječenja u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar iz Mostara, Bosna i Hercegovina, u vremenskom razdoblju od 7. kolovoza 2023. do 16. kolovoza 2023. godine, preslika računa „E." ustanova za zdravstvenu njegu iz P. od 17. kolovoza 2023. godine, broj računa 284/P1/2 koji glasi na iznos od 1.350,44 EUR, izdanog za prijevoz žaliteljice sanitetskim vozilom na relaciji Mostar – V., kao i preslika potvrde da je navedeni iznos plaćen.

              (…)

              Iz otpusnog pisma liječenja u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar u Mostaru,

Bosna i Hercegovina, u vremenskom razdoblju od 7. kolovoza 2023. do 16. kolovoza 2023. godine razvidno je da je M. M. liječena u predmetnoj zdravstvenoj ustanovi, dakle samim time je i koristila zdravstvenu zaštitu u ugovornoj državi, dok se njezin zahtjev odnosi na naknadu osobno plaćenih troškova sanitetskog prijevoza iz inozemstva do mjesta prebivališta nakon obavljenog liječenja, a ne na naknadu osobno plaćenih troškova zdravstvene zaštite korištene u predmetnoj inozemnoj zdravstvenoj ustanovi, na koju bi u tom slučaju imala pravo.

              S obzirom da potrebu premještaja M. M. u Republiku Hrvatsku nije utvrdilo nadležno liječničko povjerenstvo regionalnog ureda Zavoda, kao ni odredilo vrstu prijevoznog sredstva s obzirom na njezino zdravstveno stanje i udaljenost odredišta, niti je dan nalog za sanitetski prijevoz imenovane, sukladno odredbama članka 19. stavaka 7. i 8. Pravilnika (a što bi riješilo po hitnom postupku, dakle bez „dugotrajnog trajanja upravnog postupka") već je imenovana samoinicijativno dogovorila sanitetski prijevoz u povratku iz ugovorne države do V. i isti osobno platila, nema pravo na naknadu troškova prijevoza sanitetskim vozilom nastalih zbog povratka iz Mostara, Republika Bosna i Hercegovina, u Republiku Hrvatsku.

              Vezano uz navode u žalbi u kojima se žaliteljica poziva na iznimku od obveze obavještavanja područne službe, odnosno regionalnog ureda Zavoda nadležnog prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta o korištenju zdravstvene zaštite u ugovornim državama i trećim državama zbog postojanja opravdanih razloga (vezani uz zdravstveno stanje), drugostupanjsko tijelo ističe kako je nesporno da je žaliteljica, unatoč činjenici da se nije javila područnoj službi, odnosno regionalnom uredu Zavoda nadležnom prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta zbog daljnjeg praćenja zdravstvenog stanja i ocjenjivanja potrebe povratka (prijevoza) u Republiku Hrvatsku, koristila zdravstvenu zaštitu (liječenje) u ugovornoj državi na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja, dok se korištenje sanitetskog prijevoza nakon obavljenog liječenja ne može podvesti pod pojam korištenje zdravstvene zaštite.“ 

 

3.                 Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže da Sud poništi ili oglasi ništavima drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da sam riješi stvar priznavanjem tužiteljici zatraženog prava. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 750,00 eura. 

 

3.1. Tužiteljica tvrdi, u bitnome, sljedeće:

 

„ Prije navedena predmetna zdravstvena usluga uključivala je sanitetski prijevoz uz asistenciju-pratnju obučenog medicinskog osoblja, koji je ostvaren dana 16.kolovoza 2022. na relaciji Sveučilišna klinička bolnica Mostar u Bosni i Hercegovini do mjesta stanovanja na adresi prebivališta tužiteljice u Republici Hrvatskoj u V., Ponavlja se da je navedena zdravstvena usluga pružena tijekom liječenja, iz životno logičkih razloga: 

- jer otpustom iz bolnice nije prestalo liječenje, već je liječenje nastavljeno tijekom prijevoza u vidu opservacije i pratnje obučenog medicinskog osoblja, te je naposljetku liječenje nastavljeno u kućnom okruženju. 

                Dakle, suprotno razlozima pobijanog II.st. upravnog akta ističe se kao prije navedeno, da se radilo o nastavku liječenje uz prijevoz posebnim medicinskim vozilom i uz asistenciju, uz prijevoz u ležećem položaju, uz opservaciju i pratnju obučenog medicinskog osoblja. U tom smislu ne radi se o čistoj usluzi prijevoza. Nadalje, običan prijevoz se nije ni mogao angažirati u vidu taksija i redovite autobusne linije, iz razloga što je tako što bilo kontra indicirano obzirom na zdravstveno stanje i preporuke liječnika, koji su tužiteljicu kao pacijenta otpustili sa odjela pod uvjetom sanitetskog prijevoza uz medicinsku asistenciju. 

Naime, pogledom u Otpusno pismo od 16.08.2023. vidljivo je da je nad tužiteljicom zbog prijeloma lijevog kuka, izvršen operacijski zahvat, što podrazumijeva totalnu anesteziju i što podrazumijeva nakon toga mirovanje, nepokretnost u području kuka i posebice ne mogućnost sjedenja već prijevoz u ležećem položaju... Naime sasvim je slikovito jasno da je nemoguć prijevoz takvog pacijenta u autu ili autobusu zbog nemogućnosti i izbjegavanja dugotrajnog sjedenja, laički je jasno da je neophodan ležeći prijevoz uz izbjegavanja dugotrajnog sjedenja, da ne dođe do otežane cirkulacije u nogama i posljedično do opasnosti od tromboze... Stoga  sam prijevoz kao takav ima značaj pružanja zdravstvene usluge. Glede toga predlaže se vještačenje po vještaku medicinske struke, primjerice traumatologu ili kirurgu.   Dakle, tužiteljica je tada bila u stanju prijeloma lijevog kuka, otežanog kretanja, bolova, operacije, post operacijskog liječenja, nemogućnosti hodanja, u  drugoj državi, daleko do kuće više od 650 km, tako da su sve to okolnosti koje ukazuju da je bilo opravdanog razloga radi kojega nije bila u mogućnosti kontaktirati područni HZZO radi odobrenja predmetne zdravstvene usluge. U tim okolnostima nije bilo moguće laički rečeno regulirati papirologiju kod domicilnog HZZO-a. Regulacija svega navedenoga tražila je poseban angažman za što tužiteljica nije zbog iznijetih razloga bila sposobna. Isto tako za regulaciju papirologije bilo je potrebno određeno vrijeme, a u okolnostima otpusta iz bolnice nema se vremena, posebice u vrijeme kolektivnih godišnjih odmora administrativnog osoblja kod tuženika. Tužiteljica je otpuštena iz bolnice u stranoj državi nakon operacije daleko od kuće više od 650 km i u tim okolnostima nije se imalo vremena. (…)“

 

3.2. U kasnijim podnescima tužiteljica dodatno pojašnjava svoje navode.

 

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Srž odgovora tuženika na tužbu glasi (izostavljena su posebna označavanja teksta):

 

„S obzirom da se tužiteljica nije javila područnoj službi, odnosno regionalnom uredu Zavoda nadležnom prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta zbog daljnjeg praćenja zdravstvenog stanja i ocjenjivanja potrebe povratka (prijevoza) u Republiku Hrvatsku (a za što je imala i više nego dovoljno vremena obzirom da je njezino liječenje u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar u Mostaru, Bosna i Hercegovina, trajalo 10 dana) potrebu premještaja tužiteljice u Republiku Hrvatsku nije niti utvrdilo nadležno liječničko povjerenstvo regionalnog ureda Zavoda, kao niti odredilo vrstu prijevoznog sredstva s obzirom na njezino zdravstveno stanje i udaljenost odredišta, niti je dan nalog za sanitetski prijevoz imenovane, sukladno odredbama članka 19.

stavaka 7. i 8. Pravilnika (a što bi riješilo po hitnom postupku, dakle bez „dugotrajnog trajanja upravnog postupka") te budući je imenovana samoinicijativno dogovorila sanitetski prijevoz u povratku iz zdravstvene ustanove u ugovornoj državi do mjesta prebivališta i isti osobno platila, tuženik je utvrdio da tužiteljica nema pravo na naknadu troškova prijevoza sanitetskim vozilom nastalih zbog povratka iz Mostara, Republika Bosna i Hercegovina, u Republiku Hrvatsku.

              (…)

Vezano uz navode tužiteljice u tužbi kako nije mogla kontaktirati područnu službu Zavoda radi odobrenja predmetne zdravstvene usluge - sanitetskog prijevoza zbog, između ostalog, nemogućnosti hodanja te udaljenosti od kuće više od 650 km, tuženik ističe kako je zakonodavac pri donošenju propisa kojima je regulirao pravo na sanitetski prijevoz imao u vidu baš pacijente/osiguranike koji imaju potrebu za sanitetskim prijevozom iz razloga nemogućnosti hodanja te nemogućnosti korištenja druge vrste prijevoznog sredstva, kao u ovom slučaju.

Nesporno je da se tužiteljica osobno angažirala radi organizacije prijevoza sanitetskim prijevozom iz Bosne i Hercegovine, a što nije tražilo manji angažman od prijave područnoj službi, odnosno regionalnom uredu Zavoda nadležnom prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta (zbog daljnjeg praćenja zdravstvenog stanja i ocjenjivanja potrebe povratka (prijevoza) u Republiku Hrvatsku).

Slijedom navedenog, budući da je imenovana samoinicijativno dogovorila sanitetski prijevoz u povratku iz zdravstvene ustanove u ugovornoj državi do mjesta prebivališta u V. i isti osobno platila, nema pravo na naknadu troškova prijevoza sanitetskim vozilom nastalih zbog povratka u Republiku Hrvatsku.

              Nadalje, vezano uz navode tužiteljice u tužbi u kojima se poziva na iznimku od obveze obavještavanja područne službe, odnosno regionalnog ureda Zavoda nadležnog prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta o korištenju zdravstvene zaštite u ugovornim državama i trećim državama zbog postojanja opravdanih razloga (vezanih uz zdravstveno stanje), tuženik ističe kako joj je baš suprotno njezinim tvrdnjama, unatoč činjenici što se nije javila područnoj službi, odnosno regionalnom uredu Zavoda nadležnom prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta zbog daljnjeg praćenja zdravstvenog stanja i ocjenjivanja potrebe povratka (prijevoza) u Republiku

Hrvatsku, omogućeno pravo korištenja zdravstvene zaštite (liječenje) u ugovornoj državi na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja izdavanjem ugovorene potvrde HR/BH 3, sukladno odredbi članka 19. Pravilnika kojom je propisano da osigurana osoba iz članka 6. stavka 1. i stavka 2. točke 1. te članka 13. Pravilnika koja ne postupi u skladu sa stavkom 6. istog članka Pravilnika nema pravo na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja ostvariti zdravstvenu zaštitu u ugovornim državama i trećim državama, osim u slučajevima kada dokaže da iz opravdanih razloga (vezanih za zdravstveno stanje) nije mogla tako postupiti, dok se korištenje sanitetskog prijevoza nakon obavljenog liječenja ne može podvesti pod pojam korištenja zdravstvene zaštite, a što i proizlazi iz pravnih propisa važećih u Republici Hrvatskoj.“

 

5.                 Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

 

6.                 Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 24. travnja 2024., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

7.                 U osporavanim rješenjima citirane su mjerodavne odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13, 137/13, 98/19 i 33/23) i Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu korištenja prekogranične zdravstvene zaštite („Narodne novine“, broj 11/15, 16/15, 113/16 i 34/18, u nastavku teksta: Pravilnik). Te su odredbe tužiteljici, stoga, poznate.

 

8.                 U kontekstu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, pravo na zdravstvenu zaštitu obuhvaća pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu, specijalističkokonzilijarnu zdravstvenu zaštitu, bolničku zdravstvenu zaštitu, te pravo na utvrđene lijekove, dentalna pomagala, te ortopedska i druga pomagala (članak 18. stavak 1. navedenoga Zakona).

 

9.                 Dodatna, specifična normativna definicija prekogranične zdravstvene zaštite, sadržana u članku 26. stavku 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, obuhvaća pravo na upućivanje na liječenje, pravo na korištenje zdravstvene zaštite za vrijeme privremenog boravka u državama iz stavka 1. tog članka te pravo na drugu zdravstvenu zaštitu u skladu s odredbama propisa Europske unije, Direktive

2011/24/EU, ovoga Zakona međunarodnih ugovora te općih akata Zavoda.

 

10.             Netom citirana zakonska odredba upućuje, između ostalog, na Direktivu 2011/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2011. o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi. Prema članku 3. točki (a) te Direktive, „zdravstvena zaštita” znači zdravstvene usluge koje pružaju zdravstveni stručnjaci pacijentima radi procjene, održavanja ili liječenja njihova zdravstvenog stanja, uključujući propisivanje, izdavanje na recept i davanje lijekova i medicinskih proizvoda

 

11.             Sanitetski prijevoz bolesnika, uključujući prekogranični prijevoz, nije, dakle, ni prema jednom od citiranih pravnih izvora obuhvaćen pojmom zdravstvene zaštite. Riječ je o zdravstvenoj usluzi koja se pruža izvan zdravstvene zaštite (članak 19. stavak 2. točka 18. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju). Pojmovi zdravstvene zaštite i zdravstvene usluge nisu sinonimi. Potonji je pojam širi te obuhvaća ne samo zdravstvenu zaštitu, nego i druge zdravstvene usluge.

 

12.             Budući da navedeni prijevoz nije dio zdravstvene zaštite, nema pravnog temelja tužiteljičino upiranje na odredbu članka 19. stavka 9. Pravilnika, kojom je uređeno iznimno odstupanje od načina ostvarivanja zdravstvene zaštite iz opravdanih razloga, vezanih uz zdravstveno stanje osigurane osobe.

 

13.             Istodobno, primjenjive su odredbe članka 19. stavaka 6.-8. Pravilnika, kojima je posebno uređen povratak (prijevoz) u Republiku Hrvatsku. Te odredbe glase: 

 

„(6) Osigurana osoba koja koristi zdravstvenu zaštitu u ugovornim državama i trećim državama u smislu stavka 1. do 5. ovoga članka mora se odmah javiti područnoj službi, odnosno regionalnom uredu Zavoda nadležnom prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta zbog daljnjeg praćenja zdravstvenog stanja i ocjenjivanja potrebe povratka (prijevoza) u Republiku Hrvatsku.

            (7)Na osnovi obavijesti o korištenju prekogranične zdravstvene zaštite nadležno liječničko povjerenstvo regionalnog ureda Zavoda prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta osigurane osobe utvrđuje potrebu premještaja osigurane osobe u Republiku Hrvatsku, te određuje vrstu prijevoznog sredstva s obzirom na njezino zdravstveno stanje i udaljenost odredišta.

(8)Kada liječničko povjerenstvo Zavoda iz stavka 7. ovoga članka prilikom utvrđivanja potrebe premještaja osigurane osobe u Republiku Hrvatsku utvrdi potrebu sanitetskog prijevoza, nalog za sanitetski prijevoz daje voditelj regionalnog ureda Zavoda čije je liječničko povjerenstvo utvrdilo potrebu premještaja, ugovornom subjektu koji sa Zavodom ima ugovorenu djelatnost sanitetskog prijevoza prema sjedištu ugovorne zdravstvene ustanove u koju se osoba premješta. U slučaju kada se osiguranu osobu sa liječenja u inozemstvu premješta u mjesto prebivališta, odnosno boravišta nalog za sanitetski prijevoz daje voditelj regionalnog ureda Zavoda, čije je liječničko povjerenstvo utvrdilo potrebu premještaja ugovornom subjektu koji sa Zavodom ima ugovorenu djelatnost sanitetskog prijevoza prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta osigurane osobe.“

 

14.             Nesporno je da tužiteljica nije postupila prema članku 19. stavku 6. Pravilnika. Pritom nije odlučno je li tužiteljici bio potreban sanitetski prijevoz (Sud smatra da se može zaključiti da je bio potreban), niti je odlučno tužiteljičino očekivanje koliko bi trajao postupak odobravanja i određivanja sanitetskog prijevoza, već je ključna činjenica da tužiteljica nije ni pokušala primijeniti propisanu proceduru. Da je to pokušala, i da se potom pokazalo da ta procedura u konkretnom slučaju traje previše dugo, otvarali bi se dodatni putevi tužiteljičine pravne zaštite. Usto, kao što je tužiteljica

(ili netko za nju) organizirao sanitetski prijevoz, nedvojbeno je da je se tužiteljica (ili netko za nju) tijekom njezina desetodnevnog boravka u mostarskoj bolnici mogao obratiti odgovarajućim zahtjevom nadležnom tijelu tuženika. Tužiteljica je postupala posve samoinicijativno, bez pokušaja pokretanja propisanog postupka odobravanja sanitetskog prijevoza iz inozemstva, te u takvoj situaciji ne postoji pravno uporište da se tako nastali troškovi podmire iz javnih sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja. Konkretni sanitetski prijevoz je, po svemu sudeći, bio medicinski potreban, ali nije bio obuhvaćen (pokriven) obveznim zdravstvenim osiguranjem.

 

15.             Naposljetku, Sud ne nalazi da su osporavana rješenja opterećena nekim od razloga ništavosti, taksativno propisanih u članku 128. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21).

 

16.             Prvostupanjsko tijelo pravilno je, dakle, odbilo dotični zahtjev tužiteljice, što je tuženik osnovano potvrdio. 

 

17.             Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. 

 

18.             Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

 

U Rijeci 25. travnja 2024.

 

                                                                                                                 S u d a c  

            dr. sc. Alen Rajko 

 

 

             

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.