Broj: Ppž-341/2023

                                                          -1-

 

 

                            

 

 

                               U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice, te Davorka Kučana i Drage Klasnića,  članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice specijalistice, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog S. M., zbog prekršaja iz članka 199. stavka 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20.) odlučujući o žalbi okrivljenika, protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima od 17. studenoga 2022., broj: 54. Pp-3278/2020, u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2024.

 

 

         p r e s u d i o   j e

 

 

I               Odbija se žalba okr. S. M. kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

II               Na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okrivljenik je obvezan naknaditi troškove žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 30 EUR (trideset eura) u roku trideset dana od dana primitka ove presude.

 

 

   Obrazloženje

 

             

1.              Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima okr. S. M. proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaj iz članka 199. stavka 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te mu je na temelju citiranog propisa i uz primjenu instituta ublažavanja izrečena novčana kazna u iznosu od 4.500,00 kuna.

 

1.1.   Okrivljeniku je istom odlukom, na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od 1 mjeseca, s time da će se vrijeme za koje mu je vozačka dozvola bila privremeno oduzeta uračunati u trajanje izrečene mjere.

        

1.2.              Nadalje je okrivljenik obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 380,00 kuna.

 

2.              Protiv te prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu, kako to iz njezinog sadržaja proizlazi, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o prekršajno pravnoj sankciji.

 

2.1.              Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.

 

3.              Žalba je neosnovana.

 

4.              Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona.

 

5.              Ispitujući pobijanu presudu u pogledu navoda žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja vijeće ovog suda nalazi da je prvostupanjski sud nakon detaljnog dokaznog postupka i svih potrebnih dokaza na raspravi, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilnom ocjenom obrane okrivljenika, iskaza svjedoka D. J., Z. H. i A. B., te cjelokupnog dokaznog materijala predmeta utvrdio sve odlučne činjenice, na temelju kojih je izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaj iz članka 199. stavka 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji je prihvatljiv i ovom sudu.

 

5.1.    Naime, žalitelj ne dovodi u pitanje događaj, a bez uspjeha i dalje poriče svojstvo vozača te prilike uporno tvrdeći da ga je vozio sin, budući da činjenica njegovog upravljanja vozilom na cesti proizlazi iz rezultata provedenog postupka, odnosno iskaza policijskih službenika Z. H. i A. B. koji su neposredno uočili predmetno vozilo BMW u prometu na cesti, jasno opisujući slijed događaja, te ga pokušavali zaustaviti upravo iz razloga jer je krivudalo kolnikom,  međutim da se isti nastavio kretati, s time da je u vozilu bio samo vozač, čiji identitet su utvrdili uvidom u vozačku dozvolu, kako to potvrđuje i materijala dokumentacija predmeta. Prema tome, pravilno je utvrđeno da je upravo okrivljenik upravljajući vozilom sudjelovao je u prometu na cesti, odnosno da je neposredno prije pristupanja djelatnika policije imao svojstvo vozača. U takvoj prometnoj situaciji, pravilno je podvrgnut ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu, dok stupanj koncentracije alkohola u organizmu ispitanika od 1,71 g/kg žalitelj ne dovodi u pitanje, a isto proizlazi i iz zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu od 6. studenoga 2020.

Neosnovano žalitelj sada dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza policijskih službenika i predlaže provođenje suočenja, budući da sud slobodno cijeni dokaze i nije vezan nikakvim dokaznim pravilima, a žalitelj nazočan ispitivanju svjedoka J. nije imao primjedbe na njegov iskaz, dok je urednim pozivanjem na ročišta kada su ispitani policijski službenici A. B. i Z. H. imao mogućnost očitovati se o svim činjenicama i dokazima koji ga terete te iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, što je propustio učiniti.

 

5.2.              Slijedom navedenog, budući da žalitelj niti sada ne upire, u smislu odredbe članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, na postojanje novih činjenica i dokaza, niti svojim žalbenim navodima argumentirano dovodi u sumnju činjenično utvrđenje, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.   

 

6.              Razmatrajući odluku o kazni u pogledu navoda žalbe ovaj sud smatra da je za počinjeni prekršaj izrečena novčana u zakonom propisanim granicama, te suprotno tvrdnji žalitelja nije prestrogo odmjerena. Prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri vrednovao sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika, pa je tako očito u dovoljnoj mjeri cijenio njegove materijalne prilike i činjenicu da se radi o osobi koja ranije nije dolazila u sukob sa zakonom, na što ponovno upire u žalbi, budući da je kaznu odmjerio uz primjenu instituta ublažavanja iz članka 37. Prekršajnog zakona, u velikoj mjeri ispod posebnim zakonom minimalno propisane novčane kazne za predmetno djelo, smatrajući da će se tako izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja. Stoga je i ovaj sud mišljenja da nema uvjeta za blaže kažnjavanje, naročito jer žalitelj ne ističe nikakve nove naročito olakotne okolnosti koje bi učinile osnovanim preinačenje već ionako znatno ublažene kazne za počinjeni prekršaj.

 

6.1.   Žalbeni navod kojim žalitelj predlaže da mu se omogući obročno plaćanje kazne je neosnovan, jer je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja visine novčane kazne već u dovoljnoj mjeri vodio računa o njegovim materijalnim i životnim prilikama uz to određujući i dulji rok za plaćanje kazne od devedeset dana, pa s obzirom i na protek vremena od počinjenja predmetnog prekršaja, radi postizanja svrhe i pravednosti kažnjavanja, nije opravdana daljnja odgoda plaćanja izrečene novčane kazne.

 

6.2.              Ističe se da je nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN br. 114/22.) kojim činjenično opisano postupanje okrivljenika iz izreke pobijane presude zadržava pravni kontinuitet, s time da je zbog konverzije novčane valute propisana nešto blaža novčana kazna za prekršaj u odnosu na raniji propis. Sukladno načelu primjene blažeg propisa iz članka 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja. Međutim, ovaj sud nije izmijenio pravnu kvalifikaciju djela i primijenio izmijenjenu odredbu Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22.) kao blažeg propisa, jer je kazna već odmjerena uz primjenu instituta ublažavanja ispod propisane novčane kazne za taj prekršaj zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a koja i prema novom zakonu predstavlja znatno ublaženu novčanu kaznu. Stoga je stav ovog suda da u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni novog zakona jer ne dovodi do povoljnije kazne za okrivljenika.

 

7.               Treba istaknuti da će se, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne, u za to određenom roku.

                   

8.              Ispitujući odluku o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od jednog mjeseca u pogledu navoda žalbe ovaj sud nalazi da je ista, s obzirom na težinu i značaj počinjenog prekršaja opravdana i zakonita, utemeljena na odredbi članka 58. Prekršajnog zakona. Težina prekršaja ogleda se u stupnju koncentracije alkohola i okolnostima postupanja te prilike, čime je u značajnoj mjeri ugrožavao druge sudionike u prometu i njihovu imovinu. Stoga je i ovaj sud mišljena da je potrebno otkloniti uvjete koji mu omogućavaju ponovno činjenje prekršaja. Zaštitna mjera je već izrečena u minimalno zakonom propisanom vremenu trajanja sukladno naravi potrebe za ograničenjem prava u konkretnom slučaju u smislu članka 51. a Prekršajnog zakona, dok paušalni navodi žalbe ne dovode u pitanje osnovanost izrečene zaštitne mjere u minimalno propisanom trajanju.

         

8.1.                U vrijeme trajanja izrečene zaštitne mjere, sukladno odredbe članka 130. stavka 9. Prekršajnog zakona, uračunat će se vrijeme koje je okrivljeniku vozačka dozvola bila privremeno oduzeta naredbom o određivanju mjere opreza.

 

9.              Troškovi žalbenog postupka temelje se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Stoga je paušalni iznos tog postupka odmjeren u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.), s obzirom na složenost i trajanje tog postupka. 

 

10.              Zbog navedenih razloga, na temelju odredbe članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                                 U Zagrebu 25. travnja 2024.

 

           Zapisničarka:                                                                              Predsjednica vijeća:

           Nada Horvatović, v. r.                                                        Renata Popović, v. r.

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.