Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-507/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda:

Marijane Žulj Jakovljević, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po OD Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj: P-308/2026. od 3. srpnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 17. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Osijeku broj: P-308/2026. od 3. srpnja 2026. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku broj: P-308/2026. od 3. srpnja 2026. utvrđena je ništetnom odredba iz članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 4. travnja 2026. između tužiteljice i prednika tuženika u dijelu odredbe kojom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

Istom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 305,69 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci, kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 364,34 EUR-a, dok je preostali zahtjev za naknadom troška odbijen.

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu sklopljen sa pravnim prednikom tuženika dana 4. travnja 2006. u dijelu odredbe kojom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, a slijedom toga i zahtjev za isplatom plaćene naknade.

7. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prihvatio jer je utvrdio da je tužiteljica dana 4. travnja 2006. sa pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu koji u članku 7. stavak 1. sadrži i odredbu o plaćanju jednokratne naknade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, a da je tužiteljica dana 26. travnja 2006. na ime te naknade platila iznos od 2.303,24 kuna, a što je 305,69 EUR-a ali da se radilo o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, a da je navedena odredba Ugovora neodređena i neodrediva jer u njoj nije navedeno koje je to točno naknade i troškove tužiteljica dužna platiti i u kojem točnom iznosu i za koje točno usluge tuženika, a iz iskaza tužiteljice da proizlazi da tuženik o toj odredbi s njom nije pojedinačno pregovarao.

8. Tužiteljica dakle, nije imala utjecaja na sadržaj predmetnih ugovornih odredbi, a odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9. Protivno stoga žalbenim navodima, sporna odredba članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu je ništetna sukladno odredbi članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO) i članka 81. stavak 1. i 2. i 87. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača pa kako je tužiteljica temeljem ništetne odredbe izvršila isplatu u korist tuženika odnosno njegovog prednika na ime jednokratne naknade dana 26. travnja 2006., to je sud primjenom odredbe članka 323. stavak 1. i 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima pravilno naložio tuženiku da taj plaćeni iznos plati odnosno vrati tužiteljici na koji iznos je kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti i kamate temeljem odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima.

10. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima odbio prigovor zastare koji je istekao tuženik i pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. veljače 2026. odnosno zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka iz točke I. prvostupanjske presude postala pravomoćna, to zastara nije nastupila jer je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnove iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

11. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika treba reći da je prvostupanjski sud dao svoju ocjenu provedenih dokaza sukladno obvezi iz odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku, stranke su u ovoj parnici sudjelovale ravnopravno te je zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa nije došlo ni do povrede prava stranke a posebno nije došlo do povrede članka 338. Zakona o parničnom postupku na što također ukazuje tuženik.

12. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku a ista je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

13. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

14. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

Vukovar, 17. rujna 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marijana Žulj Jakovljević