Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-493/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariju Mikuliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o., OIB : 87064273078, Zagreb, Slavonska avenija 6a, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 12. ožujka 2025., poslovni broj: P-2655/2021-29, u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 12. ožujka 2025., poslovni broj: P-2655/2021-29.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.239,93 EUR, zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose određene od datuma plaćanja navedenih u toj točki izreke do isplate te mu je ujedno točkom II. izreke naložio naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 EUR sa zateznim kamatama od 12. ožujka 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), uz prijedlog ovome sudu da pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže ju da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ujedno potražuje i naknadu troška žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica iznesene žalbene navode tuženika ocjenjuje neosnovanim i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud utemeljio je na nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama da su tužiteljica i prednik tuženika Hypo Leasing Kroatien d.o.o. 21. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/010100489, kojim je tužiteljici dano na korištenje motorno vozilo marke Renault Megane Berlina extreme 1.5 DCI na rok od 60 mjeseci, čija je ukupna vrijednost s PDV-om iznosila 27.774,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, uz ugovorenu obvezu plaćanja mjesečnog obroka leasinga u iznosu 450,99 CHF, koji se isplaćuje u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Pozivom na odredbu čl. 81., 84. i 87. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje – ZZP/03), sud nadalje obrazlaže u kojem slučaju su pojedine odredbe ugovora nepoštene i ništetne, ukazujući posebno da je u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Razmatrajući dokaze izvedene tijekom postupka sud je temeljem pravila o teretu dokaza pozivom na odredbu čl. 221.a. ZPP-a zaključio da tuženik kao trgovac nije dokazao da bi tužitelj ica kao potrošač bila dovoljno informirana o ekonomskom riziku u odnosu na Ugovor o operativnom leasingu koji je sklopila s tuženikom u valuti švicarski franak i da kao potrošač nije o postojećem riziku obaviještena uredno i u dovoljnoj mjeri da bi mogla razumjeti sporne odredbe, čime je povrijeđeno pravo tužiteljice kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu u švicarskom franku. Stoga sud odlučujući o prethodnom pitanju ocjenjuje ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica. Po pravnom shvaćanju suda sporne ugovorne odredbe su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništave i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

6. U konkretnoj situaciji, tuženik je prema stavu suda prvog stupnja na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većih rata za leasing pa ga je temeljem odredbe čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05.,– dalje: ZOO) sud obvezao na vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1111. st. 1. i 1115. ZOO -a od dana stjecanja do isplate. Samu visinu sud je utvrdio financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz čijeg nalaza i mišljenja od 24. ožujka 2022. proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate iznosi 24.411,27 kn. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud ukazuje da je tužba podnesena 7. travnja 2021., pa kako zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, to zastarni rok nije protekao. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelj ice kojim zahtijeva da joj tuženik isplati iznos od ukupno 3.239,93 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate.

7. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. ZPP -a, jer je suprotno navodima tuženika, pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon što je provedeno financijsko vještačenje. Za dopuštenje preinake tužbe prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud budući su isti utemeljeni na primjeni čl. 191. st. 2. ZPP -a i zaključka sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. te pravnog shvaćanja sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024. (neprava preinaka).

8. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

9. Ispitujući nadalje pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih obroka leasinga s osnove ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

11. Uvažavajući trenutak zaključenja Ugovora o operativnom leasingu među strankama sud je prilikom odlučivanja bio dužan primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., dalje ZZP/07) čime je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odluku temeljio na odredbama ZZP/03, međutim i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je odlučiti jednako, pa je odluka unatoč tome potvrđena.

12. Primjenom čl. 96. st. 1. ZZP/07 smatra se da se o odredbi o valutnoj klauzuli po tuženiku unaprijed sastavljenog predmetnog ugovora između stanaka nije pregovaralo jer tuženik kao što je propisano čl. 96. st. 4. ZZP/07 nije dokazao suprotno. U svom sadržaju odredba o valutnoj klauzuli u CHF predstavlja odredbu koju je dopušteno ocjenjivati jer ona, suprotno čl. 99. ZZP/07 nije jasna ni lako razumljiva niti je lako uočljiva.

13. Bez utjecaja je tuženikovo pozivanje na to da se Zakon o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora već takva obveza postoji samo onda ako to jednostrano odluči vjerovnik, kao što je to propisano odredbom čl. 3. st. 1.b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09 ., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23., dalje: ZPK). Prema odredbi čl. 29. st. 1. u vezi čl. 30. st. 1. ZPK taj se zakon ne primjenjuje na predmetni ugovor zaključen 21. kolovoza 2007., dakle prije 1. siječnja 2010. kada je ZPK stupio na snagu, a nema uvjeta za iznimku iz čl. 29. st. 2. ZPK. Pored toga, iznimke koje nabraja čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju odnose se samo na primjenu toga Zakona, odnosno da se na ugovore koje su navedeni u čl. 3. ne primjenjuju ograničenja iz Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nasuprot tome, odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama uređene su Zakonom o zaštiti potrošača, a ne Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a predmet ovog spora je upravo tvrdnja tužiteljice da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna ugovorna odredba temeljem odredaba čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1. ZZP/07.

14. Osnovano tuženik u žalbi ističe da izostanak pojedinačnog pregovaranja o valutnoj klauzuli ne podrazumijeva i automatsku ništetnost te odredbe već će ta odredba biti ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stanaka na štetu potrošača. Međutim da su navedeni razlozi u ovom slučaju ostvareni pravilno je utvrdio prvostupanjski sud.

15. Podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica se u svrhu dokazivanja osnovanosti svog zahtjeva pozvala na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni br. P-1401/12, a prvostupanjski je sud pravilno otklonio neposrednu primjenu utvrđenja iz tog postupka koji se odnosio na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji su ugovorili kredite u valuti švicarskog franka (CHF) s tuženicima u tom postupku kao kreditorima i to: I-tuženikom Zagrebačka banka d.d., II-tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., III-tuženikom Erste & Steiermärkische d.d., IV-tuženikom Raiffeisenbank Austrija d.d., V-tuženikom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., VI-tuženikom Otp banka Hrvatska d.d., VII-tuženikom Societe Generale-Splitska banka d.d. i VIII-tuženikom Sberbank d.d. (ranije: Volksbank d.d.).

16. Obzirom na to da se ovdje radi o Ugovoru o operativnom leasingu s prednikom tuženika koji kao tuženik nije bio obuhvaćen i nije sudjelovao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P.1401/12 (Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske), učinci odluka donesenih u navedenom kolektivnom sporu se u smislu čl. 502.c ZPP ne odnose na predmetni ugovorni odnos. No u tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. te čl. 97. ZZP/07.

17. Da bi se temeljem čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatrala nepoštenom, potrebno je utvrditi da ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Valutna klauzula ugovara se sa svrhom osiguranja vrijednosti novčane obveze od mogućih oscilacija u stvarnoj vrijednosti novčane jedinice na koju obveza glasi vezivanjem uz protuvrijednost druge, stabilnije novčane jedinice. Do remećenja ravnoteže u pravima ugovornih stana dolazi kada je jedna ugovorna strana u takvom položaju da u skladu s načelima pažnje dobrog stručnjaka iz čl. 10. st. 2. ZOO -a i savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a ima mogućnost steći saznanja odnosno da je stekla saznanja o navedenim rizicima valutne klauzule, a da s tim saznanjima ne upozna drugu ugovornu stranu dovodeći ju time u neravnopravni položaj.

19. Budući da je prednik tuženika društvo registrirano za financiranje i financijsko posredovanje kao što je vidljivo iz priloženog izvatka sudskog registra, on je kao trgovac u smislu čl. 3. alineja 16 ZZP/07 bio dužan potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja sporne odredbe koji su mu s obzirom na njegovu profesionalnu djelatnost morali biti poznati. U tom smislu, polazeći od sadržaja tvrdnji tužiteljice iznesenih tijekom postupka tuženik je propustio obavijestiti je kao potrošača o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu iako je tuženiku kao financijskoj instituciji koja se profesionalno bavi financijskim poslovanjem rizik valutne klauzule vezane uz CHF trebao biti ili bio poznat. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača , kao što je to tužiteljica s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti prednika tuženika. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese , a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na neobaviještenu tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

20. Ovakvo postupanje prednika tuženika kao trgovca suprotno je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kojoj se obveza otplate u ratama povećavala uslijed konstantnog rasta tečaja CHF, kao što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije. U tim su razlozima ostvarene pretpostavke za primjenu mjerodavnih odredbi čl. čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP/07 te čl. 4. ZOO.

21. Nema mjesta žalbenom osporavanju pravilnosti primjene odredbe o opsegu vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1115. ZOO jer ništetnost potječe od prednika tuženika i on je taj koji je unaprijed sastavio spornu odredbu predmetnog ugovora sa unaprijed pripremljenim sadržajem, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj, koji je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata nesavjesnom stjecatelju, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

23. Promašene su i žalbene tvrdnje tuženika da tužiteljica prilikom uređenja zahtjeva nije uzela u obzir manje plaćene iznose nastale uslijed primjene tečaja CHF kraj činjenice da u postupku u odnosu na potraživanje tuženika nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz č l. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno nije podnesena protutužba, u kojim okolnostima nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora zaključenog među strankama uz primjenu valutne klauzule CHF.

24. Neovisno o okolnosti da odlukom prvostupanjskog suda u izreci nije utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o operativnom leasingu, o ovoj okolnosti nedvojbeno je odlučeno kao o prethodnom pitanju da bi sud uopće mogao razmotriti osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa s osnova preplaćenih obroka za leasing zbog primjene valutne klauzule. Zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, kako to ispravno ukazuje prvostupanjski sud, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., koje je jednako i shvaćanju ovoga suda, ništetnost pojedine odredbe ugovora može biti ustanovljeno ne samo pravomoćnošću sudske kojom je utvrđena, nego i na drugi način. Odlukom prvostupanjskog suda odlučeno je o ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kao o prethodnom pitanju i od tada počinje teći zastarni rok koji prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja nije protekao.

25. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem su ostvarene pretpostavke za primjenu mjerodavnih odredbi čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP/07 te čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, primjenom čl. 368. st. 2. ZPP ovaj je sud potvrdio prvostupanjsku presudu primjenjujući pritom u odnosu na odluku o trošku postupka odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer tuženik u žalbi neosnovano pobija i odluku o troškovima bez iznošenja žalbenih razloga, pobijajući je jedino u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari.

26. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a budući su njegovi žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanima.

27. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu sud u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije ocijenio potrebnim za donošenje odluke.

U Varaždinu 17. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun