Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1188/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja NC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2026. broj P-6636/2024-10, u sjednici vijeća 17. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2026. broj P-6636/2024-10 u cijelosti.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja te se nalaže tuženici naknaditi tužitelju i daljnji trošak (povrh dosuđenog pod toč. III. izreke presude) od 750,00 EUR sa zateznom kamatom od 17. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 107,02 EUR u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 213698 koji je sklopljen između tužitelja i prednice tuženice 17. siječnja 2008. i koji glasi: „Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“ te ista ne proizvodi pravne učinke, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 122,02 EUR sa zateznom kamatom od 22. siječnja 2008. do isplate, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR sa zateznom kamatom, dok je pod toč. IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Navedenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka (koji tužitelju nisu dosuđeni) pobija tužitelj radi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i obvezati tuženicu naknaditi tužitelju i daljnji trošak od 750,00 EUR.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

5. Žalba tuženice nije osnovana, dok je osnovana žalba tužitelja.

6. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 213698 koji je sklopljen 17. siječnja 2008. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i za isplatu iznosa od 122,02 EUR sa zateznom kamatom od 22. siječnja 2008. koji je plaćen tuženici s osnova troška obrade zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazne naknade), nesporne činjenice da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u utuženoj visini, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje je li navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova onog što je plaćeno tuženici po tom osnovu, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je u Ugovoru o kreditu koji je sklopljen 17. siječnja 2008. prednica tuženice (Volksbank d.d.) kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 18.413,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je u čl. 6.1. ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade – naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita i da je tužitelj 21. siječnja 2008. po tom osnovu isplatio tuženici 122,02 EUR

- da prihvaća kao vjerodostojnim iskaz tužitelja u kojem navodi da je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane djelatnika Volksbank d.d. u koju banku je upućen iz autokuće u kojoj je kupovao vozilo i da je plaćanje tzv. ulazne naknade bio uvjet za kreditiranje, da je osobno vozilo kupio za osobne potrebe i da je zaposlen u MORH-u te se nije bavio poduzetništvom niti imao obrt

- da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07)

- da tužitelj nije imao mogućnost s tuženicom pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako niti o čl. 6.1. kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada, a da načelo transparentnosti kojim se sukladno pravu EU uređuje zaštita potrošača nalaže da potrošaču moraju biti jasne ugovorne odredbe ne samo na formalno gramatičkoj razini već na način da mu bude pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, a da u konkretnom slučaju tuženica nije informirala tužitelja o razlozima ugovaranja tzv. ulazne naknade

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., u daljnjem tekstu: ZOO) nije protekao,

te primjenjujući čl. 96. st. 1. ZZP/07 koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), prvostupanjski sud zaključuje da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo jer to tuženica nije dokazala i da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi što je utvrđeno pod toč. I. izreke presude, te je posljedično navedenom i primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO sud obvezao tuženicu isplatiti tužitelju s osnova restitucijskog zahtjeva iznos od 122,02 EUR sa zateznom kamatom od 22. siječnja 2008. jer je tuženica koja je tu odredbu uvrstila u Ugovor o kreditu postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja te se smatra nesavjesnom stjecateljicom.

7. U žalbi tuženica navodi da za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno „čl. 81. Zakona o parničnom postupku“ tužitelj je dužan dokazati da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, kao i da je ta odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu je jasno i razumljivo izražena od 1,10% od iznosa kredita, a tužitelj nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a niti je pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije mogao utjecati, pa je očito da se o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita pregovaralo „prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu ove naknade“. Čak i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo (a što tužitelj nije dokazao) odredba je jasna te se iz iste egzaktno može utvrditi „njezina svrha, namjena i opseg“. S tim u vezi osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, posebice u vezi ocjene prigovora zastare u vezi koje tvrdi da je arbitrarnom i neargumentiranom odlukom „ukinut pravni institut zastare“ i da je time tuženici grubo povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravnu sigurnost. U vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari tuženica osporava i odluku o troškovima postupka.

8. Tužitelj u žalbi, kojom pobija odluku o troškovima postupka, navodi da je prvostupanjski sud trošak odmjerio prema vrijednosti predmeta spora (u daljnjem tekstu: VPS) od 122,02 EUR iako je u tužbi kao VPS naznačen iznos od 1.449,25 EUR. S obzirom da tuženica nije prigovorila naznačenoj VPS , a da se zahtjev sastoji od kondemnatornog i deklaratornog dijela zahtjeva pa se VPS u toj situaciji određuje sukladno čl. 37. st. 1. ZPP i ne može se odrediti samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, to smatra da je sud bio dužan za priznate radnje odmjeriti nagradu po 100 bodova što bi uz uvećanje za PDV još dodatno iznosilo 750,00 EUR, pa je predloženo da sud dosudi tužitelju zahtijevanu razliku troškova.

9. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upućuje tuženica navodeći u bitnome - da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe (čl. 6.1.), odnosno da su razlozi koje sud navodi u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza, odnosno da nisu navedeni razlozi na temelju kojih je sud utvrdio da između stranaka nisu vođeni pregovori i da tužitelj nije imao saznanja na koje usluge se naknada odnosi, te na temelju čega utvrđuje da je nastupila značajna neravnoteža kao posljedica ugovaranja naknade, s obzirom da obrazloženje presude sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i o činjenicama na koje ukazuje tuženica smatrajući da su iste izostale u obrazloženju presude, a koje su jasno navedene i nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza. Isto tako prvostupanjski sud je analizirao i ocijenio sve provedene dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP, te je određeno naveo koje je činjenice utvrđivao i kojim dokaznim sredstvima, pa presuda nema nedostataka na koje ukazuje tuženica niti radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.

10. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu kao pravilnim prihvaća ovaj sud i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo nije predlagala personalne dokaze u vidu saslušanja svjedoka već samo saslušanje tužitelja, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici (čl. 96. st. 4. ZZP/07) koja je imala mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristila, dok iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremila tuženica i da na sadržaj sporne ugovorne odredbe nije mogao utjecati niti mu je pojašnjeno na što se ugovorena naknada odnosi, pa osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 96. st. 2. ZZP/07 jer je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženica unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu), tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom samog tužitelja koji jasno navodi da predmetna odredba nije bila predmetom pregovaranja, pa stoga zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornoj odredbi nije pregovaralo - nije dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama kojima tuženica smatra suprotno prebacujući i teret dokazivanja činjenice vođenja pregovora na tužitelja i tvrdeći da je tužitelju bilo jasno na što se naknada odnosi. Međutim, upravo suprotno tome proizlazi iz iskaza tužitelja u kojem isti jasno navodi da sporna odredba nije bila predmetom pregovaranja i da je ista bila uvjet za odobravanje kredita.

12. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

13. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 100. ZZP/07 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

14. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao niti imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade, pa kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja troškova obrade zahtjeva i da bez iste nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženica o interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa, a kod ocjene postupanja tuženice i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio odredbu o podmirivanju troškova obrade zahtjeva i nakon pojedinačnih pregovora. Kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je platio troškove za koje nije postojala razumna svrha kao i da se postupanje tuženice u tim okolnostima ne može smatrati savjesnim i poštenim to je pravilno istu ocijenio ništetnom (čl. 102. st. 1. ZZP/07).

15. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ocijenio osnovanim pa je pravilno usvojen zahtjev pod toč. I. izreke, a posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim i restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u nespornom iznosu od 122,02 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za obradu kredita, sa zateznom kamatom na koju tužitelj ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom te je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada ga je stekla, pa je stoga prvostupanjski sud i u tom dijelu iznio jasne i dostatne razloge na temelju kojih se tuženica smatra nepoštenom stjecateljicom.

16. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-2 - da zastara za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena/ustanovljena ništetnost, cijeneći da je u ovom postupku utvrđena ništetnost sporne odredbe pa stoga prema do sada već ustaljenoj sudskoj praksi zastara teče od pravomoćnosti ove odluke.

17. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

18. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, navodeći pod toč. 19. obrazloženja da je visinu troškova odmjerio prema VPS od 122,02 EUR jer je dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti incidentalna deklaracija te se ne uzima u obzir prilikom određivanja VPS.

19. Tuženica u žalbi navodi da je odluka o troškovima nezakonita iz razloga što je nezakonita odluka o glavnoj stvari, a što znači da odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa kako ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. i IV. izreke.

20. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da tuženica nije prigovarala VPS koja je u tužbi naznačena u iznosu od 1.449,25 EUR i da u toj procesnoj situaciji tužitelj ima pravo na trošak prema naznačenoj VPS. Naime, odredba čl. 40. ZPP propisuje da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (st. 2.), te ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (st.3.).

20.1. Kako prvostupanjski sud nije postupio po čl. 40. st. 3. ZPP po službenoj dužnosti niti je tuženica prigovarala naznačenoj VPS, to tužitelj pravilno ukazuje da ima pravo na trošak postupka prema VPS naznačenoj u tužbi. Ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda u kojem navodi da kada se zahtjev sastoji od deklaratornog i kondemnatornog dijela i kada deklaratorni zahtjev služi za ocjenu osnovanosti kondemnatornog dijela zahtjeva da se tada VPS određuje prema visini kondemnatornog zahtjeva. U konkretnom slučaju isto bi bilo primjenjivo da je prvostupanjski sud po službenoj dužnosti utvrdio VPS smatrajući istu previsoko naznačenom ili da je na taj način odlučio po prigovoru tuženice na naznačenu VPS sukladno čl. 40. st. 3. ZPP. Međutim, kada je izostao prigovor tuženice i postupanje suda po službenoj dužnosti u smislu citirane zakonske odredbe , tada je mjerodavna VPS za dosudu troškova postupka ona koju je tužitelj naznačio u tužbi.

21. Tužitelj za sastav tužbe, podneska od 22. svibnja 2025. i za zastupanja na raspravama 16. listopada 2025. i 5. ožujka 2026. ima pravo na 100 bodova primjenom Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23., 107/25., u daljnjem tekstu: Tarifa) što uz PDV primjenom Tbr. 46. Tarife i vrijednosti boda od 2,00 EUR primjenom Tbr. 54. Tarife daje nagradu od 250,00 EUR po radnji, u čemu se ukazuje osnovanom razlika troškova koju tužitelj zahtjeva u žalbi od 750,00 EUR.

22. Stoga je uvažavanjem žalbe tužitelja naloženo tuženici naknaditi tužitelju i daljnji trošak (povrh dosuđenog pod toč. III. izreke) u iznosu od 750,00 EUR sa zateznom kamatom od donošenja ove odluke primjenom čl. 151. st. 3. ZPP.

23. Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka tuženice odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

24. Tužitelj ima pravo na trošak žalbenog postupka primjenom čl. 154. st. 1. ZPP i to za sastav žalbe primjenom Tbr. 10. toč. 4. i Tbr. 46. Tarife u iznosu od 93,75 EUR i sudske pristojbe na žalbu u plaćenom iznosu od 13,27 EUR, odnosno u ukupnom iznosu od 107,02 EUR.

U Varaždinu 17. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek