Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-965/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun u pravnoj stvari tužitelja BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Lubina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina & Čutura j.t.d. u Splitu i punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko- upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 14. svibnja 2026. poslovni broj Pn-384/2025-4, dana 17. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Splitu od 14. svibnja 2026. poslovni broj Pn-384/2025-4 djelomično potvrđuje i djelomično preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu usvojenog zahtjeva tužitelja i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 37,16 EUR (slovima: tridesetsedam eura i šesnaest centi) sa zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 37,84 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 EUR za razdoblje od 27. studenog 2012. do 9. travnja 2020.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Splitu od 14. svibnja 2026. poslovni broj Pn-384/2025-4 u odluci o naknadi troškova postupka pod toč. II. izreke presude:

-potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 29,76 EUR sa zateznom kamatom od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

-preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 25,55 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev u tom dijelu odbija.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,53 EUR, u roku od 15 dana.

III. Nepobijana toč. I. izreke presude u dijelu odbijenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 270,29 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose nije bila predmetom ispitivanja drugostupanjskog suda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I. Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju BV, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 EUR teče od 27. studenoga 2012 g. do isplate i

-na iznos od 37,16 EUR teče od 27. studenoga 2012 g. do 2. veljače 2023. g.

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 31. prosinca 2012. g. do 10. travnja 2020. g. te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 55,31 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.“

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica radi bitnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8., 11. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode temeljem čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. , 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 143/12., u daljnjem tekstu: ZKP/97), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem čl. 573. al. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25.), u vezi čl. 19. st. 2., čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Polazeći od nespornih i utvrđenih činjenica na temelju provedenih dokaza (navedenih pod toč. 3. obrazloženja) i to:

- da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz čl . 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06. i 110/07.), da su u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Splitu protiv tužitelja donesene dvije osuđujuće i jedna oslobađajuća odluka koje su ukinute odlukama VSRH, te je u konačnici presudom broj K-13/18 od 16. listopada 2018. koja je potvrđena presudom VSRH broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. tužitelj oslobođen optužbe

- da je tužitelj presudu VSRH broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020. (ispravno 9. siječnja 2020.)

- da je tužitelj bio u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. (ukupno 1240 dana) i da u ovom postupku potražuje naknadu neimovinske štete za dan 30. prosinac 2012.

(ispravno za dan 17. siječanj 2013.)

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave sa zahtjevom za mirno rješenje spora, koje je u dopisu KLASA: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR, odnosno iznos od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru

- da je predmetna tužba podnesena 2. travnja 2024. (ispravno 4. travnja 2024.),

te uzimajući u obzir iskaz tužitelja u činjenično i pravno identičnim predmetima koji se pred Općinskim sudom u Splitu vode pod brojevima Pn-269/2023 i Pn-321/2023 (opisanih pod toč. 15. i 16. obrazloženja) prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju na temelju čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97 u vezi čl. 1100. ZOO pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 75,00 EUR za jedan dan neutemeljenog boravka u pritvoru, a da je neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (za iznos od 270,29 EUR koji je odbijen nepobijanim dijelom toč. I. izreke).

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim uz slijedeće činjenično utvrđenje:

-da je tužitelj 3. siječnja 2020. primio presudu VSRH broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. pa je zastara počela teći - 3. siječnja 2020.

- da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa i uprave 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu čl. 238. st. 2. ZOO i da je od 3. siječnja 2020. do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana roka zastare

- da je zastara nastavila teći od 2. veljače 2023. kada je tužitelj primio očitovanje Ministarstva pravosuđa i uprave i da od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od tri godine

- da zastara nije počela ponovno teći nakon proteka roka od 3 mjeseca od podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa i uprave, kako tvrdi tuženica, jer se odredba čl. 478. st. 1. ZKP/97 odnosi na situaciju kada je Ministarstvo odbilo zahtjev ili o njemu uopće nije odlučilo, a ne (i) na situaciju kao što je u konkretnom slučaju – kada je tuženica priznala osnov potraživanja i ponudila tužitelju isplatu pa tu situaciju treba protumačiti in favorem tužitelju

- da je osim toga očitovanjem Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. došlo do priznanja duga i do prekida zastare u smislu čl. 240. st. 1. ZOO,

pa primjenjujući čl. 495. st. 1. ZKP/97 (ispravno čl. 477. st. 1.) koji propisuje da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda, uz utvrđenje da zastara nije tekla od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. u smislu protumačene odredbe čl. 478. st. 1. i 2. ZKP/97 sud je prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

8. Vezano uz pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos za koju sud navodi da je zatražena od 31. prosinca 2012., dok je prema sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva zatezna kamata zatražena od 18. siječnja 2013. do isplate, prvostupanjski sud navodi da obveza isplate pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe osim ako je šteta nastala nakon toga (čl. 1003. ZOO). Primjenjujući čl. 169. st. 2. ZOO koji propisuje da je vjerovnik dužan primiti djelomično ispunjenje novčane obveze, osim ako ima poseban interesa da ga odbije i čl. 184. st. 2. ZOO koji propisuje da vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi, a da je kao posljedica dolaska vjerovnika u zakašnjenje propisan prestanak tijeka zatezne kamate (č l. 185. st. 1. i 2. ZOO), prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na iznos glavnice od 37,16 EUR od 27. studenog 2012. do 2. veljače 2023., a da mu za daljnje razdoblje od 2. veljače 2023. ne pripada pravo na zateznu kamatu jer nije iznio razloge zašto nije primio ponuđeno djelomično ispunjenje tuženice za isplatu tog iznosa, dok na preostali dosuđeni iznos od 37,84 EUR tužitelju pripada zatezna kamata „od 10. travnja 2020. do isplate“ (iako je u izreci dosuđena od 27. studenog 2012. do isplate).

9. Tuženica u žalbi osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda u ocjeni prigovora zastare, u bitnome navodeći da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 10. srpnja 2020. kako to propisuje čl. 496. st. 2. ZKP/97 (čl. 478. st. 2 ZKP/97), odnosno najviše tri mjeseca, protekom kojeg roka su bile ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe sukladno čl. 496. st. 1. ZKP/97 (čl. 478. st. 1. ZKP/97), pa je zastara koja je nastavila teći 11. srpnja 2020. nastupila 4. travnja 2023. sukladno čl. 495. ZKP/97 (čl. 478 ZKP/97) u vezi čl. 215. st. 1. i 238 ZOO, a kako je tužba podnesena 7. veljače 2024. (ispravno 4. travnja 2024.) to je tužba podnesena nakon što je nastupila zastara. S tim u vezi ukazuje na odluke VSRH br. Revr-1081/2013-2 od 3. siječnja 2017. i Revr-1204/2015-2 od 11. srpnja 2017. u kojima je izraženo stajalište da „(...) zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva (...) i da je (...) podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastare zastarijevanja, a taj zastor je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu“. Nadalje, osporava utvrđenje suda (i) da se očitovanje Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. smatra priznanjem duga, a kada bi se smatralo priznanjem duga onda bi se to odnosilo samo na iznos od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru, ukazujući na pravno shvaćanje VSRH izraženo u odlukama Revt-109/04-2 od 10. siječnja 2005., Rev-371/05-2 od 10. siječnja 2006., Rev-x- 1004/13 od 25. ožujka 2014. i dr. iz kojeg proizlazi da priznanje jednog dijela duga ne znači i priznanje drugog dijela duga, te na pravno stajalište VSRH izraženo u odluci Rev-x-494/09-2 od 5. siječnja 2010. da dopis kojim Ministarstvo pravosuđa i uprave tužitelju nudi obeštećenje izvan suda po osnovi duševnih boli zbog povrede časti i ugleda ne obvezuje tuženicu jer se radi o ponudi koju tužitelj nije prihvatio. Nadalje, tuženica smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se nije izjasnio o tvrdnji da ne može egzistirati potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru kao samostalna cjelina, već je istu potrebno promatrati kao jedinstvenu štetu koja obuhvaća sve štetne posljedice proizašle iz neosnovanog lišenja slobode, vodeći računa da ista ne smije pogodovati ciljevima koji su protivni njezinoj naravi i društvenoj svrsi, a da zahtijevanje naknade neimovinske štete za jedan dan predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja i nedopušteno raspolaganje tužitelja u smislu čl. 3. st. 3. ZPP. Navedenu bitnu povredu tuženica nalazi i u činjenici što sud nije iznio razloge, a niti je jasno zašto je tužitelju zatezna kamata dosuđena od 27. prosinca 2012. s obzirom da sud navodi da se šteta odnosi na utuženi 30. prosinca 2012., s time da zatezna kamata može početi teći tek od obraćanja tužitelja s odštetnim zahtjevom nadležnom ministarstvu. Osim toga zatezna kamata je dosuđena pogrešnom primjenom čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje od 1. siječnja 2024. Tuženica smatra da je počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč . 14. ZPP-a jer se tužitelj obratio nadležnom ministarstvu s odštetnim zahtjevom za isplatu iznosa od 66,36 EUR po provedenom danu u pritvoru, dok predmetnom tužbom potražuje isplatu iznosa od 345,29 EUR po danu pa je za iznos od 278,93 EUR trebalo odbaciti tužbu jer u tom dijelu nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe iz čl. 495. st. 2. ZKP/97. U vezi svega navedenog smatra da je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo kako u pogledu odluke o glavnoj stvari tako i dosuđene stope zatezne kamate, a u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari osporava i odluku o troškovima postupka smatrajući da je o troškovima postupka trebalo odlučiti primjenom čl. 154. st. 4. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

10. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda stranaka valja istači da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP s obzirom se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR. U sporovima male vrijednosti presuda se primjenom čl. 467. st. 1. ZPP može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

11. Ispitujući presudu na temelju čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 457. ZPP ovaj sud ne nalazi da je počinjena koja od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku. Nisu počinjene niti bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 14. ZPP na koje ukazuje tuženica u žalbi, dok je nasuprot tome počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu dosuđene zatezne kamate pod toč. I. izreke na koju ukazuje tuženica.

12. Tuženica navodi da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP , ali sadržajno ne opisuje u čemu se nalazi počinjenje navedene bitne povrede u odnosu na konkretan predmet spora. Ukoliko se navedena bitna povreda ističe iz razloga što u spisu ne postoji valjana punomoć za zastupanje tužitelja, odnosno jer je izdana punomoć isključivo za zastupanje tužitelja u postupku koji se vodio pred Ministarstvom pravosuđa i uprave pod Klasom: UP/I-702-03/20-01/50., na način kako je tuženica isticala u žalbama koje je izjavljivala u činjenično i pravno istovjetnim predmetima između istih stranaka u kojima se zahtjev odnosio na druge dane provedene u pritvoru o kojima je u žalbenom postupku odlučivao ovaj sud, valja istaći da čl. 354. st. 3. ZPP propisuje da iz razloga što (…) punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku – žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, to iz navedenog zakonskog razloga tuženica nije ovlaštena izjaviti žalbu. Međutim, valja ukazati da je tužitelj ovlastio odvjetnike Željka Lubinu, Branka Čuturu i Jelenu Mandarić da ga zastupaju u svim predmetima koji se vode pred Općinskim sudom u Splitu na temelju punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Splitu rješenjem broj 39 Su-664/2024 od 10. travnja 2024., pa su stoga ovlašteni i za zastupanje u ovom postupku.

13. Tuženica smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP jer je meritorno odlučeno o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 EUR, u vezi kojeg se tužitelj nije obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, smatrajući da je u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti. To što je tužitelj u zahtjevu podnesenom Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe zahtijevao isplatu iznosa od 66,36 EUR po danu provedenom u pritvoru, a da u konkretnom slučaju u tužbi potražuje isplatu iznosa od 345,29 EUR za dan 17. siječanj 2013. koji je proveo u pritvoru, ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 EUR (kao razlike između 345,29 EUR i 66,36 EUR), s obzirom da je tužitelj zahtjev koji je uputio Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinskog šteti nastaloj uslijed neosnovanog lišenja slobode kao i ovu tužbu, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe te o istom meritorno odlučio.

14. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je o zahtjevu tužitelja djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare.

15. Prije svega valja istaći da je tužitelj u ovom predmetu zatražio naknadu neimovinske štete za jedan dan proveden u pritvoru – 17. siječanj 2013. što je jasno navedeno u tužbi potražujući za taj dan isplatu iznosa od 345,29 EUR sa zateznom kamatom od 18. siječnja 2013. Stoga nije točna konstatacija prvostupanjskog suda da je naknada neimovinske štete zatražena za - 30. prosinac 2012.

16. Nadalje, tužba je u ovom postupku podnesena 4. travnja 2024. pa nije točna konstatacija prvostupanjskog suda da je tužba podnesena 2. travnja 2024., niti pak je točna žalbena tvrdnja tuženice da je tužba podnesena 7. veljače 2024.

17. Prema čl. 477. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (st. 1.); prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade (st. 2.).

18. Presudu VSRH broj Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. tužitelj je primio 9. siječnja 2020., dok je branitelj tužitelja primio presudu 3. siječnja 2020., nakon čega je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave sukladno čl. 477. st. 2. ZKP/97.

19. Prema čl. 478. ZKP/97 ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete (st. 1.); dok traje postupak iz st. 1. tog članka ne teče zastara predviđena u čl. 481. st. 1. istog Zakona (st. 2.).

20. Odredba čl. 238. st. 2. ZOO propisuje da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

21. Podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja (čl. 478. st. 2. ZKP/97), dok su posljedice zastoja na računanje rokova zastare - da se u rok zastare računa vrijeme koje je proteklo prije no što je nastao uzrok zastoja i da se zastara nastavlja nakon prestanka uzroka zastoja (čl. 238. st. 2. ZOO). To u konkretnom slučaju znači da je zastarijevanje počelo teći od dana kada je tužitelj primio kaznenu presudu VSRH kojom je oslobođen optužbe - 9. siječnja 2020. i da je zastara tekla do 10. travnja 2020. kada je nastupio zastoj zastare jer je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave, ali i da je zastara nastavila teći nakon što je protekao rok od 3 mjeseca iz čl. 478. st. 1. ZKP/97, odnosno 11. srpnja 2020., pa kako je tužba podnesena u ovom predmetu 4. travnja 2024. to pravilnom primjenom čl. 477. st. 1. ZKP/97 proizlazi zaključak da je do podnošenja tužbe proteklo 3 godine.

22. Međutim, kako između stranaka nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 EUR i da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja, ali prema ocjeni ovoga suda samo u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru, to je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno čl. 240. st. 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu za iznos od 308,76 EUR sa zateznom kamatom tražbina je zastarjela primjenom čl. 214. st. 1. ZOO u vezi čl. 477. st. 1. ZKP/97, pa je u tom dijelu osnovana žalba u kojoj tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju daljnji iznos od 37,84 EUR pod toč. I. izreke presude.

23. U vezi žalbenih tvrdnji kojima tuženica navodi da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. ne može smatrati priznanjem duga, nego tek ponudom za zaključenje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja, pozivajući se pritom na odluku VSRH broj Rev-x 494/2009 od 5. siječnja 2010. u kojoj je istaknuto da dopis Ministarstva pravosuđa i uprave kojim se tužitelju nudi obeštećenje izvan suda po osnovi duševnih boli zbog povrede časti i ugleda ne obvezuje tuženicu budući da je riječ o ponudi koju tužitelj nije prihvatio pa do sporazuma između stranaka nije došlo , valja istači da navedena odluka nije primjenjiva na konkretan slučaj s obzirom da je zahtjev tužitelja u tom predmetu odbijen jer nisu bile ispunjene pretpostavke za naknadu štete, a da predmetom ocjene VSRH nije bilo pitanje zastare, niti da li se takvo očitovanje ministarstva može smatrati priznanjem duga i je li od utjecaja na prekid zastare.

23.1. U odluci broj Rev-1209/2015 od 29. listopada 2019. u kojoj je bilo sporno - je li tuženik dopisom gradonačelnika od 9. studenoga 2006. priznao zastarjeli dug, te u kojem opsegu, a kojim dopisom je tuženik predniku tužiteljice dostavio ponudu za isplatu naknade za nekretninu i ponudio mu 75 EUR/m2 u kunskoj protuvrijednosti (…), VSRH je izrazio pravno shvaćanje prema kojem - imajući na umu odredbu čl. 220. st. 1. ZOO kojom je propisano da se „pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare“ i odredbu čl. 240. st. 1. ZOO da se „zastara prekida kada dužnik prizna dug“, da u slučaju kada je tuženik u dopisu od 9. studenoga 2006. izričito naveo da „nudi isplatu naknade u iznosu od 75 eura po m2 u kunskoj protuvrijednosti“ i time „dostavio ponudu za isplatu naknade za prijepornu nekretninu“ – da je izričito i određeno priznao dug i da zastara počinje teći iznova od priznanja.

23.2. Kada se razmotre okolnosti konkretnog slučaja u kojem se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 EUR, to se tužitelj razumno mogao osloniti da mu tuženica do tog iznosa tražbinu priznaje. Tumačenje navedenog očitovanja kako ga prezentira tuženica (da se radilo samo o ponudi koju tužitelj nije prihvatio radi čega ista tuženicu više ne obvezuje) i prema kojem isto ne bi prekinulo zastaru dijela tražbine tužitelja, po ocjeni ovoga suda je odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tuženica koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

23.3. U konkretnom slučaju primjenjivo je (i) stajalište ESLJP izraženo u predmetu Lelas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.) u kojem je navedeno „(...) Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, predmete Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; naprijed citirani predmet B, odlomak 34. i naprijed citirani predmet I, odlomci 46.-47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice članak 387. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave koje je u ime Ministarstva obrane dao njegov zapovjednik o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi, na primjer i mutatis mutandis, naprijed citirane predmete L i S, odlomci 51. -60. i Fokas protv Turske, br. 31206/02, odlomci 42. -44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok.“

23.4. Stoga se dato očitovanje nadležnog ministarstva ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru pa je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno čl. 240. st. 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela , dok je za preostali dosuđeni iznos od 37,84 EUR (kao i za odbijeni dio zahtjeva od 270,29 EUR) nastupila zastara.

24. Međutim, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu kojim je naložio tuženici isplatiti zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 27. studenog 2012. jer za isto nije iznio razloge, te je isto nerazumljivo u kontekstu činjenične tvrdnje da se naknada neimovinske štete odnosi na dan - 17. siječanj 2013. kao i tužbenog zahtjeva u kojem je zatezna kamata zatražena počevši od 18. siječnja 2013., pa je u potpunosti nejasno kako je tuženica mogla doći u zakašnjenje prije no što je tužitelju šteta nastala i zašto je zatezna kamata dosuđena s početkom od 27. studenog 2012. Osim toga navedeno je u proturječju i s dijelom odbijenog zahtijeva za isplatu zatezne kamate „na iznos od 75,00 EUR od 31. prosinca 2012. do 10. travnja 2020“, kao i s dijelom obrazloženja u kojem sud navodi da je zahtjev za isplatu zatezne kamate odbijen za razdoblje do 10. travnja 2020.

25. Kako je nesporno između stranaka da se tužitelj obratio ministarstvu 10. travnja 2020. s odštetnim zahtjevom, to tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od 10. travnja 2020. do isplate primjenom čl. 1103. ZOO. Tužitelj kao vjerovnik nije došao u zakašnjenje u smislu čl. 184. st. 2. ZOO jer nije odbio primiti ispunjenje niti je svojim ponašanjem spriječio tuženicu u ispunjenju tražbine, s obzirom da je tuženica bila u mogućnosti isplatiti tužitelju novčani iznos koji je smatrala da mu pripada i ne dokazuje (niti ne tvrdi) da je postupanjem tužitelja bila spriječena u ispunjenju onog na što je smatrala da tužitelj ima pravo, pa se na tužitelja kao vjerovnika ne može primijeniti posljedica iz čl. 185. st. 1. i 2. ZOO u smislu prestanka prava na isplatu zatezne kamate.

26. Vezano uz žalbene navode da tužitelj nema pravo zahtijevati naknadu štete za jedan dan, nego za cjelokupno razdoblje provedeno u pritvoru, te da je sud dopustio nedopušteno raspolaganje tužitelja u smislu čl. 3. st. 3. ZPP čime tuženica ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP, ovaj sud ističe da iako se doista radi o jedinstvenom slučaju koji nije uobičajen u sudskoj praksi (tužitelj je pokrenuo 1240 postupaka potražujući istu vrstu štete pojedinačno za svaki dan koji je proveo u pritvoru) isto ne predstavlja nedopušteno raspolaganje koje podrazumijeva čl. 3. st. 3. ZPP s obzirom da je tužitelj svakog dana koji je boravio u pritvoru trpio štetu i ima pravo na naknadu za svaki dan, pa stoga sudska odluka nije utemeljena na nedopuštenom raspolaganju tužitelja niti pak sud ima procesnih alata kojima bi mogao spriječiti da tužitelj ostvaruje zahtjeve u zasebnim postupcima kako je to učinio u konkretnom slučaju.

27. Stoga je ovaj sud primjenom čl. 373.a st. 2. i 3. ZPP djelomično potvrdio i djelomično preinačio presudu pod toč. I. izreke u dijelu usvojenog zahtjeva, te je radi jasnoće i određenosti izreke presude ovom odlukom obvezao tuženicu isplatiti tužitelju naknadu neimovinske štete u iznosu od 37,16 EUR sa zateznom kamatom do 10. travnja 2020. do isplate.

28. O troškovima postupka ovaj sud je odlučio primjenom čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

29. Tužitelj je s osnovom tužbe uspio u cijelosti (pravno shvaćanje VSRH u odlukama broj Rev-724/2025, Rev-366/2024) dok je u pogledu visine uspio 10,76% pa je njegov uspjeh 55,38%, dok je uspjeh tuženice 44,62%. Kada se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, to je tužitelj uspio u omjeru od 10,76% te mu razmjerno uspjehu pripada pravo na trošak primjenom čl. 154. st. 2. ZPP.

30. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., u daljnjem tekstu: Tarifa) u iznosu od 100,00 EUR i zastupanja na raspravi 18. ožujka 2025. primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife od 100,00 EUR, što uz PDV primjenom Tbr. 46. Tarife daje iznos od 250,00 EUR, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu po 13,27 EUR, što ukupno iznosi 276,54 EUR i razmjerno uspjehu od 10,76% daje trošak u iznosu od 29,76 EUR.

31. Stoga je djelomičnim odbijanjem i djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice ovaj sud potvrdio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 29,76 EUR sa zateznom kamatom i preinačio u preostalom dosuđenom iznosu od 25,55 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev u tom dijelu odbio.

32. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je usvojio primjenom čl. 154. st. 2. ZPP i razmjerno uspjehu od 50,45% obvezao tužitelja naknaditi tuženici trošak sastava žalbe koji je odmjeren primjenom Tbr. 10. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 62,50 EUR, te dosuđen u iznosu od 31,53 EUR.

U Varaždinu 17. rujna 2026.

Sutkinja

Sanja Bađun