Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-923/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Amaliji Švegović, u pravnoj stvari tužitelja VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] , zastupanog po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Lubina & Čutura j.t.d. u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-91/2025 od 22. prosinca 2025., dana 17. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženice djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-91/2025 od 22. prosinca 2025.:

- potvrđuje u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 37,16 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.,

- potvrđuje u odbijajućem dijelu točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 270,29 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR-a teče od 31. prosinca 2012. do 9. travnja 2020.,

- preinačuje u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 37,84 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 10. studenoga 2011. do isplate te u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti zateznu kamatu na iznos od 37,84 EUR-a od 10. studenoga 2011. do 9. travnja 2020. na način da se u tim dijelovima odbija zahtjev tužitelja kao neosnovan,

- preinačuje u odbijajućem dijelu točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 EUR-a od 2. veljače 2023. do isplate i sudi:

Nalaže se tuženici da tužitelju na dosuđeni iznos od 37,16 EUR-a isplati i zateznu kamatu od 3. veljače 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se uvažava, a djelomično odbija te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-91/2025 od 22. prosinca 2025.:

- potvrđuje u točki II. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 40,35 EUR sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 162,15 EUR sa zateznom kamatom te se zahtjev u tom dijelu odbija.

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 25,00 EUR-a u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 25,00 EUR-a zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 75,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od 37,84 EUR-a od 10. studenoga 2011.(ispravno 2012.) do isplate i na iznos od 37,16 EUR-a od 10. studenoga 2011. (ispravno 2012.) do 2. veljače 2023., dok je u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 270,29 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama te za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR-a teče od 31. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. i na iznos od 37,16 EUR- od 2. veljače 2023. do isplate tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 202,50 EUR -a s pripadajućim zateznim kamatama od 22. prosinca 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači presudu i usvoji tužbeni zahtjev, podredno da ukine presudu.

2.1. Kako tužitelj u žalbi nije naveo u kojem dijelu pobija presudu, to je ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023– dalje: ZPP) pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem tužitelj nije uspio u sporu i to u odnosu na odbijajući dio točke I. izreke.

3. Tuženica pravovremenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode na temelju čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11 i 143/12, dalje: ZKP/97), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju čl. 573. al. 3. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25, dalje: ZKP/08) u vezi čl. 19. st. 2., čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine'' broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO).

7. Prvostupanjski sud, odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete radi neutemeljenog uhićenja i neosnovanog boravka tužitelja u pritvoru u trajanju jednog (1) dana i to 9. studenoga 2012., polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da je nesporno tužitelj bio u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 (3 pune godine i 144 dana),

- da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06 i 110/07, dalje: KZ),

- da je u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Splitu protiv tužitelja donesena presuda broj K-13/18 od 16. listopada 2018. kojom je tužitelj oslobođen od optužbe, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj

Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019.,

- da je punomoćnik tužitelja presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.,

- da nije sporan osnov odgovornosti tuženice odnosno da na temelju odredbe čl. 14. ZKP/08 i čl. 480. st. 1. ZKP/97 tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru,

- da se tužitelj, prije pokretanja ovog postupka, dana 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave sa zahtjevom za mirno rješenje spora, kako je to predviđeno odredbom čl. 495. st. 2. ZKP/97, čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe,

- da je Ministarstvo pravosuđa dopisom Klasa: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR-a, odnosno iznos od 37,16 EUR-a po danu provedenom u pritvoru,

- da je predmetna tužba podnesena 27. ožujka 2024.,

- da iz iskaza tužitelja saslušanog u predmetima prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-269/2023, Pn-321/2023 i Pn-150/2023 proizlazi da je u pritvoru proveo preko dvije godine u skučenom prostoru sa po deset zatvorenika, njemu nepoznatih osoba, da noćima nije spavao, da je plakao, nije mogao jesti, bio je tužan, potišten i deprimiran, nije mu bilo ni do čega, izgubio je kontakt s rodbinom jer su svi pa i njegov brat vjerovali što je pisalo u medijima, da je u zatvoru smršavio dvadeset kilograma, da ga je posjećivala odrasla kćer, a povremeno i bolesna supruga, te se posebno osvrnuo na pisanja u javnim glasilima, na internetu i televiziji o tome da je ubio vlastitu majku što da predstavlja zlostavljanje i silovanje istine, a sve to da ga i dan dana muči jer su posljedice dalekosežne te je obilježen za cijeli život jer ga prati stigma ubojice,

- da iz iskaza svjedokinje RĆ (kćerke tužitelja), saslušane u predmetu istog suda poslovni broj Pn-150/2023, proizlazi da je boravak tužitelja u pritvoru negativno utjecao na njihovu obitelj jer su ona i majka došle u nezavidnu emocionalnu i financijsku situaciju, morala se početi brinuti za oca u pritvoru i bolesnu majku te brzo pronaći posao i odustati od studiranja, da je oca posjećivala u pritvoru te je uvijek bio razočaran i zbunjen i teško se nosio s medijskom natpisima i neistinama,

zaključuje da je tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog toga što mu je bila povrijeđena prvenstveno njegova sloboda kao najistaknutije i najvažnije pravo svake osobe koje treba i najviše štititi odnosno u najvećoj mjeri onemogućiti oduzimanje slobode boravkom u istražnom zatvoru koji se kasnije pokaže neosnovanim, pa je stoga na temelju čl. 480. toč. 1. ZKP/97 u vezi čl. 1100. ZOO -a tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje dosuđen iznos od 75,00 EUR-a za zatraženi dan boravka u pritvoru 30. prosinca 2012. (ispravno 9. studenoga 2012.) sa zateznom kamatom na iznos od 37,16 EUR-a od 10. travnja 2020. (kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa) do 2. veljače 2023. (kao dana s kojim je tužitelj u smislu čl. 184. st. 2. ZOO-a pao u zakašnjenje jer nije iznio niti jedan razlog zbog kojeg nije primio ponuđeno djelomično ispunjenje) te na iznos od 37,84 EUR-a od 10. travnja 2020. (kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa) do isplate u skladu s odredbom čl. 29. i 1103. ZOO-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 270,29 EUR-a, isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 75,00 EUR-a od 31. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. i isplatu zateznih kamata koja na iznos od 37,16 EUR-a teče od 2. veljače 2023. do isplate odbio kao neosnovan.

7.1. Prigovor zastare prvostupanjski sud je, primjenjujući odredbu čl. 495., čl. 478. st. 1. i čl. 481. st. 1. ZKP/97, ocijenio neosnovanim polazeći od utvrđenja da je zastara počela teći 3. siječnja 2020. (ispravno 9. siječnja 2020.) kada je tužitelj prim io presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019., da je podnošenjem zahtjeva Ministarstvu pravosuđa radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete dana 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevan ja koje je nastavilo teći od 2. veljače 2023. kada je Ministarstvo pravosuđa u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan i ponudilo tužitelju isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR -a odnosno 37,16 EUR-a po danu provedenom u pritvoru, da je od 3. siječnja 2020. do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana, a od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe 27. ožujka 2024. nešto više od godine dana je 357 dana, pa kako sadržaj dopisa Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. upućuje da je u istome došlo do priznanja duga odnosno do prekida zastare iz odredbe čl. 240. st. 1. ZOO -a pa je od tog dana zastara počela teći iznova (čl. 245. st. 1. ZOO-a), zaključuje da zastara nije nastupila.

8. Tužitelj u žalbi navodi da je u tužbi predložio pribavu i uvid u spis Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/2018, u kojem se spisu nalaze presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-766/2009-2 od 17. studenoga 2011. (čiji cjelokupni sadržaj citira u žalbi) kojom je za lišenje slobode koje je trajalo 22 dana oštećeniku dosuđena neimovinska šteta u iznosu od 60.000,00 kn, presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1846/2015 od 2. svibnja 2016. kojom je oštećeniku za 60 dana lišenja slobode dosuđena neimovinska šteta u iznosu od 62.000,00 kn i presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3276/2008 od 17. srpnja 2008. kojom je oštećeniku za 51 dan lišenja slobode dosuđena neimovinska šteta u iznosu od 70.000,00 kn, kao i članci i objave sa portala, pa kako je prvostupanjski sud izvršio uvid u spis K-13/2018 preko e-Spisa, to je morao prilikom odlučivanja o visini štete uzeti u obzir sudsku praksu iz citiranih presuda i dosuditi mu cjelokupni utuženi novčani iznos. Navodi da prvostupanjski sud nije naveo na temelju kojih je dokaza presudio, pa je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali je ujedno pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo.

9. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe da je prvostupanjski sud odlučujući o njezinom prigovoru zastare pogrešno primijenio materijalno pravo, te pozivajući se na odredbe čl. 477 (čl. 495) ZKP/97 osporava zaključak prvostupanjskog suda da je zastoj trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. jer je citiranim odredbama izričito propisano da taj postupak pred nadležnim ministarstvo može trajati najviše tri mjeseca za vrijeme kojih zastara ne teče, a nakon čega tužitelj može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Navodi da je zastara počela teći tužiteljevim primitkom odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. dana 3. siječnja 2020. (ispravno 9. siječnja 2020.), te da je uzevši u obzir i tromjesečni zastoj zastare, za predmetnu tražbinu tužitelja u cijelosti nastupila zastara 4. travnja 2023. sukladno čl. 477. i čl. 478. ZKP/97 u svezi odredbe čl. 238. ZOO -a, pa je tužba podnesena u ovoj pravnoj stvari 29. svibnja 2023. (ispravno 27. ožujka 2024.), podnesena nakon što je nastupila zastara. Smatra da se očitovanje Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. u kojem je Ministarstvo pravosuđa ponudilo tužitelju isplatu iznosa od 46.078,80 EUR ne može tumačiti kao priznanje duga kojim se prekida zastarijevanje kako to pogrešno tumači prvostupanjski sud već se radi o ponudi nagodbe radi izvansudskog rješenja određenog odnosa koje nema značenje priznanja duga pa davanjem takve ponude ne dolazi do prekida zastare, a u prilog svojih tvrdnji poziva se na revizijske odluke broj Rev-879/2023 od 29. svibnja 2024., Rev-724/2007 od 30. kolovoza 2008. i Rev-x 216/2015 od 6. listopada 2015.). Navodi da je trebalo odbaciti tužbu za iznos od 278,93 EUR-a jer u tom dijelu ne postoji identitet spora pa u odnosu na taj dio nije ispunjena procesna pretpostavka iz čl. 477. ZKP/97 zbog čega je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a. Tuženica ističe žalbeni razlog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a jer da ne postoji valjana punomoć tužitelja za zastupanje. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kada je u obrazloženju presude naveo da je predmet postupka zahtjev za naknadu neimovinske štete radi neutemeljenog uhićenja i neosnovanog boravka tužitelj u istražnom zatvoru na dan 30. prosinca 2012., jer je iz tužbe razvidno da je utuženi dan 9. studenoga 2012. Zaključno navodi da je dosuđeni iznos naknade previsoko odmjeren, a u prilog svoje tvrdnje poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 422/2013 od 5. ožujka 2014. kojom je tužitelju dosuđena naknada u iznosu od 37,16 EUR-a po danu.

10. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP -a, jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR-a, pa se stoga, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona.

11. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tužitelja i tuženice, kao i po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. ZPP -a, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na ko je drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, a nisu počinjene niti bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 14. ZPP -a koje obrazlaže tuženica u svojoj žalbi, niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju ističu obje parnične stranke u svojim žalbama.

11.1. Vezano za bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP -a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi, valja navesti da sukladno odredbi čl. 354. st. 3. ZPP -a žalbu iz tog razloga može izjaviti samo osoba koje se ti nedostaci tiču, pa tuženica nije ovlaštena zbog tog razloga pobijati prvostupanjsku presudu.

11.2. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a jer je odlučio o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 EUR-a, koji iznos nije bio predmet mirnog postupka iniciranog kod tuženice prije pokretanja ovog parničnog postupka, jer činjenica da se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa zahtijevajući isplatu iznosa od 66,36 EUR-a, a tužbom u ovom postupku potražuje iznos od 345,29 EUR-a, ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 EUR-a jer je tužitelj zahtjev upućen Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinskoj šteti nastaloj uslijed neosnovanog lišenja slobode kao i predmetnu tužbu, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci Rev-525/2024 od 1. srpnja 2025.

11.3. Protivno žalbenim navodima tužitelj i tuženice, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza i stanjem spisa, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, time da ovdje valja navesti da presude koje nabraja tužitelj u svojoj žalbi nisu dokazi na temelju kojih bi prvostupanjski sud trebao temeljiti odluku o visini pravične novčane naknade. Također, pogrešnim navođenjem datuma za koji tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete , protivno žalbenim navodima tuženice nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, jer se prema ovog suda radi o očitoj pogrešci u pisanju, koja prvostupanjsku presudu ne čini nerazumljivom.

11.4. Obzirom da se presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to ovaj sud neće uzimati u obzir žalbene navode tužitelja kojima obrazlaže žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima ukazuje da je prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru zastare pogrešno primijenio materijalno pravo.

13. Prema odredbi čl. 14. st. 1. ZKP/08 osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Prema članku 573. ZKP/08, stupanjem na snagu tog Zakona prestaje važiti ZKP/97, osim, među ostalim, odredbi glave XXX. toga Zakona (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Odredbom čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

13.1. Odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda, dok je odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 propisano da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete koja se u skladu sa stavkom 3. tog članka podnosi protiv Republike Hrvatske. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Dok traje taj postupak, ne teče zastara (stavak 2.).

14. Kako među strankama nije sporno da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/2018 od 16. listopada 2018. kojom je tužitelj oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva, da je odluka Vrhovnog suda dostavljena tužitelju osobno 9. siječnja 2020., da se tužitelj u skladu s odredbom čl. 477. st. 2. ZKP/07 dana 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa zahtjevom za mirno rješenje spora zahtijevajući za svaki dan koji je proveo u pritvoru iznos 500,00 kn/66,36 EUR-a od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.), te imajući u vidu činjenicu da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja (čl. 478. st. 2. ZKP/97), to je u ovom konkretnom slučaju zastarijevanje počelo teći danom uručenja tužitelju citirane kaznene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske 9. siječnja 2020. i zastara je tekla do 10. travnja 2020. kada je nastupio zastoj zastare zbog zahtjeva tužitelja podnesenog Ministarstvu pravosuđa, te je zastara nastavila teći nakon što je protekao rok od 3 mjeseca propisan odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97, dakle 11. srpnja 2020., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. ožujka 2024., to je do podnošenja tužbe protekao trogodišnji rok zastare propisan čl. 477. st. 1. ZKP/97, pa je stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 478. st. 1. ZKP/97 valjalo zaključiti da je tužba podnesena po proteku zastarnog roka.

15. Obzirom da među strankama nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 EUR i da je prvostupanjski sud iz sadržaja tog dopisa pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem tražbine tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru, to je u ovom konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno čl. 240. st. 1. ZOO-a, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR-a nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu dosuđenog iznosa - 37,84 EUR (kao i odbijenog iznosa od 270,29 EUR) sa zahtijevanom zateznom kamatom tražbina je zastarjela sukladno čl. 214. st. 1. ZOO-a u vezi čl. 477. st. 1. ZKP/97, pa je u tom dijelu osnovana žalba u kojoj tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

16. Žalbene tvrdnje tuženice da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. ne može smatra priznanjem duga nego tek ponudom za zaključenje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja, pozivajući se pritom na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev-x-216/2015 od 6. listopada 2015. u kojima se radilo o privatno pravnom odnosu između oštećenika i osiguravajućeg društva te izraženo shvaćanje da „ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni spor koji je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga“, po ocjeni ovoga suda nisu osnovane. To iz razloga što se u okolnostima konkretnog slučaja u kojem se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 EUR, tužitelj razumno mogao osloniti da mu tuženica priznaje osnov i do tog iznosa i visinu tražbine. Tumačenje navedenog očitovanja kako ga prezentira tuženica (da se radilo samo o ponudi koju tužitelj nije prihvatio radi čega ista tuženicu više ne obvezuje) i prema kojem isto ne bi prekinulo zastaru dijela tražbine tuž itelja, po ocjeni ovoga suda je odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tuženica koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/6, 2/10 i 13/17) koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi. Pravno shvaćanje ovog suda o učinku ponude za sklapanje nagodbe na tijek zastare u skladu je sa zaključkom zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 23. travnja 2026. (Su-IV-100/2026-2).

17. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda, u ovoj konkretnoj pravnoj situaciji valjalo je primijeniti pravno shvaćanje razvijeno u praksi Europskog suda za ljudska prava, konkretno u predmetu Lelas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.), u kojem je istaknuto da „...Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, predmete Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; naprijed citirani predmet V, odlomak 34. i naprijed citirani predmet R, odlomci 46.-47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice članak 387. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave koje je u ime Ministarstva obrane dao njegov zapovjednik o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi, na primjer i mutatis mutandis, naprijed citirane predmete C i L, odlomci 51.-60. i Fokas protv Turske, br. 31206/02, odlomci 42. - 44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok.“, a isto je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1209/2015 od 29. listopada 2019.

18. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP -a, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužitelju zatezna kamata na iznos od 37,16 EUR-a pripada samo do 2. veljače 2023., jer tuženica tu tražbinu tužitelju nije isplatila, što proizlazi iz stanja prvostupanjskog spisa, slijedom čega tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa zatezna kamata na iznos od 37,16 EUR-a teče i nakon 2. veljače 2023.

19. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZOO-a odbiti žalbu tužitelja i tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 37,16 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. i odbijajućem dijelu točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 270,29 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama i za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR-a teče od 31. prosinca 2012. do 9. travnja 2020.. Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tužitelja i tuženice te preinačiti prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 37,84 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 10. studenoga 2011. (ispravno 2012.) do isplate na način da je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan te u odbijajućem dijelu točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 EUR-a od 2. veljače 2023. do isplate na način da je naloženo tuženici platiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 37,16 EUR-a od 2. veljače do isplate.

20. Budući je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima parničnog postupka.

21. Tužitelj je s osnovom tužbe uspio u cijelosti dok je u pogledu visine uspio 10,76% pa je njegov uspjeh 55,38% dok je uspjeh tuženice 44,62%. Kada se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, to je tužitelj uspio u omjeru od 10,76% te mu razmjerno uspjehu pripada pravo na trošak primjenom čl. 154. st. 2. ZPP.

22. Tužitelj ima pravo na trošak sastava tužbe primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. i 107/2025., dalje: Tarifa) u iznosu od 100,00 EUR-a, zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 100,00 EUR-a i trošak zastupanja na raspravi 13. studenoga 2025. primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosu od 100,00 EUR, te trošak PDV-a od 25% u iznosu od 75,00 EUR-a, što ukupno iznosi 375,00 EUR-a, te je tuženica dužna tužitelju naknaditi taj troška razmjerno uspjehu od 10,76%, što nominalno iznosi 40,35 EUR-a.

23. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi jer pristojba na tužbu i presudu nije plaćena pa tužitelju taj trošak nije nastao.

24. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 40,35 EUR-a, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženice valjalo djelomično uvažiti te preinačiti točku II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 162,15 EUR-a i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka.

25. Obzirom da tužitelj u žalbenom postupku nije uspio sa svojom žalbom, to je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

26. Tuženici je priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 10. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ''Narodne novine'' broj: 138/23 i 107/25), te joj je isti razmjerno uspjehu u žalbenom postupku od 50,45 % dosuđen iznos od 25,00 EUR-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe u iznosu od 25,00 EUR-a odbijen.

U Varaždinu 17. rujna 2026.

Sutkinja

Amalija Švegović