Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž R-54/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Jeliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika OV-Održavanje vagona d.o.o., Zagreb, Strojarska cesta 17, OIB: 11471889269, zastupanog po punomoćniku Dinku Rebroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate iz radnog odnosa, povodom žalbe tužiteljice podnesene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Pr-15/2024-19 od 12. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Pr-15/2024- 19 od 12. ožujka 2026. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da joj isplati bruto novčani iznos na razliku plaće od 10. prosinca 2018. do 26 siječnja 2021. čiju će visinu tužiteljica specificirati nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, zajedno sa zakonsk im zateznim kamatama, kao i da se naloži tuženiku da joj naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u toč. II. izreke naloženo tužiteljici da tuženiku plati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužiteljica pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu i usvoji tužbeni zahtjev, podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe i tvrdi da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo ne počinivši pritom povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

4. Žalba je osnovana.

5. Nakon što je konstatirao da među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica u radnom odnosu od 10. prosinca 2018., temeljem ugovora o radu sklopljenog s pravnim prednikom tuženika, društvom RPV Remont i proizvodnja željezničkih vozila d.o.o.,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2019. poslodavac RPV Remont i proizvodnja željezničkih vozila d.o.o. pripojen tuženiku, pri čemu je tuženik preuzeo sve ugovore o radu, o čemu je tužiteljica bila obaviještena i

- da tuženik od plaće za prosinac 2020. (temeljem rješenja od 26. siječnja 2021. godine) tužiteljici obračunava i isplaćuje dodatak na plaću od 0,5% po godini ukupno navršenog radnog staža,

prvostupanjski sud navodi da je između stranaka sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva za razdoblje od 10. prosinca 2018. do 26. siječnja 2021., kod čega je odlučno sporno pitanje je li tuženik bio dužan tužiteljici od samog početka radnog odnosa priznati i isplaćivati dodatak za ukupni radni staž, uključujući i onaj ostvaren u inozemstvu (Bosna i Hercegovina) ili je bio ovlašten internim Pravilnikom o organizaciji to pravo ograničiti isključivo na staž evidentiran u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) sve do izmjene internih akata u studenom 2020., zatim sporno je koji se akt u slučaju različitog normiranja ima primijeniti, konkretno Pravilnik tuženika ili odredbe Kolektivnog ugovora i Ugovora o radu kao za radnika povoljnije pravo i konačno, sporno je i pitanje zastare potraživanja za sve iznose koji su dospjeli prije 26. veljače 2019., koji prigovor je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Međutim, stajalište prvostupanjskog suda iz toč. 28. obrazloženja koje glasi:

„Primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, iako Kolektivni ugovori iz 2015., 2017. i 2020. godine propisuju pravo na uvećanje osnovne plaće od 0,5% po godini navršenog radnog staža, isti ne sadrže izričitu odredbu o obvezi priznavanja staža ostvarenog u inozemstvu. U takvim okolnostima, tuženik je bio ovlašten internim Pravilnikom o organizaciji od 6. studenog 2019. godine preciznije definirati pojam radnog staža kao vrijeme evidentirano isključivo u matičnoj evidenciji HZMO-a. Kako tužiteljica u spornom razdoblju svoj inozemni staž nije imala upisan u hrvatsku matičnu evidenciju, a tuženik joj je to pravo priznao čim su krajem 2020. godine izmijenjeni interni akti na način da obuhvaćaju i inozemne evidencije, sud zaključuje da nije došlo do povrede prava iz radnog odnosa, te je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen.“,

ne može se prihvatiti kao pravilno.

9. Naime, u konkretnim činjeničnim okolnostima koje prvostupanjski sud utvrđuje u toč. 18. i 19. obrazloženja:

„Uvidom i čitanjem kolektivnog ugovora društva RPV (pravnog prednika tuženika: opaska ovog suda) od 22. listopada 2015. godine utvrđeno je da osnovna plaća radnika podrazumijeva plaću uvećanu za postotak od 0,5% po godini navršenog radnog staža.

Uvidom i čitanjem kolektivnih ugovora tuženika od 20. studenog 2017. i 12. studenog 2020. godine utvrđeno je da je zadržana ista definicija osnovne plaće uz dodatak od 0,5% po godini staža.“,

pravilno je sud zaključio da je tim odredbama propisano pravo na uvećanje osnovne plaće od 0,5% po godini navršenog radnog staža, a prema shvaćanju ovog suda tim odredbama se radnicima povećava osnovna plaća za 0,5% po godini navršenog ukupnog radnog staža, neovisno o tome gdje je taj radni staž ostvaren i da bi se ukupni radni staž (pa tako i onaj ostvaren u inozemstvu) priznao radniku, kolektivni ugovori nisu morali sadržavati (još i) izričitu odredbu o obvezi priznavanja staža ostvarenog u inozemstvu, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

10. Stoga je u situaciji kada je tuženik Pravilnikom o organizaciji tuženika od 6. studenog 2019. u čl. 12. st. 3. pod radnim stažem definirao isključivo vrijeme evidentirano u matičnoj evidenciji HZMO-a (Pravilnikom o organizaciji tuženika od 30. studenog 2020. navedena odredba je izmijenjena na način da se radnim stažem smatra i vrijeme evidentirano u odgovarajućim evidencijama stranih država), trebalo imati u vidu temeljno pravno načelo u radnom pravu „in favorem laboratoris“, prema kojem se u slučaju postojanja različitih izvora prava ili nejasnoća u propisima uvijek primjenjuje pravilo koje je povoljnije za radnika, a koje je sadržano u odredbi čl. 9. st. 3. Zakona o radu (NN br. 93/14; 127/17; 98/19 i 151/22) koja glasi:

„Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.“

10.1. Treba dodati da svaki od navedenih kolektivnih ugovora sadrži i odredbu prema kojoj se u situaciji ako bi općim aktom neko pravo radnika bilo utvrđeno u manjem opsegu od prava koja proizlaze iz tih ugovora, da se neposredno primjenjuju odredbe tog ugovora.

11. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa priznavanju ukupnog radnog staža tužiteljice u utuženom razdoblju odlučne činjenice nisu utvrđene to je ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se tužiteljica poziva u žalbi. Posljedično, ostvaren je i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji ovaj sud pazi (i) po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP -a.

12. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a prihvaćena je žalba tužiteljice, ukinuta prvostupanjska presudu u odnosu na odluku o glavnoj stvari i posljedično u odluci o troškovima postupka te je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

13. U nastavku postupka, imajući u vidu utvrđenja iz ovog rješenja, posebno u odnosu na odredbe kolektivnih ugovora koje je odnose na priznavanje radnog staža kod uvećanja osnovne plaće po osnovi minulog rada, prvostupanjski sud će ponovno raspraviti predmet spora te će provođenjem i ocjenom predloženih dokaza utvrditi odlučne činjenice, kako bi mogao odlučiti o osnovi i visini tužbenog zahtjeva tužiteljice, uzimajući u obzir i istaknuti prigovor zastare potraživanja. Novu i zakonitu odluku sud će obrazložiti sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a kako bi ovaj sud u slučaju eventualne ponovne žalbe mogao odlučiti o pravilnosti i zakonitosti iste. Novom odlukom sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Varaždinu 17. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun