Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-31/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-2444/2022-11 od 3. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-2444/2022-11 od 3. studenoga 2025.,

- potvrđuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-3718274 od 10. listopada 2006., zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je u čl. 7. ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, te u toč. II. i toč. III. izreke,

- preinačuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3718274 od 10. listopada 2006., zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.172,76 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3718274 od 10. listopada 2006., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u čl . 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.172,76 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, u toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 1.606,00 EUR sve sa pripadajućim zateznim kamatama koje kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u toč. III. izreke naloženo tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.408,18 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude odnosno od 3. studenoga 2025. do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 -odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.1. Navedeni ZPP se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 23. lipnja 2022. primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22), uz iznimke iz st. 2. -7. tog članka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba djelomično nije osnovana, dok je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i isplata iznosa koji je tužiteljica pretplatila tuženiku na ime ništetnih odredbi.

6. Prvostupanjski sud konstatira da između parničnih stranaka nije sporno da su 10. listopada 2006. tuženik kao kreditor, a tužiteljica kao korisnica kredita, sklopili Ugovor o kreditu broj: 418-50-3718274, kojim je tuženik (banka) odobrio tužiteljici kao korisnici iznos kredita od 14.172,76 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1.), u svrhu kupnje vozila (čl. 6.), na rok otplate od 84 mjeseca uz ugovorenu kamatu od 5,20% koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika (čl. 2.), da je ugovorena obveza tužiteljice na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu koja je sastavni dio ugovora (čl. 7.), da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), da je od sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF i da je kredit otplaćen (dalje: Ugovor o kreditu). Između parničnih stranaka nije sporan niti izračun preplate, pa samim time nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da je u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (koja je u odnosa na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.), donesenoj u kolektivnom sporu vođenom po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, u odnosu (i) na ovdje tuženika (banku) utvrđeno kako je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03), a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07; 125/07; 75/09; 79/09; 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

- da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom slučaju sud je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj ih pozvati i da se na ta utvrđenja tužiteljica poziva u tužbi, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14; 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) određeno kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da su sporne odredbe čl. 1. i. 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim,

- da je tuženiku omogućeno dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja Ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja, ali tuženik na te okolnosti nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza,

- da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora, kod čega sud otklanja prigovore da se radi o zabrani manjeg značaja i zastare te zaključuje da sporne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne, slijedom čega odlučuje kao u toč. I. izreke pobijane presude.

7.1. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica podneskom od 24. lipnja 2025. uredila tužbeni zahtjev iskazujući novčane iznose u službenoj valuti (EUR) kojim na ime promjene tečaja (valutne klauzule) potražuje iznos od 1.606,00 EUR, pa kako izračun pretplate nije bio sporan između parničnih stranaka, nije bilo potrebe za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem , slijedom čega odlučuje kao u toč. II. izreke pobijane presude.

8. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda se u cijelosti može ispitati u žalbenom postupku jer je valjano obrazložena, razumljiva i u njoj nema proturječnosti između izreke i obrazloženja te u samom obrazloženju kako to tvrdi tuženica u žalbi, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8.1. U tom kontekstu neosnovana je žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužiteljica vezati svoj Ugovor o kreditu jer takvom općenitom tvrdnjom (tuženik niti u žalbi ne navodi koje je dokaze predlagao u cilju dokazivanja te tvrdnje), tuženik nije doveo u sumnju zaključak koji je prvostupanjski sud dao u toč. 21. obrazloženja:

„Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik nije na tu okolnost predložio izvođenje nikakvih dokaza.“

9. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu toč. I. izreke prvostupanjske presude u kojem je utvrđen ništetnim dio čl. 7. Ugovora o kreditu i u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.606,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

10.1. Prije svega, osnovano se prvostupanjski sud poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (koja je u odnosa na ništetnost valutne klauzule u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.), donesenoj u kolektivnom sporu vođenom po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, u odnosu (i) na ovdje tuženika (banku) , jer je tom presudom utvrđeno da je (ovdje) tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10.2. Nadalje, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, da pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača treba primijeniti u parnicama koje potrošači individualno pokrenu protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim postupcima u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju ništetnost je sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, kod čega se sud osnovano poziva na odredbu čl. 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog članka da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.3. Zbog tih razloga nisu osnovani žalbeni razlozi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita (valutna klauzula). Ovdje treba ponoviti da je tuženik tijekom ovog postupka imao mogućnost dokazati da je u postupku koje je prethodilo sklapanju Ugovora o kreditu tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi, ali tu procesnu mogućnost nije iskoristio (prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice).

10.4. Ničim konkretiziranom tvrdnjom da se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, tuženik nije doveo u sumnju činjenice koje je prvostupanjski sud utvrdio ocjenom iskaza tužiteljice, konkretno da je tužiteljica prije sklapanja Ugovora o kreditu kontaktirala isključivo sa zaposlenikom autokuće kod koje je kupila osobno vozilo, ali ne i sa bilo kojim zaposlenikom tuženika.

11. Međutim, povodom žalbe tuženika i pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom i odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužiteljici. Predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice s obzirom da je definirala obvezu tuženika (a ne tužiteljice), pa kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Uz to, ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna".

12. U odnosu na prigovor zastare treba navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanom 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 223. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. izraženo mišljenje o dodatnoj potrebi tumačenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su -IV-47/2020-2 od 20. siječnja 2020. te je zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u slučaju kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli počeo je teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., što znači da je zastara za povrat tog iznosa počela teći 14. lipnja 2018. Kako je tužiteljica podnijela tužbu 23. lipnja 2022., prvostupanjski sud je zakonito otklonio prigovor zastare tražbine tužitelja.

13. Također je prvostupanjski sud pravilno utvrdio zbog čega tuženika smatra nepoštenim stjecateljem, jer nema nikakve sumnje da tuženik kao pravna osoba obavlja bankarske poslove i morao je znati da je sporna ugovorna odredba ništetna već kod sklapanja Ugovora o kreditu, a to iz razloga koji su navedeni u već spomenutim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je sud pravilno utvrdio da je tuženik kao nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. st. 1. ZOO-a dužan tužiteljici platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja do isplate.

14. Odluka o troškovima postupka koju tuženik pobija na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu, valjano je obrazložena i ovaj sud prihvaća opseg, vrstu i visinu priznatih (i dosuđenih) troškova, što tuženik u žalbi posebno ne pobija. Djelomični uspjeh tuženika u sporu (u odnosu na odbijeni dio deklaratornog tužbenog zahtjeva) ne dovodi do drugačije odluke, s obzirom da prema ocjeni ovoga suda, a u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženik dužan tužiteljici naknaditi sve priznate troškove.

15. Slijedom iznijetog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP -a žalba tuženika je djelomično odbijena i djelomično prihvaćena te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-3718274 od 10. listopada 2006., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u čl. 7. ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, te u toč. II. i toč. III. izreke, dok je preinačena u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418 - 50-3718274 od 10. listopada 2006., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.172,76 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i u tom dijelu je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

16. Primjenom odredbe čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP -a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer djelomični uspjeh sa žalbom u odnosu na dio (deklaratornog) tužbenog zahtjeva predstavlja samo uspjeh u odnosu na razmjerno neznatni dio tužbenog zahtjeva i ne dovodi do dosude (niti djelomične) troškova žalbenog postupka. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Varaždinu 17. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun