REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-66/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja, kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog OM i dr. zbog kaznenog djela iz članka 222. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. i člankom 215. stavkom 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011. i 144/2012. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o zahtjevima osuđenog OM i osuđenog EM za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 21. listopada 2024. broj K-527/2016-76 i presuda Županijskog suda u Puli- Pola od 4. studenog 2025. broj Kž-139/2025-8, u sjednici održanoj 17. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi osuđenog OM i osuđenog EM za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 21. listopada 2024. broj K-527/2016-76 i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 4. studenog 2025. broj Kž-139/2025-8 proglašen je krivim UM zbog počinjenog kaznenog djela protiv opće sigurnosti - teškim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. i člankom 215. stavkom 2. i 3. KZ/11. i na temelju članka 222. stavka 4. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i devet mjeseci te EM zbog počinjenog kaznenog djela protiv pravosuđa - pomoć počinitelju nakon počinjenog kaznenog djela iz članka 303. stavka 1. KZ/11. pa je temeljem iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

2. Protiv te presude osuđeni UM je pravovremeno po branitelju, odvjetniku mr. sc. Željku Gulišiji podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz razloga propisanih člankom 517. stavkom 1. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026. - dalje: ZKP), s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu pravomoćnu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku, posebno povodom odluke o zatvorskoj kazni“.

2.1. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) pravovremeno je podnio i osuđeni EM po branitelju, odvjetniku Marinu Radiću također iz razloga propisanih člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP-a, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine pobijanu pravomoćnu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku, posebno povodom odluke o zatvorskoj kazni“.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP-a spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske radi podnošenja odgovora na zahtjev, koje je vratilo spis predmeta ovom Sudu bez odgovora, uz dopis od 29. travnja 2026. pod brojem Ksm-DO-58/2026-2.

4. Zahtjevi nisu osnovani.

5. Nije u pravu osuđeni UM kada u odnosu na točku IV. dispozitiva prvostupanjske presude tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

5.1. Obrazlažući ovaj dio zahtjeva osuđenik ističe kako je točkom IV. izreke prvostupanjske presude on oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo sprječavanja dokazivanja iz članka 306. stavka 2. KZ/11., pri čemu navodi da u izreci toga dijela presude nije naveden činjenični opis odnosno radnja počinjenja kaznenog djela za koje je oslobođen optužbe, a što je svojom odlukom potvrdio i drugostupanjski sud. Smatra da je radnja počinjenja kaznenog djela bitan element djela i kao takva mora biti opisana, kako u činjeničnom opisu kaznenog djela, tako i u njegovom pravnom opisu, a koji moraju biti u međusobnom suglasju. Kako to u pobijanoj presudi nije slučaj, po njegovoj ocjeni, time je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

5.2. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama podnositelja zahtjeva uvodno treba istaknuti kako temeljem članka 515. stavka 1. ZKP-a ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti samo onaj osuđenik koji je pobijanom presudom pravomoćno osuđen na kaznu zatvora ili maloljetničkog zatvora ili mu je određen prisilni smještaj prema članku 554. stavku 1. ovog Zakona i to zbog povreda zakona u slučajevima predviđenim ovim Zakonom ili ako je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom. Dakle, sukladno navedenom ovaj zahtjev se može podnijeti isključivo u odnosu na osuđujući dio pravomoćne presude, pod uvjetom da su ispunjene i prethodno navedene zakonske pretpostavke, ali se isti ne može podnositi i u odnosu na oslobađajući dio pravomoćne presude, kako to u ovom slučaju čini ovaj podnositelj, a u kojem dijelu je njegov zahtjev nedopušten.

6. Isto tako nije u pravu osuđeni UM kada u nastavku zahtjeva ističe povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-a.

6.1. U ovom dijelu zahtjeva tvrdi da iako iz pobijane presude proizlazi da je on pravomoćno osuđen zbog počinjenja kaznenog djela općeopasne radnje iz članka 222. stavka 4. KZ/11., i to iz nehaja, iz razloga koji su dani u pobijanoj presudi ostaje dvojbeno je li osuđenik znao za posljedicu i pristao na nju ili je znao za posljedicu te je pritom olako držao kako do posljedice neće doći. Smatra da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi kako u konkretnom slučaju osuđenik nije postupao ni iz nehaja, ni s namjerom, već se isključivo radilo o nesretnom slučaju.

6.2. No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

6.3. Naime, iako se osuđenik u ovom dijelu zahtjeva poziva na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-a, a u odnosu na oblik krivnje kojim je tempore criminis postupao, u biti se radi o ponovnom osporavanju odlučnih činjenica koje su utvrđene tijekom dokaznog postupka , a koje se odnose na oblik krivnje koji je bio izražen prigodom postupanja osuđenika pri čemu isti smatra, identično kao i u izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjske presude, da se u ovoj konkretnoj situaciji radilo o nesretnom slučaju, a ne njegovom protupravnom postupanju s nehajem ili namjerom. Međutim, ističući ovakav prigovor podnositelj zahtjeva u potpunosti zanemaruje činjenicu da je pravomoćnom presudom na potpuno nedvojbeni način utvrđeno kako je isti „... iako svjestan da su remenice na metalnoj letvi koja je sastavni dio sustava padobrana u lošem stanju te da kao takve predstavljaju opasnost po korisnike padobrana, olako držeći da time ne ugrožava sigurnost korisnika... na pristaništu ukrcao dvije talijanske državljanke koje su uplatile panoramsko razgledavanje padobranom...“, pa da je time „iz nehaja, općeopasnom radnjom, izazvao opasnost za život ljudi, a kaznenim djelom je prouzročena smrt ljudi.“. Dakle, iz same izreke pravomoćne presude vrlo jasno i nedvosmisleno proizlazi kako je u konkretnom slučaju osuđenik proglašen krivim zbog kaznenog djela počinjenog iz nehaja, što drugim riječima znači da se, na način kako je to činjenično opisano, ni na koji način ne može raditi o radnji koja bi predstavljala nesretni slučaj. Po ocjeni ovog Suda, ovakvim tvrdnjama osuđenika se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja iz pobijane presude koja su odlučna za ocjenu krivnje počinitelja, a zbog činjeničnih utvrđenja, sukladno članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. ZKP-a, nije moguće podnositi ovaj izvanredni pravni lijek.

7. Ističući daljnji razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđeni UM navodi kako prvostupanjski i drugostupanjski sud kod izricanja kazne nisu u dovoljnoj mjeri cijenili činjenicu da osuđenik do spornog događaja i nakon njega nije bio osuđivan. Tvrdi da je upitno zbog čega protek vremena od skoro 12 godina od počinjenja dijela pa do donošenja presude nije cijenjen kao olakotna okolnost koja ide u prilog osuđeniku, posebice u situaciji kada se ima u vidu i njegovo zdravstveno stanje koje je nastupilo kod njega kao posljedica smrti talijanske državljanke. Smatra kako je nakon proteka vremena od 12 godina izgubljena svrha generalne i specijalne prevencije pa se izrečena kazna zatvora od dvije godine i devet mjeseci u takvim okolnostima, po njegovoj ocjeni, može jedino shvatiti kao osveta društva, a što nije svrha kaznenih sankcija.

7.1. Slične razloge za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka ističe i osuđeni EM navodeći kako pobijanom presudom kod odluke o kazni nije uzeta u obzir okolnost da je on u međuvremenu osnovao obitelj i dobio troje djece o kojima skrbi i kojima je neophodan u njihovom formativnom periodu te radi osiguravanja njihove egzistencije. Isto tako ističe kako se brine za svoju majku te za roditelje svoje supruge s kojima živi u istom kućanstvu. Stoga smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine, nakon proteka vremena od 14 godina, prestroga i nije u funkciji ostvarenja generalne i specijalne prevencije.

7.2. Međutim, ovakvi prigovori obojice osuđenika nisu osnovani.

7.3. Ističući ove okolnosti podnositelji zahtjeva u biti pokušavaju osporiti pravomoćne odluke o kaznenoj sankciji (članak 471. stavak 1. ZKP-a), što nije dopušteno ovim izvanrednim pravnim lijekom. Naime, osuđenici zanemaruju činjenicu da se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 469. točkom 5. ZKP -a). Međutim, to ovdje nije bio slučaj jer pravomoćnom presudom ta povreda nije ostvarena budući su podnositelji zahtjeva osuđeni na kazne zatvora u zakonom propisanim granicama za kaznena djela za koja su ovom pravomoćnom presudom proglašeni krivima.

8. Obrazlažući nadalje razloge za podnošenje ovog zahtjeva osuđeni UM i osuđeni EM identično navode kako se neke tvrdnje iz prvostupanjske presude, a koje nisu sankcionirane niti od strane drugostupanjskog suda, ne podudaraju sa sadržajem zapisnika sa održanih ročišta. Tvrde da se na stranici 4., točki 4. prvostupanjske presude navodi kako je okrivljeni EM na raspravi izjavio da se smatra krivim za utuženo kazneno djelo, iako iz zapisnika sa rasprave održane 1. listopada 2019. proizlazi kako se isti prigodom očitovanja o krivnji očitovao da se ne smatra krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret optužnicom. Smatraju da uslijed toga u pobijanoj presudi postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika i samog tog sadržaja zapisnika, čime je ostvarena povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

8.1. No, niti u navedenom osuđenici nisu u pravu.

8.2. Naime, ističući ovaj razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka podnositelji zahtjeva zanemaruju činjenicu da se u odnosu na osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a ne može pozivati na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP -a jer ta povreda odredaba kaznenog postupka ne ulazi u krug taksativno propisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a, a zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti, neovisno o tome radi li se o prvostupanjskom ili žalbenom postupku.

9. Na koncu, iznoseći zadnji razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, osuđeni UM ističe kako se u pobijanoj presudi više zaključaka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda temelji na pretpostavkama i dojmovima odnosno na indicijama koje ne tvore zatvoreni krug indicija, a ne na stvarno utvrđenim činjenicama, nakon čega pod točkama VI., VII. i VIII. obrazloženja zahtjeva, identično kao i u izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjske presude, ponovno detaljno analizira dokazni postupak i izvedene dokaze, polemizirajući sa zaključcima i utvrđenjima sudova prvog i drugog stupnja u odnosu na utvrđene odlučne činjenice.

9.1. Slično u svome zahtjevu ističe i osuđeni EM. Obrazlažući ovaj dio svog zahtjeva ovaj osuđenik navodi da iz pobijane presude ostaje nejasno na koji je način utvrđeno da je optuženi UM preko optužene TM (ranije O) naložio njemu kao optuženom da u more baci metalnu letvu od padobrana, s obzirom da tijekom dokaznog postupka nije provedeno vještačenje mobitela temeljem kojeg vještačenja bi se onda nedvojbeno mogla utvrditi njihova eventualna komunikacija pa je u tom dijelu, po njegovoj ocjeni, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Nakon toga pod točkom III. obrazloženja zahtjev, kao i u izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjske presude, ponovno analizira dokazni postupak, osobito iskaze svjedoka AM i KM, polemizirajući pritom sa zaključcima i utvrđenjima nižestupanjskih sudova u odnosu na utvrđene odlučne činjenice, a koje se odnose upravo na ovog osuđenika.

9.2. No, niti u navedenom ovi osuđenici nisu u pravu.

9.3. Naime, suprotno navedenim tvrdnjama, treba napomenuti da podnositelji zahtjeva ovakvim svojim tvrdnjama zapravo u bitnome osporavaju pravilnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na bitne pravno relevantne činjenice, polemizirajući s pravilnošću utvrđenog činjeničnog stanja i osporavajući zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u odnosu na utvrđene odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu. Stoga se ovakvim tvrdnjama podnositelja zahtjeva, a kojima se osporava dokazanost pojedinih navoda iz činjeničnog opisa pravomoćne presude, po ocjeni ovog Suda, u suštini, kao i u prethodno iznesenim žalbama na prvostupanjsku presudu, problematizira i osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pravomoćnoj presudi i na taj se način, mimo uvjeta propisan ih u zakonu, nastoji ishoditi njegova preocjena u trećem stupnju. Međutim, ovaj izvanredni pravni lijek može se podnositi samo zbog točno propisanih povreda zakona iz članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, pri čemu se ne može podnositi i zbog pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno okolnosti koje se tiču činjeničnih utvrđenja.

10. Stoga, slijedom svega prethodno iznesenog, nije ostvarena niti jedna od povreda na koje ukazuju osuđeni UM i osuđeni EM u zahtjevima za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

11. Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP- a, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 17. rujna 2026.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja