REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-102/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ZF zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenog ZF za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 11. rujna 2025. broj K-558/2025-11 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 17. prosinca 2025. broj Kž-652/2025-15, u sjednici održanoj 17. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ZF za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude ZF proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda - protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je na temelju članka 326. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni ZF je po branitelju, odvjetniku Franji Ribiću podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog povreda odredaba članka 517. stavka 1. točaka 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.

- pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026. - dalje: ZKP), s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred novog suca, podredno da primjenom instituta sudskog ublažavanja kazne istu preinači“.

2.1. Osuđenik je zahtjev podnio i po braniteljici, odvjetnici Vesni Rogulj zbog povreda odredaba kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđenih člankom 469. točkama 1. i 4. ZKP-a, teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz članka 29. stavka 1. i članka 29. stavka 3. alineje 6. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavaka 1. i 3. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja povreda je mogla utjecati na presudu, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „donese presudu kojom će prema naravi povrede zakona preinačiti pravomoćnu odluku podredno ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom ili višem sudu“.

2.2. Kako se oba ova zahtjeva u sadržajnom pogledu u nekim bitnim dijelovima međusobno podudaraju, a u nekim i nadopunjuju, u nastavku će se razmatrati kao jedan jedinstveni zahtjev osuđenika.

3. Prvostupanjski sud je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP-a, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je svojim dopisom od 14. svibnja 2026. pod brojem Ksm-DO- 118/2026-2 izrazilo mišljenje da zahtjev osuđenika nije osnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovim braniteljima.

5. Zahtjev osuđenika nije osnovan.

6. Nije u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da je ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkama 1., 4. i 5. ZKP-a.

6.1. U odnosu na razlog iz članka 469. točke 1. ZKP-a (je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo) treba istaknuti da iako osuđenik uvodno ističe ovu povredu kaznenog zakona na njegovu štetu, u nastavku podnesenog zahtjeva isti uopće ne obrazlaže, a niti argumentira u čemu bi se konkretno sastojala ova povreda kaznenog zakona odnosno na koji način je upravo ta povreda i ostvarena u ovom kaznenom postupku, pa je očigledno kako se u ovom dijelu zahtjeva radi o paušalno iznesenoj i ničim obrazloženoj i argumentiranoj tvrdnji.

6.2. Obrazlažući daljnji razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđenu člankom 469. točkom 4. ZKP-a (je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti) isti navodi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno primijenili zakon koji se nije mogao primijeniti s obzirom da postoje okolnosti koje isključuju krivnju, a u radnjama koje su naznačene u činjeničnom opisu izreke pobijane presude nedostaje opis kvalificiranog elementa iz članka 326. stavka 2. KZ/11. Tvrdi kako iz njegove obrane ne proizlazi priznanje kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. KZ/11. s obzirom da on nije imao namjeru, a niti je pristao na to da prevozi veći broj osoba u nehumanim uvjetima radi stjecanja protupravne imovinske koristi, već jasno proizlazi kako on to ne samo da nije želio, već na to nije niti pristao. Nakon toga ponovno, kao i u izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjske presude, analizira dokazni postupak dovodeći svoju obranu u korelaciju s iskazima ispitanih svjedoka pri čemu opet polemizira s utvrđenjima i zaključcima suda prvog i drugog stupnja u odnosu na odlučne činjenice koje se tiču utuženog kaznenog djela. Smatra kako činjenični opis kaznenog djela iz izreke pobijane presude ne sadrži dostatne okolnosti iz kojih bi proizlazila kvalificirana okolnost kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. KZ/11. odnosno „dovođenje u opasnost života i tijela većeg broja osoba“, već se, po njegovoj ocjeni, evidentno radi o osnovnom obliku ovog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11. Ističe kako okolnost da je tom prigodom jedna osoba u prometnoj nezgodi zadobila tešku tjelesnu ozljedu sama po sebi ne može predstavljati kvalificiranu okolnost pa su slijedom toga prvostupanjski i drugostupanjski sud povrijedili kazneni zakon na njegovu štetu kada su ga osudili za kazneno djelo iz članka 326. stavka 2. KZ/11., a ne za kazneno djelo iz stavka 1. tog istog članka.

6.3. Međutim, kada prigovara da postoje okolnosti koje isključuju krivnju osuđenika tempore criminis isti zanemaruje činjenicu da kada se ocjenjuje postojanje razloga za krivnju tada sudovi utvrđuju postojanje ili ne postojanje elemenata koji su nužni za utvrđenje postojanja krivnje počinitelja kaznenog djela, a to su ubrojivost, postojanje namjere ili nehaja, kada to zakon izričito propisuje pri počinjenju kaznenog djela te svijesti počinitelja o protupravnosti njegovog postupanja. Iako u ovom dijelu zahtjeva osuđenik osporava namjeru, tvrdeći kako on „nije imao namjeru niti je pristao na to da prevozi veći broj osoba u nehumanim uvjetima“, iz ovakvog sadržaja zahtjeva, u biti, proizlazi kako on i nadalje ustrajava u svojim tvrdnjama i polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem na način da nudi svoju interpretaciju inkriminiranog događaja, koja je drugačija od one utvrđene, smatrajući kako upravo njegova interpretacija tog događaja opovrgava postojanje namjere. Međutim, navedene okolnosti upravo zbog svoje činjenične, a ne pravne naravi ne mogu biti predmetom razmatranja kod ovog izvanrednog pravnog lijeka. Isto tako, kada ističe da u ovom konkretnom slučaju u postupanju osuđenika nisu ostvarena sva obilježja kaznenog dijela iz članka 326. stavka 2. KZ/11., već da se radi o osnovnom obliku ovog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11., kao i u prethodnom slučaju, osuđenik u biti ponovno polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem iz pobijane pravomoćne presude nudeći drugačiju, za sebe povoljniju interpretaciju činjeničnog opisa kaznenog djela, smatrajući da se radi o kaznenom djelu iz članka 326. stavka 1. KZ/11. No, pritom podnositelj zahtjeva zanemaruje činjenicu da se postojanje povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-a prosuđuje isključivo prema onom i onakvom činjeničnom opisu koje je utvrđeno izrekom pravomoćne presude, a ne prema onom činjeničnom opisu koje je, prema osuđenikovom shvaćanju, trebalo utvrditi tijekom dokaznog postupka. U tom pogledu valja zaključiti kako su u ovom konkretnom slučaju sud prvog i sud drugog stupnja, na ono činjenično stanje kako je utvrđeno pravomoćnom presudom, u konačnici, pravilno primijenili odgovarajuće odredbe kaznenog zakona. Naime, činjeničnim opisom izreke pobijane presude optuženik je proglašen krivim što je „...u nakani da se nepripadno materijalno okoristi...u osobno vozilo...preuzeo ukupno 11 stranih državljana...koje je nakon toga prevozio teritorijem Republike Hrvatske u smjeru državne granice s Republikom Slovenijom...pa kad je zatečen po policijskim službenicima...povećao brzinu kretanja...pri tome ugrožavajući ostale sudionike u prometu te dovodeći u opasnost svih 11 putnika u svome vozilu...pri čemu je oduzeo prednost vozilu koje se kretalo iz suprotnog smjera...kojom prigodom je došlo do prometne nesreće u kojoj je jedan državljanin Jordana...zadobio tešku tjelesnu ozljedu...“. Dakle, i po ocjeni ovog Suda, a imajući u vidu ovakvo opisano činjenično stanje kako je to utvrđeno u pravomoćnoj presudi, evidentno je kako se u konkretnom slučaju radi o takvom protupravnom postupanju osuđenika gdje je on iz koristoljublja omogućio i pomogao drugim osobama u nedozvoljenom kretanju i boravku u Republici Hrvatskoj, a kojom prigodom je, uslijed neprimjerene vožnje, bio doveden u opasnost život i tijelo osoba koje su se nedozvoljeno kretale i boravile u [adresa]. Takvim radnjama, suprotno tvrdnjama osuđenika, doista je i ostvareno zakonsko biće kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. KZ/11., kao kvalificiranog oblika, a ne kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11., kao osnovnog oblika, kako to pogrešno ističe podnositelj zahtjeva. Stoga su, imajući u vidu radnje koje su opisane u činjeničnom dijelu izreke pravomoćne presude, i prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno primijenili kazneni zakon utvrdivši kako se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu iz članka 326. stavka 2. KZ/11., a ne kaznenom djelu iz članka 326. stavka 1. KZ/11.

6.4. Također nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je pobijanom presudom ostvarena i povreda kaznenog zakona na njegovu štetu predviđena člankom 469. točkom 5. ZKP- a.

6.5. Obrazlažući navedeni razlog osuđenik ističe kako su pri donošenju odluke o kazni sudovi izrekli kaznu koja nije rezultat pravilne primjene načela individualizacije kazne, a niti ista odgovara utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja, čime je, po njegovoj ocjeni, uz povredu kaznenog zakona ostvarena i povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a. Nakon toga, u nastavku ovog dijela zahtjeva, analizira utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, pri čemu polemizira sa zaključcima nižestupanjskih sudova, smatrajući kako je izrečena kazna zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca prestrogo dosuđena te da je bilo zakonskih uvjeta za primjenu instituta ublažavanja kazne. Smatra da sudovi nisu pravilno odmjerili kaznu budući su olakotne okolnosti podcijenjene, dok su otegotne okolnosti u značajnoj mjeri precijenjene.

6.6. Međutim, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

6.7. Naime, iz naprijed citiranih prigovora proizlazi da osuđenik niti jednim od njih ne obrazlaže povredu kaznenog zakona na njegovu štetu iz članka 469. točke 5. ZKP -a jer niti u jednom dijelu ne tvrdi da mu je izrečena vrsta kazne koja mu nije mogla bit i izrečena za predmetno kazneno djelo, niti da mu je izrečena kazna mimo propisanog zakonskog okvira. Ovakvim navodima on u biti pobija pravomoćnu presudu zbog odluke o kazni, u smislu odredbe članka 471. stavka 1. ZKP-a, jer se njegove tvrdnje svode na prigovor da sudovi nisu primijenili odredbe o ublažavanju kazne, a trebali su te da nisu pravilno vrednovali utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, podcijenivši olakotne, a precijenivši otegotne okolnosti. Međutim, osuđenik ističući ove prigovore zanemaruje činjenicu da se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, što ovdje nije bio slučaj jer pravomoćnom presudom ta povreda nije počinjena budući je osuđenik osuđen na kaznu zatvora u zakonom predviđenim granicama za ovo kazneno djelo. Isto tako, a budući da ovu povredu u zahtjevu osuđenik povezuje s povredom iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, valja napomenuti da se podnositelj zahtjeva kod iznošenja razloga za pobijanje pravomoćne presude ne može pozivati na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, jer ta povreda odredaba kaznenog postupka ne ulazi u krug taksativno propisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a, zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti, neovisno o tome radi li se o prvostupanjskom ili žalbenom postupku.

7. Kada ističe tešku povredu prava na pravično suđenje osuđenik navodi kako je pravomoćno osuđen u postupku koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom ili zakonom. Pritom tvrdi kako mu je postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, a to obrazlaže činjenicom da zapisnik o objavi presude predstavlja izvornik jer sadrži izreku presude na temelju koje se sastavlja pisani otpravak presude koji mu mora u cijelosti odgovarati. Međutim, u konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da takav izvornik presude ne postoji jer su sastavljena dva međusobno različita zapisnika o objavi presude koji se razlikuju, kako po formi, tako i po sad ržaju. Obrazlažući navedenu tvrdnju navodi kako zapisnik koji je sastavljen kao „nastavak zapisnika s rasprave održane dana 11. 9. 2025.“ sadržajno odstupa od zapisnika naslovljenog kao „zapisnik o objavi presude od dana 16. 9. 2025.“, s obzirom da prvotni zapisnik ne sadrži sve zakonom propisane elemente kao što su izreka presude i odluka o istražnom zatvoru, iako se radi o obveznim sastojcima zapisnika. Taj propust nije sankcioniran od strane suda drugog stupnja pa je isti uslijed toga pogrešno primijenio odredbe članka 412. ZKP-a i članka 456. ZKP-a, čime je održao na snazi presudu koja ne egzistira na zakonito provedenoj radnji. Smatra da je time osuđeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje s obzirom da mu nije bilo omogućeno učinkovito sudjelovanje u objavi presude.

7.1. No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

7.2. Naime, iz izvršenog uvida u spis predmeta Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-558/2025 proizlazi da je 11. rujna 2025. održana rasprava i nakon što je rasprava zaključena predsjednica vijeća je, sukladno odredbi članka 456. stavka 1. ZKP -a, objavu presude odgodila za 16. rujna 2025. u 14,00 sati, nakon čega je po otpuštanju stranaka iz sudnice u nastavku zasjedanja, nakon vijećanja i glasovanja, donesena prvostupanjska presuda i rješenje kojim je optuženiku produljen istražni zatvor. Na taj način sud prvog stupnja je postupio sukladno odredbi članka 412. stavaka 1. i 2. ZKP- a (list 175-183 spisa predmeta). Nakon toga je 16. rujna 2025., sukladno odredbi članka 456. stavka 3. ZKP-a, objavljena presuda koja je donesena 11. rujna 2025. i to bez nazočnosti stranaka, a koje su prije toga na raspravi bile upozorene da se objava može održati i u njihovoj odsutnosti (list 187 spisa predmeta). Stoga je neosnovana tvrdnja osuđenika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja nepravomoćne presude postupio protivno odredbama članka 412. ZKP-a i članka 456. ZKP-a te da mu je uslijed toga teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje s obzirom da je sud prvog stupnja prilikom donošenja i objave nepravomoćne presude u cijelosti pravilno primijenio navedene postupovne odredbe koje reguliraju ta pitanja. Pritom također treba istaknuti da donesena i objavljena presuda u cijelosti, a što se tiče forme i sadržaja, odgovaraju presudi koja je nakon toga izrađena i otpravljena strankama.

7.3. Dodatni razlog kojim argumentira tešku povredu prava na pravično suđenje osuđenik nalazi u činjenici da je prvostupanjski sud odbio sve njegove dokazne prijedloge. Obrazlažući ovaj razlog za podnošenje zahtjeva osuđenik navodi kako je sud prvog stupnja odbio dokazne prijedloge obrane za ispitivanje svjedoka AF, i to na okolnost dolaska osuđenika u Republiku Hrvatsku te prezentaciju i dogovor vezano za posao za koji je bio angažiran, svjedoka OF , na okolnost pribavljanja vozila, mogućeg vraćanja vozila i osuđenikovog dolaska u Republiku Hrvatsku te pribavljanja dokumentacije o trudnoći supruge osuđenika SF. Smatra da je time sud prvog stupnja osuđeniku teško povrijedio pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok je sud drugog stupnja ove navode osuđenika iz izjavljene žalbe jednostavno otklonio, čime je, po njegovoj ocjeni, tijekom postupka došlo do povrede načela kontradiktornosti i konfrontacijskog prava, kao sastavnih dijelova prava na pravični postupak te je istovremeno povrijeđeno i načelo jednakosti oružja.

7.4. Međutim, osuđenik niti u navedenom nije u pravu.

7.5. Imajući u vidu ovakav sadržaj podnesenog zahtjeva, a u kojem podnositelj tvrdi da je prvostupanjski sud ignorirao sve njegove dokazne prijedloge koji su se odnosili na ispitivanje svjedoka koje je on predložio te pribavljanje dokumentacije za njegovu tada trudnu suprugu, a što je i drugostupanjski sud prihvatio kao osnovano, po ocjeni ovog Suda, može se zaključiti kako se u konkretnoj situaciji radi o prigovorima kojima se upire na povredu prava na pravično suđenje, a koja se očituje u povredi načela jednakosti oružja iz članka 29. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010., 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav) i članka 6. stavka 3. alineje d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija). No, s tim u vezi potrebno je istaknuti kako se u ovom kaznenom predmetu osuđenik tijekom prvostupanjskog postupka kod očitovanja o krivnji na potpuno jasan i nedvosmisleni način očitovao kako se „smatra krivim za počinjenje djela koje mu se optužnicom stavlja na teret“ (stranica 2. zapisnika od 11. rujna 2025.). Kako je takvo njegovo priznanje krivnje na raspravi bilo u potpunosti u suglasju s ranije pribavljenim dokazima to je sud u takvoj situaciji bio ovlašten, sukladno odredbi članka 417.a stavka 4. ZKP-a, izvoditi samo one dokaze koji se odnose na odluku o kazni, a ne i one dokaze koji se odnose na činjenična utvrđenja. To stoga što je člankom 459. stavkom 7. u vezi sa stavkom 6. ZKP -a propisano da, kada se optuženik očitovao da se smatra krivim, kao što je ovdje bio slučaj, tada obrazloženje presude sadrži samo one okolnosti koje je sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Istovremeno je i odredbom članka 464. stavka 7. ZKP -a propisano da se žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja ne može podnositi u situaciji kada se optuženik očitovao da se smatra krivim, što drugim riječima znači da je u takvoj situaciji žalba, ako bi zbog toga bila podnesena, u tom dijelu nedopuštena. Prema tome prvostupanjski je sud, u situaciji kada je odbio dokazne prijedloge osuđenika u odnosu na činjenična utvrđenja, postupio u skladu s naprijed citiranim zakonskim ovlastima, što je potvrdio i sud drugog stupnja u svojoj odluci kojom je odbio ovakve žalbene prigovore osuđenika, o čemu je dao jasne i dostatne razloge pod točkama 7.1., 7.2., 8. i 8.1. obrazloženja (stranica 3. obrazloženja) pa, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, nije ostvarena povreda načela kontradiktornosti i konfrontacijskog prava te načela jednakosti oružja, kako to neosnovano tvrdi podnositelj zahtjeva.

7.6. I na koncu, nije u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da je teška povreda prava na pravično suđenje ostvarena i iz razloga što je drugostupanjski sud u svojoj odluci pod točkom 7. obrazloženja pogrešno utvrdio da se osuđenik na raspravi 11. rujna 2025., a prilikom očitovanja o krivnji, očitovao na način da je priznao sva bitna obilježja utuženog kaznenog djela, s obzirom da iz sadržaja njegove obrane proizlazi da je on na mjestu događaja očekivao prijevoz pet osoba, a ne više njih, a to nije bilo obuhvaćeno njegovom namjerom niti njegovim planom postupanja. Stoga je, po njegovoj ocjeni, pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da je osuđenik u cijelosti priznao kazneno djelo na način kako mu je to stavljeno na teret pa mu je i uslijed navedene konstatacije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

7.7. No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

7.8. Naime, već je ranije rečeno (točka 7.5. ovog obrazloženja) kako se osuđenik na raspravi, a nakon što mu je pročitana optužnica, na potpuno jasan i nedvosmislen način očitovao da se smatra krivim za kazneno djelo koje mu stavlja na teret optužnicom i to upravo na način kako je to u njoj opisano, čime je u cijelosti i bez bilo kakve dvojbe priznao kako subjektivna, tako i objektivna obilježja utuženog kaznenog djela. Pri tome njegova tvrdnja da je on tom prigodom „očekivao svega pet osoba za prijevoz, a ne više od toga“ nije od odlučujućeg značaja za ostvarenje bitnih subjektivnih i objektivnih obilježja ovog kaznenog djela s obzirom da je u konačnici i zaprimio u vozilo ukupno 11 osoba, s kojima je nakon toga i započeo prijevoz kroz Republiku Hrvatsku prema Republici Sloveniji.

7.9. Stoga, niti u ovom dijelu nije počinjena teška povreda prava na pravično suđenje kako to neosnovano tvrdi osuđenik.

8. Kada ističe povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja je mogla utjecati na presudu osuđenik navodi kako je u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude iznio sve okolnosti i razloge zbog kojih smatra da je izrečena kazna zatvora po sudu prvog stupnja prestroga, no unatoč tome drugostupanjski sud na takve njegove navode nije odgovorio odnosno na iste je nedostatno odgovorio koristeći tipizirane paušalne tvrdnje. Tvrdi da sud drugog stupnja nije dao jasne i razumljive razloge o kazni koja je dosuđena, pri čemu istovremeno žalitelja upućuje na razloge iz prvostupanjske presude koji su nejasni i u znatnoj mjeri uvelike precjenjuju utvrđene otegotne okolnosti. Ističe da, iako je osuđenik u žalbi isticao kako je za donošenje osuđujuće presude neophodno i subjektivno obilježje kaznenog djela te da presuda mora sadržavati i razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose i na namjeru počinitelja, drugostupanjski sud, unatoč tome, ne daje jasnu i obrazloženu ocjenu u odnosu na pitanje je li očitovanje osuđenika o krivnji obuhvaćalo i priznanje doista svih odlučnih činjenica i bitnih obilježja kaznenih djela. Smatra da drugostupanjski sud taj žalbeni navod, protivno odredbi članka 487. stavka 1. ZKP-a, uopće nije ocijenio iako se radi o odlučnoj činjenici za opstojnost terećenog kaznenog djela, čime je ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a, budući je sud drugog stupnja u žalbenom postupku povrijedio prethodno preciziranu odredbu kaznenog postupka, a radi se o povredi koja je mogla utjecati na presudu.

8.1. Međutim, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

8.2. Naime, uvodno treba istaknuti da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine jednu cjelinu i ne mogu se promatrati odvojeno te kao jedinstvena cjelina predstavljaju osnovu za pravilno presuđenje. Što se tiče prigovora da drugostupanjski sud nije dao jasnu i obrazloženu ocjenu u pogledu krivnje osuđenika valja istaknuti kako je prvostupanjski sud pod točkom 7.1. obrazloženja dao razloge zbog kojih je nedvojbeno utvrđeno kako je isti postupao s izravnom namjerom, pa u takvoj situaciji sud drugog stupnja, kada je prihvatio takvu argumentaciju suda prvog stupnja, suprotno tvrdnjama osuđenika, nije to trebao dodatno elaborirati i obrazlagati. U odnosu na prigovore koji se tiču izrečene kazne i vrednovanja okolnosti koje su bile od značaja za tu kaznu valja napomenuti kako analizom obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je taj sud dao vrlo jasne, detaljne i razumljive razloge zbog kojih je osuđenika osudio na kaznu zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca (točke 7.2., 7.3., 7.4. i 8. obrazloženja). U takvoj situaciji, a kada je u cijelosti prihvatio utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na odluku o kazni, drugostupanjski sud nije bio u obvezi ponovno detaljno iznositi iste one argumente i razloge kojima se sud prvog stupnja rukovodio prilikom izricanja upravo te kazne pa je, slijedom navedenog, obrazloženje koje je dano od strane suda drugog stupnja (točka 9. obrazloženja), također u dovoljnoj mjeri jasno, dostatno i razumljivo s obzirom da se u žalbi ne iznosi ništa bitno novo i drugačije, a što bi zaključke i utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na izrečenu kaznu u bilo kojem dijelu dovelo u sumnju. U odnosu na tvrdnju osuđenika da drugostupanjski sud, odlučujući o izjavljenoj žalbi, nije postupio sukladno odredbi članka 487. stavka 1. ZKP- a, te da nije odgovorio na sve žalbene razloge, osobito u odnosu na namjeru počinitelja, treba napomenuti da se osuđenik u ovom kaznenom predmetu žalio zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.

- pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP-25.), koja odredba u cijelosti odgovara sadašnjoj odredbi iz članka 468. stavka 1. točke 12. ZKP- a, članka 468. stavka 3. ZKP-25. i članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-25., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, a drugostupanjski se sud pod točkama 7. do 9. obrazloženja očitovao o svim iznesenim žalbenim osnovama i istaknutim bitnim žalbenim razlozima. To što osuđenik takvo obrazloženje i zaključke suda drugog stupnja u odnosu na istaknute žalbene osnove i bitne žalbene razloge i nadalje ne prihvaća, s njima se ne slaže te i u ovom zahtjevu s njima polemizira nije relevantno kod odlučivanja o ovom izvanrednom pravnom lijeku. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud u žalbenom postupku nije počinio prethodno citiranu postupovnu odredbu s obzirom da drugostupanjska presuda sadrži sve zakonom propisane sastavnice iz članka 487. stavka 1. ZKP-a i u njoj je odgovoreno na sve bitne žalbene razloge i istaknute žalbene osnove.

9. Slijedom svega iznesenog trebalo je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512.

ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 17. rujna 2026.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja