1                                    Poslovni broj: Kž-115/2023-8

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda i to Dajane Barberić-Valentić kao predsjednice vijeća, Sanele Horvat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Sandre Galjar kao članice vijeća, u kaznenom predmetu protiv optužene J. K.-Č., zbog kaznenog djela iz čl. 222. st. 3. Kaznenog zakona  („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj  K-220/2021-27 od 7. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2024., u javnom dijelu u prisustvovanju zamjenice ŽDO u Bjelovaru Slobodanke Radulović i branitelja optužene, D. R., odvjetnika iz O.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba optužene J. K.-Č., odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda. 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Osijeku proglasio je krivom optuženu J. K.-Č. zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti, iz čl. 222. st. 3. KZ/11 u vezi s čl. 215. st. 1. i 3. KZ/11. Na temelju čl. 222. st. 3. KZ/11 opt. J. K.-Č. osuđuje se na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, time da se opt. J. K.-Č. uz daljnju primjenu čl. 55. st. 1. i 3. KZ/11, izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci zamjenjuje radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje sa 2 (dva) sata rada. Na temelju čl. 55. st. 5. i 6. KZ/11, rad za opće dobro izvršit će se samo uz pristanak optužene, i to u roku koje odredi nadležno tijelo za probaciju, vodeći računa o mogućnostima optužene obzirom na njezine osobne prilike i zaposlenje, s time da rok ne može biti kraći od 1 (jednog) mjeseca, niti dulji od 2 (dvije) godine, računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro. Ukoliko opt. J. K.-Č. svojom krivnjom ne izvrši u cijelosti ili djelomično rad za opće dobro, sud će na temelju čl. 55. st. 8. KZ/11, donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju razmjernom neizvršenom radu za opće dobro.

 

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje u tekstu ZKP) u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP-a i čl. 145. st. 3. ZKP-a nalaže se opt. J. K.-Č. podmiriti troškove kaznenog postupka i to trošak provedenog sudsko-medicinskog vještačenja u iznosu od 132,721 eura (sto trideset i dva eura i sedamdeset i dva centa)/1.000,00 kuna (tisuću kuna), trošak za svjedoke u ukupnom iznosu od 66,36 eura (šezdeset i šest eura i trideset i šest centi)/500,00 kuna (petsto kuna), te paušalnu svotu u iznosu od 70,00 eura (sedamdeset eura) / 527,45 kuna (petsto dvadeset i sedam kuna i četrdeset i pet lipa), u roku od 15 (petnaest) dana.

 

2. Protiv naveden presude žalbu je podnesla opt. J. K.-Č. po branitelju D. R., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, sa prijedlogom da sud uvaži žalbu optužene i ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje ili pak preinači istu i optuženu oslobodi od optužbe, temeljem čl. 453. ZKP-a.             

 

3.  Odgovor na žalbu  nije podnesen.

 

4. Temeljem čl. 474. st. 1. ZKP-a spis predmeta je dostavljen na razgledanje Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru.  

 

5. Javna sjednica vijeća je održana u prisutnosti zamjenice državnog odvjetnika Slobodanke Radulović i branitelja opt. D. R., odvjetnika iz O., a u odsutnosti uredno pozvane optužene temeljem čl. 475. st. 3. ZKP-a.

 

6. Žalba nije osnovana. 

 

7. Optužena u žalbi uvodno ističe da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, jer su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni izvedenim dokazima. Kako o odlučnoj činjenici svi svjedoci govore suprotno od onoga što sud navodi kao razloge presude, a izreka presude (da je optužena sudjelovala u premještanju pontonske splavi) je suprotna obrazloženju (da je optužena sudjelovala u čišćenju pontonske splavi) smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije počinio istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni izvedenim dokazima, presuda nije protivna niti sama sebi niti provedenim dokazima, izreka presude nije u suprotnosti sa obrazloženjem, a nisu niti utvrđene povrede na koje se pazi po službenoj dužnosti u skladu sa čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP-a. 

 

8. Nadalje, u žalbi ističe da je povrijeđen kazneni zakon, jer djelo za koje se optužena tereti nije kazneno djelo, sud ne obrazlaže na koji način je optužena ispunila obilježja kaznenog djela koje joj se stavljalo na teret i time je povrijedio kazneni zakon. Suprotno navodima optužene nije došlo do povrede kaznenog zakona na štetu optužene u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP-a, a navodi optužene spadaju zapravo pod bitnu povredu kaznenog postupka i činjenične navode.

 

9. Optužena u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da sud u točki 37.4. obrazloženja pobijane presude navodi da se optužena „tereti za svoje propuštanje" – zato što je, iako svjesna opasnosti obavljanja zadataka čišćenja i premještanja pontonske splavi – maloljetnim veslačima dopustila (nije zabranila) da sudjeluju u tom poslu, lakomisleno smatrajući da ih takvi zadaci neće ugroziti. Smatra da je u cijelosti pogrešno utvrdio tu odlučnu činjenicu, jer optužena nije uopće bila prisutna treningu kada se odlučilo o čišćenju i premještanju pontonske splavi, te su o tome jasno i identično iskazali svi svjedoci, a nesporno je da se optužena kritičnog dana vratila sa priprema reprezentacije, o čemu jasno govori potvrda koju je sud pročitao. Tko je optuženu mijenjao govore svi svjedoci, te imajući u vidu sve ove iskaze, smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer je odlučnu činjenicu (da optužena kritičnog dana nije dopustila veslačima da premještaju pontonsku splav i da nije izdavala nikakve naloge) potpuno pogrešno utvrdio. Osim toga, nije se uopće radilo o premještanju splavi, kako to sud navodi u presudi, nego o čišćenju splavi, a za što nije uopće trebalo odšarafiti maticu i otpustiti sajlu. U svezi toga je nedvojbeno utvrđeno da optužena nije izdala nikakav nalog, niti je uopće sudjelovala u tome, što sud potpuno pogrešno utvrđuje.

 

9.1. Suprotno ovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice. Naime, prije svega valja istaknuti da je nesporno utvrđeno tijekom dokaznog postupka, da je tijekom iznošenja prve obrane optužena i sama navela da je kritične zgode došla u klub oko 8,15 sati, a kad je došla do kluba čišćenje je već bilo u tijeku. Sišla je jednom za vrijeme dok su veslači čistili i nogom tiskala splav, sajla je bila zašarafljena tada, nakon čega je otišla gore. Prije toga je vidjela D. B. koji je trebao rješavati splav i koji je izlazio iz hangara s grupom veslača, nosili su gurtne i čamac, već su bili prema splavi, a D. je koordinirao. Ne zna tko je naložio mlađim veslačima da drže sajlu i sudjeluju u čišćenju, jer je otišla u kancelariju, ali ih je vidjela dakle tamo i ostavila bez nadzora trenera, kao što je vidjela i stanje rijeke D. i da su tamo prisutna i mlađa djeca. Bila je u uredu 20-ak minuta, a kad je ponovno sišla dolje, dečki su već bili na sajli, ne zna tko je za to dao upute. Strčala se na donji dio sajle, kad je splav već bila daleko i vikala "Puštaj, puštaj sajlu!".

 

9.2. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve zajedno, sud je pravilno utvrdio da je opt. J. K.-Č. počinila kazneno djelo koje joj se optužnicom stavljalo na teret i to dakle temeljem njene obrane koju je dala prvi put kao i temeljem okolnosnih i detaljnih iskaza ispitanih svjedoka očevidaca (izuzev iskaza oštećenog M. T. koji je u određenom dijelu iskazivao suprotno), a  koji su potvrdili da se optuženica kritičnog jutra nalazila s njima dok su premještali (splav je nesporno premještena uslijed čiščenja) i čistili pontonsku splav, te iz obrane same optuženice koja je u svom prvom iskazu potvrdila da je upravo ona naložila djeci veslačima da sajlu koja je "držala" pontonsku splav puste. Sud pravilno prihvaća prvu obranu optužene, o čemu daje detaljne razloge navedene u točki 37. na koje obrazloženje se obrana upućuje radi nepotrebnog ponavljanja, jer navedeno obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

 

9.3. Nadalje, doista  nije odlučno, kako to sud zaključuje u kojem se točno trenutku optuženica pridružila veslačima na obali, budući da je nedvojbeno došla na obalu prije nego li se nesreća dogodila, te je tada, kao trenerica i jedina osoba odgovorna za sigurnost maloljetnih veslača, bila dužna uočiti da maloljetni veslači – time i oštećeni M. T. drže sajlu, a pogotovo da ju je oštećeni M. T. omotao oko ruke. Naime, nije sporno da osim optuženice, kritičnog jutra niti jedna prisutna punoljetna osoba nije imala svojstvo trenera – osobe odgovorne za mlade veslače (M. U., koji ju je mijenjao na pripremama bio je za veslače zadužen samo u dvorani, dok je D. B., koji se u obrani ustrajno spominje kao trener veslača, zapravo samo jedan od veslača seniora, koji uopće nije zaposlen u veslačkom klubu, niti je zadužen za bilo koju skupinu veslača). Iz obrane same optuženice, a i iskaza svjedoka D. S. (koji je bio predsjednik V. kluba „I.“ u kritično vrijeme) proizlazi da v. klub faktički nije imao tehničku službu koja bi održavala pontonsku splav, te je bilo uobičajeno da se veslači sami prije treninga „pobrinu“ za splav. Dakle, očigledno je u klubu i trenerici, optuženoj bilo sasvim normalno da veslači – pa i oni maloljetni, obavljaju poslove čišćenja pontonske splavi, što je po samoj logici stvari, a pogotovo pod vremenskim uvjetima koji su bili aktualni kritičnog dana (visok vodostaj, izuzetno brz tok rijeke), opasan posao, neprimjeren dobi, fizičkoj spremi i iskustvu maloljetnika, kako to pravilno zaključuje sud. To što je takvo postupanje u V. klubu bilo „normalno“ i uobičajeno kao i optuženoj, ne oslobađa optuženicu njezine odgovornosti, jer je ona kao osoba koja je sukladno svojem statusu trenerice mladih veslača u kojoj skupini je bio i oštećenik bila pravno obvezna spriječiti nastupanje posljedice konkretno nastanka ozljede veslača za koje je odgovorna, a njezino propuštanje to što je maloljetnicima dozvolila, odnosno nije zabranila da drže sajlu, pogotovo pod onakvim vremenskim uvjetima jednako je počinjenju djela činjenjem (čl. 20. st. 2. KZ/11), a pravilan je i zaključak suda kada zaključuje da i u slučaju da optuženica nije naložila maloljetnim veslačima da puste sajlu bila bi odgovorna za počinjenje predmetnog kaznenog djela, budući da se ona ni ne tereti za počinjenje kaznenog djela činjenjem, nego nečinjenjem, odnosno tereti se za svoje propuštanje – zato što je, iako svjesna opasnosti obavljanja zadataka čišćenja i premještanja pontonske splavi – maloljetnim veslačima dopustila (nije zabranila) da sudjeluju u tom poslu, lakomisleno smatrajući da ih takvi zadaci neće ugroziti.

 

9.4. Nisu osnovani prigovori dakle obrane, da optužena nije bila zadužena za veslače kritične zgode i da nije znala niti sudjelovala u čišćenju i premještanju splavi (i da se nije radilo o premještanju), jer suprotno proizlazi iz svih provedenih dokaza te njene obrane, kako to sud detaljno obrazlaže u svojoj presudi pod točkama 36. do 40., o čemu je dao vrlo detaljno obrazloženje na koje se optužena upućuje radi nepotrebnog ponavljanja, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud, zbog čega činjenično stanje nije pogrešno, već je  pravilno utvrđeno.

 

9.5. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio sve ove okolnosti i opravdano zaključio da u radnjama optužene postoje svi bitni, kako objektivni tako i subjektivni elementi kaznenog djela  teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 3. KZ/11. u vezi članka 215. stavka 1. i 3. KZ/11. koje joj se stavlja na teret, te je za navedeno djelo i proglašena krivom. Stoga nije u pravu optužena kada u žalbi tvrdi da se pobijana presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. 

 

10. Optužena se žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji, ali samo paušalno, te uopće ne obrazlaže ovaj žalbeni razlog. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud je pravilno utvrdio okolnosti o kojima ovisi vrsta i visina kaznene sankcije i navedeno obrazložio u svojoj presudi, te je pravilno ocijenjeno da će se i kaznom zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci i izrečenim radom za opće dobro postići zakonska svrha kažnjavanja, pri čemu je sud pravilno uzeo u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti koje je detaljno obrazložio pod točkama 44. do 45. obrazloženja. Stoga je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda kazna pravilno odmjerena, a vodeći računa o svrsi kažnjavanja, te izrečena kaznena sankcija ni u kom slučaju nije prestroga, već adekvatna i potrebna kaznena sankcija za ostvarenje potpune svrhe kažnjavanja i njome će biti ostvarena zakonska svrha kažnjavanja navedena u čl. 41. KZ/11. 

 

11. Iz navedenih razloga je žalba optužene neosnovana, te je temeljem čl. 482. ZKP-a, odlučeno kao u izreci ove presude. 

 

 

Bjelovar, 25. travnja 2024.