Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-268/2024-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darijanu Hortu, odvjetniku u Opatiji, protiv tuženika PARKOVI d.o.o., Opatija, Stubište Lipovica 2, OIB: 41874531291, zastupanog po punomoćniku Antoniju Skladanyu, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 13. srpnja 2026., u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice ŠJ, odvjetničke vježbenice u Opatiji i punomoćnika tuženika, objavljene 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„I

Utvrđuje se da radni odnos tužiteljice kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 01.04.2022. godine za radno mjesto „voditelj komercijale“ nije prestao.

Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana vrati tužiteljicu na radno mjesto „voditelj komercijale“ sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 01.04.2022. godine

III

Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od pravomoćnosti presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.“

II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

„I

Utvrđuje se da je ugovor naziva „ANEKS UGOVORa O RADU na određeno vrijeme“ od 01.03.2024. godine sklopljen na neodređeno vrijeme.

Utvrđuje se da radni odnos tužiteljice kod tuženika temeljem ugovora naziva „ANEKS UGOVORa O RADU na određeno vrijeme“ od 01.03.2024. godine za radno mjesto „stručni suradnik za upravljanje voznim parkom“ nije prestao.

III

Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana vrati tužiteljicu na radno mjesto „stručni suradnik za upravljanje voznim parkom“.

III. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni trošak postupka u iznosu od 1.000,00 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, dok se s preostalim dijelom zatraženog troška odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kod tuženika zaposlena od 1. srpnja 2006. te da je u svojstvu radnice s tuženikom, u svojstvu poslodavca 1. travnja 2022. zaključila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom za radno mjesto „voditelj komercijale“. Dana 1. ožujka 2024. tužiteljici da je od strane direktora tuženika predočen dokument naziva „ANEKS UGOVORa O RADU na određeno vrijeme“ s nepunim radnim vremenom u trajanju od četiri sata dnevno za radno mjesto „stručni suradnik za upravljanje voznim parkom“, koji je potpisala. Predmetnim „Aneksom“ određeno je kako se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2022. stavlja izvan snage. Dalje u tekstu predmetnog „Aneksa“ navodi se kako se ovim aneksom mijenjaju članak 1. i članak 3. osnovnog ugovora (koji je navodno stavljen izvan snage) dok se u samom članku 4. Aneksa konstatira kako ostale odredbe osnovnog ugovora ostaju na snazi u nepromijenjenom obliku. Temeljem istog „Aneksa“ tužiteljica je od 1. ožujka 2024. kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje prijavljena s radnim odnosom na određeno s nepunim radnim vremenom u trajanju od četiri sata dnevno. Ista prijava bila je, unatoč „isteku ugovora“ 30. rujna 2024. aktivna na dan 2. listopada 2024., a čemu je dokaz potvrda sa Zavoda za mirovinsko osiguranje od 2. listopada 2024. Dana 30. rujna 2024. tužiteljici da su od strane poslodavca uručena dva dokumenta, prvi naziva „Odluka o prestanku ugovora o radu (na određeno vrijeme)“ te drugi naziva „Sporazum o prestanku Aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme od dana 01.03.2024.“ Predmetne dokumente tužiteljici je uručila pravnica zaposlena u tvrtki tuženika GJ s uputom tužiteljici da „bira“ koji dokument će se potpisati, a tužiteljica da nije potpisala dokument „Sporazum o prestanku Aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme od dana 01.03.2024.“. Nadalje, 1. listopada 2024., tužiteljica uslijed bolesti otvara bolovanje te joj obiteljski liječnik izdaje doznake koje ona 2. listopada 2024. preporučenom poštom prosljeđuje tuženiku, a 2. listopada 2024. tužiteljica da se tuženiku obraća putem punomoćnika dopisom, kojim traži mirno rješenje nastale situacije. Dana 4. listopada 2024. tužiteljica ponovno odlazi u područni ured HZMO -a gdje saznaje da je odjavljena s rada s danom 30. rujna 2024. Dana 9. listopada 2024. tužiteljica se obraća tuženiku dopisom naziva „Zahtjev za zaštitu prava radnika“, u smislu čl. 133. st. 1. Zakona o radu. Isti dopis tuženik je zaprimio 10. listopada 2024. i istekom roka od 15 dana nije otklonio nepravilnosti u smislu da je zaštitio povrijeđeno pravo tužiteljice, te stoga tužiteljica u zakonskom roku podnosi ovu tužbu. Štoviše, 25. listopada 2024. tuženik da je sastavio dopis predmeta „Zahtjev za zaštitu prava Kinkela Jodgovor“ u kojem u bitnome navodi kako se zahtjev za zaštitu prava radnice odbija te osporava da je bilo nezakonitosti u postupanju. U svjetlu prethodno iznesene kronologije događaja koji su prethodili ovom sporu, tužiteljica ističe da su apsolutno sva postupanja učinjena od strane tuženika (izuzev sastava i zaključenja ugovora na neodređeno vrijeme 1. travnja 2022.) nezakoniti. Naime, Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2022. nije prestao na način određen Zakonom o rad obzirom da Ugovor o radu sukladno čl. 112. Zakona o radu može, između ostalog, prestati sporazumom radnika i poslodavca, ali i otkazom, pri čemu zakonodavac razlikuje redoviti i izvanredni otkaz ugovora o radu. U spornom „Aneksu“ navodi se kako je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme stavljen van snage, a što bi onda valjda značilo da je radni odnos raskinut sporazumno. Međutim, iz daljnjeg teksta „Aneksa“ razvidno je kako isti Ugovor o radu na neodređeno vrijeme ipak nije stavljen van snage, a budući da čl. 1. i čl. 3. mijenjaju samo njegove pojedine ugovorne odredbe, dok se u čl. 4. navodi kako sve ostale odredbe osnovnog ugovora ostaju na snazi. Budući da je očito da stranke nisu postigle sporazum stavljanja van snage Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2022., a s obzirom da je iz predmetnog aneksa potpuno nejasno je li „osnovni ugovor“ ostao na snazi ili ne, mišljenja je kako radni odnos na neodređeno nije zakonski niti prestao. Nadalje, „Aneks ugovora o radu na određeno vrijeme“ od 1. ožujka 2024. nema valjanost ugovora o radu te ne može biti pravni temelj prestanku Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2022., a niti pravni temelj zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme s nepunim radnim vremenom. Naime, iz samog imena predmetnog „Aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme“ dalo bi se zaključiti kako se radi o aneksu (dodatku) postojećeg ugovora o radu na određeno vrijeme. Međutim, između tužiteljice i tuženika u ovom slučaju nikada nije zaključen takav ugovor pa da bi se istome sklopio aneks odnosno dodatak. Tek iz daljnjeg teksta (možda?) proizlazi da se radi zapravo radi o aneksu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2022., a koji je onda aneksom stavljen van snage odnosno nije. Osim navedenog, a ukoliko se faktički radi o zasnivanju novog radnog odnosa na određeno vrijeme, iako radni odnos na neodređeno nije ni prestao na zakonom utvrđen način, isti dokument ne zadovoljava zakonsku odredbu čl. 12. Zakona o radu kojim je između ostalog određeno kako se Ugovor o radu na određeno vrijeme može sklopiti samo iznimno, te se istim zasniva radni odnos čiji je prestanak unaprijed utvrđen kada je zbog objektivnog razloga potreba za obavljanjem posla privremena. Isti objektivni razlog sklapanja Ugovora o radu na određeno vrijeme mora jasno biti obrazložen u istom ugovoru. U tom smislu, tužiteljica ističe kako predmetni aneks ne sadrži sve odredbe koje bi trebao sadržavati sukladno čl. 15. Zakona o radu, a kako bi se isti imao smatrati ugovorom o radu. Osim prekršajno pravne odgovornosti, Zakon o radu za konkretnu situaciju propisuje konkretnu posljedicu i to u čl. 12. st. 10. koji glasi: „Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme“. Dakle, da bi se ugovor o radu koji je sklopljen na određeno vrijeme po sili zakona imao smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, potrebno je da se ostvari jedna od pretpostavki propisanih odredbom Zakona o radu – ili da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama toga Zakona ili da radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, a ne obje te pretpostavke. Ističe se kako su se u ovom slučaju svakako ispunile pretpostavke u prethodno citiranoj odredbi, a budući da je predmetni Aneks svakako sklopljen protivno zakonskim odredbama iz već objašnjenih razloga te da je tužiteljica ostala raditi kod poslodavca i nakon sklapanja Aneksa od 1. ožujka 2024. i nakon „isteka“ Aneksa 30. rujna 2024. godine (a budući da je na dan 2. listopada 2024., prema službenoj evidenciji HZMO-a, još uvijek bila prijavljena na radu kod poslodavca te je bila na bolovanju). Dakle, čak i kada bi prihvatili da je predmetnim Aneksom zasnovan radni odnos na određeno vrijeme (unatoč činjenici da prethodni radni odnos na neodređeno nije prestao na zakonit način te da je tužiteljica ostala na radu kod poslodavca i nakon sklapanja Aneksa), isti se primjenom čl. 12. st. 10. Zakona o radu ima smatrati ugovorom na neodređeno vrijeme. Pritom se posebno ukazuje na činjenicu da je tuženik očito i sam svjestan svega navedenog, a budući da je tužiteljici po „isteku“ Aneksa uručio Odluku o prestanku ugovora o radu (na određeno vrijeme) te Sporazum o prestanku Aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme od dana 1. ožujka 2024. Naime, da je tužitelj smatrao kako će radni odnos jednostavno prestati istekom roka određenog u spornom aneksu, ne bi imao potrebu za „prekid“ radnog odnosa donositi bilo kakve odluke ili sklapati sporazume o prestanku. Također navodi i da je prijava tužiteljice pri HZMO na određeno s nepunim radnim vremenom učinjena nezakonito , slijedom čega iz svih prethodno navedenih razloga proizlazi da se ima smatrati kako je tužiteljica nakon zaključenja aneksa od 1. ožujka 2024., ali i nakon „isteka“ roka određenog spornim aneksom i dalje u radnom odnosu na neodređeno vrijeme te joj je gornjim opisanim postupanjem od strane poslodavca učinjena utuživa materijalna šteta. Navedeno prvenstveno iz razloga što ugovor o radu na neodređeno vrijeme nije niti prestao na zakonit način, a podredno iz razloga što je sporni aneks sklopljen protivno zakonu, te iz razloga što je tužiteljica nastavila raditi kod poslodavca i nakon zaključenja aneksa, te je ista bila u radnom odnosu na dan 2. listopada 2024., a čega je posljedica primjena zakonske presumpcije da se ista u ovom trenutku nalazi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. Konačno, i odjava tužiteljice iz evidencije HZMO-a da je učinjena nezakonito. Tužiteljica ističe kako je tuženik počinio i povrede Zakona o radu u domeni prekršajnih odredbi, ali to da to predmet ovog zahtjeva, već eventualnih drugih postupaka, za što su zapriječene visoke novčane kazne. Slijedom svega navedenog, tužiteljica podnosi ovu tužbu te predlaže da sud kao stvarno i mjesno nadležan donese presudu na način naveden u izreci, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje ističe kako tužiteljica u iznesenoj kronologiji ne navodi sve činjenice i okolnosti, a radi čega se stvara drukčija slika stanja stvari od stvarnog stanja stvari. Naime, za predmetnu stvar da je važno navesti kako je zbog promjene radnih procesa kod tuženika došlo do objektivnog prestanka potrebe radnog mjesta kojeg je obavljala tužiteljica, a radi čega je predmetno radno mjesto ukinuto. Kada je došao do zaključka da se radno mjesto tužiteljice ima ukinuti, tuženik je o tome obavijestio tužiteljicu, te je istoj ponudio više mogućnosti razrješenja. Radi prethodnog s tužiteljicom je 1. veljače 2024. održan sastanak gdje je istoj bilo ponuđeno slijedeće: a) poslovno uvjetovani otkaz s otpremninom, b) odlazak u mirovinu te zasnivanje radnog odnosa u nepunom radnom vremenu, koliko je to po pozitivnim propisima moguće za umirovljenika, c) da ostane u radnom odnosu određeno vrijeme na drugom radnom mjestu u nepunom radnom vremenu. Tužiteljica je, od ponuđenih opcija, nakon razmatranja, odlučila kako prihvaća opciju pod c). Tužiteljica je 2. veljače 2024. obavijestila tuženika o svojoj odluci, slijedom čega je sačinjena pisana promemorija koju je tužiteljica potpisala. Nakon što je s tužiteljicom dogovoren način reguliranja odnosa, radno mjesto tužiteljice je ukinuto, a s istom je potpisan predmetni aneks od 1. ožujka 2024. Dakle, tužiteljica je nakon promišljanja i dogovora s tuženikom potpisala aneks ugovora o radu 1. ožujka 2024. , te je ista radila temeljem predmetnog aneksa do 30. rujna 2024. U cjelokupnom razdoblju, a koji podrazumijeva razdoblje od dogovora pa do sklapanja aneksa od gotovo mjesec dana, te nakon toga i razdoblje rada od šest mjeseci, tužiteljica nije nikada iznijela kakvu primjedbu na navedeno, što jasno govori da je tužiteljica s dogovorenim i potpisanim u cijelosti bila suglasna, te da je razumjela i htjela ono što je dogovoreno i što je sadržano u sada spornom aneksu. Kako je došao dan prestanka radnog odnosa, to je tužiteljica izmijenila svoj stav i odluku, te sada isto osporava. U odnosu na isti tužitelj ističe kako je člankom 133. st. 1 i 3. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Dakle, kako je tužiteljica kao radnik predmetni aneks sklopila 1. ožujka 2024. te da je u vremenu od šest mjeseci postupala po istom na način da je radila na četiri sata na drugom radnom mjestu koje je bitno različito od njezinog prethodnog radnog mjesta, da je primila plaću za rad koje je bitno različita od prethodne plaće , to da je razvidno da je tužiteljica znala što je potpisala i da je isto htjela. Stoga kako tužiteljica na isto nije podnijela kakav prigovor u zakonom propisanom roku, jer se očito s novim uređenjem radnog odnosa slagala, to je razvidno da ista sada, temeljem članka 133 . Zakona o radu nema pravo tražiti zaštitu pred nadležnim sudom. Nadalje, u odnosu na datum odjave kod HZMO-a ističe se da okolnost da HZMO nije odmah proveo odjavu ne znači da je tužiteljica nastavila radni odnos. Naime, sukladno Pravilniku o vođenju matične evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje („Narodne novine“ broj 153/23.) HZMO ima rok za obradu prijave od tri dana. Dakle, okolnost je li prijava odjave bila vidljiva 1. listopada ili 2. listopada je irelevantna pored okolnosti da je u narednim danima HZMO proveo odjavu radnika sa zadnjim radnim danom 30. rujna 2024. Slijedom navedenog da je razvidno da tužiteljica nije nastavila rad nakon 30. rujna 2024. U odnosu na navode o nezakonitosti postupanja tuženika navodi da je Ugovor o radu tužiteljice prestao na način određen zakonom. Sklopljenim aneksom sporazumno je promijenjena osnova kojim se uređuje radni odnos, po istom su postupale obje ugovorne strane šest mjeseci, stoga sada promjena stava tužiteljice i osporavanje istog ne mijenja okolnost da je radni odnos sukladno sklopljenom aneksu prestao 30. rujna 2024. Sklopljeni aneks od 1. ožujka 2024. da se ima smatrati ugovorom o radu, te da je istim sporazumno uređen radni odnos tužiteljice i tuženika. Stav tužiteljice da bi temeljem istog bio zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme je neosnovan, a ujedno i kontradiktoran. Kao što je prethodno navedeno, tužiteljice nije nakon 30. rujna 2024. nastavila s radom, stoga navod da bi se radni odnos imao smatrati sklopljenim na neodređeno vrijeme je neosnovan. Nadalje, prijava i odjava tužiteljice od tuženika na HZMO da je učinjena zakonito i osnovano. Tuženik ponavlja da je tužiteljica temeljem aneksa od 1. ožujka 2024. šest mjeseci radila četiri sata na dan, te primala plaću za nepuno radno vrijeme, a protekom roka na koji je radni odnos sklopljen je odjavljena. Okolnost provedbe odjave pitanje je HZMO -a ne tuženika. Vezano za navod tužiteljice o nezakonitoj prijavi tužiteljice pri HZMO-u na određeno vrijeme s nepunim radnim vremenom navodi kako osporava isto, a tužiteljice prejudicira o tome što bi, kako i kada bi nadležno tijelo odlučilo. Slijedom navedenog, tuženik ističe da su predmetna tužba te oba tužbena zahtjeva neosnovani u cijelosti, pa predlaže sudu isto odbiti te obvezati tužiteljicu na plaćanje prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka GJ (stranica 193-194 spisa), UJ (stranica 195-196 spisa) i ČJ (stranica 202-205 spisa), kao i dokaz saslušanjem tužiteljice (183-186 spisa) i z.z. tuženika ĐJ (stranica 186- 188 spisa), kao stranaka. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje ZPP) ovaj sud smatra glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev da se utvrdi da radni odnos tužiteljice temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. travnja 2022. za radno mjesto „Voditelj komercijale“ nije prestao, te posljedično tome, da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na to radno mjesto, i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor naziva „ANEKS UGOVORa O RADU na određeno vrijeme“ od 1. ožujka 2024. sklopljen na neodređeno vrijeme, te da radni odnos tužiteljice nije prestao.

6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kod tuženika kao poslodavca bila zaposlena na radnom mjestu „Voditelj komercijale“ temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenog 1. travnja 2022. (stranica 28-31 spisa). Nadalje, nesporno je da su parnične stranke dana 1. ožujka 2024. sklopile Aneks ugovora o radu na određeno vrijeme kojim je određeno da se ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2022. stavlja izvan snage i da se istim mijenja osnovni ugovor o radu u smislu promjene radnog mjesta, opisa poslova i tarifnog koeficijenta, slijedom čega se mijenja čl. 1. na način da ovim aneksom tužiteljica zasniva radni odnos na poslovima Stručni suradnik za upravljanje voznim parkom, uz napomenu da se tužiteljici ovaj aneks uručuje na vremenski period od 1. ožujka do 30. rujna 2024.

7. Sporna je pravovremenost tužbe odnosno je li tužiteljica pravovremeno ustala tužbom zahtijevati sudsku zaštitu povrijeđenog prava protiv sklopljenog aneksa, kao i status tužiteljice (je li ugovor o radu na neodređeno vrijeme prestao, odnosno je li sklopljeni aneks sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme).

8. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa regulirana je odredbom čl. 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.; dalje ZR) koja propisuje da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje nekog prava, dok je stavkom 2. propisano da ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

8.1. Iz Zahtjeva za zaštitu prava od 9. listopada 2024. (stranica 32-35 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica izjavila isti povodom odjave s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 30. rujna 2024., a do čega je došlo zbog sklopljenog aneksa ugovora o radu od 1. ožujka 2024., na koji zahtjev je tuženik odgovorio Odlukom od 25. listopada 2024. (stranica 7-8 spisa), na način da je odbio isti.

8.2. Mišljenje je suda da je rok od 15 dana za tužiteljicu počeo teći od dana kada je prihvatila izmijenjeni ugovor o radu, odnosno od dana kada je sklopila aneks ugovora o radu na određeno vrijeme, slijedom čega je u ovoj pravnoj stvari nesporno da tužiteljica nije u roku iz čl. 133. st. 1. ZR-a podnijela tužbu ovome sudu, obzirom da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je aneks ugovora o radu sklopila 1. ožujka 2024. (navedeno proizlazi iz aneksa sa stranice 17-18 spisa), dok je tužba podnesena dana 31. listopada 2024. (navedeno proizlazi iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska).

8.3. Iako bi iz navedenog proizlazilo da je tužiteljica podnijela tužbu protekom roka od 15 dana u smislu odredbi čl. 133. ZR-a, tuženik kao poslodavac se upustio u ocjenjivanje tužiteljičinog Zahtjeva za zaštitu prava od 9. listopada 2024. i zaključno ga ocijenio neosnovanim Odlukom broj: 371/24 od 25. listopada 2024. (stranica 7-8 spisa) kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice.

8.4. Stoga kada je tuženik na zahtjev za zaštitu prava tužiteljice odgovorio Odlukom broj: 371/24 od 25. listopada 2024., a tužiteljica tužbu podnijela 31. listopada 2024., to je tužba tužiteljice pravovremena jer od donošenja te odluke do podnošenja tužbe nije protekao 15-dnevni rok iz čl. 133. ZR-a, slijedom čega je primjenom tog roka tužba pravovremena, odnosno tužiteljica nije prekludirana u svojem pravu da radi zaštite svojih prava u propisanom roku podnese tužbu, pa nema osnove za odbacivanje tužbe.

9. Prema odredbi čl. 15. st. 1. t. 5. ZR-a jedan od bitnih sastojaka ugovora o radu sklopljenog u pisanom obliku je i uglavak o očekivanom trajanju ugovora o radu i to u slučaju ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme.

10. U smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZR-a ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme i to za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

11. U tijeku postupka utvrđeno je:

- da je tužiteljica kod tuženika zasnovala radni odnos Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2022. za obavljanje poslova voditelja komercijale,

- da je tužiteljica s tuženikom dana 1. ožujka 2024. sklopila Aneks ugovora o radu na određeno vrijeme za radno mjesto "stručni suradnik za upravljanje voznim parkom",

- da je predmetnim aneksom ugovoreno da se sklapanjem istog stavlja van snage tj. prestaje važiti Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. travnja 2022.,

- da je tužiteljica temeljem sklopljenog aneksa zasnovala radni odnos na poslovima stručni suradnik za upravljanje voznim parkom i to za određeno vrijeme, odnosno u vremenskom razdoblju od 1. ožujka 2024. do 30. rujna 2024.,

- da je aneks ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljen temeljem čl. 11. ZR -a i Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 29. veljače 2024.

12. Navedeno sud utvrđuje uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu i temeljem iskaza tužiteljice, z.z. tuženika ĐJ te saslušanih svjedoka GJ, voditeljice Pravne i kadrovske službe i referade javne nabave kod tuženika, UJ, predstavnice radničkog vijeća kod tuženika i PJ, zamjenika direktora i voditelja Financija i računovodstva kod tuženika.

12.1. Uvidom u Dopis broj: 45/24 od 6. veljače 2024. (stranica 53 -54 spisa) ovaj sud utvrđuje da istim tuženik obavještava radničko vijeće o namjeravanoj odluci ukidanja radnog mjesta voditelja komercijale i istovremenog otvaranja novoformiranog radnog mjesta stručnog suradnika za upravljanje voznim parkom, uz obrazloženje da je radi smanjenja obima posla u komercijali, koje da kod tuženika zapravo niti nema, odnosno ima u vrlo malom segmentu obzirom da tuženik radi za Grad Opatiju, kao i raspada tzv. „zidarske grupe“ koju je tužiteljica vodila, došlo do pada aktivnosti i radnih zadataka tužiteljice, slijedom čega da je tužiteljici ponuđen drugi ugovor na određeno vrijeme – s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, što da je ista prihvatila i počevši od 1. ožujka 2024. da bi radila u nepunom radnom vremenu na radnom mjestu stručni suradnik za upravljanje voznim parkom. Suglasnost na namjeravanu odluku dala je UJ, predsjednica radničkog vijeća kod tuženika i to 14. veljače 2024., obzirom da je istu i potpisala.

12.3. Na tu okolnost proveden je i dokaz saslušanjem svjedoka UJ, predstavnice radničkog vijeća kod tuženika, koja je u svom iskazu navela (stranica 195-196 spisa) da joj je poznato da je tužiteljici bilo ukinuto radno mjesto i ponuđeno novo radno mjesto, a do ukidanja njezinog radnog mjesta da je došlo zato što se ugasila zidarska grupa te više nije bilo potrebe za tim radnim mjestom, a zidarska grupa da se ugasila zato što više nije bilo tih radnika jer da su otišli u mirovinu.

13. Uvidom u Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 29. veljače 2024. (dalje: Pravilnik) (stranica 56-113 spisa) utvrđeno je da isti stupa na snagu u roku osam dana od objave i njegovim stupanjem na snagu da se raniji pravilnici stavljaju van snage (čl. 21. st. 1. Pravilnika), a isti je objavljen na oglasnoj ploči tuženika 19. veljače 2024. (navedeno je sadržano u naznaci ispod direktora) , uz napomenu kako je radničko vijeće obaviješteno i da nije dana primjedba, a Nadzorni odbor tuženika da je dao prethodnu suglasnost Upravi na ovaj Pravilnik. Nadalje, prilog 1 predmetnog Pravilnika čini lista s popisom radnih mjesta po organizacijskim cjelinama i pojedinačni opis radnog mjesta (stranica 65-113 spisa) uvidom u koji sud utvrđuje da se u odnosu na Vozni park navodi radno mjesto broj 8, a naziv tog radnog mjesta je stručni suradnik na upravljanju voznog parka, broj izvršitelja 1, dok se u toj listi ne navodi Komercijala, kao ni radno mjesto voditelj komercijale (za koje poslove je tužiteljica sklopila ugovor na neodređeno vrijeme 1. travnja 2022. u prilogu kojeg je opis poslova tog radnog mjesta).

14. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi (stranica 183-186 spisa) da je kod tuženika radila, čini joj se, od 2006. na različitim poslovima, slijedom čega je zaključila i niz ugovora o radu. Posljednji ugovor da je zaključila zato što je kolega IJ preuzeo radove sa građevinskom grupom, koje poslove da je ona do tada radila, slijedom čega da su je stavili na komercijalu i njezino radno mjesto da je bilo voditelj komercijale. Aneks tog ugovora da joj je došao naglo, neočekivano, nenadano, da je dovedena pred gotov čin, jer da nije imala izbora jer da joj je tada rečeno da će sada tako, a da kasnije ne znaju što će biti. To da joj je rekao z.z. tuženika. Također je navela da joj pri sklapanju aneksa ugovora o radu nikakvi prijedlozi od strane poslodavca nisu bili ponuđeni, da bi u kasnijem dijelu iskaza, izričito upitana od strane suda, navela da joj je bio ponuđen otkaz s ponudom otpremnine, ali sve to da je bilo naglo, o otkazu da nije razmišljala, a ponuđena otpremnina da je bila malog iznosa. Kako je htjela raditi do pune mirovine, na otkaz da nije niti pomišljala. Nadalje, da joj je bilo ponuđeno i da preda zahtjev za mirovinu i da se zaposli kod tuženika na pola radnog vremena , ali da nije htjela ići u prijevremenu mirovinu, već punu jer bi to financijski značilo da bi joj mirovina iznosila 450,00 eura, plus možda stotinjak eura više zbog mirovinskog stupa. Ovo da je bilo ponuđeno u pisanom obliku, ali da je naglo bila dovedena u situaciju da mora nešto potpisati i onda da je potpisala ovaj aneks kojeg nije niti dobro pročitala niti razumjela.

14.1. Sud ne prihvaća navod tužiteljice da je naglo bila dovedena u situaciju da nešto mora potpisati obzirom da spisu prileži dopis naziva Predmet – razgovor s voditeljem komercijale oko ukidanja radnog mjesta, broj: 43/24 od 2. veljače 2024. (stranica 43 - 44 spisa) iz kojeg proizlazi da je 1. veljače 2024. tužiteljica pristupila u ured direktora u kojem su bili prisutni direktor (z.z. ĐJ), zamjenik direktora i voditelj financija i računovodstva (svjedok PJ) te pravna služba tuženika (svjedok GJ), a razlog sastanka da je ukidanje komercijale – odjela u kojem je tužiteljica radila, slijedom čega su tužiteljici ponuđeni sljedeći prijedlozi:

Prijedlog 1. da se tužiteljici isplati otpremnina kao višku radne snage u iznosu koji joj pripada obzirom da je prestala potreba za obavljanjem posla zbog organizacijskih razloga; Prijedlog 2. da tužiteljica sama preda zahtjev za mirovinu za koji ima uvjet (38 godina radnog staža i 60 godina života, što znači prijevremena mirovina) te da se zaposli kod tuženika na pola radnog vremena i Prijedlog 3. da tužiteljica ostane raditi kod tuženika na pola radnog vremena na drugom radnom mjestu - održavanje voznog parka tuženika. Nadalje se navodi kako je 2. veljače 2024. tužiteljica pristupila u ured direktora i izjasnila se da prihvaća prijedlog broj 3, a taj je da ostaje raditi na drugom radnom mjestu, ne želi aktivirati mirovinu i traži godišnji odmor od pet dana te sa novim načinom rada započinje 1. ožujka 2024., da pristaje potpisati aneks ugovora o radu u kojem je došlo do promjene radnog mjesta i prijelaza na nepuno radno vrijeme, a tužiteljici se aneks ugovora o radu na određeno vrijeme uručuje na vremenski period od 1. ožujka 2024. do 30. rujna 2024., dok s poslom započinje 1. ožujka 2024. na radnom mjestu stručni suradnik za upravljanje voznim parkom. Ovdje se napominje kako je tužiteljica u svom iskazu navela da je potpisala dopis pod nazivom Predmet – razgovor s voditeljicom komercijale oko ukidanja radnog mjesta od 2. veljače 2024. u kojem se na kraju navodi da svojim potpisom izražava stvarnu volju i prihvaća novoponuđeno radno mjesto te da Aneks ugovora o radu na određeno vrijeme postaje sastavni dio tog dopisa.

14.2. Da su tužiteljici prije sklapanja aneksa ugovora o radu bili ponuđeni naprijed navedeni prijedlozi u svojim iskazima potvrđuju z.z. tuženika ĐJ te svjedoci GJ te PJ, koji je čak naveo da je tužiteljica, kada joj je z.z. tuženika na ime neto otpremnine ponudio iznos od 10.000,00 eura rekla da na to ne pristaje, da je to premali iznos i da će se brzo potrošiti te da želi 20.000,00 eura.

15. Da tužiteljica nakon potpisa tog aneksa do dana njegovog isteka nije uložila prigovor na novo radno mjesto, trajanje tog aneksa ili plaću iz tog aneksa u svom iskazu potvrđuju z.z. tuženika ĐJ i svjedok GJ.

16. Konačno, da je predmetni aneks sklopljen radi organizacijskih promjena tj. ukidanja radnog mjesta voditelja komercijale ovaj sud utvrđuje temeljem suglasnih iskaza svjedoka UJ i PJ te z.z. tuženika, kao i materijalne dokumentacije u spisu tj. Pravilnika i dopisa tuženika kojim obavještava radničko vijeće o namjeri ukidanja radnog mjesta voditelja komercijale i formiranja novog radnog mjesta stručnog suradnika za upravljanje voznim parkom.

17. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka kao vjerodostojne i nepristrane jer nije imao razloga sumnjati u njihovu istinitost, budući da se radi o saznanjima svjedoka čiji su iskazi neposredni i osobni, međusobno suglasni i nisu u proturječnosti glede važnih činjenica.

18. Slijedom iznijetog, ocjenom provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da su tuženik i tužiteljica, nakon ponuđena joj tri prijedloga razrješenja situacije – ukidanja radnog mjesta na kojem je tužiteljica do tada radila (voditelj komercijale) sklopili Aneks ugovora o radu na određeno vrijeme 1. ožujka 2024. kojim je tužiteljici promijenjeno radno mjesto (stručni suradnik za upravljanje voznim parkom), plaća i trajanje radnog odnosa (iz neodređenog na određeno vrijeme), nakon čega je tužiteljica otpočela s radom u skladu s odredbama tog aneksa.

18.1. Kako je u postupku utvrđeno da je tužiteljica slobodnom voljom pristala na rad po aneksu ugovoru na određeno vrijeme od 1. ožujka 2024., obzirom da je isti nesporno potpisala, to takav ugovor predstavlja pravu volju i poslodavca, ovdje tuženika i radnika, odnosno tužiteljice.

19. Ovdje valja istači da je ugovor o radu dvostrano obvezni ugovor kod kojeg je poslodavac obvezan u radnom odnosu dati radniku posao, te mu za obavljeni rad isplaćivati plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao (čl. 7. st. 1. ZR-a).

20. Nadalje, sukladno odredbi čl. 9. ZR-a postoji sloboda ugovaranja time da ne mogu biti ugovoreni uvjeti rada koji su za radnika nepovoljniji od uvjeta određenih Zakonom o radu ili drugim zakonom.

20.1. Ne postoji zakonska odredba koja bi sprječavala naprijed spomenutu slobodu ugovaranja, pa ugovorne stranke mogu u svako doba sporazumno sklopiti novi ugovor o radu ili aneksom ugovora mijenjati neke odredbe postojećeg ugovora.

21. Ovdje se ističe kako je institut otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu sadržan u odredbi čl. 123. ZR-a koja govori o otkazu ugovora o radu kad za to postoje zakonski uvjeti, uz istovremeni prijedlog radniku sklapanja novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s punom izmijenjenog ugovora). Primjena spomenute odredbe dolazi u obzir kada poslodavac smatra da postoje uvjeti za otkaz ugovora o radu, ali je spreman radniku ponuditi sklapanje novog ugovora pod izmijenjenim uvjetima, i to u slučaju kada radnik nije suglasan s ponudom poslodavca na sklapanje novog ugovora s izmijenjenim uvjetima.

22. Kada je pak radnik suglasan na izmjenu postojećeg ugovora odnosno novo sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima onda nema nikakve zapreke za sklapanje takvog sporazuma, iz čega proizlazi da sklapanje novog ugovora o radu nije u suprotnosti s odredbom čl. 123. ZR-a, da bi taj ugovor kao protivan zakonu zbog toga bio ništav.

23. Na sklapanje, valjanost, prestanak ili druga pitanja u vezi s ugovorom o radu, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi tog ugovora, opći propisi obveznog prava (čl. 8. st. 4. ZR-a).

23. Dakle, tužiteljica je mogla s uspjehom pobijati ovaj ugovor o radu (aneks) ako su postojale mane volje koje bi taj ugovor činile pobojnim (čl. 279. do 285. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO), međutim, u tijeku postupka tužiteljica nije isticala da su postojale mane volje koje bi činile sporni aneks pobojnim, niti je u vezi utvrđivanja takvih činjenica predlagala izvođenje dokaza.

24. Ovdje se ponavlja da je ugovor o radu ugovor građanskog prava. U radnom pravu se na temelju odredbe čl. 8. ZR-a odgovarajuće primjenjuju odredbe ZOO-a o sklapanju, promjenama i prestanku ugovora. Strane ugovora o radu, poslodavac i radnik, ovlaštene su slobodnom i ozbiljnom voljom zamijeniti postojeći ugovor o radu na neodređeno vrijeme u ugovor o radu na određeno vrijeme (čl. 249. ZOO-a). U ovom postupku utvrđeno da je tužiteljica slobodno i ozbiljno, od 1. ožujka 2024. do 30. rujna 2024., pristala na rad po sklopljenom aneksu ugovora, tj. da takav ugovor predstavlja pravu volju i poslodavca - tuženika i radnika - tužiteljice. Sporazum ugovornih strana o sklapanju aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme umjesto dotadašnjeg ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kad je on plod slobodne i ozbiljne volje radnika i poslodavca, nije ništav. To zato jer takav sporazum nije suprotan ni jednoj prisilnoj odredbi ZR-a. On se temelji na općim propisima obveznog prava i kao takav je dopušten u radnom pravu. Prema tome riječ je o pravnom poslu kojeg ovaj sud cijeni pravno valjanim u smislu navedenog čl. 249. ZOO-a i prema kojem je prijašnji ugovor o radu na neodređeno vrijeme prestao, a nastao je novi ugovor o radu na određeno vrijeme.

25. Valja reći da poslodavac nije obvezan ponuditi radniku otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora u smislu čl. 123. ZR u situaciji kad su se stranke slobodnom i ozbiljnom voljom sporazumjele o drukčijem uređenju svojih ugovorenih odnosa. Ta odredba primjenjuje se samo u situaciji kad strane ugovora o radu nisu mogle postići sporazum o mogućem, drukčijem uređenju svojih odnosa, ali ne i u slučaju kad su stranke takav sporazum postigle. Odredba tog članka ZR-a je zaštitna odredba. Ona štiti radnika od samovolje i jednostranih postupaka poslodavca. Taj propis, međutim, ne isključuje pravo poslodavca i radnika da sporazumno, u smislu čl. 249. ZOO-a, drukčije urede sve ili dio svojih dotadašnjih odnosa.

26. Kako ugovori obvezuju, to je tužiteljici temeljem odredbe čl. 112. t. 3. ZR-a radni odnos kod tuženika prestao istekom vremena na koje je sklopljen aneks ugovora o radu na određeno vrijeme, tj. 30. rujna 2024. Budući da je ugovor o radu prestao na zakonit način, to ne postoji ni obveza tuženika u svojstvu poslodavca da tužiteljicu vrati na rad.

27. Slijedom navedenog, valjalo je kao neosnovan odbiti glavni tužbeni zahtjev i presuditi kao u točki I. izreke.

28. Obzirom da su razlozi za odbijanje eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva istovjetni razlozima za odbijanje glavnog tužbenog zahtjeva (aneks ugovora o radu sklopljen je za razdoblje od 1. ožujka 2024. do 30. rujna 2024.), to se upućuje na obrazloženje ove odluke, slijedom čega je valjalo presuditi kao u točki II. izreke.

29. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. st. 3. ZPP-a, a trošak je odmjeren sukladno Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. - dalje: Tarifa).

29.1. Tuženiku je dosuđena jednokratna nagrada u visini od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 2. Tarife), koja obuhvaća trošak sastava odgovora na tužbu, zastupanja na ročištu od 22. prosinca 2025., sastava podneska od 19. siječnja 2026. i zastupanja na ročištu od 23. siječnja 2026. Nadalje, tuženiku je priznat trošak zastupanja na ročištima od 18. ožujka 2026., 20. svibnja 2026. i 13. srpnja 2026. (100,00 eura x 3; Tbr. 9. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 800,00 eura, što uvećano za trošak PDV-a od 25% (200,00 eura) daje iznos od 1.000,00 eura, dok je s preostalim dijelom zahtjeva odbijen kao neosnovanim. Na dosuđeni parnični trošak, tuženiku je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi čl . 151. st. 3. ZPP, u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Rijeci 16. rujna 2026.

Sudac

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi pismeno nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte