Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-243/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marinu Brajku i Marinku Brajku, odvjetnicima u Đakovu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. rujna 2026., u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika te zamjeničkog punomoćnika tuženika AL, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, dana 16. rujna 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210245568, kreditna partija broj: 7103736894 sklopljenog 16. srpnja 2007. između tužitelja ŽL i tuženika Zagrebačke banke d.d., a koja glasi: "korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora."
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, tužitelju ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 106,38 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 2. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 337,00 eura sa zateznim kamatama počev od dana 16. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 30. srpnja 2025. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi ništetnosti i isplate. U tužbi navodi kako je 16. srpnja 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210245568, broj kreditne partije: 7103736894 (dalje: Ugovor) na iznos od 12.153,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate na 7 godina, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Tuženik je u članku 2. Ugovora ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Isto tako smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca a zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Dopisom od 2. travnja 2025. tuženik je naveo kako je 2. kolovoza 2007. tužitelju naplatio navedenu naknadu u visini od 801,52 HRK, odnosno naplatio je 106,38 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7.53450 HRK. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnost navedene odredbe Ugovora i da naloži tuženiku povrat iznosa koji mu je temeljem navedene odredbe naplatio, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana naplate, kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude, te da tuženika obveže naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, a prije svega je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti te je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi. Navodi da je Ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu banke, radi čega drži da je Općinski građanski sud u Zagrebu mjesno nadležan za predmetni spor, te navodi kako je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.433,59 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 106,38 eura slijedom čega drži da je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena. Osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, dok ne spori visinu. Nadalje, tuženik prigovara statusu potrošača tužitelja jer isti nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Isto tako navodi da je predmetna odredba Ugovora jasna, razumljiva i lako uočljiva, a da je tuženik tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora na način da su službenici Banke tužitelju jasno komunicirali da postoji obveza u slučaju odobrenja kredita, plaćanja naknade za odobrenje kredita. Dalje navodi da se ista naknada odnosi na troškove poput: materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova. Tuženik ističe i prigovor zastare, te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tužitelj se u podnesku od 7. listopada 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu te naveo kako tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti spora jer u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednosti predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura, a isto tako kako je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, obzirom da tužba u ovom predmetu sadrži jedan deklaratoran tužben zahtjev uperen na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i jedan kondemantorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem iste ugovorne odredbe, tužitelj drži da je vps tako ispravno postavljen u iznosu od 1.820,76 eura (1.327,22 eura + 493,54 eura). U vezi prigovora mjesne nenadležnosti, navodi kako je prema članku 16. Ugovora za slučaj spora nadležan sud prema sjedištu banke, ali i prema mjestu podružnice u svezi čijim poslovanjem je proizašao ovaj spor, a kako je predmetni Ugovor sklopljen u auto kući Lozić d.o.o. u Širokom Polju pokraj Đakova, po prodajnom predstavniku opunomoćeniku tuženika LL koji je i rekao da ga je ovlastila podružnica Zagrebačke banke da sa kupcima sklapa ugovore o kreditu. Nadalje, navodi kako neosnovano tuženik spori potrošačko svojstvo tužitelja, jer je tužitelj Ugovor realizirao u svrhu kupnje osobnog vozila za potrebe njega i njegove obitelji, dakle predmetnim kreditom nije financirao nikakvu poslovnu djelatnost, niti je tužitelj Ugovor sklopio u svojstvu obrtnika, trgovačkog društva, OPG-a ili slično. Predmetna odredba Ugovora nije jasna jer u istoj nije navedeno kakva naknada se podmiruje, već samo navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve troškove sukladno Odluci naknada za usluge kreditora.
4. Sud je prigovor mjesne nenadležnosti odbio raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu dana 14. svibnja 2026. (str. 108 spisa) te odlučio odmah nastaviti s raspravljanjem. Naime, sud nalazi da je odredbom članka 16. predmetnog Ugovora navedeno da se u slučaju spora ugovara nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu banke, ili prema sjedištu njene podružnice ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice. Stoga, nije točan navod tuženika da je po toj ugovornoj odredbi ugovorena samo nadležnost suda prema sjedištu banke (u Zagrebu). Međutim, bez obzira na ono što odredba čl. 16. Ugovora propisuje, sud je utvrdio da se radi o potrošačkom kreditu jer ga je tužitelj sklapao u svojstvu potrošača, čije svojstvo je nesporno tijekom ovog postupka utvrđeno, s bankom tuženika kao trgovcem, pa je ovdje primjenjiva odredba članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23.), prema kojoj potrošač u vezi spora koji nastane u svezi s ugovorom o kreditu, može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom mjesta gdje ima prebivalište, a što je u konkretnom slučaju upravo ovaj sud jer tužitelj ima prebivalište na području mjesne nadležnosti ovog suda. Odredbu članka 16. Ugovora o kreditu, kao odredbu unaprijed formuliranog ugovora, koja nije bila posebno pregovarana, te na koju tužitelj očito nije mogao utjecati, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Budući da tužitelj s ovom odredbom nije bio uopće upoznat prilikom zaključenja Ugovora, da se o toj odredbi nije uopće pregovaralo, jasno je da se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi, pa se ista ne može primijeniti ni u odnosu na ugovorenu mjesnu nadležnost suda prema mjestu podružnice gdje je ugovor sklopljen, jer ista, kako je to utvrđeno, nije valjano ugovorena jer se o toj odredbi nije uopće pregovaralo, a u tipski obrazac ugovora ju je uglavio trgovac, odnosno jača ugovorna strana koja je sama sastavljala taj ugovor. Posebno treba istaknuti da se članak 19.l stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje ZID ZPK) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. u ovom predmetu primjenjuje jer je riječ o procesnoj odredbi koja se primjenjuje na sve sporove u tijeku nakon stupanja na snagu te se primjenjuje na svaki spor koji nastane u vezi s ugovorom o kreditu potrošača.
5. Sud je u dokaznom postupku, da bi utvrdio odlučne činjenice, pročitao predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210245568, broj kreditne partije: 7103736894 od 16. srpnja 2007. (str. 5 do 9 spisa), dopis tužitelja od 2. travnja 2025. (str. 10 spisa), upute o obveznim radnjama pri odobravanju kredita (str. 53 i 54 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
6. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik tijekom postupka izrijekom naveo da ne spori visinu naplaćene naknade već da spori samu pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog i postavljen od strane tužitelja samo ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva, te je tužitelj od tog dokaznog prijedloga i odustao na pripremnom ročištu.
7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem ništetnosti odredbe dijela članka 2. Ugovora o kreditu od 16. srpnja 2007., kojom je ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a osnovom koje je tužitelju naplaćena tzv. naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 801,52 kn dana 2. kolovoza 2007. godine, te postoji li obveza tuženika na vraćanje naplaćenog iznosa, koji je sada protuvrijednosti od 106,38 eura, na ime stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate.
9. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio 16. srpnja 2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u iznosu od 12.153,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate na 7 godina, a koji kredit je isplaćen u cijelosti.
10. Među strankama je sporno je li u predmetni Ugovor inkorporirana odredba čl. 2. o plaćanju svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a temeljem koje je tužitelju naplaćena tzv. naknada za obradu kreditnog zahtjeva, nepoštena, a time i ništetna, te postoji li obveza tuženika na vraćanje naplaćenog iznosa za obradu kreditnog zahtjeva zajedno sa zateznim kamatama od dana njegove naplate te je li osnovan prigovor zastare.
11. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210245568, broj kreditne partije: 7103736894 od 16. srpnja 2007. (stranica 5 do 9 spisa) proizlazi da je u dijelu članka 2. propisano kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Također, proizlazi da je kredit odobren u iznosu od 12.153,47 CHF na rok otplate od 84 mjeseca, a da je namjena kredita kupnja vozila marke RENAULT, tip i model Clio Expression 1.5 DCI, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2003. Također, proizlazi da se kredit koristio isplatom na račun prodavatelja Auto kuća Lozić d.o.o.
12. Iz dopisa tuženika od 2. travnja 2025. (str. 10 spisa) proizlazi kako je tuženik na zahtjev tužitelja, a u kojem je zatražio informaciju o naplaćenim naknadama po kreditu broj 7103736894, dostavio podatke kako je 2. kolovoza 2008. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 801,52 kune, a naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita nije naplaćena, već je kredit otplaćen redovnim putem.
13. Tužitelj saslušan kao stranka je u svom iskazu naveo kako je predmetni Ugovor o kreditu zaključivao u srpnju 2007. godine u poslovnici banke tuženika u Osijeku, a u svrhu kupnje osobnog automobila. Predmetni kredit je uzeo u valuti CHF iz razloga što je bilo priče da se radi o povoljnom kreditu. Prije zaključenja samog ugovora, djelatnik banke mu nije puno objašnjavao uvjete i sve odredbe Ugovora o kreditu, već se priča svela na osnovne stvari, kao što su iznos kredita, rok otplate i iznos mjesečnog anuiteta. U početku mu je rata kredita iznosila oko 790,00 kuna, da bi ubrzo rate počele rasti te je svojedobno dosezala iznos od 1.330,00 kuna. Nitko ga u banci nije upozorio na mogućnost takvog rasta mjesečnih rata. Unatoč tome, kredit je u cijelosti uredno otplatio. Također, prilikom zaključenja ugovora, nitko mu nije objasnio da se mora platiti nekakva naknada za troškove obrade kredita, niti je rečeno koliko ona iznosi. Pretpostavlja samo da mu je ona naplaćena prilikom isplate kredita. U vrijeme podizanja predmetnog kredita nije imao obrt, OPG ili trgovačko društvo na svom imenu. Bio je zaposlen kod drugog poslodavca. Automobil koji je kupio s predmetnim kreditom koristio je isključivo u osobne, dakle privatne a ne u poslovne svrhe. Na kraju, navodio je i kako ne zna da bi predmetnim Ugovorom bila ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke za slučaj spora. O toj odredbi mu djelatnik banke nije ništa rekao, a niti ju je uočio prilikom čitanja Ugovora. Potvrđuje da je ugovor prije potpisivanja pročitao, ali nije mogao shvatiti sve njegove odredbe, te je nadodao još kako je i pored predmetne naknade za troškove obrade kredita morao platiti i sve ostale troškove u svezi sklapanja ugovora, kao što je to bio trošak javnog bilježnika te troškovi osiguranja.
14. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je tužitelj uvjerljivo i sukladno priloženoj materijalnoj dokumentaciji iskazivao, a čijem iskazu se nije ni prigovaralo, niti se ičim doveo u pitanje ili osporio.
15. Iz navedenog, sud je nedvojbeno utvrdio da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu i da je tužitelj isti sklapao kao korisnik kredita u svojstvu potrošača, dakle da se radi o potrošačkom ugovoru, da je Ugovor zaključen na obrascima koje je unaprijed sastavljao tuženik, da se radi o standardiziranom ugovoru sastavljenom unaprijed od strane banke kao trgovca, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, po principu "uzmi ili ostavi", da prilikom zaključenja istog nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženoj odredbi kao ni o njenoj visini budući da je ista bila unaprijed propisana od strane tuženika, a sa kojim iznosom tužitelj nije bio uopće upoznat. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj pojedinih odredaba Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije valjano upoznat sa spornom odredbom o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i njezinim značenjem, kao niti o prirodi takve naknade, odnosno što se to istom podmiruje, jer kako je već naveo u svojem iskazu, tužitelj je mimo navedene naknade, platio i sve ostale troškove (javnog bilježnika i troškove osiguranja), te nema saznanja o tome što je konkretno predmetnom naknadom podmirivao. Isto tako, nije bio upoznat ni sa prorogacijskom klauzulom u čl. 16. Ugovora, niti je o njoj bilo pregovaranja.
16. Na pravni odnos stranaka u ovoj pravnoj stvari se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03., dalje: ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., dalje: ZOO) te Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., koje su odredbe bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora.
17. Prema odredbi članka 81. stavkom 1. i 2. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog trgovca. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, prema odredbi članka 87. stavka 1. i 2. istog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
18. Također, odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
19. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
20. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema članku 1115. kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
21. Prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju, navedena odredba članka 2. Ugovora je nepoštena sukladno članku 81. stavku 1. ZZP-a. Naime, ista je određena u tipskom, tj. standardiziranom ugovoru sastavljanom od strane tuženika trgovca, na unaprijed formuliranim obrascima, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranom ugovornoj odredbi o kojoj stranka potrošač, konkretno tužitelj, nije imao mogućnosti pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Uostalom, to je potvrđeno iskazom tužitelja, iz kojeg proizlazi da isti nije bila uopće upozoren niti upoznat s predmetnom odredbom i obvezom plaćanja nekakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a isto tako tijekom samostalnog čitanja Ugovora nije shvatio što znače pojedine odredbe predmetnog Ugovora, a posebice odredba članka 2. Ugovora, odnosno na što se ona odnosi i koliki se iznos na istu odnosi. Dalje, činjenica jest da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva bilo dopušteno, odnosno nije bilo zakonom zabranjeno, no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Isto tako, navedena odredba predmetnog Ugovora je nejasna jer se ne zna točno na što se odnosi i u kojem iznosu se određuje, što dovodi do zaključka kako je ista odredba određena proizvoljno od strane tuženika, a potom ista je neodrediva, nejasna i nepotpuna.
22. U istoj odredbi se navode sve naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, no u dopisu tužitelja navedeno je kako je naplaćena samo naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada), dok tužitelj navodi u svom iskazu kako je platio i troškove javnog bilježnika, kao i troškove osiguranja. Tijekom sklapanja kredita, tužitelju nije objašnjena utužena odredba predmetnog Ugovora, na što se odnosi i u kojem iznosu, već je samo uklopljena u već pripremljen obrazac Ugovora koji je tužitelj mogao jedino u cijelosti prihvatiti, po principu "uzmi ili ostavi", bez mogućnosti pregovaranja i izmjena pojedinih odredbi. Kako je i druge troškove prilikom sklapanja ugovora snosio korisnik kredita – ovdje tužitelj, i to trošak javnog bilježnika i troškove osiguranja, postavlja se pitanje što se onda naknađivalo spornom naknadom za obradu zahtjeva. To nije navedeno ni u odredbi čl. 2. niti u ostalim odredbama Ugovora, niti se u Ugovoru igdje nalazi u kojem iznosu se naknada određuje, a tuženik tijekom postupka nije priložio niti drugu dokumentaciju iz koje bi to bilo vidljivo, niti dokaz da je takvu dokumentaciju predao tužitelju prilikom zaključenja Ugovora. Stoga, utvrđeno je da sporna odredba nije lako razumljiva, te osim što je nejasna, da je neodređena, pa slijedom toga ista nije isključena po članku 84. ZZP-a od ocjene nepoštenosti.
23. Tužitelju nije bilo obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja naknade za obradu kredita. Shodno tome, nejasno je i nerazumljivo, obzirom na njenu konstataciju, na što se uopće odnosi sporna odredba članka 2. predmetnog Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem Rev-673/2023. Tuženik nije spornu odredbu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao na što se ista konkretno odnosila. Sporna ugovorna odredba je nerazumljiva iz razloga jer tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takove odredbe, iako je tuženik bio i morao biti svjestan tog rizika. U ovom je postupku, iskazom tužitelja, utvrđeno da je pri sklapanju predmetnog Ugovora u potpunosti izostalo pregovaranje o ovoj odredbi, ista mu uopće nije tumačena i objašnjena, a što se protivi načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome i u skladu s skladu sa člankom 81., 84. i 87. ZZP- a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.
24. Stoga, proizlazi da je spornom odredbom predmetnog Ugovora prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega sve je ništetna, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik sukladno članku 323. ZOO-a je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi odredbe koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade koja mu je neosnovano naplaćena, pri čemu je između stranaka nesporno da je predmetna naknada naplaćena 2. kolovoza 2007. u utuženom iznosu.
25. Shodno navedenom, i u skladu sa člankom 323., 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.
26. Na iznos od 106,38 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je ista nepoštena i time ništetna, a tuženik je nepošten od trenutka njena ugovaranja i naplate.
27. Ove sve iz razloga i jer je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 2. predmetnog Ugovora, a u odnosu na zahtjev za isplatu, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu Ugovora utvrdi ništetnom, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što bi u konkretnom slučaju bila pravomoćnost ove presude, u točki I.
28. Treba još napomenuti da je sud na pripremnom ročištu 14. svibnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 106,38 eura, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a. Naime, sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženika da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. izreke ove presude na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat naplaćene naknade za odobravanje kreditnog zahtjeva, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.
29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s člankom 155. ZPP-a.
30. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) i priloženom troškovniku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7.1.), sastava podneska od 7. listopada 2025. kojim se očitovao na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.1.), zastupanja na ročištima 14. svibnja i 8. rujna 2026. u iznosu od 50,00 eura svako (Tbr. 9.1.), pristupa ročištu za objavu presude u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9.3.), što sa pripadajućim PDV- om u iznosu od 56,25 eura, ukupno iznosi 281,25 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 eura, te na presudu u iznosu od 30,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju je priznato ukupno zahtijevanih 337,00 eura, kao i zatezne kamate od dana donošenja ove presude.
31. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Đakovu 16. rujna 2026.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
