REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1305/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Šavorić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. rujna 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 16. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 146-86/2006 od 21. ožujka 2006. godine zaključenog između tužitelja GA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 750,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.09.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s prednikom tuženika, 21.03.2006., sklopio Ugovor o kreditu br. 146-86/2006, temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu 67.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, pri čemu su odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu, stranke ugovorile obvezu tužiteljice na plaćanje naknade u visini 1,25% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

Nadalje navodi kako je obveza ugovorena odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, na temelju nepoštene ugovorne odredbe budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja stvara neravnotuežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja jer mu nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženik nije jasno i nedovosmisleno predočio tužitelju strukturu navednih troškova niti mu je omogućio pregovaranje oko navedene odredbe.

Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštene odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika, budući da je tužitelju predmetna naknada naplaćena u iznosu za koji iznos mu je isplaćen manji iznos kredita pri čemu je tužitelju zaračunavata kamata na cjelokupno ugovoreni iznos kredita, to tužitelj traži od suda da donese odluku kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu čl. 5 Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.“ te naložiti tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio osnovanost tužbe navodeći kako je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, pri čemu se radi o odredbi koja ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obevama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje navodi kako u vrijeme skapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale. Stoga tuženik, ne sporeći da je tužitelju sukladno odredbi čl. 5 Ugovora o kreditu naplaćena naknada, ali sporeći osnovanost tužbe i ističući prigovor nedostatka pravnog interesa i zastare, predlaže odbiti tužbu.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Isplatni nalog-obračun, Prihvat obračuna konverzije, Obavijest o provedenoj konverziji, Sporazum uz Ugovor o kreditu br. 146-86/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 07.03.2016., Ankes Ugovora o kreditu br. 146-86/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29.03.2006., Ugovor o kreditu br. 146-86/2006 od 21.03.2006., Otplatni plan, Pregled prometa za klijenta, Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. i proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu br. 146-86/2006 od 21.03.2006..

5. Nesporno je, a uvidom u Ugovor o kreditu br. 146-86/2006 od 21.03.2006. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), utvrđeno kako su stranke postupka, a temeljem Ugovora o kreditu zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 67.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika, kao što nije sporno da je odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja da od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita plati naknadu u visini 1,25% od iznos kredita koju naknadu je tužitelj platio 29.03.2006. u iznosu 3.909,36 kuna/518,86 eur kako je razvidno iz Isplatnog naloga-obračuna.

6. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, ukazuje se kako isti ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

6.1. Nadalje, činjenica da tužitelj uz deklaratorni zahtjev nije podnio i kondemnatorni zahtjev za isplatom, ne umanjuje njegov pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih, sukladno odredbi članka 327 st. 1 u vezi odredbe čl. 328 sve ZOO-a, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, to treba imati na umu da tužitelj ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, što govori u prilog stava suda da tužitelj sukladno odredbi članka 187 st. 1 i stavka 2 ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.

6.2. Činjenica da su tužitelj i prednik tuženika, a sukladno odredbama ZPK-a, 03.02.2016., sklopili Sporazum o konverziji kojim su, za razdoblje od korištenja kredita do 30.09.2015., zamijenili početni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF s otplatnim planom s valutnom klauzulom u EUR, uz primjenu kamatne stope promjenjive redovne kamate jednake kamatnim stopama koje je Kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu su svi uplaćeni iznosi (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) pretvoreni u valutnu klauzulu u EUR po primjenjivom tečaju na dan uplate i korišteni su za namirenje budućih anuiteta iz Ugovora o kreditu, ne dovodi do gubitka pravnog interesa tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena (čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR.

6.2.1. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

7. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi kako je Ugovor o kreditu sklopio s bankom prednika tuženika budući da je banka imala najpovoljnije uvjete kreditiranja, a kreditom je financirao dovršetak izgradnje obiteljske kuće u kojoj i danas živi s obitelji. Iskazuje kako je Ugovor o kreditu pročitao, interesirajući se i o troškovima naknade za koju je dobio odgovor da se naknada plaća uz kredit bez obrazloženja što ta usluga točno obuhvaća, a za koji iznos naknade mu je umanjen iznos ugovorenog kredita. Navodi kako nije bio vlasnikom obrta niti trgovačkog društva.

7.1. Odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, kao namjena kredita naznačen je repogram kredita i dovršenje kuće na kojoj je radi osiguranja povrata kredita uknjiženo pravo zaloga u korist banke tuženika sukladno odredbi čl. 10 Ugovora o kreditu.

8. Budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP- a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je sredstava kredita koristio za svoje osobne potrebe odnosno za dovršetak izgradnje obiteljske kuće te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja u smislu odredbe čl. 3 ZZP/03 (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Nastavno na navedeno, nedvojbenim se utvrđuje i da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/03.

10. Nadalje je, a uz nespornu činjenicu kako je odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini 1,25% od iznosa kredita, valjalo raspraviti osnovu tužbenog zahtjeva.

11. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

12. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za u iznosu 1,25% od iznosa kredita, to je činjenica ulazne naknade kao i visina iste bila poznata. Naime, uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

13. Slijedom navedenog, a budući da je naknada određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, to neosnovano tvrdi tužitelj da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj čindibi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je naknadu platio u visini od ugovorenih 1,25% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan datuma ugovora kako je među strankama ugovoreno, što znači da je odredba čl. 5 Ugovora o kreditu omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85 ZZP/03.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,25% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba čl. 84 ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive,

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84 ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

16. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

17. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koja se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 5 Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

18.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

19. Slijedom navedenog odredba čl. 5 Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 5 ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos nakande tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

25. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a niti je isto sadržano u Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d., pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

Nastavno na navedeno, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vazanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporna naknada nije koristila za troškove nastale izradom i potpisom kredita.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 5 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje.

27. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

28. Stoga, a budući da je odredba čl. 5 Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je temeljem odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03, odlučeno kao pod toč. I izreke.

29. Iz navedenog jasno proizlazi kako bi tužitelju temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a pripadalo pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu, i to u plaćenom iznosu kunske protuvrijednosti u visini 1,25% od iznosa kredita od datuma uplate do isplate.

29.1. Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju bi uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a pripadale zakonske zatezne kamate na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuće od dana uplate (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

30. Prigovor zastare nije osnovan.

30.1. Treba naglasiti da se sukladno odredbi članka 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a ujedno je i Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da u ovom parničnom postupku niti nije postavljen kondemantorni tužbeni zahtjev, s time da će zastarni rok za restitucijski zahtjev tužiteljice ukoliko isti tužiteljica naknadno postavi početi teći tek po pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost Ugovora o kreditu, dok se samo pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sud je utvrdio da je prigovor prekluzije prava na podnošenje deklaratorne tužbe neosnovan.

31. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa).

Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 26.05.2026. i za pristup na ročište 15.09.2026. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 750,00 eur. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu budući da je isti naznačio osnovu oslobođenja od plaćanja sudske pristojbe te istu nije niti platio.

Na tako određen trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu, 16. rujna 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika