Poslovni Broj: P-1524/2024

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja JI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri iz Zagreba, nakon provedene javne glavne rasprave u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja, javno objavivši dana 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 396-56/2008 sklopljenog 11. ožujka 2008.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te JI sadržane:

- u članku 5. Ugovora pod Naslovom TROŠKOVI kojim je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedanzarezpedeset posto) od iznosa kredita

- u članku 13. Ugovora pod Naslovom OBVEZE KORISNIKA KREDITA kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 137,88 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 14. ožujka 2008.g. pa do isplate;

- iznos od 178,35 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 14. ožujka 2008.g. pa do isplate

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 396-56/2008 sklopljenog 11. ožujka 2008.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te JI sadržane:

- u članku 5. Ugovora pod Naslovom TROŠKOVI u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.“

III. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.074,05 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 16. rujna 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadom troškova postupka odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je dana 11. ožujka 2008. godine sklopio s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 396-56/2008 sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke i valutnom klauzulom u švicarskim francima, solemniziranog po javnom bilježniku Radosni Mavrinac iz Kastva, OV – 1522/08. Visina odobrenog kredita iznosila je 15.105,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini 69.256,43 kn (8.661,02 EUR) dana 13. ožujka 2008. godine. Radi se o potrošačkom kreditu, za kupnju motornog vozila.

Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 5. pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

Također, temeljem istog članka, tuženik je ugovorio kako će tužitelj kao korisnik kredita snositi i sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog, te troškove izdavanja izjave o povratu prava vlasništva.

Člankom 13. predmetnog Ugovora pod Naslovom: „Obveze korisnika kredita“ ugovoreno je da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

Da je riječ, između ostalog, o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost.

U naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda da je utvrdilo kako se u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

Dalje, Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

Da utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Tako ugovorena naknada da je ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, da ne bi trebalo biti sporno među strankama. U konkretnom slučaju, članak 5. i čl. 13. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj kojeg je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na sporne odredbe kojima se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti ulaznu naknadu i naknadu za premiju osiguranja.

Stoga da je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnuo obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. Da je jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnost pregovaranja.

Da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba da je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Već sama činjenica da u opisanoj situaciji ulaznu naknadu određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, da uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

Ukazuje tužitelj na Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020.g, Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, Odluku Suda Europske unije, Presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, te Presudu od 30.travnja 2014., broj C-26/13.

Navodi tužitelj nadalje da su ulazna naknada i naknada za osiguranje ugovorene suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene odredbe ništetne su i na temelju čl. 270. ZOO budući su ugovorene naknade neodredive i neodređene obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takve naknade zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata.

Dakle, činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, da čini istu odredbu nepoštenom i time ništetnom.

Ističe tužitelj da se između tužitelja i tuženika vodio sudski spor radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a koji spor se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-986/2021, a koji je okončan pravomoćnom Presudom kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.212,89 EUR na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Naprijed navedena presuda potvrđena je odlukom Županijskog suda dana 26. lipnja 2024. godine pod posl.br. Gž – 60/2024.

Da je tuženik naplatio tužitelju iznos u visini od 137,88 EUR (1.038,85 kn) na ime ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, kao i iznos u visini od 178,35 EUR (1.343,78 kn) na ime ništetne ugovorne odredbe o premiji osiguranja, dokazuje i potvrđuje materijalna dokumentacija kojom raspolaže tužitelj, točnije specifikacija isplate kredita, koju tužitelj prilaže uz tužbu.

Zaključno, kad je riječ o naknadi za osiguranje, ističe tužitelj da je riječ, također, o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženik unaprijed formulirao, i nametnuo u članku 13. Ugovora, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, što je istovjetno ugovaranju ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, čiji sadržaj je formuliran u članku. 5.

Spomenuti iznos naknade, kako ulazne tako i premije osiguranja, odmah da je “uzet” tužitelju od iznosa kredita a na koji je iznos tuženik tužitelju naplatio kamate bez da je isti iznos tužitelj ikada vidio.

Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog, tužitelj predlaže donošenje slijedeće presude:

"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 396-56/2008 sklopljenog 11. ožujka 2008.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te JI sadržane:

- u članku 5. Ugovora pod Naslovom TROŠKOVI kojim je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) od iznosa kredita te u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog;

- u članku 13. Ugovora pod Naslovom OBVEZE KORISNIKA KREDITA kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 137,88 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 14. ožujka 2008.g. pa do isplate;

Iznos od 178,35 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 14. ožujka 2008.g. pa do isplate

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu (list 70-77 spisa) tuženik navodi da prvenstveno ističe prigovor zastare.

Ugovor o kreditu da je otplaćen u svibnju 2013. godine. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 316,23 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

U članku 5. Ugovora o kreditu da je jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

Stoga da je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to samo ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba odnosi.

Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti da otpada.

Člankom 1022. stavkom 2. ZOO-a propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To da je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. S tim u vezi tuženik naglašava da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da se pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03).

Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni.

Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik da je navedenu obvezu ispunio.

Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu da je ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj.

U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je članak 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time da je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača.

Tuženik napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ).

U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu.

Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Osobito da je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.

Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke.

Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, da bi doveo do nesagledivih ekonomskih posljedica.

Tuženik da je dakle jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod.

Naknada za obradu troškova kredita da je standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom.

Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

Ako sud unatoč dosad navedenome odluči provoditi tzv. test poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa tuženik na tu okolnost predlaže saslušanje tužitelja i kreditnog referenta koji je radio na obradi predmetnog Ugovora o kreditu (kasnije je tuženik odustao od predloženih dokaza - list 214 spisa). Uz navedeno, tuženik da osporava tužitelju status potrošača.

Tuženik da nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

Nadalje ističe tuženik da je nejasno zašto tuženik smatra da je odredba članka 13. Ugovora o kreditu ništetna s obzirom na to je tom odredbom ugovorena premija osiguranja kredita. Tužitelj da je očito imao interes osigurati kredit, što je dobrovoljno učinio, stoga da je nejasno zašto smatra da je ta odredba ništetna.

Zaključno, tuženik ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje dosadašnje navode.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 369-56/2008 od 11. ožujka 2008., specifikaciju isplate kredita, izjavu za povrat prava vlasništva, izračun anuiteta, otplatni plan, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta, podatke o naknadama u poslovanju s građanima, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 11. ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 396-56/2008 od 11. ožujka 2008. (list 11-14 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.105,00 chf, uz rok otplate od 60 mjeseci, za kupnju vozila.

4.1. Odredbom čl.5. ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te nadalje da se korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.

4.2. Čl.13. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

6. Iz iskaza tužitelja, koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti s drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 235-236 spisa) da je njemu ovaj kredit trebao za kupnju osobnog automobila za njegove osobne potrebe. Da je radio na Marinićima u Vodovodu i otišao je u auto kuću Opel na Martinkovcu. Tamo je vidio taj auto koji mu se svidio i koji je želio kupiti, Opel Corsu. Za auto mu je trebao kredit i u autokući su mu rekli da može dobiti kredit u chf i to u Addiko banci jer da oni surađuju s njima upravo na kreditima u chf. Čak su ga i uputili upravo u tu poslovnicu u Viškovu. Da je otišao u banku i kada je rekao zašto je došao oni su već imali pripremljeni ugovor na njegovo ime sa točnim iznosom cijene automobila te su mu taj ugovor dali na potpis. On da je ugovor pročitao prije potpisivanja. U banci mu nisu obrazložili niti jednu odredbu pa mu tako nisu rekli niti na što se odnose troškovi obrade kredita, a niti su mu išta rekli o osiguranju kredita i obvezi plaćanja premije. Bilježnik mu je pročitao ugovor, ali mu niti on nije obrazlagao pojedine odredbe. Djelatnik banke mu prije potpisivanja ugovora nije ukazao na odredbu o naknadi za obradu kredita. Ne sjeća se da li mu je u banci prije potpisivanja ugovora rečeno koliko iznosi naknada u nominalnom iznosu. Sa bankom se nije moglo pregovarati ni o čemu, oni su postavili svoje uvjete koje je on mogao prihvatiti ili ne prihvatiti, a kako mu je automobil trebao, jer živi u [adresa], a radi na Marinićima, i svaki dan ide autom na posao, nije imao izbora nego prihvatiti njihove uvjete.

7. Uvidom u Specifikaciju isplate kredita (list 17 spisa) proizlazi da su po predmetnom kreditu naplaćeni troškovi obrade u iznosu od 1.038,85 kn (1,50% od iznosa kredita) te trošak premije osiguranja u iznosu od 1.343,78 kn.

8. Odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Dakle, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita te naknadi za osiguranje kredita kao i o visini tih naknada. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu odnosno nije u suprotnosti niti sa jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornim nije pojedinačno pregovaralo, da mu nije rečeno na što se odnose troškovi obrede kredita niti su mu rekli išta o osiguranju kredita i obvezi plaćanja premije. Proizlazi nadalje da je banka sastavila tekst ugovora i to čak i prije nego što je on došao u banku budući da se prije raspitivao u auto kući gdje mu je rečeno da surađuju upravo s tuženikom kod odobravanja kredita u chf.

10. Iz ugovora ne proizlazi jasnim na što se odnosi naplaćena naknada za obradu zahtjeva dok iz iskaza tužitelja proizlazi da mu niti usmeno nije objašnjeno na što se naknada odnosi. Stoga se ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi.

11. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je tužitelj temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu platio tuženiku troškove obrade, te temeljem čl.13. naknadu za osiguranje kredita, navedene odredbe su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da su iste nepoštene pa samim time ništetne u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Tužena koja je sastavila tekst ugovora, pa tako i spornu odredbu o trošku obrade o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, zbog čega je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim činjenica da je naknada, ukoliko se odnosi na trošak obrade kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što pak znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita.

13.1. Što se pak tiče naknade za osiguranje kredita također je nejasno određivanje njezine visine u postotku od iznosa kredita. Naime ukoliko je kredit osiguran, a budući da ugovor o osiguranju nije sklopio tužitelj, dok je naknadu za osiguranje naplatio tuženik isti je pasivno legitimiran. Naknada za osiguranje ukoliko je kredit osiguran trebala bi biti ugovorena u iznosu premije osiguranja, dok tuženik u spis nije dostavio ugovor o osiguranju kojim bi opravdao ugovaranje naknade za osiguranje kredita, kao i dokazao da je ista plaćena upravo u iznosu koji je temeljem navedene odredbe naplatio od tužitelja.

14. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev i u točci I. utvrdio ništetnom dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu kojim su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u visini od 1,50% od iznosa kredita te dio odredbe čl. 13. kojom se tuženika obvezuje na plaćanje premije osiguranja kredita u iznosu od 1,90% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništetetnih ugovornih odredbi odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćene naknade za obradu kredita i premiju osiguranja kredita čija visina je među strankama nesporna (tuženik je u podnesku od dana 28. listopada 2025. – list 223-224 spisa, naveo da visina tužbenog zahtijeva nije sporna odnosno da su dana 13. ožujka 2008. od tužitelja naplaćene naknade upravo u utuženom iznosu). Podaci o naplaćenom naknadama i premiji osiguranja proizlaze i iz Specifikacije isplate kredita.

14.1. Ovdje još valja napomenuti da se prema stavu suda tuženik neosnovano poziva na odredbu čl. 326. st.2. ZOO-a budući da ugovaranje ništetnih odredbi kojima se tužitelju kao potrošaču i time slabijoj ugovornoj strani nameće obveza plaćanja naknade za obradu zahtijeva i premije osiguranja na način kako je to učinjeno spornim odredbama predmetnog ugovora ne predstavlja zabranu manjeg značenja koju tužitelj ne bi mogao isticati.

15. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga nije zastarjelo niti pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti odredbi članka 5. i 13. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom za navesti je da se radi o restitucijskog zahtjevu te ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

16. Slijedom iznijetog usvojen je i dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 137,88 eur i iznos od 178,35 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelju temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate naknade (13.3.2008., koji datum među strankama nije sporan, su od tužitelja napaćeni utuženi iznosi) odnosno od slijedećeg dana, dakle 14. ožujka 2008. kako je to tužbenim zahtjevom zatraženo budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknada pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelju kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini naknada. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužitelj bio prisiljen, a da bi dobio kredit, pristati na taj uvjet banke iako mu nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada za obradu zahtjeva niti mu je prezentiran ugovor o osiguranju kredita.

17. Tužbeni zahtjev djelomično je odbijen u dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl.5. i to u dijelu u kojem je ugovoreno da se "korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog“. Naime, tužitelj na ročištu dana 3. veljače 2026. na kojem se provodio dokaz njegovim saslušanjem nije bio saslušan na okolnosti iz tog dijela tužbenog zahtjeva, niti je tužitelj u spis dostavio dokumentaciju iz koje bi proizlazila visina tih troškova čije mu je plaćanje ugovorom nametnuto, niti je u tužbi obrazloženo na što se odnose pojedini od navedenih troškova, pa kako je glavna rasprava na tom ročištu bila zaključenja, Rješenjem suda od dana 24. ožujka 2026. (list 239 spisa) glavna rasprava je ponovno otvorena radi dopune postupka temeljem čl. 305 ZPP-a. Na ročištu dana 27. svibnja 2026. punomoćnica tužitelja je navela, nakon što joj je ukazano da tužitelj nije saslušan na okolnost ugovorene obveze snašanja svih javnobilježničkih troškova, troškova upisa u upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog, da ne predlaže dopunsko saslušanje tužitelja te je nadalje navela da po tim osnovama tuženik od tužitelja nije ništa naplatio odnosno da su naplaćeni samo jednokratni troškovi obrade kredita te premija osiguranja. Navela je da tužitelj nema daljih dokaznih prijedloga te je predložila zaključenje glavne rasprave.

17.1. Prema stavu ovoga suda iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi navedene odredbe bile ništetne. Navedene odredbe nisu bile predmet kolektivne tužbe, a tužitelj u ovom postupku prema stavu suda nije dokazao da bi iste bile ništetne. Osim toga tuženik od tužitelja nije naplato te troškove pa dakle one nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka ugovora. Stoga je sud odbio taj dio tužbenog zahtijeva slijedom čega je odlučeno kao u toč.II. izreke

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 6. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje Tarifa).

18.1. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur; Tbr. 7.1.), sastava podneska od 6.5.2025. (50,00 eur; koliko je zatraženo), zastupanja dana 14.10.2025., 3.2.2026. (200,00 eurx2, tbr.9.t.1), te pristupa na ročište za objavu presude (100,00 eur; tbr.9.3) što ukupno iznosi 750,00 eur odnosno uvećano za PDV (187,50 eur) 937,50 eur. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u iznosu od 110,00 eur, dakle ukupno je tužitelju na ime troškova postupka dosuđen iznos od 1.074,05 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja. Trošak zastupanja od dana 27.5.2026. nije priznat jer ga sud smatra nepotrebnim za vođenje postupka budući da je to ročište održano nakon što je glavna rasprava preotvorena i to u odnosu na dio tužbenog zahtijeva koji je točkom II. ove presude odbijen.

Nadalje, tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 26.9.2024. kojim tužitelj u spis dostavlja dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu budući da je isto tužitelj mogao i trebao dostaviti već uz tužbu.

U Rijeci, 16. rujna 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.