Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-738/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Branke Križanić Perharić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženice Addiko bank d.d., Koturaška 47, Zagreb, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-804/2019-42 od 24. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja GO kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-804/2019-42 od 24. travnja 2023. pod st. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-804/2019-42 od 24. travnja 2023. pod st. II. izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ukida se rješenje Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-804/2019-42 od 24. travnja 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tužitelj je odbijen sa zahtjevom na utvrđenje da je Ugovor o kreditu, broj: 236-149/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključen između tužitelja i tuženika dana 17. kolovoza 2007., ništetan te da kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega da se naloži tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 116.917,27 EUR zajedno sa pripadajućim zateznom kamatom (st. I. izreke), utvrđeno je da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3 i čl. 6 Ugovora o kreditu broj 236-149/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile dana 17. kolovoza 2007. te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 17. kolovoza 2007. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 17. kolovoza 2007. pa nadalje (st. II., toč. 1. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 8.246,17 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene tečaju u CHF iznos od 13.697,36 EUR s pripadajućim zateznim kamatama .(st. II., toč. 2. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor zastare tuženika kao neosnovan (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.704,17 EUR (st. II. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu preko dosuđenog kao neosnovan (st. III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan (st. IV. izreke).

2. Tužitelj žalbom pobija navedenu presudu pod st. I. izreke i navedeno rješenje pod st. III. izreke, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu i rješenje u dijelu kojim nije uspio u sporu, odnosno pod st. II. izreke presude i pod st. I., II. i IV. izreke rješenja, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP.

4. Žalbe stranaka djelomično su osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora po primarnom tužbenom zahtjevu je utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, dok je po eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu predmet spora utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te isplata iznosa od 8.246,17 EUR s osnove nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i iznosa od 13.697,36 EUR s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je predmetni ugovor djelomično ništetan, odnosno da su ništetne samo odredbe o određivanju visine kamate i o valutnoj klauzuli, ali da zbog toga nije ništetan cijeli ugovor. Naime, iako se radi o bitnim sastojcima ugovora, prema stabilnoj i ustaljenoj sudskoj praksi, ugovor o potrošačkom kreditu, za koji se utvrdi da ima ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije ništetan u cijelosti već djelomično, jer i dalje ostaju vrijediti odredbe ugovora o kamatnoj stopi, ali na način da se primjenjuje kamatna stopa koja je vrijedila u vrijeme zaključenja ugovora, dok se visina anuiteta i dalje obračunava prema tečaju CHF, ali koji se ne mijenja, već se primjenjuje onaj koji je bio na snazi u vrijeme isplate kredita.

8. Stoga je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke pobijane presude.

9. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prije svega treba reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je vezan za pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se tužitelj u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvao (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), a koji se zaključak suda temelji na odredbi čl. 502.c ZPP.

10. Međutim, da bi se pravna utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogla primijeniti na konkretan slučaj bilo je potrebno utvrditi je li predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, je li tužitelj imao utjecaja na njegov sadržaj, odnosno je li mu bilo omogućeno pojedinačno pregovaranje o spornim ugovornim odredbama, a da bi se to moglo utvrditi bilo je potrebno saslušati predloženog svjedoka od strane tuženika PO, a prvostupanjski sud nije proveo taj dokazni prijedlog.

11. U vezi tog dokaznog prijedloga treba reći da ako bi se na temelju saslušanja djelatnika banke koji je neposredno sudjelovao u pregovorima sa tužiteljem utvrdilo da predmetni ugovor nije bio unaprijed formuliran od strane tuženika, da je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, odnosno da mu je bilo omogućeno pojedinačno pregovaranje o spornim ugovornim odredbama, tada ne bi bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP) za utvrđenjem da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naime, jedna od nužnih zakonskih pretpostavki koja mora biti ispunjena da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 1. ZZP), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st. 2. ZZP).

12. Nakon što je zaključen sporan ugovor o kreditu, stranke su 5. veljače 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj, 102/15, dalje: ZIDZPK) zaključile Aneks ugovoru o kreditu, kojim su konvertirale kreditne obveze tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu koji je bio zaključen sa valutnom klauzulom u CHF, u ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u EUR, sa promjenjivom kamatnom stopom koja se određuje sukladno ZIDZPK.

13. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/2016, 128/22 i 156/23 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 47/20, 146/2020, 151/22 i 145/24 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom čl. 19.c ZPK, te uz ostale uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK.

14. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK i ZKI postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

15. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26, dalje: ZOO) određeno je, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

16. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženog kao kreditora sklopljen navedeni Aneks ugovora o kreditu, kojim su stranke suglasno utvrdile iznos preplate, te je isti ukalkuliran u namirenje budućih anuiteta, čime je isti suštinski iscrpljen kondemnatorni zahtjev za isplatom s osnova stečenoga bez osnova i tužitelj nema pravo na daljnje obeštećenje, te bi se eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva naplatio dva puta, dakle, s osnova pretplate koja je konverzijom ukalkulirana kao i s osnova ovdje postavljenog tužbenog traženja. Tim Aneksom je suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. ZIDZPK otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZIDZPK.

17. Prema tome, tim se Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i eventualnih iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i ujedno se postiže sporazum o raspolaganju mogućom preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelj je pristao tako da su sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu odnosno zaključenjem tog Aneksa osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Aneksu ugovora. Sklapanjem tog Aneksa tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa u Ugovor o kreditu u EUR.

18. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao potrošač ima pravo na restituciju preplata po obje utužene osnove, kao da konverzije nije ni bilo.

19. Takav zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu ugovora o kreditu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK i postignuta svrha konverzije regulirana čl. 19.b st. 2. ZPK - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

20. Imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost ( tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

21. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO-a.

22. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom Ugovora o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZIDZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZIDZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

23. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), i nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZIDZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

24. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem ZIDZPK sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužitelj kao korisnik kredita dao svoj pristanak. Tim pristankom je pristao da se i iznosi koje je imala temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

25. Naime, ne može tužitelj s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih mu se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZIDZPK.

26. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZIDZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZIDZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZIDZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu.

27. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Stoga je ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZIDZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZIDZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

28. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

29. Isto tako, učinak konverzije prema ZIDZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 PBĆ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

30. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK, koju je tužitelj izričito prihvatio neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO, u vezi s čl. 2. st. 2. ZZP prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim, kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da tužitelju isplati iznose preplate.

31. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

32. To dakle znači, da potrošač koji je sklopio Aneks Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, nakon sklapanja Aneksa Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (zakonska zatezna kamata na pojedinačne iznose preplate).

33. Slijedom navedenog, tužitelj bi imao pravo na zatezne kamate na više plaćene iznose koje mu je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, a izračun konverzije je učinjen 30. rujna 2015.

34. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski je sud propustio pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje jer nije utvrdio je li zaključenju predmetnog ugovora o kreditu prethodilo pojedinačno pregovaranje (čl. 81. st. 1. i 2. ZZP), te na koje iznose i do kada tužitelju pripadaju zatezne kamata na iznose preplate po obje utužene osnove, čime je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 370. ZPP, tako da je trebalo ukinuti pobijanu presudu pod st. II. izreke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

35. Kako je ukinuta odluka u glavnom zahtjevu trebalo je temeljem čl. 380. t. 3. ZPP ukinuti i odluku o parničnom trošku iz st. II., III. i IV. izreke.

36. O osnovanosti prigovora zastare ne odlučuje se posebnim rješenjem, već se o njemu kao o materijalnopravnom prigovoru raspravlja i odlučuje u obrazloženju sudske odluke, dok se u izreci iskazuje samo konačan uspjeh, odnosno tužbeni zahtjev prihvaća ukoliko tražbina nije u zastari ili odbija kao neosnovan ako je tražbina zastarjela, tako da je temeljem čl. 380. t. 3. ZPP trebalo ukinuti i st. I. izreke rješenja. Dakle, iako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je u odnosu na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 5. travnja 2019., do kada nije protekao opći zastarni rok od 5 godina, o osnovanosti prigovora zastare ne odlučuje se u izreci odluke.

37. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud, uvažavajući sve navedeno u ovoj ukidnoj odluci provesti dokaz saslušanjem svjedoka PO na okolnost postojanja pojedinačnog pregovaranja koje je prethodilo sklapanju predmetnog ugovora (čl. 96. st. 2. ZZP). Zatim će, ukoliko pojedinačnog pregovaranja nije bilo, utvrditi na koje iznose preplata tužitelj ima pravo potraživati zatezne kamate i u kojem razdoblju, a sve unutar okvira postavljenog tužbenog zahtjeva. Tek kada potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje, prvostupanjski će sud biti u mogućnosti donijeti zakonitu i pravilnu presudu.

38. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 16. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper