Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-934/2023-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Branke Križanić Perharić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mati Gliboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko bank d.d., iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnici Vesni Pećanić Marinić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2619/2019 od 6. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2619/2019 od 6. srpnja 2023. u dijelu pod st. I. izreke, kojim je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 3. Ugovora o kreditu broj 246-71/2005 od 31.10.2005., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata zaračunava na kredit u kunskoj protuvrijednosti 124.000,00 CHF, kako je protuvrijednost mjesečnog anuiteta 653,83 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan plaćanja, u dijelu u kojem se kamate plaćaju u skladu sa stavkom II. Ugovora o kreditu te pod st. II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2619/2019 od 06. srpnja 2023. u dijelu pod st. I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 2. Ugovora o kreditu broj 246-71/2005 od 31.10.2005., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita na način da se tužiteljica odbija sa zahtjevom da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 2. Ugovora o kreditu broj 246-71/2005 od 31.10.2005. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2619/2019 od 6. srpnja 2023. pod st. III. i IV. izreke i u tome se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 246-71/2005 od 31.10.2005., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata zaračunava na kredit u kunskoj protuvrijednosti 124.000,00 CHF, kako je protuvrijednost mjesečnog anuiteta 653,83 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan plaćanja, u dijelu u kojem se kamate plaćaju u skladu sa stavkom II. Ugovora o kreditu (st. I. izreke), utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 246-71/2005 od 31.10.2005., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno u skupini klijenata kojoj korisnik kredita pripada te da korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune (st. II. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 16.162,32 Eura odnosno 121.775,00 kn, sve s pripadajućom zateznom kamatom (st. III. izreke), te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 6.171,61 EUR-a odnosno 46.500,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. IV. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te isplata iznosa od 16.162,32 EUR s osnove ugovornih odredbi koje su ništetne.

7. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je vezan za pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se tužiteljica u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvao (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), a koji se zaključak suda temelji na odredbi čl. 502.c ZPP.

8. No, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da se presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne odnose na čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu, jer bi u tom slučaju bio ništetan dio ugovorne odredbe kojom je ugovorena isplata kunske protuvrijednosti 124.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan plaćanja, što bi cijeli ugovor činilo ništetnim. Presudama iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zauzeto je pravno shvaćanje da ništetnost ugovorene valutne klauzule vezane uz CHF predstavlja iznos kredita u kunama- glavnicu, a koju treba vratiti s redovnim (fiksnim) kamatama kakve su bile na snazi u trenutku potpisivanja ugovora, obračunatim na takav kunski iznos. Dakle, ništetnost se ne odnosi na isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF, već na vraćanje tog iznosa, kada je iz obračuna izbačena primjena valutne klauzule.

9. Stoga, kako je u tome dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravna utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a pravna utvrđenja predstavljaju po svojoj pravnoj naravi materijalno pravo, trebalo je temeljem čl. 373. t. 3. ZPP preinačiti st. I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 2. Ugovora o kreditu broj 246- 71/2005 od 31.10.2005., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita i u tome dijelu odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

10. U odnosu na preostali deklaratorni dio pobijane presude, pravilno je prvostupanjski sud, na temelju pravnih utvrđenja preuzetih iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrdio da je ništetan dio čl. 3. Ugovora o kreditu, a to iz razloga jer je iz obračuna iznosa kredita koji je tužiteljica dužna vratiti izbačena uporaba valutne klauzule, dakle, kamata se ne zaračunava na iznos u CHF, niti se anuitet ne podmiruje u protuvrijednosti CHF, u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan plaćanja, tako da je i odluka suda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 3. Ugovora o kreditu u skladu sa pravnim utvrđenjima iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

11. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke presude u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 3. Ugovora o kreditu te st. II. izreke presude, jer je u skladu sa pravnim utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se ukazuje da je sud trebao uzeti u obzir manje plaćene iznose, treba reći da je takav svoj zahtjev tuženika bio dužan formalizirati kroz prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, do zaključenja prethodnog postupka, a što nije učinio, tako da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije uzeo u obzir manje plaćene iznose na koje ukazuje tuženik.

13. Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da tražbina tužiteljice nije zastarjela, jer od dana pravomoćnosti dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ni od dana pravomoćnosti dijela te presude koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (tužba je podnesena 03. lipnja 2019.), nije protekao zastarni rok od 5 godina.

14. Nakon što je zaključen sporan ugovor o kreditu, stranke su 10. veljače 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj, 102/2015, dalje: ZIDZPK), zaključile Aneks uz ugovoru o kreditu, kojim su konvertirale kreditne obveze tužiteljice iz osnovnog ugovora o kreditu koji je bio zaključen sa valutnom klauzulom u CHF, u ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u EUR, sa promjenjivom kamatnom stopom koja se određuje sukladno ZIDZPK.

15. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/2016, 128/22 i 156/23 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 47/20, 146/2020, 151/22 i 145/24 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK), izračunom propisanim odredbom čl. 19.c ZPK-a, te uz ostale uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK.

16. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK i ZKI postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

17. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26, dalje: ZOO) određeno je, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

18. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženog kao kreditora sklopljen navedeni Aneks ugovora o kreditu, kojim su stranke suglasno utvrdile iznos preplate, te je isti ukalkuliran u namirenje budućih anuiteta, čime je isti suštinski iscrpljen kondemnatorni zahtjev za isplatom s osnova stečenoga bez osnova i tužiteljica nema pravo na daljnje obeštećenje, te bi se eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva naplatio dva puta, dakle, s osnova pretplate koja je konverzijom ukalkulirana kao i s osnova ovdje postavljenog tužbenog traženja. Tim Anekskom je suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. ZID ZPK-a otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

19. Prema tome, tim se Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i eventualnih iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i ujedno se postiže sporazum o raspolaganju mogućom preplatom. Na navedenu izmjenu tužiteljica je pristala tako da su sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu odnosno zaključenjem tog Aneksa osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Aneksu ugovora. Sklapanjem tog Aneksa tužiteljica se suglasila s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužiteljica platila tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa u Ugovor o kreditu u EUR.

20. Prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač ima pravo na restituciju preplata po obje utužene osnove, kao da konverzije nije ni bilo.

21. Takav zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu ugovora o kreditu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK i postignuta svrha konverzije regulirana čl. 19.b st. 2. ZPK - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

22. Imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost ( tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

23. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

24. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom Ugovora o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZIDZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

25. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZIDZPK/15 zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), i nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZIDZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

26. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem ZIDZPK sklopile Aneksa Ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužiteljica kao korisnik kredita dala svoj pristanak. Tim pristankom je pristala da se i iznosi koje je imala temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

27. Naime, ne može tužiteljica s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih mu se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da joj se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZIDZPK.

28. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZIDZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZIDZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZIDZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu.

29. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZIDZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Stoga je ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZIDZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

30. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

31. Isto tako, učinak konverzije prema ZIDZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 PBĆ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

32. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016. godine, u skladu sa ZPK, koju je tužiteljica izričito prihvatila neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005. godine, to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO, u vezi s čl. 2. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim, kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznose preplate.

33. Međutim, tužiteljica je tužbom zatražila i zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

34. To dakle znači, da potrošač koji je sklopio Aneksa Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, nakon sklapanja Aneksa Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (zakonska zatezna kamata na pojedinačne iznose preplate).

35. Slijedom navedenog, tužiteljica bi imala pravo na zatezne kamate na više plaćene iznose koje joj je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZIDZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, a izračun konverzije je učinjen 30. rujna 2015.

36. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski je sud propustio pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje jer nije utvrdio na koje iznose i u kojem razdoblju tužiteljici pripadaju zatezne kamata na iznose preplate po obje utužene osnove, čime je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 370. ZPP, tako da je trebalo ukinuti pobijanu presudu pod st. III. izreke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

37. Kako je ukinuta odluka u glavnom zahtjevu trebalo je temeljem čl. 380. t. 3. ZPP ukinuti i odluku o parničnom trošku iz st. IV. izreke.

38. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud, uvažavajući sve navedeno u ovoj ukidnoj odluci utvrditi na koje iznose preplate tužiteljica ima pravo potraživati zatezne kamate i u kojem razdoblju. Tek kada potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje, prvostupanjski će sud biti u mogućnosti donijeti zakonitu i pravilnu presudu.

39. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 16. rujan 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper