REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-251/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja KR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, Dragutina Lermana 6, 34000 Požega, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.r. p. s. 518,32 EUR, dana 16. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se, da je ništetna odredbe glave 3. Ugovora o kreditu broj 918-50- 31971 koji je tužitelj KR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zaključio sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 53056966535, dana 19. prosinca 2005., a koje glasi: „3./treće/ NAKNADA, 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 53056966535, da tužitelju KR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova stjecanja bez osnove, isplati iznos 518,32 EUR, (petstoosamnaesteuratridesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje počev od 19. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnja banke, (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 53056966535, naknaditi tužitelju KR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 170,00 EUR (stosedamdeseteura) zajedno sa zateznom kamatom počev od 16. rujna 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Podnoseći tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 53056966535, tužitelj KR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], je u tužbi istakao da je sa tuženikom, dana 19. prosinca 2005., zaključio Ugovor o kreditu, broj 918-50-3197172, te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, dana 21. prosinca 2005., podnijeli na potvrdu kod Javnog bilježnika Ante Brekalo, [adresa], pod brojem ovjere OU-973/05. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 24.353,58 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 84 mjeseca. Tužitelj je kredit vratio tuženiku u cijelosti. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu u kojem je u točki 3, ugovoreno da je u obvezi isplatiti tuženiku 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, a naplaćuje se prilikom prvo korištenja kredita. Ugovorne odredbe iz točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. “ulazne naknade“ kredita su nepoštene i ništetne.
1.1. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorene naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj, te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi, da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. ;U navedenim predmetima u vezi problematike naknada za obradu kredita (Sud EU) koristi termin („naknada za otvaranje“), utvrđeno je da čl.2., čl.4., st.2. i čl.5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način, da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način, da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako u govorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjenjivosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za ,odobrenje kredita bila potpisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj poravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to troškovi u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi, niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno, po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano, da li se obračunava na tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. 3. Sporna odredba ugovora, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, pa u konkretnom slučaju treba uvažiti interese obiju strana, glede tumačenja predmetne odredbe ugovora, jer postoji očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, kao suugovaratelja, što ugrožava postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, budu i da se istom odredbom gubi smisao ugovora o kreditu. Sve navedeno opravdana upućuje na zaključak da se o odredbi točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da se ista ima smatrati nepoštenom, jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dodatno tužitelj ističe, kako je u čl.81., tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. dok je u st. 2. istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom Ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 87. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
1.2. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosila na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljen od tuženika, a o kojim se odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelju; Iz gore navedene potvrde proizlazi, da je gore navedena ulazna naknada naplaćena 19. siječnja 2006. a srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF iznosio je 4,772553 kuna pa 3,3% isplaćenog kredita iznosi 3.835,54 kuna, a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 518,32 eura. Tužitelju je na taj način protivno zakonu zaračunata naknada za obradu kredita u visini od 3,30 % što iznosi 803,66 CHF, a odnosno iznosi 567,17 EUR. Navedeni iznos je tuženik prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita što ga je tuženik kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja. Kako je tužitelj na osnovu gore iznesenog, dokazao osnov svoje tužbe, te kako tuženik mora vratiti nazad tužitelju ono što je neosnovano i protuzakonito uzeo, stoga tužitelj predlaže sudu, da presudom utvrdi da je ništetna odredba glave 3. navedenog Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2005., u pogledu naknade koja da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a i da tužena banka tužitelju isplati po osnovi stjecaja bez osnove iznos od 518,32 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dana naplaćenog iznosa tj. od 19. siječnja 2006. pa do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka.
2. Kako je sud u smislu odredbe članka 284. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da se na temelju tužbe tužitelja može dalje postupati, primjerak tužbe tužitelja, zajedno s prilozima, kao pisanim dokazima na koje se tužitelj poziva, sud je 22. srpnja 2026. otpravio na adresu prebivališta tuženika, a uz tužbu i priloge dostavljen je tuženiku i poziv da na tužbu tužitelja odgovori u roku od 30 dana. Sud je u pozivu upućenom tuženiku istog upozorio da je dužan iznijeti sve bitne činjenice i predložiti sve dokaze kojima pobija navode i dokaze protivnika, a jer se nakon zaključenja prethodnog postupka ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavak 2. ZPP-a. Tuženik je upozoren da ako ne podnese odgovor na tužbu u roku od 30 dana da će sud donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe) sukladno odredbi članka 331.b ZPP-a. Također je tuženiku omogućeno da može izvršiti uvid u prilog kroz sustav elektroničke komunikacije ili Informacijskog sustava koji je u primjeni u sudu, s time da je tuženik upozoren da ako u odgovoru na tužbu prizna odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, može se bez zakazivanja ročišta donijeti presuda, ako ne postoje druge smetnje za njeno donošenje, sukladno članku 332.a ZPP-a.
3. Tužbu i priloge uz tužbu tuženik je primio 4. kolovoza 2026., a kako tuženik u navedenom roku od 30 dana nije podnio pisani odgovor na tužbu, sud je donio presudu kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja jer su tuženiku tužba s prilozima i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, zbog čega je presuđeno kao u izreci sukladno odredbi članka 331.b ZPP-a.
4. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora (518,32 EUR) sud je tužitelju priznao trošak koji se sastoji od izdatka radi plaćanja nagrade opunomoćeniku – odvjetniku temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - u daljnjem tekstu: OT), za sastav tužbe temeljem Tbr. 7. točka 1. OT u iznosu od 50 bodova odnosno 100,00 EUR jer je vrijednost boda 2,00 EUR. Opunomoćenik tužitelja je kao odvjetnik obveznik plaćanja PDV-a po stopi od 25 % (Tbr. 46. OT) pa na osnovicu od 100,00 EUR plaća PDV u iznosu od 25,00 EUR tako da je sud odvjetnički trošak utvrdio iznosom od 125,00 EUR.
Tužitelj nije koristio mogućnost platiti sudsku pristojbu na tužbu u smislu odredbe članka 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23 – dalje u tekstu: ZSP/18), a u vezi s Tbr. 1. stavak 1. Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23) u honoriranom iznosu od 30,00 EUR, budući da je tužba podnesena u elektroničnom obliku. U smislu odredbe članka 3. stavak 2. ZSP/18 tužitelj je obveznik plaćanja sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe, a koja obveza će nastati kada se opunomoćeniku tužitelja dostavi presuda zbog ogluhe putem e-komunikacije (članak 4. točka 4. ZSP/18) i s obzirom na to, a sukladno članku 7. stavak 2. ZSP /18 tužitelj ima obvezu platiti sudsku pristojbu i to u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od 3 dana od dana elektroničke dostave odluke. To znači da prema Tbr. 2. stavak 2. Tarife tužitelj pristojbu za donesenu presudu zbog ogluhe plaća u polovici onog iznosa koji je predviđen za plaćanje pristojbe za podnesenu tužbu, a to je iznos od 30,00 EUR, sve sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 50/26). Kako sud presudu zbog ogluhe dostavlja tužitelju putem opunomoćenika u elektroničkom obliku, putem Informacijskog sustava tada ako tužitelj u roku od 3 dana plati pristojbu u iznosu od 15,00 EUR, sud neće tužitelja posebno pozivati na plaćanje pristojbe na presudu zbog ogluhe. Dakle, izdatak tužitelja za plaćanje sudskih pristojbi sud utvrđuje iznosom od 45,00 EUR, a izdatak za plaćanje nagrade opunomoćeniku – odvjetniku u iznosu od 125,00 EUR pa je ukupan trošak parničnog postupka utvrđen iznosom od 170,00 EUR i taj novčani iznos po osnovi troška parničnog postupka tuženik je dužan tužitelju naknaditi zajedno sa zateznom kamatom, a jer je tužitelj zateznu kamatu zahtijevao i na trošak parničnog postupka, sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.
5. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.
U Požegi, 16. rujna 2026.
Sudac:
Ljubomir Mirković
Pouka o pravu na žalbu:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, računajući od dana pismenog primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. ZPP-a).
Dna:
1. Odvjetnik Velimir Galić, Dragutina Lermana 6, [adresa] Požega
2. Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, [adresa] Zagreb
