Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1202/2026-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T SK E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Senki Zuber Šanjek, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-216/2023-14 od 10. lipnja 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-216/2023-14 od 10. lipnja 2026. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.404,93 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve kako je pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime troškova ovog postupka iznos od 1.151,55 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2026. godine do isplate, sve pobliže navedeno u toj točki izreke.

3. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 1.404,93 eura s pripadajućim zateznim kamatama, na ime povrata preplaćenog iznosa s naslova stjecanja bez osnove, primjenom ništetnih odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu švicarski franak (CHF).

7. U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen dana 20. travnja 2005. godine Ugovor o [broj kredita] (u nastavku teksta: Ugovor), koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek pod brojem OU-516/2005-1, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 32.384,55 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, pri čemu je ugovorena redovna godišnja kamata od 5,85%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), a da je navedeni kredit odobren tužitelju za kupnju motornog vozila, te je isti u cijelosti otplatio taj kredit.

8. Nadalje utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, između ostalog i u točki 2. tužbenog zahtjeva, u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 , u nastavku teksta: ZZP/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu , upućujući pri tome na razloge iz naznačene drugostupanjske presude.

9. Stoga utvrđuje da je sud u skladu s odredbom članka 502.c ZPP -a vezan za utvrđenja iz spomenutog sudskog postupka koji se vodio radi kolektivne zaštite potrošača, pa tako i u odnosu na ništetnost sporne Ugovorne odredbe kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti valute CHF, kao i otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF.

9.1. U vezi toga utvrđuje da je tužitelju kao korisniku kredita ponuđen kao najpovoljniji upravo predmetni kredit u valuti CHF, te da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo nikakvih pregovora između tužitelja i tuženika vezano za Ugovorne odredbe, niti su se one posebno tumačile tužitelju, kao niti njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja, a da je isti bio svjestan da se njegova obveza veže uz valutu CHF, ali da mu nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno objašnjavale.

10. Stoga utvrđuje da tužitelju s obzirom na utvrđenu ništetnost sporne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a imajući u vidu odredbe članaka 96. stavak 1. i 2., 98. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, u nastavku teksta: ZZP/07), za kojeg utvrđuje da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, pripada u skladu s odredbama članaka 323. stavak 1. i 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO) pravo na povrat preplaćenog novčanog iznosa od 1.404,93 eura kao posljedice ništetnosti naznačene (sporne) Ugovorne odredbe, i to zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a), jer utvrđuje da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošten stjecatelj navedenog novčanog iznosa, budući je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, odnosno 14. lipnja 2018. godine, a da od tada pa do podnošenja predmetne tužbe dana 25. travnja 2023. godine nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

12. Iz navedenih razloga odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

13. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i na odredbi članka 151. stavak 3. tog Zakona (u odnosu na dosuđene zatezne kamate na dosuđeni iznos parničnih troškova).

14. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

15. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

16. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom spornu Ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, a to iz slijedećih razloga.

17. Naime, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača u tom postupku ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg ZZP/07, i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u vezi čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 03. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke, dakle i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

17.1. Stoga takva pravomoćna presuda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužitelj pozvao u tužbi, ima u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a učinak i u predmetnoj parnici, u kojoj je parnični sud vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka. Osim toga, odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22, u nastavku teksta: ZZP/22), koji propis je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate, pa se i ta odredba neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju, neovisno o tome kada je zaključen predmetni Ugovor.

18. Pri tome okolnost da je pobijana presuda u dijelu u kojem je kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost sporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli pogrešno utemeljena na odredbama članaka 96. stavak 1. i 2., 98. i 102. ZZP/07, koji Zakon nije bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer su sadržajno identične odredbe sadržane u člancima 81. stavak 1. i 2., 83. i 87. ZZP/03, koji propis je važio u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora.

19. S obzirom na navedeno, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da su sporne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, jer je sud prvog stupnja pravilno otklonio te tvrdnje tuženika kao neosnovane, odnosno nedokazane.

20. Pravilno je i utvrđenje suda da tužitelju zbog utvrđene ništetnosti spornih Ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli pripada pravo na povrat pretplaćenog iznosa u nesporno utvrđenom iznosu od 1.404.93 eura, u skladu s odredbama članaka 323. stavak 1. i 1111. stavak 1. ZOO-a, kao i pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od dana neosnovanog stjecanja tih iznosa do konačne isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, jer je pravilno utvrdio da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tog novčanog iznosa.

21. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, budući se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i odredbe članka 151. stavak 3. istog Zakona.

22. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

23. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 16. rujna 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar