Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1139/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov – Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan,sutkinje izvjestiteljice te Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Saši Omeragić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vaić&Dvorničić, protiv tuženika 1. SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. DH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Maji Lakić Margan, odvjetnici iz Rijeke, radi poništenja ugovora i brisanja zemljišnoknjižnog stanja, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-314/2018-24 od 27. rujna 2019., 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-314/2018-24 od 27. rujna 2019. u točkama I, II i III izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se poništi Ugovor o darovanju nekretnina od 9. lipnja 2016. ovjeren kod javnog bilježnika Davorke Flego pod brojem ovjere OV-1214/16, sklopljen između tužiteljice KH kao darovateljice i 1.tuženika SH kao obdarenika te zahtjev za utvrđenjem da je nevaljan upis prava vlasništva na 1/6 dijela nekretnine označene kao k. č. broj [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] izvršen u korist 1.tuženika temeljem istog ugovora te upis prava vlasništva na 1/6 dijela iste nekretnine izvršen u korist 2.tuženice DH temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 10. listopada 2017. kao i zahtjev da se naloži brisanje navedenih uknjižbi i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u korist tužiteljice KH (točka I izreke). Odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ništav Ugovor o darovanju nekretnina od 9. lipnja 2016. sklopljen između tužiteljice KH kao darovateljice i 1.tuženika SH kao obdarenika u d ijelu koji glasi „koja se u naravi sastoji iz svoj dio stana na prvom katu i svoj dio dvorišta na nekretnini dvorište [adresa] te Ugovor o darovanju nekretnina od 10. listopada 2017. sklopljen između 1.tuženika SH i 2.tuženice DH u dijelu koji glasi: "što u naravi čini stan u cijelosti na prvom katu kuće, pola garaže u prizemlju i pola dvorišta" (točka II izreke). U točki III izreke je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 7.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, dok je u točki IV izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

2. Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica KH(u daljnjem tekstu tužiteljica) koja je u tijeku žalbenog postupka preminula, zbog čega je utvrđen prekid postupka, a postupak je nastavljen u odnosu na njezinu nasljednicu AH kao tužiteljicu. Žalba protiv presude je podnesena zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP).

3. U žalbi prije svega ukazuje na praksu drugostupanjskih sudova u kojoj se definiralo stajalište da suvlasništvo nije istovjetno vlasništvu određenog realnog dijela nekretnine, već da je riječ o dva pravna instituta koji se međusobno isključuju . Primjenjujući takvu praksu na ovaj slučaj, da valja kao prethodno pitanje definirati vrijede li između stranaka u odnosu na objekt raspolaganja realno op isani dijelovi prijeporne nekretnine ili suvlasnički udjeli, jer da bi u ovom potonjem slučaju valjalo uvažiti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora zbog protivnosti prisilnim propisima, odnosno mjerodavnim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV). U svakom slučaju smatra pogrešnim zaključak suda da bi predmet darovanja koji je opisno naveden odgovarao suvlasničkim udjelima kojima je tužiteljica željela rasporediti neketninu. Pritom ukazuje da je JH, suprug tužiteljice i otac 1.tuženika, oporučno raspolagao istom nekretninom na način da je 1.tuženiku ostavio 2/3 dijela, a kćeri AH 1/3 dijela iste nekretnine, uz opis što u naravi ti suvlasnički udjeli predstavljaju, pri čemu naglašava da je vlastitim raspolaganjima za života odlučila kuću podijeliti na način da svakom od djece pripadne jednaki suvlasnički udio. Navodi da je u svom iskazu jasno navela što je bila njezina želja, da se prvotno složila sa željom svog supruga, da bi naknadno promijenila mišljenje u pravcu da sinu ne pripadne garaža, s obzirom na činjenicu da je došlo do problema o tome tko će brinuti o njoj u bolesti. Glede zaključka suda prvog stupnja o učincima raspolaganja 1.tuženika u korist 2.tuženice garažom u prizemlju, ukazuje da je sud zanemario činjenicu da je garažom već ranije raspolagao JH pa da je upravo računajući na očevo raspolaganje, 1.tuženik uspio dovesti tužiteljicu u zabludu zatajivši da polaže pravo i na pola garaže, iako je znao da je tužiteljica u ugovoru o doživotnom uzdržavanju kojeg je zaključila s kćerkom AH navela da njoj ostavlja garažu u cijelosti. Na takav zaključak da upućuje iskaz AH pa da je pogrešan zaključak suda da nije istinita tvrdnja iz tužbe da bi 1.tuženik unio opis predmeta darovanja u darovni ugovor koji nije odgovarao namjerama tužiteljice. Naime, tvrdi da su tuženici u trenutku zaključenja Ugovora o darovanju od 9. lipnja 2016. znali da polažu pravo na pola garaže te da unošenjem opisa predmeta darovanja dobivaju više od onoga što je bila stvarna želja tužiteljice da sinu ostavi samo stan na prvom katu i pola dvorišta. Takav zaključak da proizlazi i iz iskaza 1.tuženika u dijelu u kojem je naveo da, kada je saznao za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, nije pitao što je sa njegovom polovinom garaže koju je stekao iza oca.

4. Smatra da prijevarna namjera tuženika jasno proizlazi iz sadržaja ugovora koji je između njih sklopljen pa s obzirom na iznesene zaključke suda prvog stupnja, ukazuje da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, jer da su razlozi presude nejasni i proturječni. Tužiteljica tvrdi da ne bi sklopila ugovor o darovanju u korist sina da nije bila dovedena u zabludu o tome da tuženik ne polaže pravo na garažu. Tvrdi da je ostalo neriješeno pitanje vrijede li među strankama pravni temelji upisa u dijelu u kojemu se određuje suvlasnički udio nekretnine koja je predmetom raspolaganja, ili u dijelu u kojem se određuje realni dio iste nekretnine, iako spor između stranaka proizlazi upravo iz činjenice da suvlasnički udjeli ne odgovaraju realnim dijelovima koji se opisuju kao predmet darovanja. Osporava i zaključak suda o prekluziji prava na podnošenje tužbe za poništenje ugovora te ističe da je za pobojnost ugovora saznala tek kada je pokrenuto pitanje etažiranja te kada je 1.tuženik obznanio da polaže pravo na pola garaže, što da je bilo u kolovozu 2017. Na kraju glede sklapanja ugovora između 1. i 2.tuženika, ističe da je cilj prijenosa vlasništva tim pravnim poslom suprotan moralu i usmjeren na održavanje stanja u naravi koje ne odgovara stvarnoj namjeri darovateljice.

5. Tuženici u odgovoru na žalbu osporavaju izložene navode tužiteljice predlažući žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi te obvezati tužiteljicu da im naknadi trošak žalbenog postupka.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo utvrdivši da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za poništenje Ugovora o darovanju od 9. lipnja 2016. te uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, kao ni pretpostavke za utvrđenje ništetnosti tog ugovora te Ugovora sklopljenog između 1. tuženika i 2. tuženice 10. listopada 2017. u dijelovima koji su navedeni u izreci.

8. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

- da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici prijeporne nekretnine bili upisani roditelji 1.tuženika KH i JH, u jednakim suvlasničkim udjelima,

- da su roditelji 1.tuženika suglasno odlučili o načinu kako će svoju imovinu podijeliti djeci, 1.tuženiku i sada tužiteljici AH,

- da je JH svoju posljednju volju glede raspolaganja imovinom izrazio u javnoj oporuci koju je sastavila Davorka Flego, javni bilježnik sa sjedištem u [adresa] , 6. prosinca 2012. pod brojem OU-36/12, pri čemu je u odnosu na prijepornu nekretninu u oporuci navedeno da svoj suvlasnički udio ostavlja sinu SH u 2/3 dijela (2/6 dijela cijele nekretnine), da u naravi to čini njegov dio stana na prvom katu, garaže u prizemlju i pola suvlasničkog dijela dvorišta, a kćeri AH 1/3 njegovog suvlasničkog dijela (1/6 dijela cijele nekretnine), odnosno u naravi u cijelosti njegov dio stana u prizemlju i pola suvlasničkog dijela dvorišta,

- da su u oporuci obrazloženi razlozi za takvu odluku te je navedeno da su se on i supruga dogovorili da će prijepornu nekretninu podijeliti upravo na opisani način,

- da je tužiteljica KH **.**.2013.(za života supruga) sastavila oporučnu izjavu kojom je rasporedila prijepornu nekretninu na način kako je to učinio i njezin suprug JH u svojoj oporuci, da su izjavu potpisali svjedoci A i NH, a da je 4. srpnja 2015. tužiteljica sačinili vlastoručnu izjavu („poništavanje oporučne izjave“) kojom stavlja izvan snage sve ranije napisane izjave sačinjene u svezi nekretnine k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – Lucija, uz obrazloženje da se našla u novim životnim okolnostima, kao što je bolest i nemoć pa da će istu imovinu rasporediti zavisno o tome tko će i kako od njezine djece o njoj skrbiti za života,

- da je iza pok. JH koji je preminuo **.**.2013. vođen ostavinski postupak te je doneseno rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Zorana Vrsalovića iz Rijeke 9. srpnja 2013. pod brojem O-929/13, kojim rješenjem je prijeporna nekretnina ostavitelja raspoređena na način naveden u oporuci, s tim što sadrži i odredbu o suvlasničkom udjelu te opis dijelova koji u naravi pripadaju sinu i kćeri ostavitelja,

- da su za života oca 1.tuženika, njegovi roditelji živjeli u stanu u prizemlju objekta u [adresa], a tuženik sa svojom obitelji u stanu na katu, da su zajednički koristili garažu te dvorište,

- da je u travnju 2015. tužiteljica KH pretrpjela moždani udar te je nakon toga nastao problem tko će skrbiti o majci, tako da je tužiteljica dio vremena boravila kod kćeri u [adresa], a kada se oporavila se vratila u [adresa] koristeći stan u prizemlju,

- da je između tužiteljice KH i njezine kćeri AH , **.**.2015. sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju, u kojem ugovoru je navedeno da je primateljica uzdržavanja vlasnica 2/6 dijela nekretnine k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što u naravi predstavlja garažu u prizemlju i jednosoban stan u prizemlju te da poslije svoje smrti predaje u vlasništvo navedenu nekretninu kćeri, pod uvjetom da se ona o njoj brine,

- da je 9. lipnja 2016. sklopljen Ugovor o darovanju kojim KH daruje svom sinu SH, 1.tuženiku, 1/6 dijela nekretnine k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi svoj dio stana na prvom katu i svoj dio dvorišta,

- da je između 1.tuženika i 2.tuženice 10. listopada 2017. sklopljen Ugovor o darovanju iste nekretnine, predmetom kojeg je bio suvlasnički udio 1.tuženika od 3/6 dijela, u naravi kuća, dvorište i garaža, odnosno stan na prvom katu u cijelosti, pola garaže i pola dvorišta.

9. Glede razloga pobojnosti Ugovora o darovanju nekretnina od 9. lipnja 2016., sud prvog stupnja utvrđuje da je taj ugovor tužiteljica potpisala u uredu javnog bilježnika, da iz sadržaja ugovora proizlazi da je predmet darovanja 1/6 dijela prijeporne nekretnine, u naravi dio stana na prvom katu i dio dvorišta , iz čega zaključuje da je predmet darovanja unesen prema podacima kako je nekretnina upisana u zemljišnim knjigama. Iz iskaza tužiteljice utvrđuje da je njezina stvarna želja bila da sin dobije upravo stan na prvom katu kuće te dvorište u jednoj polovini, što također odgovara sadržaju prijepornog Ugovora o darovanju pa ocjenjuje neistinitom tvrdnju iz tužbe da je 1.tuženik unio opis predmeta darovanja koji nije odgovarao namjeri darovateljice. Uspoređujući podatke iz zemljišnih knjiga te iskaz tužiteljice, ocjenuje da pod pretpostavkom da tužiteljica prenese suvlasnički udio na kćer, prijeporna nekretnina pripada sinu i kćeri tužiteljice svakome u ½ dijela. Stoga zauzima stajalište da na strani tužiteljice nije postojala zabluda u pogledu objekta darovanja, već da je do spora između stranaka došlo nakon što je 1.tuženik predložio da se provede postupak etažiranja objekta iz kojeg prijedloga je bilo jasno da polaže pravo na garažu.

10. Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, sud prvog stupnja pravni odnos stranaka ocjenjuje primjenom čl. 284. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) kojim su propisane pretpostavke za poništenje ugovora zbog zablude pa s obzirom da na temelju ocjene svih provedenih dokaza zaključuje da na strani tužiteljice nije bilo zablude prilikom sastava prijepornog ugovora o darovanju, takav tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

11. Glede eventualnog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti ugovora, ocjenjuje da okolnost što je 1.tuženik Ugovorom o darovanju od 10. listopada 2017. raspolagao svojim suvlasničkim udjelom u korist svoje supruge, 2.tuženice ne ukazuje da bi takav ugovor bio protivan prisilnim propisima ili moralu društva, zbog čega da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za prihvaćanje takvog tužbenog zahtjeva primjenom čl. 332. st. 1. ZOO-a. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženicima priznat parnični trošak koji se odnosi na zastupanje odvjetnika te trošak sudskih pristojbi.

12. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da u nazočnom slučaju ne postoje razlozi pobojnosti Ugovora o darovanju koji je sklopljen između tužiteljice KH i prvotuženika **.**.2016. te da ne postoje razlozi ništetnosti tog ugovora te Ugovora o darovanju koji je sklopljen između prvotuženika i drugotuženice 10. listopada 2017., s tim što je takvo utvrđenje rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza. Naime, glede razloga pobojnosti prvog ugovora , tužiteljica je u tužbi obrazložila da je ugovor sastavio njezin sin u kojeg je imala povjerenje te je smatrala da sadržajno ugovor odgovara njezinoj pravoj volji, ali da je prvotuženik zloupotr ijebio njezino povjerenje i neukost te je u opis nekretnine unio opis predmeta darovanja koji nije odgovarao njezinoj namjeri niti navedenom suvlasničkom udjelu. Tijekom postupka se iskristaliziralo kao bitno pitanje unošenja u narečene ugovore opisa što u naravi predstavlja predmet ugovora, pitanje je li taj opis suglasan pravoj volji stranaka te je li u skladu s unesenim suvlasničkim udjelom koji je predmet darovanja, te je li takvo raspolaganje protivno prisilnim propisima.

13. Za pronalaženje odgovora na ta pitanja potrebno je kronološki utvrditi način raspolaganja prijepornom nekretninom još od trenutka kada je njome raspolagao prednik stranaka JH pa do trenutka kada je nekretninom raspolagao prvotuženik u korist drugotuženice, kao što je to učinjeno u pobijanoj presudi. Tako treba poći od činjenice da su na nekretnini koja u naravi čini prizemlje i kat obiteljske kuće, garažu u prizemlju te dvorište, kao suvlasnici bili upisani JH i njegova supruga KH u jednakim suvlasničkim udjelima, da je JH u oporuci koju je sastavila javna bilježnica Davorka Flego iz [adresa], sasvim jasno odredio na koji način raspolaže svojom imovinom, naglasivši da njegovo raspolaganje u potpunosti odgovara sporazumu kojeg je postigao sa suprugom, a raspolagao je na način da je sinu, prvotuženiku, ostavio dvije trećine svog suvlasničkog udjela od jedne polovine cijele nekretnine(dakle dvije šestine cijele nekretnine), u naravi svoj dio stana na prvom katu, garaže u prizemlju i pola dvorišta, a kćeri AH jednu trećinu svog suvlasničkog dijela, dakle jednu šestinu cijele nekretnine, odnosno u naravi svoj dio stana u prizemlju i pola suvlasničkog dijela dvorišta. Također bi proizlazilo da je rješenje o nasljeđivanju iza pok. JH, kojeg je donio javni bilježnik Zoran Vrsalović iz Rijeke, doneseno u skladu s narečenom oporukom, na način da sadrži i suvlasnički dio i opis u naravi onoga što nasljednici ostavitelja primaju u nasljedstvo. O postojanju sporazuma između supružnika u svezi raspolaganja imovinom u korist sina i kćeri, govori i činjenica da je tužiteljica KH **.**.2013., dakle za života svog supruga, sastavila Oporučnu izjavu kojom je, jednako kao i njezin suprug, svoj suvlasnički dio rasporedila svojoj djeci, na način da je sinu ostavila dvije trećine njezinog suvlasničkog udjela, dakle dvije šestine cijele nekretnine, opisno navodeći da ostavlja svoj dio stana na prvom katu, garaže u prizemlju i pola dvorišta, a kćeri jednu trećinu svog suvlasničkog udjela, odnosno jednu šestinu cijele nekretnine, u naravi svoj dio stana u prizemlju i pola dvorišta. Treba naglasiti da je rješenje o nasljeđivanju iza pok. JH postalo pravomoćno, da su sve stranke sudjelovale u ostavinskom postupku te su vezane domašajem tog rješenja.

14. Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava te valjanosti raspolaganja realnim dijelovima nekretnine(što se također problematizira tijekom postupka), treba reći da prema čl. 67. ZV-a vlasništvo posebnog dijela nekretnine može biti uspostavljeno glede dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga samostalna prostorija(st.1.). Među druge samostalne prostorije spadaju osobito samostalne poslovne prostorije, samostalne garaže ili jasno omeđena mjesta u zgradi namijenjena ostavljanju motornih vozila(st.2.). Uz stan, odnosno drugu samostalnu prostoriju, vlasništvo posebnog dijela nekretnine može se protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi(st.3.). Prema čl. 75. ZV-a vlasnik zemljišta sa zgradom, odnosno nositelj prava građenja sa zgradom može svojim očitovanjem volje učinjenim zemljišnoknjižnom sudu podijeliti svoje pravo vlasništva na suvlasničke dijelove i pritom sa svakim od tih dijelova uspostaviti pravo vlasništva na određenom stanu ili drugom posebnom dijelu u zgradi(st.1.). Tumačenjem narečenih odredbi, u kontekstu činjenica iz ovog spora, valja zaključiti da su JH i KH bili ovlašteni izvršiti etažnu diobu svoje nekretnine, kuće, garaže i dvorišta na način kako su to učinili, a što je pratio i način korištenja cijele nekretnine, budući da je prema sporazumu roditelja i djece, prvotuženik sa svojom obitelji koristio stan na katu, garažu i dvorište, dok su roditelji živjeli u stanu u prizemlju, koji je trebao pripasti nakon njihove smrti njihovoj kćeri, sada tužiteljici, pri čemu je garaža trebala pripasti prvotuženiku.

15. Kako to proizlazi iz rezultata provedenih dokaza, tužiteljica KH je od tog dogovora odstupila, utoliko što je prijepornim Ugovorom o darovanju raspolagala u korist prvotuženika na način da je predmetom darovanja bio stan na katu i dvorište, ali ne i garaža, budući da je garaža, kao i stan u prizemlju te dvorište bi la predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopila prije toga, s kćerkom AH. Međutim, s obzirom na domašaj rješenja o nasljeđivanju iza pok. JH, ona nije mogla raspolagati onim što je prvotuženik dobio iza svog oca kao njegov nasljednik, već je mogla raspolagati samo dijelom(i realnim i suvlasničkim) koji joj je pripadao. Ovdje treba navesti i to da tužiteljica KH u ostavinskom postupku iza supruga nije naslijedila prijepornu nekretninu, već je stekla pravo doživotnog uživanja na istoj nekretnini.

16. Kako to proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, posebice iz iskaza samih stranaka, tužiteljica se, nakon sklapanja prijepornog Ugovora o darovanju s prvotuženikom te nakon sklapanja Oporučne izjave predomislila, što je razvidno iz "Poništenja oporučne izjave" od 4. srpnja 2015. te sadržaja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, tako što je predmetom potonjeg ugovora bio suvlasnički udio od dvije šestine iste nekretnine, u naravi garaža u prizemlju i jednosoban stan u prizemlju, što, uspoređujući s ugovorom o darovanju u korist prvotuženika, čini izmjenu u odnosu na garažu, koja nije bila predmetom tog ugovora.

17. S obzirom na opisani kronološki slijed događanja, proizlazi da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica nije bila u zabludi prilikom sastava prijepornog ugovora u korist prvotuženika, jer je tim ugovorom raspolagala svojim suvlasničkim udjelom na stanu na katu i dvorištu, a što odgovara pravoj volji stranaka prilikom sklapanja ugovora, pri čemu je za ishod ovog postupka neodlučno odgovara ju li narečeni realni dijelovi suvlasničkim udjelima koji su u istim ispravama uneseni.

18. Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da ni Ugovor o darovanju od 9. lipnja 2016. niti Ugovor o darovanju od 10. listopada 2017. ne sadrže elemente ništetnosti iz čl. 322. ZOO-a, jer nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, niti moralu društva pa je tužbeni zahtjev i u tom dijelu zakonito odbijen.

19. Tužiteljica u osnovi ponavlja prigovore koje je isticala i tijekom postupka, u odnosu na koje je sud prvog stupnja naveo razloge koje prihvaća i ovaj sud kao pravilne. Glede odluke o parničnom trošku, treba reći da u tom dijelu tužiteljica ne iznosi neke posebne razloge pobijanja pa u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije pri donošenju te odluke ocjenjivao pravilnost u primjeni materijalnog prava.

20. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

21. Tuženicima nije priznat trošak žalbenog postupka, jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci 16. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Helene Vlahov –Kozomara