Poslovni broj: Gž-258/2024-2

1

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. O: ……….., iz Đ., H. 1 F s boravištem u H. bb, koga zastupa punomoćnik R. H., odvjetnik u Z., M. J. Z. 5b, protiv tuženice R. H., OIB: …… Ministarstvo pravosuđa i uprave, Uprava za kazneno pravo, U. grada V. 49, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj Pn-46/2023-14 od 22. siječnja 2024., u sjednici održanoj 24. travnja 2024,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. H. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj Pn-46/2023-14 od 22. siječnja 2024. u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Tuženik R. H., OIB ……. Ministarstvo pravosuđa i uprave, Uprava za kazneno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: ……., dužan je tužitelju M. K. iz Đ., H. 1F, s boravištem u H. bb, OIB: ….., platiti na ime naknade štete iznos od 4.559,29 € uz zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekuću na iznos od 683,79 € od dana 14. srpnja 2020. g., na iznos od 26,54 € tekuću od dana 5. veljače 2021. g., a na iznos od 3.848,96 € tekuću od dana 8. studenog 2021. g., pa do dana 31. prosinca 2022. g., a od dana 1. siječnja 2023. g., pa do isplate po stopi određenoj primjenom č1. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima i Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik R. H., OIB ……… Ministarstvo pravosuđa i uprave, Uprava za kazneno pravo, Z., U. grada V. 49, OIB: ……, dužan je tužitelju M. K. iz Đ., H. 1F, s boravištem u H. bb, OIB: ……., naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.638,47 € uz zakonsku zateznu kamatu od 22. siječnja 2024. po stopi određenoj primjenom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Tužitelj se odbija sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

IV. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka, posebno naglašavajući bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. U žalbi ističe da razlozi prvostupanjske presude nisu razumljivi, dostatni niti sukladni podacima spisa uslijed čega se pobijana presuda ne može ispitati. Izreka pobijane presude u dijelu gdje se uz oznaku tuženice navode dva različita OIB-a u potpunosti je nerazumljiva. Nadalje, tuženica se poziva na pretpostavke i ostvarivanje prava na naknadu štete regulirane odredbom Glave XXV. Zakona o kaznenom postupku iz 1997. odnosno odredbe 476. do 484. toga Zakona. Zaključuje da nijedna od navedenih osoba ne određuje da bi osoba protiv koje je postupak obustavljen imala pravo na naknadu štete zbog izrečene mjere opreza. U postupanju suda koji je odredio tu mjeru nema nikakve protupravnosti, a niti tužitelj tvrdi da je ista donesena protivno zakonskim odredbama ili da su posljedice nepravilnog rada suda radi čega smatra da nisu ispunjenje pretpostavke za naknadu štete od tuženice. Kada se naknada štete dosuđuje u novčanom ekvivalentu ona ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik pretrpio, a visinu štete je oštećenik dužan dokazati. U konkretnom slučaju nema podataka o tome na koji način je tužitelj dolazio u policijsku postaju radi javljanja niti koliki su mu bili troškovi, a razlozi suda da je uobičajeno da se naknada putnih troškova obračunava u visini od 0,27 eur po prijeđenom kilometru puta su neprihvatljivi. Uzimajući u obzir da su tužitelju poznate cijene usluga odabranog pružatelja telekomunikacijskih usluga, kao i činjenicu da su iste cijene javno dostupne, nema mjesta primjeni odredbi čl. 223. Zakona o parničnom postupku. Za primjenu navedene odredbe sud nije dao nikakve razloge. Također, nije jasno kako je sud utvrdio dan posljednjeg putovanja i dan posljednjeg telefonskog javljanja dežurnom policijskom službeniku, budući da isto ne proizlazi iz podataka u spisu, dok je izreka presude u dijelu koji se odnosi na stopu zakonske zatezne kamate nerazumljiva. Smatra da razlozi kojima je sud obrazložio zašto tužitelju pripada upravo veća naknada u odnosu na dosadašnju sudsku praksu nisu takve težine da bi se ta naknada mogla smatrati opravdanom. Navodi tužitelja o vlastitom psihološkom stanju, uvjetima i drugim okolnostima boravka nisu potkrijepljeni odgovarajućima dokazima, već predstavljaju subjektivnu procjenu tužitelja. Tuženica smatra da tužitelju nije prouzročena veća neugoda od one neizbježne uslijed legitimnog postupanja države prema osumnjičenicima i zatvorenicima. Činjenica je da pritvaranje kod osumnjičenika uvijek izazove određen stupanj neugode i stresa, međutim, u konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva naknadu znatno višu od postojeće sudske prakse iako nema drugih posebnih okolnosti koje bi opravdale takav zahtjev. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, ili istu ukinuti predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. U odgovoru na žalbu tuženice tužitelj navodi da je ista neosnovana. Ističe kako su naznačeni naziv tuženice i osobni identifikacijski broj kao i sjedište, pa da žalbeni prigovori u svezi s time nisu utemeljeni. Nadalje, usprkos tome što je kazneni sud postupao u granicama svoje nadležnosti i nije postupio protupravno određivanjem istražnog zatvora zbog činjenica koje su naknadno utvrđene, optuženik (uhićenik) ima pravo na naknadu štete. Potpuno je istovjetna situacija s mjerom opreza koja u trenutku određivanja nije bila protupravna, ali je to postala naknadno kada je utvrđeno da je optuženik nevin, pa mu pripada pravo na naknadu štete koja mu je uzrokovana izricanjem mjere opreza. Neosnovani su navodi da nema nikakvih dokaza o tome na koji je način tužitelj dolazio u policijsku postaju i koliki su mu bili troškovi, odnosno da tuženica nije podnijela niti jedan dokaz na okolnost da su tužiteljeve tvrdnje o visini njegovih troškova netočne. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 223. Zakona o parničnom postupku. Što se tiče odmjeravanja pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu ukazuje na odredbu čl. 450. st. 2. Zakona o kaznenom postupku. Naknada štete koju je tužitelj utužio i koju je prvostupanjski sud odmjerio predstavlja minimalnu satisfakciju za tešku povredu prava osobnosti oduzimanjem slobode i smještajem tužitelja u inkriminiranom razdoblju u istražni zatvor u nehumanih uvjetima. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst 25/13., 70/19. i 80/22.; dalje ZPP) na koju sadržajno ukazuje, budući da i po ocjeni ovog suda tužitelju pripada pravo na naknadu štete za korištenje telekomunikacijskih usluga (zbog obveze telefonskog javljanja dežurnom policijskom službeniku Policijske postaje K. za 68 telefonskih javljanja), a visina naknade mogla se utvrditi samo odgovarajućim vještačenjem odnosno s nerazmjernim teškoćama, pa je pravilno sud prvog stupnja o tome odlučio prema slobodnoj ocjeni, o čemu će niže još biti riječi.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da okolnost što je u izreci naznačena tuženica Republika Hrvatska te OIB 52634238587, a zatim Ministarstvo pravosuđa i uprave, Uprava za kazneno pravo s OIB-om ……, ne čini izreku nejasnom niti proturječnom kada se zna da u postupku kao tuženica sudjeluje osoba koja može biti stranka u postupku, a to je Republika Hrvatska s ispravno navedenim OIB-om. Također izreka pobijane presude ne proturječi razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa nije osnovan žalbeni razlog da je počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

7. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete u ukupnom iznosu od 4.559,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako su isti specificirani pod toč. I. izreke prvostupanjske presude.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i u cijelosti dosudio traženi iznos naknade štete čiju je osnovu utemeljio na odredbi čl. 25. st. 4. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.: dalje Ustav), čl. 9. st. 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, čl. 14. i čl. 480. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. dalje ZKP/97) te odredbi čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO). Naknadu neimovinske štete sud je odmjerio primjenom odredbe čl. 1100. ZOO, dok je u pogledu imovinske štete prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 1046. ZOO, te tužitelju dosudio materijalni trošak putovanja zbog javljanja dežurnom policijskom službeniku Policijske postaje K.. Također je tužitelju dosuđena naknada za korištenje telekomunikacijskih usluga za obavljena telefonska javljanja Policijskoj postaji K. po odredbi čl. 223. ZPP.

10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je protiv tužitelja pred Općinskim sudom u Zlataru u predmetu pod brojem K-182/2019. vođen kazneni postupak radi počinjenja kaznenog djela iz čl. 117. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. te 36/24.),

 

- da je tužitelj bio lišen slobode u vremenskom razdoblju od 23. travnja 2019. kada je uhićen do 19. lipnja 2019., a rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kir-637/2019. od 24. travnja 2019.,

 

- da je istražni zatvor ukinut rješenjem Općinskog suda u Zlataru, broj K-182/2019-14., 19. lipnja 2019. kada je tužitelj i pušten na slobodu,

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Zlataru poslovni broj K-182/2019-14. od 19. lipnja 2019. tužitelju izrečena mjera opreza između ostalog obveze redovnog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu i to dežurnom policijskom službeniku Policijske postaje Krapina, svakog utorka i petka do 20 sati od dana donošenja rješenja pa nadalje, a mjeru opreza je izvršavalo Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava K.-z., Policijska postaja K. koja je bila u obvezi svakih 15 dana dostaviti sudu pisano Izvješće o tome da li tužitelj izvršava mjere opreza. Također citiranim rješenjem je tužitelj upozoren kao optuženik da će se u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera opreza naložene mjere zamijeniti istražnim zatvorom,

 

- da je mjera opreza rješenjem poslovni broj K-182/2019-79. 14. srpnja 2020. produljena tužitelju, ali na način da je obvezan redovito se javljati određenoj osobi ili državnom tijelu i to dežurnom policijskom službeniku Policijske postaje K. svakog utorka i petka telefonom do 20 sati od dana donošenja tog rješenja pa nadalje, a također je i tom mjerom tužitelj tada optuženik upozoren da će se u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera opreza naložene mjere zamijeniti istražnim zatvorom,

 

- da je tužitelj u istražnom zatvoru proveo ukupno 58 dana i nalazio se u prostoriji od 15 do 16 kvadrata u kojoj je bilo petoro pritvorenika i u kojoj se nalazio WC bez vrata, kao i stol za kojim nisu mogli svi jesti te

 

- da se tužitelj u Policijsku postaju K. telefonski javio 68 puta, a osobno je pristupio u službene prostorije te Postaje 113 puta.

 

12. Žalbeni navodi tuženice da bi činjenično stanje bilo pogrešno i nepotpuno utvrđeno u pogledu visine imovinske štete jer da nema podataka o tome na koji način je tužitelj dolazio u policijsku postaju ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Naime, tužitelj je u prilog svojih tvrdnji dostavio rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj K-182/2019-14 od 19. lipnja 2019. kojim mu je izrečena mjera opreza – obveze redovnog javljanja dežurnom policijskom službeniku Policijske postaje K. svakog utorka i petka do 20 sati od dana donošenja rješenja, da tuženica ničim nije dovela u pitanje njegovu tvrdnju da se tužitelj 113 puta javio u navedenu Policijsku postaju, da je njegovo prebivalište u Đ., H. 1f, da je udaljenost od mjesta prebivališta do Policijske postaje K. 11,58 km odnosno u oba smjera 23 km o čemu je tužitelj pružio dokaz za ukupno prijeđenu kilometražu osobnim vozilom, da je tužitelj u svom stranačkom iskazu naveo da je odlazio ispunjavati tu obvezu čemu tuženica niti je prigovorila niti je imala pitanja tužitelju.

12.1. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je pravilno zatraženu imovinsku štetu dosudio u iznosu od 683,79 EUR za trošak putovanja na relaciji H.-K.-H. za 113 puta uzimajući u obzir kilometražu u oba smjera i naknadu u visini od 0,27 EUR po prijeđenom kilometru, pravilno uzimajući kao osnovu za izračun tada važeći Pravilnik o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 10/17., 128/17., 106/18., 1/19. i 80/19.) prema kojem se primitak po osnovi korištenja prijevoznih sredstava u privatne svrhe utvrđuje prema stvarnom opsegu korištenja na način da se za cestovna motorna vozila iznos dobije tako da se ukupno prijeđena kilometraža u privatne svrhe pomnoži s 2,00 kune (0,27 EUR) po prijeđenom kilometru.

12.2 Također žalbeni navodi kako sud nije utvrdio dan posljednjeg putovanja i dan posljednjeg telefonskog javljanja dežurnom policijskom službeniku ne dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje i u svezi s time pravilnost zaključka prvostupanjskog suda zato što se iz rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj K-182/2019 (l.s. 31) zaključuje da je obveza javljanja započela 19. lipnja 2019., a da je 14. srpnja 2020. ta mjera zamijenjena mjerom opreza javljanja putem telefona, a koja je mogla trajati najdulje do izvršnosti presude prvostupanjskog suda broj K-182/2019, a to je tj. 24. lipnja 2021. (slijedi iz podataka e-spisa) kada je tužitelju uručena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je isti oslobođen optužbe.

13. Po ocjeni ovog suda potpuno i pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenice odlučne za odmjeravanje naknade neimovinske štete zbog toga što je tužitelj bio u istražnom zatvoru, a pravomoćno je oslobođen optužbe, pa je tako utvrdio da je u istražnom zatvoru proveo ukupno 58 dana, da je riječ o Zatvoru u Z. u R., da je boravio u prostoriji od 15-16 m2, da je kroz sporni period u istoj prostoriji boravilo 5 zatvorenika, da se u prostoriji nalazio nužnik bez vrata, kao i jedan stol koji nije bio uvjetan da svi mogu sjesti i jesti istovremeno već se jelo na krevetu, a koja utvrđenja tuženica nije dovela u pitanje niti suprotnim navodima niti predlaganjem dokaza u smislu odredbe čl. 299. st. 1. ZPP.

14. U pogledu primjene materijalnog prava navesti je da stupanjem na snagu Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22. i 36/24.) prestao važiti ZKP/97 osim: – odredaba Glave XXX. toga Zakona, koje će se primjenjivati do donošenja posebnog zakona.

14.1. Odredbom XXX Glave ZKP/97 reguliran je postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba pa je tako odredbom čl. 480. ZKP/97 određeno da pravo na naknadu štete pripada i osobi: 1) koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena.

15. Tuženica ne osporava osnovu zahtjeva za naknadu štete po navedenoj odredbi, međutim, osporava onu koja predstavlja temelj za traženje štete zbog izrečenih mjera opreza jer da odredbama Glave XXX ZKP/97 ista naknada nije predviđena.

15.1. Po mišljenju ovog suda suprotno navodima žalbe tužitelju pripada pravo i za taj oblik imovinske štete ali po općim odredbama o naknadi štete tj. odredbama ZOO.

15.2. Tuženica nadalje posebno upire na nedostatak pretpostavke za naknadu štete za navedeni oblik tj. nedostatak protupravnosti. Međutim, po ocjeni ovog suda, u situaciji kada su mjere opreza izrečene upravo kao posljedica pokrenutog kaznenog postupka protiv tužitelja te kada je Policijska postaja svakih 15 dana bila u obvezi dostaviti prvostupanjskom sudu izvješće o tome da li tužitelj, kao optuženik, izvršava mjere opreza jer bi se u suprotnom iste zamijenile istražnim zatvorom u kojem bi tužitelj ponovno neopravdano bio smješten i kada je posljednja mjera opreza trajala sve do izvršnosti oslobađajuće presude prvostupanjskog suda – donošenje rješenja o mjerama opreza predstavlja specifičnu štetnu radnju iz koje proizlazi specifična protupravnost, uostalom kao i specifična protupravnost samog rješenja kojim je određen istražni zatvor.

15.3. Slijedom navedenog, i po ocjeni ovog suda, tužitelju pripada pravo na naknadu nastale mu imovinske štete kao posljedice izrečenih mjera opreza koje su pak posljedica neopravdanog uhićenja i čija je duljina trajanja ovisila o izvršnosti presude.

15.4. Pravilno je, dakle, prvostupanjski sud u primjenom odredbe čl. 1046. ZOO u svezi čl. 1103. ZOO tužitelju dosudio materijalnu štetu u iznosu od 683,79 eura za troškove putovanja (toč. 12. i 12.1. ove odluke), odnosno 26,54 eura za trošak telekomunikacijskih usluga kada tuženica nije dovela u pitanje da se tužitelj dežurnoj postaji telefonski javio u 68 navrata, a redovna mjesečna naknada za te usluge s PDV-om nije niža od 21,00 EUR slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno odlučio slobodnom ocjenom o visini naknade za potonji trošak.

16. Konačno, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nastale su kod tužitelja takve posljedice koje opravdavaju dosuđenu naknadu neimovinske štete u iznosu od 3.848,96 EUR. Činjenica što pritvaranje kod osumnjičenika uvijek izazove određen stupanj neugode i stresa kako tvrdi tuženica ne umanjuje nastale posljedice s obzirom da je odlučna činjenica ta da je riječ o tužitelju koji je neosnovano uhićen, da je isti neosnovano u istražnom zatvoru bio smješten 58 dana, za koji smještaj se ne može zaključiti da je primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, da je k tome tužitelj istaknuo da se u prostoriji nalazio i pritvorenik koji je višestruko osuđivan za ubojstvo, što je kod njega izazvalo dodatni strah i psihičku utučenost, da je vladao zakon jačega te bi za stolom jeli upravo oni koji su bili viši po hijerarhiji, da je spomenuti provodio svoju volju, kada je vježbao zatvorio bi prozor i nisu imali zraka, moralo je sve biti kao bi on i rekao, kao i što je naređivao da moraju čistiti prostoriju, u pogledu čega se ne može zaključiti da navedeno kod tužitelja nije izazivalo neugodu i stres odnosno da bi se moglo reći da se radi samo o subjektivnom doživljaju tužitelja.

16.1. Dakle, primjenom relevantnih odredbi ZKP/97 i ZOO, ali i Ustava i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio 66,36 EUR po jednom danu odnosno ukupno 3.848,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186.a ZPP tj. od dana 8. studenoga 2021.

17. Slijedom navedenog valjalo je, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. izreke, kao i u dijelu pod toč. II. i IV. izreke budući da se odluka o trošku pravilno temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 155. istog Zakona, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) odnosno, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

18. U preostalom, a nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru, 24. travnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

 

Sanja Prosenica