REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2873/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Dubravke Srečec Fletko članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po posebnom skrbniku i ocu ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Babić, odvjetnik u Puli, protiv 1. tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri u Zagrebu i 2. tuženika Generali osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, OIB: 10840749604, zastupanog po punomoćnici Mirni Bokun Vlašić, odvjetnici u Puli, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-299/2025-3 od 16. listopada 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj Pn-165/2019-79 od 20. prosinca 2024., u sjednici održanoj 16. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlozi tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbijaju.

II. Prijedlozi tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih prava se odbacuju.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova povodom odgovora na prijedlog.

Obrazloženje

1. Tuženici Euroherc osiguranje d.d. (dalje: 1. tuženik) i Generali osiguranje d.d. (dalje: 2. tuženik) su predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-299/2025-3 od 16. listopada 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj Pn-165/2019-79 od 20. prosinca 2024. pozivajući se na razloge iz čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP).

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije 1. tuženik pozivom na čl. 385.a st. 1. ZPP postavlja slijedeća pravna pitanja:

„1) Je li kod odmjeravanja i dosude pravične novčane naknade neimovinske štete u primjeni odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima te obvezi suda da suđenom visinom pravične novčane naknade ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom drugostupanjska presuda nezakonita sve kada je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici naknadu neimovinske štete zbog zadobivene ozljede uslijed koje je ista trpjela fizičke bolove, strah, zaostala je naruženost jačeg stupnja te je zaostalo trajno smanjenje općih životnih aktivnosti od 100% u iznosu od 370.000,00 EUR, te da li takva drugostupanjska presuda odstupa od stajališta zauzetog od strane Vrhovnog suda RH na sjednici Građanskog odjela 05. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV-47/2020-5, te stajališta izraženih u presudama Vrhovnog suda RH Revr-689/2008-2 od 01.09.2009., Rev-991/2013-2 od 05.02.2019., Rev-1723/2016-3 od 03.04.2019., Rev-864/2023-2 od 10.04.2024., Žs u Varaždinu Gž-950/2023-2 od 19.10.2023., Žs u Varaždinu Rev-991/2024-3 od 02.10.2024., Žs u Osijeku Gž-417/2024-2 od 17.10.2024., Žs u Zadru Gž-901/14-2 od 13.12.2016., Žs u Slavonskom Brodu Gž-780/16-3 od 08.12.2016., Ogs u Zagrebu poslovni broj: Pn-1307/2022-54 od 17.2.2026., a u konačnici da li takvo suđenje drugostupanjskog suda ima za posljedicu povredu ustavnih prava iz čl. 14. i čl. 29. Ustava RH i konvencijskih prava iz čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih p rava i temeljnih sloboda u smislu prava na pristup sudu, na jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njihovoj primjeni?

2) Da li naknada koja se isplaćuje iz socijalnog osiguranja oštećenoj osobi po osnovi osobne invalidnine po svojoj pravnoj naravi i svrsi predstavlja naknadu za oštećenje organizma koje ima za posljedicu smanjenje životne aktivnosti odnosno nastanak neimovinske štete te da li u tom slučaju treba reafirmirati dosadašnja stajališta sudske prakse izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-492/06-2 od 26.07.2006., Rev-x-642/10-2 od 03.10.2012., Rev-x-71/12-2 od 09.04.2014., Rev- 1109/06-2 od 11.01.2007., pa za primitke predmetne naknade iz socijalnog osiguranja umanjiti za dosudu utvrđenu naknadu neimovinske štete iz čl. 1100. ZOO? 3) Da li u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe?

4) Da li povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva nikada ne predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP?

5) Pod kojim okolnostima u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva treba tumačiti „nepravom preinakom“ u kojem slučaju se ima smatrati da tužba NIJE preinačena, a pod kojim okolnostima će se povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva smatrati da tužba JEST preinačena u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP koja odredba propisuje da preinaka tužbe postoji kada se postojeći zahtjev poveća („Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.“)?

6) Ima li oštećenik pravo na zakonsku zateznu kamatu na potraživanje naknade neimovinske štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno da li odgovorni osiguratelj koji odgovara osnovom police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti na naknadu neimovinske štete oštećeniku pada u zakašnjenje danom podnošenja odštetnog zahtjeva, iako je u postupku utvrđeno da je liječenje oštećenika stabilizirano tek nakon podnošenja odštetnog zahtjeva opsežnu medicinsku dokumentaciju u vezi njegova liječenja (uz odštetni zahtjev dostavio je 4 medicinska nalaza, a nakon podnošenja odštetnog zahtjeva još daljnja 61 medicinska nalaza) pri čemu je oštećenik ujedno i u podnesenoj tužbi naveo da je njegovo liječenje stabilizirano nakon podnošenja odštetnog zahtjeva, a sve imajući na umu stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-791/2025-2 od 21.01.2026., Rev- 2476/2016-2 od 06.09.2023. i Rev-2621/2017-2 od 26.08.2020., te Žs u Zagrebu Gž- 3673/2017-3 od 01.09.2020. i Gž-2743/2018-2 od 10.03.2020.?

7) Kada tužitelj nije postavio samostalni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na glavnicu nesporno isplaćene naknade neimovinske štete nego je nakon izvršenog plaćanja nespornog iznosa glavnice naknade neimovinske štete i dalje ustrajavao u cijelom tužbenom zahtjevu bez da je isti umanjio za nesporno isplaćenu glavnicu naknade neimovinske štete je li sud ovlašten samoinicijativno dosuditi tužitelju zakonske zatezne kamate na nesporno isplaćenu glavnicu naknade neimovinske štete?

8) Da li zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na nesporno isplaćenu glavnicu naknade neimovinske štete predstavlja samostalni glavni zahtjev koji tužitelj mora određeno postaviti da bi mu se mogla dosuditi zakonska zatezna kamata na nesporno isplaćeni iznos glavnice naknade neimovinske štete?

9) Da li drugostupanjski sud ovlašten zaključiti da tuženik ne pobija prvostupanjsku presudu u nekom dijelu ukoliko predmetno tuženik nije izrijekom naveo u podnesenoj žalbi (?),

odnosno kada tuženik na samom početku žalbe navede da pobija izreku prvostupanjske presude s kojom je tužitelju dosuđena naknada štete da li okolnost što u razlozima (obrazloženju) žalbe navodi više razloga radi kojih predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva preko određenog iznosa glavnice treba tumačiti da tuženik u tom dijelu nije pobijao prvostupanjsku presudu sa suđenom naknadom štete?

10) Je li dosudom parničnih troškova postupka primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 138/2023 – dalje: Tarifa) tako da se parnični trošak dosudi prema većoj vrijednosti boda od one koja je bila na snazi u vrijeme poduzetih parničnih radnji stranci koja je obvezana platiti parnični trošak onemogućava pristup sudu i pravo na pravično suđenje koje uključuje i nedopuštenost da se stranka dovede u teži pravni i ekonomski položaj retroaktivnom primjenom bilo kojega propisa, pa tako i uvećanja vrijednosti boda Tarifom koja je stupila na snagu nakon već poduzetih parničnih radnji za koje se zahtjeva/sudi naknada parničnih troškova postupka, a sve imajući na umu pravna stajališta izražena u odlukama Visokog trgovačkog suda RH Pž-3390/2023-2 od 27.10.2023, Pž-2450/2023-2 od 30.08.2023., Pž-3919/2023-2 od 06.12.2023., Pž-2057/2023-2 od 24.01.2024., kao i odlukama Europskog suda za ljudska prava Smolić v Croatia, ECtHR, Application no. 51472/12, 15 March 2018, Garcia Manibardo v. Spain, ECtHR, Application no. 38695/97, 15 February 2000., Stankov protiv Bugarske, zahtjev br. 68490/01, presuda od 12. srpnja 2007., Perdigao protiv Portugala (Veliko vijeće), zahtjev br. 24768/06, presuda od 16. studenog 2010., Musa Tarhan protiv Turske, zahtjev br. 12055/17, presuda od 23. listopada 2018., Klauz protiv Hrvatske (Presuda od 18.07.2013., Zahtjev br. 28963/10), Stankiewicz protiv Poljske (Presuda od 06.04.2006., Zahtjev br. 46917/99), Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (Presuda od 06.09.2016., Zahtjev br. 72152/13), Čolić protiv Hrvatske (Presuda od 18.11.2021., Zahtjev br. 49083/18), te da li takvo suđenje ima za posljedicu povredu prava iz čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014)?“, navodeći da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja revizijskog suda i viših sudova. U odnosu na razloge iz čl. 385.a st. 2. ZPP sadržajno navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 55/01, 5/14, 85/10) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) pozivajući se na čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije.

2.1. Pravovremenom dopunom prijedloga 1. tuženik postavlja slijedeće pravno pitanje:

„Da li zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na nesporno isplaćenu glavnicu naknade neimovinske štete predstavlja samostalni glavni zahtjev koji tužitelj mora određeno postaviti da bi mu se mogla dosuditi zakonska zatezna kamata na nesporno isplaćeni iznos glavnice naknade neimovinske štete, pa ukoliko sud unatoč ne postavljanju takovog samostalnog zahtjeva s kojim tužitelj traži da mu se plati zakonska zatezna kamata na nesporno isplaćeni iznos glavnice naknade neimovinske štete ipak donese presudu s kojom obveže tuženika isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na nesporno isplaćenu glavnicu naknade neimovinske štete da li je radi toga od strane suda počinjena apsolutno bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP odnosno da li drugostupanjski sud presudom prekoračuje tužbeni zahtjev i da li se takva presuda ima smatrati nezakonitom?“.

3. Prijedlogom za dopuštenje revizije 2. tuženik navodi da se pridružuje prijedlogu za dopuštenje revizije 1. tuženika u pogledu postavljenih pravnih pitanja, te pozivom na čl. 385.a st. 1. ZPP postavlja slijedeća pravna pitanja:

„1) Je li u smislu čl. 375. st.1. ZPP-a drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbama stranaka dužan sadržajno i argumentirano očitovati se o odlučnim žalbenim prigovorima i je li u tom smislu drugostupanjski sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi sa čl. 375.st.1. i čl. 354. st.2. toč.11. ZPP -a kada odbije žalbu tuženika kao neosnovanu bez osvrta i ocjene o odlučnim žalbenim prigovorima, odnosno je li pobijana presuda obuhvaćena navedenim bitnim povredama obzirom ne sadrži ocjenu žalbenih prigovora tuženika koji se tiču zastare potraživanja, kao i onih kojima se ukazivalo da prvostupanjska presuda nema razloga o zastari preinačenog dijela tužbenog zahtjeva?

2) Da li je zakonito tumačenje suda da se povećanje tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka smatra UREĐENJEM, odnosno SPECIFIKACIJOM TUŽBENOG ZAHTJEVA ILI SE SUD TREBA JASNO ODREDITI PO PITANJU PREINAKE TUŽBENOG ZAHTJEVA I DONIJETI RJEŠENJE O ISTOM? 3) Da li sud nedonošenjem rješenja o preinaci tužbenog zahtjeva iz Članka 191. ZPP-a čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a sve uz naprijed navedene novoformirane pojmove specifikacije, uređenja tužbenog zahtjeva i neprave preinake koji nisu definirani odredbama ZPP-a?

4) Podredno, ako sud ne donese rješenje o preinaci tužbenog zahtjeva (dopuštenju), da li je ispravan stav suda (a poziva se na specifikaciju, odnosno uređenje tužbenog zahtjeva) da se ne radi o ZASTARI POVEĆANOG DIJELA TUŽBENOG ZAHTJEVA te od kada teku kamate na taj uređeni dio tužbenog zahtjeva s obzirom da nema pozivanja na odredbu iz Članka 191.st.1. ZPP-a koja uređuje preinaku?

5) Od kada je tuženik u obvezi platiti kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva - od trenutka kada je isti postavljen ili od trenutka kada je šteta dospjela, odnosno može li tuženik biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva?

6) Da li sud kod pozivanja na Orijentacijske kriterije VSRH koji nisu zakonom uređeni propis, već smjernica za dosudu naknade štete treba iznijeti jasne razloge zbog kojih je dosudio naknadu štete u znatno većem iznosu od uobičajene prakse dosude u tom trenutku te koji su ga kriteriji vodili za dosudu većih iznosa i probijanje sudske prakse.“, navodeći da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja revizijskog suda. U odnosu na razloge iz čl. 385.a st. 2. ZPP sadržajno navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje pozivajući se na čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava RH te članka 6. Konvencije.

4. Odgovorom na prijedlog tužiteljica osporava navode iz prijedloga i predlaže da se prijedlog za dopuštenje revizije odbaci, podredno odbije uz naknadom troškova povodom odgovora na prijedlog.

5. Polazeći od odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP vijeće revizijskog suda je ocijenilo da nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije.

5.1. Pravna pitanja koja u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženici postavljaju su djelomično činjenične naravi, a i polaze od određenih činjeničnih navoda koji ne odgovaraju činjeničnim utvrđenjima na kojima sud temelji svoju odluku.

5.2. Tako u odnosu na prvo pravno pitanje te i šesto pravno pitanje 2. tuženika, tuženici zanemaruju okolnost da je sud drugog stupnja odgovarajući na žalbene navode tuženika iznio razloge za odstupanje od orijentacijskih kriterija za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete polazeći od okolnosti da je tužiteljica unatoč izrazito teškim posljedicama štetnog događaja u svjesnom stanju i da neprekidno trpi bolove, svjesna je svog teškog stanja, kao i njegovih posljedica. Stoga i odluke na koje se tuženici u smislu čl. 387. st. 3. ZPP pozivaju ne odgovaraju okolnostima konkretnog slučaja, jer je ocjena suda u pogledu visine novčane naknade neimovinske štete koja tužiteljici pripada izravno vezana uz okolnosti konkretnog slučaja koje su jasno obrazložene.

5.3. U odnosu na drugo pravno pitanje tuženika pobijana odluka suda drugog stupnja u skladu je sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda (Rev 745/2022 od 9. studenog 2022., Rev-348/2022 od 10. rujna 2024.).

5.4. U odnosu na treće, četvrto i peto pravno pitanje oboje tuženika, te drugo, treće i četvrto pitanje 2. tuženika pobijana odluka je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda (Rev 1093/2023 od 30. listopada 2024., Rev 860/2024 od 15. siječnja 2025., Rev 458/2024 od 22. siječnja 2025., Rev 1189/2024 od 5. ožujka 2025., Rev 1189/2022 od 25. rujna 2024., Rev – 206/2023-2 od 17. siječnja 2023.) u kojima je izraženo pravno shvaćanje: „…kada je riječ o zastari generički određenog tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblik preinačenja tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj – neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu odredbi čl. 214. – 246. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenog vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu - naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik /tuženik/ protivi ispunjenju već u tužbi niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem - preinakom postojećeg zahtjeva temeljem iste – neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe …“, „…prema shvaćanju ovog suda, kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe…“.

5.5. Peto pravno pitanje 2. tuženika ne odgovara okolnostima konkretnog slučaja jer je pobijanom presudom tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od dana izvršene preinake.

5.6. Šesto pravno pitanje tuženika odstupa od činjeničnih utvrđenja na kojima sud temelji svoju odluku.

5.7. Sedmo i osmo pravno pitanje tuženika, kao i pravno pitanje postavljeno u dopuni prijedloga za dopuštenje revizije ne upućuju da bi pobijana odluka odstupala od prakse revizijskog suda jer se odluka na koju se u smislu čl. 387. st. 3. ZPP tuženici u prijedlogu za dopuštenje revizije pozivaju (Rev-x 1004/13 od 25. ožujka 2014.) odnosi na okolnosti kada je tužitelj tijekom postupka vršio više preinaka tužbe pa je tako tražio isplatu dospjelih zateznih kamata na iznos plaćene glavnice, da bi naknadnom preinakom potraživao glavnicu zajedno sa kamatama, koje procesne okolnosti u ovom predmetu nisu ostvarene.

5.8. Devetim pravnim pitanjem 1. tuženik zanemaruje sadržaj podnesene žalbe u kojoj je (toč. 24. žalbe) predloženo da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači upravo na način kako je sud drugog stupnja utvrdo da je žalbom (ne)pobijani iznos.

5.9. U odnosu na deseto pravno pitanje tuženika valja odgovoriti da je pobijana odluka o troškovima postupka u skladu sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda (Rev - 1298/2024 od 30. listopada 2024., Rev 562/2024-2 od 7. svibnja 2024., Rev- 1309/2024 od 1. listopada 2024. i dr. prema kojem „..Kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (1,99 eur), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura).“.

5.10. Prvo pravno pitanje 2. tuženika ne odgovara procesnim okolnostima konkretnog slučaja jer su pobijanom odlukom iznijeti detaljni razlozi u odnosu na žalbene navode u pogledu prigovora zastare i preinake tužbe.

5.11. Slijedom navedenog, temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno je kao pod I. izreke.

6. Temeljem čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

6.1. U odnosu na navode tuženika da je do došlo povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 29. Ustava, valja odgovoriti da ove odredbe sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

6.2. Pobijanom odlukom odgovoreno je na sve odlučujuće navode tuženika. Pobijanom drugostupanjskom odlukom iznijeti su jasni i detaljni razlozi o neosnovanosti žalbenih navoda tuženika koji su bili od odlučnog značaja (čl. 375. st. 1. ZPP).

6.3. Stoga je temeljem čl. 389.a st. 4. odlučeno kao pod II. izreke.

7. Prema ocjeni ovoga suda odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bio potreban za vođenje parnice te je temeljem čl. 155. st. 1. ZPP zahtjev tužiteljice za naknadom troškova odbijen.

7.1. Prilikom ocjene opravdanosti ovog zahtjeva sud je uzeo u obzir okolnost da ova procesna radnja koja, iako je izvršena na poziv suda, nije bila od utjecaja na odluku suda jer odgovor na podnesen pravni lijek (u konkretnom slučaju izvanredni) nema zakonom predviđene posljedice za stranku koja ovu procesnu radnju ne izvrši.

7.2. Stoga, imajući u vidu sadržaj čl. 155 st. 1. ZPP, te ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, povezujući ovu odredbu sa čl. 10. st. 1. ZPP koji upućuje na obvezu postupanja suda u parničnom postupku na način da se uzrokuje što manje troškova, ovaj sud je ocijenio da zahtjev tužiteljice za naknadom troškova za odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.

Zagreb, 16. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić