REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2141/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Dubravke Srečec Fletko sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DINOVA-DIONA d.o.o., Zagreb, Donje Svetice 127, OIB 41112127430, kojeg zastupa punomoćnica Marina Meter, odvjetnica Odvjetničkog društva Budimir & Meter d.o.o., Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 1, protiv tuženika DIONA d.d. u stečaju, Zagreb, Avenija Marina Držića 4, OIB 36985141288, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Tilošanec, odvjetnik u Zagrebu, Zelinska 5, radi upisa založnog prava, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 643/2024-4 od 6. ožujka 2024., kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-664/2022-79 od 21. prosinca 2023., na sjednici održanoj 16. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova povodom odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-643/2024-4 od 6. ožujka 2024., kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-664/2022-79 od 21. prosinca 2023., postavljajući slijedeća pravna pitanja:
„1) Je li sud dužan u situaciji kada je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kojim traži da sud „odredi upis založnog prava na nekretninama u vlasništvu tuženika, pri čemu je u tužbi i tijekom cijelog postupka isticao da je takav tužbeni zahtjev postavljen radi opravdanja predbilježbe založnog prava, odlučiti o postojanju valjanog pravnog temelja stjecanja založnog prava kao o prethodnom pitanju prema č1. 12. Zakona o parničnom postupku, a potom odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu u skladu sa zatraženom sudskom zaštitom sukladno č1. 67. Zakona o zemljišnim knjigama?
2) Da li se učinak prekida zastare u stečajnom postupku iz čl. 245. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (č1. 392. st. 4. Zakona o obveznim odnosima - Narodne Novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) nastao prijavom tražbine osigurane založnim pravom koje nije upisano u zemljišne knjige proteže i na parnicu pokrenutu radi opravdanja predbilježbe toga založnog prava, odnosno da li u tom slučaju tužbeni zahtjev, neovisno o tome je li ocijenjen zahtjevom obveznopravne ili stvarnopravne naravi, ne podliježe zastari budući da stečajni postupak još uvijek nije okončan te da je u istom pravomoćnim rješenjem suda utvrđena i príznata kako tražbina tako i razlučno i založno pravo?
3) Je li sud u slučaju kada tuženik već uz odgovor na tužbu dostavi javnu ispravu (u konkretnom slučaju Tablicu objekata pod hipotekom (založnim pravom) koja je sastavni dio pravomoćnog rješenja stečajnog suda poslovni broj St-17/99 o ispitanim i utvrđenim tražbinama) kojom konkludentno/posredno priznaje supstrat tužbenog zahtjeva dužan takvu njegova dispoziciju cijeniti priznanjem tužbenog zahtjeva sa svim pravnim posljedicama koje ono proizvodi (meritorno okončanje spora u prethodnom postupku, prekid zastare, odricanje od zastare) odnosno da li zanemarivanje sadržaja te isprave tijekom suđenja i potpuni izostanak obrazloženja suda o njenom značaju predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz č1. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku?
4) Može li stečajni upravitelj u ime i za račun stečajnog dužnika, bez odobrenja odbora ili skupštine vjerovnika (čl. 230. st. 1., odnosno ranije č1. 159. st. 1. Stečajnog zakona), voditi parnicu koja je od bitnog značaja za stečajni postupak, a u kojoj osporava osnovanost tužbenog zahtjeva radi opravdanja predbilježbe založnog prava utemeljenog na sadržaju pravomoćnog rješenja donesenog u istom stečajnom postupku kojim su tražbina kao i pravo odvojenog namirenja (založno pravo kojim je tražbina osigurana) pravomoćno utvrđeni i priznati, budući daje njegova zakonska dužnost poduzimati radnje u cilju namirenja vjerovnika sukladno čl. 2. st. 2. u vezi s čl. 89. Stečajnog zakona (ranije č1. 2 .st. 1. u vezi s č1. 25. Stečajnog zakona) te je li sud dužan u tom slučaju po službenoj dužnosti ili na prigovor suprotne strane o tome voditi računa, odnosno odlučiti, te predstavlja li suglasnost odbora ili skupštine vjerovnika procesnu pretpostavku za vođenje takve parnice?
5) Je li drugostupanjski sud pravilno postupio kada u ukidnoj drugostupanjskoj odluci nije odlučio da se predmet dodijeli u rad drugom sucu, s obzirom na to da je uređujućem sucu po drugi puta ukinuta presuda, a posebno uzimajući u obzir da uredujući sudac u ponovljenom postupku nije postupio po obvezujućoj uputi iz ukidne odluke drugostupanjskog suda, da je u istom predmetu dva puta počinio apsolutnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, dugotrajnost postupka, da je u odnosu na uređujućeg suca podnesen zahtjev za izuzeće zbog sumnje u nepristranost, da uredujući sudac godišnjim rasporedom poslova nije ni raspoređen za suđenje u toj vrsti predmeta (parnica povezana uz stečaj), odnosno, da li su sve navedene okolnosti trebale predstavljati opravdane razloge za stvaranje uvjerenja kod drugostupanjskog suda o objektivnoj nemogućnosti uređujućeg suca da pravilno sudi u predmetnom postupku zbog čega je u drugoj ukidnoj odluci trebao narediti da se predmet dodijeli u rad drugom sucu?“, pozivajući se na razloge iz čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25
- dalje: ZPP) navodeći da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja revizijskog suda, odnosno da nema prakse revizijskog suda. U odnosu na razloge iz čl. 385.a st. 2. ZPP sadržajno se poziva na povredu prava na pravično suđenje - čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 55/01, 5/14, 85/10) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija)
2. Odgovorom na prijedlog tuženik osporava navode iz prijedloga za dopuštenje revizije i predlaže da se odbaci podredno odbije uz naknadu troškova povodom odgovora na prijedlog.
3. Polazeći od odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, ovaj sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava u sudskoj praksi.
3.1. Postavljenim pravnim pitanjima tužitelj odstupa od okolnosti konkretnog predmeta spora koji se vodi radi upisa založnog prava na nekretninama tuženika u pogledu čega su u pobijanoj odluci iznijeti detaljni, jasni i argumentirani razlozi.
3.2. Stoga i odluke na koje se tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u smislu čl. 387. st. 3. ZPP ne odgovaraju okolnostima konkretnog slučaja.
4. Slijedom navedenog je temeljem čl. 389.b st. 1. odlučeno kao pod I. izreke.
5. Temeljem čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
5.1. U odnosu na navode tužitelja da je do došlo povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 6. Konvencije i čl. 29. Ustava, valja odgovoriti da ove odredbe sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
5.2. Pobijanom odlukom odgovoreno je na sve odlučujuće navode tužitelja te su iznijeti jasni i detaljni razlozi o neosnovanosti žalbenih navoda tuženika koji su bili od odlučnog značaja, dok navodi tužitelja (sadržajno iznijeti u postavljenim pravnim pitanj ima) u pogledu potrebe izuzimanja uređujuće sutkinje od rada u konkretnom predmetu predstavljaju njegov subjektivan stav koji u kontekstu pozivanja na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom nije niti obrazložen u smislu čl. 389.a st. 3. ZPP.
5.3. Stoga je temeljem čl. 389.a st. 3. ZPP odlučeno kao pod II. izreke.
6. Prema ocjeni ovoga suda odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bio potreban za vođenje parnice te je temeljem čl. 155. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troškova odbijen.
6.1. Prilikom ocjene opravdanosti ovog zahtjeva sud je uzeo u obzir okolnost da ova procesna radnja koja, iako je izvršena na poziv suda, nije bila od utjecaja na odluku suda jer odgovor na podnesen pravni lijek (u konkretnom slučaju izvanredni) nema zakonom predviđene posljedice za stranku koja ovu procesnu radnju ne izvrši.
6.2. Stoga, imajući u vidu sadržaj čl. 155 st. 1. ZPP, te ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, povezujući ovu odredbu sa čl. 10. st. 1. ZPP koji upućuje na obvezu postupanja suda u parničnom postupku na način da se uzrokuje što manje troškova, ovaj sud je ocijenio da zahtjev tužitelja za naknadom troškova za odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan, te je odlučeno kao pod III. izreke.
Zagreb, 16. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
