REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 15

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-406/26-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužiteljice JH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupane po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 2. rujna 2026. u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika Hrvoja Betlacha, odvjetnika iz Slavonskog Broda i zamjenice punomoćnika tuženika Josipe Šarlija Ćorić, odvjetnice iz Zagreba i rasprave održane 16. rujna 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je članak 11.1. Ugovora o kreditu br.51401340, broj partije: 09- 408-08595-8 između tužiteljice JH iz [adresa] kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 kao Banke, kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3%, ništetna.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 tužiteljici JH iz [adresa] platiti novčani iznos od 405,00 eura sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2003. računajući. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 tužiteljici JH iz [adresa] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 393,18 eura sa zateznom kamatom koja teče od 16. rujna 2026. do isplate po stopi zateznih kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana .

IV. Odbija se tužiteljica JH iz [adresa] sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 513,37 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom 25. studenog 2002. potpisala Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu br. 51401340, broj partije 09-408-08595-8. Člankom 1 tuženik je odobrio korisniku kredita kredit u iznosu od 13.500,00 eura, a korisnik se obvezao vratiti iznos kredita uvećan za kamatu po fiksnoj kamatnoj stopi u iznosu od 10,48% koji je korisnik bio dužan otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u visini od 227,48 eura u 84 anuiteta. Člankom 11.1 Ugovoreno je da se korisnik kredita, tužiteljica, obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3%. Tužiteljica je prije korištenja kredita tužen iku platila novčani iznos od 405.00 eura 31. prosinca 2002. Plaćanje naknade unaprijed je ugovorom formulirano, a tužiteljica na nju i na njezinu visinu nije mog la utjecati. Tuženik s tužiteljicom u odnosu na članak 11.1 nije pregovarao, niti joj je pružio mogućnost bilo kakvih pregovora. Tuženik kao jednostrani sastavljač ugovora, ugovor je tužiteljici predočen kao obrazac po principu uzmi ili ostavi, jednostrano je nametnuo i uvjetovao plaćanje naknade. Tužiteljica je kao druga ugovorna strana u ugovoru o kreditu s ovom nepoštenom odredbom općih uvjeta doveden u očigledno neravnopravan položaj u pravima i obvezama iz ugovora, a sve u tuženikovu korist. Tuženik je na navedeni način postupio protivno svrsi sklopljenog ugovora, načelima obveznog prava te duhu prava i pravnog poretka. Činjenično, u stvarnosti tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali niti je tužitelju bilo objašnjeno što sačinjavaju troškovi obrade kredita. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st. 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog svega navedenog, tužiteljica predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u smislu članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23

– u daljnjem tekstu: ZPP) prigovara vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Tužitelj predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11.1. Ugovora o kredita br. 51401340. Naknada predviđena tim člankom, prema navodima tužitelja iznosi 405,00 eura. Iz tog razloga je vrijednost predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u tužbi, u iznosu od 1.732,23, očito suviše visoko naznačena. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Prednje je i stav VSRH izražen u presudi Rev 688/2000-2 od 07.01.2004 kao i rješenju VSRH Rev 374/2013 od 6. prosinca 2017. godine. Tuženik je naveo kako je ugovor o kreditu sklopljen 2002. godine, dakle u razdoblju kada nije bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača. Stoga se tužitelj ne može pozivati na svojstvo potrošača u svrhu njegove zaštite niti se može pozivati na nedostatak pregovora kao razlog ništetnosti ugovorne odredbe. Navedene pretpostavke za utvrđenje odredbe ništetnom su isključivo propisane Zakonom o zaštiti potrošača, stoga iste nije primjenjive u predmetnom sporu. U odnosu na odredbe članaka Zakona o obveznim odnosima na koje se tužitelj, iste također nisu primjenjive u ovom postupku iz razloga kako slijedi. Naime, prema tada važećem Zakonu o obveznim odnosima predmet obveze mora biti moguć, dopušten i određen odnosno odrediv. Sve tri pretpostavke su u odnosu na spornu odredbu čl. 11.1. ispunjene iz razloga koje će tuženik iznijeti niže u svom odgovoru, stoga niti po navedenim kriterijima nema pravne osnove za utvrđivanje sporne odredbe ništetnom. Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Tako se i u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 navodi sljedeće: „Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl 371. ZOO. a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu ovjeren 25.11.2002. potraživanje iz tužbe neminovno je obuhvaćeno zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Čak i recentna presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br.: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. godine i koja se može analogijom primijeniti na ovaj spor kaže kako: „...stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastare svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona.“ „Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“ Dakle, pravo na sudsku zaštitu ne može biti vremenski neograničeno. Vjerovnik koji kroz dulje vremensko razdoblje ne zatraži putem suda od dužnika da ispuni svoju obvezu, gubi tu mogućnost. Davanje prava vjerovniku da nakon proteka zakonom određenog vremena, odnosno nakon isteka zastarnog roka, ostvaruje svoje pravo putem suda ne postiže se pravna sigurnost. Kako je naveo ESLJP u predmetu Sanofi Pasteur protiv Francuske, osim što se mora voditi računa o izbjegavanju pretjeranog formalizma, prilikom primjene pravila o početku tijeka zastare potrebno je ujedno izbjegavati pretjeranu fleksibilnost koja će pravila o početku tijeka zastare učiniti besmislenima. Pretjerana fleksibilnost u primjeni pravila o početku tijeka zastare, koja dovodi do toga da određeno pravo može perzistirati unedogled, bez određenog roka zastare, predstavlja, po mišljenju ESLJP, ozbiljnu opasnost pravnoj sigurnosti te je time protivna članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP). Primjenjujući ove kriterije ESLJP-a na Pravno shvaćanje koje je po pitanju tijeka zastare, unatoč dugogodišnjoj dotadašnjoj suprotnoj praksi, Zauzeo VSRH, moralo bi se zaključiti da ono predstavlja ozbiljnu opasnost za pravnu sigurnost te je time protivno članku 6. EKLJP.U spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine, Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: SEU) donosi odluku kako rješenje predviđeno člankom 40. stavkom 2. ZS-u, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja“, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s člankom 19. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji. Naime, Pravno shvaćanje viših sudova ne bi smjelo biti obvezujuće za niže sudove u pojedinim predmetima ukoliko se isto temelji na utvrđenjima koja su protivna pozitivnopravnim propisima. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova u izravnoj je suprotnosti sa člankom 215. stavkom 1. ZOO-a i člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a. Člankom 215. stavkom 1. ZOO- a propisano je da zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti tražbine, a temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe. Shodno tome, iz navedenog zakonskog uređenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da zastara stečenog bez osnove, pa dakle i onoga što je stečeno na temelju ništetnog ugovora, započinje teći od trenutka kada je izvršeno davanje. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, Pravno shvaćanje u potpunosti, dakle, negira postojeće zakonsko uređenje. Slijedom navedenog nužno je da sudovi svoja stajališta i svoje odluke usklade sa važećim zakonima, a sve kako ne bi došlo do zloupotrebe prava i to u neograničenom vremenskom trajanju te nužno popratne pravne nesigurnosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su sporne ugovorne odredbe moguće, dopuštene i određene. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Slijedom navedenog, kako su u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu za tužitelja bila moguće, dopuštene i određene, sukladno odredbama tada važećeg članka 46. ZOO-a ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 47. ZOO-a nije dopuštena. Naime, osim što u predmetnom razdoblju kada je ugovor o kreditu sklopljen nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi zabranjivao ugovaranje predmetnih naknada, stoga su iste neminovno moguće i dopuštene, također su i vrlo jasno određene. Pa je tako u čl. 11.1. jasno određeno da se iste odmjeravaju u visini od 3% od iznosa kredita. Ako uzmemo ugovoreni iznos kredita u visini od 13.500,00 EUR, tada jednostavno matematičkom operacijom se utvrđuje iznos ugovorenih naknada. Stoga su sve tri pretpostavke ispunjene te se sporna odredba ne može utvrditi ništetnom. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene. Međutim, obzirom da su odredbe navedene Direktive unesene u hrvatsko zakonodavstvo tek kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, dakle zakona koji nije primjenjiv na ovaj spor jer je isti stupao na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i stjecanja statusa klijenta govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Nameće se logično pitanje – ukoliko je takva znatna neravnoteža postojala u trenutku sklapanja ugovora, bi li osoba na čiji teret postoji takva neravnoteža pristala na sklapanje ugovora? Osoba koja je usprkos navedenoj odredbi sklopila ugovor, očito je procijeni la da navedena odredba je u skladu s njenim mogućnostima i pravima i obvezama Navedeno jasno potvrđuje i presuda Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž-853/2021 od 8. prosinca 2022. godine koja izričito navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada nedvojbeno obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu sigurno bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako nedvojbeno pristao i na odredbu Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju prilikom obrade kredita a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u poslovnicama prednika tuženika, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Navedeno je i potvrdio Visoki trgovački sud RH u odluci broj Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, što je u ovom slučaju, opet, ukoliko se radi o identičnom ugovoru kao što je priloženi, ispunjeno. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO -u. U konkretnom slučaju radi se o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Dakle tužitelj je zatražio kredit, isti mu je odobren uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i očiti nije tražio da se mijenjaju . Uzmimo da Ugovor jest sastavljen od strane banke, ali je sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivnopravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju. Također, tuženik upućuje na činjenicu da visina naknade od 3,00% u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Budući da se ovaj spor ima promatrati isključivo kroz prizmu Zakona o obveznim odnosima koji propisuje slobodu uređenja odnosa između ugovornih strana te da je tužitelj svojim potpisom preuzeo na sebe obvezu koja je bila moguća, dopuštena i određena ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužitelja na restituciju. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.g.): „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

3. U podnesku od 17. srpnja 2026. tužiteljica je izvršila ispravak točk. III. petita tužbenog zahtjeva jer je prilikom pisanja došlo do greške u navodu imena jer je umjesto imena J trebalo biti navedeno ime JH i sud je to prihvatio kao nesporno.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu od 25. studenog 2002. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora u iznosu od 13.500,00 eura i da je u čl. 11.1. navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% (str. 6 do 10 spisa). iz otplatne tablice je vidljivo da je 28. studenog 2002. tužiteljici naplaćen iznos od 405,00 eura (str. 13 spisa) i saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

4.1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je zaključila Ugovor o kreditu s tuženikom radi adaptacije obiteljske kuće, kredit je otplaćen. Sama je vraćala sve rate kredita. Ništa joj posebno nije objašnjavano u svezi kredita. Nije mogla utjecati na odredbe kredita. Bilo joj je bitno koliki iznos će ostvariti i na koji rok otplate. U vrijeme sklapanja Ugovora nije imala obrt niti slobodno zanimanje. Nije pročitala Ugovor, usmeno joj je bilo rečeno koliki će biti iznos kredita, rata kredita, druge odredbe joj nisu bile niti važne. Zna računati postotak, zna izračunati koliko je 3%.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o nenamjenskom kreditu od 25. studenog 2002. zaključili tužiteljica kao korisnice kredita i tuženik kao kreditor u iznosu od 13.500,00 eura ,

- je u čl. 11.1. navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3%,

- je 28. studenog 2002. tužiteljici naplaćen iznos od 405,00 eura ,

- je tužiteljica potrošač koja je kredit iskoristila za adaptaciju obiteljske kuće koju koristi za obiteljske, a ne za poslovne potrebe, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužiteljice kojoj je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz iste logičan i uvjerljiv,

- je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da nije imala mogućnosti pregovaranja u svezi navedene odredbe Ugovora o kreditu i da joj nije nitko nije objasnio na što će se na što će banka potrošiti novčana sredstva koja dobije naplatom obrade kredita, a sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice jer je iskaz iste logičan i uvjerljiv.

7. Na ročištu održanom kod ovog suda 2. rujna 2026. budući da je tuženik prigovorio vrijednosti predmeta spora sud je istu naveo u iznosu od 405,00 eura jer u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva plaćenog temeljem te ništetne odredbe (sudska praksa - odluka VSRH Rev-374/13). U slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti zahtjeva za isplatu

– Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, broj odluke Pž 629/2026-2 od 27. svibnja 2026.

7.1. Prema Posl. br. Su IV-100/2026-3 Zagreb, 2. lipnja 2026. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. travnja 2026. točk. 9. je navedeno da - U slučaju postojanja i deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva u kojem osnovanost kondemnatornog zahtjeva ovisi o osnovanosti deklaratornog zahtjeva vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva.

8. Navod tuženika da je 28. studenog 2002. naplaćena od tužiteljice naknada u iznosu od 399,38 eura nije osnovan jer je u otplatnoj tablici jasno navedeno da je naplaćen iznos od 405,00 eura (str. 13 spisa).

9. Tijekom postupka je bila sporna visina postavljenog zahtjeva, kao i osnova istog, u svezi istaknutog prigovora tuženika.

10. U svezi prigovora na visinu postavljenog zahtjeva ovaj sud je već naveo da taj prigovor nije osnovan, jer nije bilo preračunavanja prilikom otplate kredita nego je cijelo vrijeme kredit i otplaćivan u kunskoj vrijednosti eura prema tečaju eura. Osim toga i u rubrici "druge uplate" je jasno navedeno da je bila uplata iznosa 405,00 eura (str. 12 spisa).

11. Tijekom postupka je bilo sporno da li ništetna odredba članka 11.1. Ugovora o kreditu br.51401340, broj partije: 09-408-08595-8 između tužiteljice JH iz [adresa] kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 kao Banke, kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3%, jer tužiteljica smatra da je, a tuženik se tome protiv.

12. Nesporno je da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 25. studenog 2002. nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne ugovorne naknade i da čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne naknade. Nesporno je i da su odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu jasne i uočljive, ali ne i lako razumljive u svezi čega je dopušteno ocjenjivati jesu li iste poštene ili ne. Formulacija odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženika i stranke o istoj nisu pregovarale i da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Način na koji je naknada za obradu kredita propisana u odlukama o naknadama tuženice ne može biti razumljiva prosječnom potrošaču, jer je podložna jednostranim promjenama tuženice, a time je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina v isina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženik zaista imao troškove uzrokovane obradom kredita.

13. U skladu sa zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22 može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, pa se taj zaključak može primijeniti i na ulaznu ugovornu naknadu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

14. Na temelju čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.) nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona bila unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik nije osnovan jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja ove prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok još nije ni počeo teći.

16. U svezi navedenog sud je i utvrdio ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Tužiteljica je kao korisnik kredita, je morala znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužiteljica prije sklapanja Ugovora o kreditu imala samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničena uvjetima iz ponude tuženika. Nadalje tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

17. Na temelju čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U svezi navedenog budući da je tuženik bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna tuženik dužan platiti zatezne kamate prema postavljenom zahtjevu tužiteljice (čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a).

18. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužitelju jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, prema vrijednosti predmeta spora od 405,00 eura.

19. Tužiteljici je priznat trošak pristojbe na tužbu koji je plaćen u iznosu od 33,18 eura, pristojba na presudu iznosi od 60,00 eura. Priznat je i trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 2. rujna 2026. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak sastava podneska od 17. srpnja 2026. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 8.t.1.OT), što ukupno iznosi 393,18 eura.

20. Zatezna kamata teče od 16. rujna 2026. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2 i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

21. Tužiteljici nije priznat trošak preko dosuđenog u iznosu od 513,37 eura jer je troškovnik tužiteljice sastavljen prema vps-u iznosu od 1.732,23 eura, što nije ispravno postavljen vps kako je to naprijed i navedeno.

Slavonski Brod, 16. rujna 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.