Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-1103/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Ivani Blažević, u pravnoj stvari tužitelja FD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, F i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene 21. kolovoza 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Senke Pilepić, odvjetnice u Rijeci i zamjenice punomoćnika tuženika ŠD, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, 16. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba u članku 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103967525 sklopljenog 26.05.2008. između tužitelja JD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320 u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u visini 0,50% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.386,55 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu s tijekom od 16. rujna 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. srpnja 2024. ovom sudu podnio tužbu ispravljenu podneskom od 19. kolovoza 2024. u kojoj navodi da je s tuženikom dana 26. svibnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103967525 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 CHF s rokom otplate u 360 mjesečnih anuiteta radi kupnje nekretnine. Odredbom članka 10. predmetnog Ugovora da je ugovoreno da za obradu kreditnog zahtjeva korisnik plaća naknadu u iznosu od 0,50 % iznos kredita odnosno minimalno 200,00 kuna i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Predmetna naknada da je naplaćena tužitelju 27. svibnja 2008. u iznosu od 1.122,23 kuna.

1.1. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi tužitelj da nije pregovarao niti je imao mogućnost pregovarati s tuženikom, već je tuženik istu jednostrano formulirao i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja već mu je sklapanje ugovora ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedena odredba da ne sadrži bilo kakve podatke o visini naknade tuženika niti druge parametre iz kojih tužitelj može shvatiti koji mu se troškovi i usluge tuženika te u kojem iznosu naplaćuju naknadom za obradu kredita zbog čega navedena odredba nije jasna niti razumljiva. Obradom kredita tuženiku da nije nastao nikakav trošak koji bi opravdao naplatu naknade za obradu kredita jer je upravo tužitelj snosio sve javnobilježničke i druge troškove povezane sa sklapanjem Ugovora pa za uvrštenjem ove odredbe tuženik nije imao bilo kakav opravdan razlog.

1.2. Nametanjem navedene nejasne i nerazumljive pa stoga i nepoštene odredbe u Ugovor o kreditu, tuženik da je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega da je navedena odredba ništetna, sve u smislu članaka 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03). Predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

2.1. Tako, prije svega, prigovara suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Stajališta je da je vrijednost predmeta spora valjalo označiti uzimajući u obzir visinu naplaćene sporne naknade u iznosu od 1.122,12 kuna odnosno 148,94 eura[1] . Nadalje navodi kako za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to su da se radi o fizičkoj osobi te da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Status potrošača da se ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Stoga da je u postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ugovorna odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Ukazuje da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj da je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja i prilikom sklapanja Ugovora na način da mu je službenik banke jasno iskomunicirao da postoji obveza na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Tužitelju da je ta informacija o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja predmetnog ugovora. Osim toga, da je u vrijeme sklapanja Ugovora, tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz kataloga proizvoda sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je sporna odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 0,5% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Osporava da tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita jer su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Da je sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda, u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi, a koje banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, i za koju naplatu u vrijeme sklapanja Ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, banka da je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Ugovorna odredba o ulaznoj nakadi da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama u smislu odredbe članka 81. ZZP iz 2003. Naime, iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade da proizlaze zaključci kako je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Budući da je polazište za bilo koji obvezno-pravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, nije ni bio u obvezi pristati na predmetni Ugovor o kreditu. Tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103967525, očitovanje tuženika od 11. srpnja 2024., obračun naknade za bankarske usluge od 26. svibnja 2008., Izvadak iz Kataloga proizvoda sektora građanstva za fizičke osobe od 13. svibnja 2008., prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. te je pročitao i iskaz tužitelja dan pred Općinskim sudom u Bjelovaru na zapisnik od 1. travnja 2026.

3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje AD koji je bio određen sukladno prijedlogu tuženika budući da je podneskom od 1. srpnja 2024. tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga.

4. Cijeneći provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe članka 10. naprijed citiranog Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,50% iznosa kredita (tzv. ulazne naknade) navodeći da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

5.1. Među strankama nije sporno da je tužitelj 26. svibnja 2008., u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103967525 temeljem kojeg Ugovora je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos sredstava od 50.000,00 CHF s rokom otplate u 360 mjesečnih anuiteta. Nije sporno niti da je tužitelju za obradu zahtjeva i odobravanje kredita naplaćena naknada u visini od 0,5% od iznosa kredita, odnosno 1.122,23 kuna (148,94 eura) 27. svibnja 2008.

5.2. Međutim, sporno je, je li odredba Ugovora, u dijelu u kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, nepoštena i stoga ništetna.

6. Prije svega valja reći da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 26. svibnja 2008. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi, po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07; dalje - ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora.

7. Iz iskaza tužitelja, u bitnome, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kako bi došao do sredstava potrebnih za kupnju stana u kojem i danas živi. Prije nego li mu je kredit odobren da mu je rečeno da mora platiti nekakvu naknadu, a kada je pitao zašto istu mora platiti da mu je odgovoreno da neće moći dobiti kredit ukoliko istu ne plati. Ne sjeća se o kojem se iznosu radilo kao što se ne sjeća jesu li mu u banci rekli koja je svrha te naknade. On da nije sastavljao tekst Ugovora o kreditu, međutim nije siguran je li isti sastavila sama banka ili javni bilježnik.

8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. stavku 1. točki 9. ZPK/07 koja propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Navedeno iz razloga jer je tužitelj predmetni pravni posao sklopio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, ali i iz iskaza tužitelja kojem je sud poklonio vjeru. Ovaj kredit je podignut za kupnju stana koji tužitelj koristi u privatne svrhe, konkretno za stanovanje. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača, a što isti nije učinio.

9. Nadalje, iz sadržaja Ugovora razvidno je da je sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju osobni podaci korisnika kredita, iznos kredita i rok otplate. Sporni dio odredbe 10. Ugovora glasi: "10. NAKNADA: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita".

10. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. propisano da je trgovac ukoliko tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to i dokazati.

10.1. Stoga je potrebno, u skladu s odredbom članka 96. stavka 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

10.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članaka 10. u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnom ne sadrži bilo kakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, za zaključiti je da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (0,5%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

11. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

12.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.2. Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12.3. Nadalje, iz odredbe članka 324. stavka 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (kao i u članku 87. stavku 2. ZZP iz 2003.). Štoviše iz članka 324. stavka 2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Sukladno odredbi članka 96. stavka 4. ZZP/07 ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. U konkretnom slučaju teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i trošku upisa je na tuženiku.

14.1. Tuženik nije dokazao navedenu okolnost koja bi mogla utjecati na ocjenu poštenosti sporne odredbe. Jedini dokaz koji je ponudio u tom pravcu bilo je saslušanje svjedokinje AD, svoje službenice koje je sudjelovala u sklapanju Ugovora, ali je od tog dokaznog prijedloga odustao.

14.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit odobren namjenski, da ga je tužitelj utrošio na kupnju stana koji mu služi za stanovanje, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača kako je to već ranije navedeno u ovoj presudi. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj odredbe o ulaznoj naknadi čije utvrđenje ništetnim traži u ovom postupku, tužitelj navodi da mu vezano za odredbu članka 10. predmetnog Ugovora u dijelu koji se tiče plaćanja 0,5% iznosa kredita (ulazna naknada) nije ništa posebno bilo pojašnjeno osim da tu naknadu mora platiti da bi dobio kredit, iz čega se može zaključiti da mu je ista nametnuta i da vezano uz njezin sadržaj nije mogao pregovarati s bankom. Također je naglasio kako on nije pisao Ugovor, već je unaprijed sastavljen Ugovor potpisao kod javnog bilježnika.

15. Ovdje valja ukazati kako ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako mu takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te njezinoj visini, a kako bi mogao procijeniti ekonomske posljedice koje isto može imati za njegove financijske obveze.

15.1. Tuženik nije tužitelju omogućio potpunu obavijest i aktivno pregovaranje o spornoj odredbi kada mu je predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor. Na taj je način tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici obveznog odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15.2. Plaćanje troškova obrade zahtjeva i odobravanja kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima radi, u visini od 0,5% od iznosa kredita, prema stavu ovog suda je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Iako je predmetna odredba jasno i lako razumljiva kao i lako uočljiva jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora ocijeni visinu naknade za obradu kredita, ne znači nužno da je odredba i poštena kada se ima u vidu da u istom nije transparentno navedeno koji se to troškovi obrade zahtjeva i odobravanja kredita njome pokrivaju, a još je manje razvidno nastaju li uopće za tuženika bilo kakvi troškovi. Naime, transparentnost odredbe, odnosno njezina jasnoća, razumljivost i lakoća uočljivosti, ne isključuje mogućnost da odredba bude nepoštena u slučaju da potrošaču nije jasno objašnjeno na što se odnosi naknada i ako je odredba nametnuta bez mogućnosti pregovaranja budući da to dovodi do povrede načela dobre vjere i značajne neravnoteže u pravima i obvezama.

16. Slijedom navedenog, kako se o odredbi članka Ugovora 10. u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 0,5% iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj iste, te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je ista odredbe u naprijed navedenom dijelu nepoštena u smislu odredbe članka 96. stavka 1. i 2. ZZP/07. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem članka 102. stavka 1. ZZP/07 povlači ništetnost iste. Stoga je sud utvrdio ništetnim citiranu odredbu Ugovora u dijelu u kojem je to tužbom zatraženo Potrebno je naglasiti da predmeta odredba nije utvrđene ništetnom jer bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđen ništetnom jer se o njoj nije pregovaralo.

17. Pored svega navedenog valja i reći kako je odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Navedeno proizlazi i iz odluka Suda Europske unije C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

18. Ovaj je sud prilikom donošenja odluke imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 96. stavka 1. u vezi s člankom 98. i člankom 100. ZZP iz 2007.

19. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku slijedom čega mu tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

19.1. Tužitelju je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25 – dalje Tarifa), a imajući u vidu postavljeni zahtjev tužitelja te vrijednost predmeta spora koji je sud utvrdio u visini od 1.330,00 eura iz razloga jer je u konkretnom predmetu odlučuje o utvrđenju ništetnosti, dakle tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu, a po stavu suda tužitelj u tužbi vrijednost predmeta spora nije suviše visoko niti suviše nisko naznačio (članak 40. ZPP-a). Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife), sastav obrazloženog podneska od 16. studenog 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 1. travnja 2026., ročištu od 12. lipnja 2026. te 21. kolovoza 2026. u ukupnom iznosu od 600,00 eura odnosno 200,00 eura svako (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife) što iznosi 1.000,00 eura. Na navedeni iznos priznat je i pripadajući PDV od 25% u iznosu od 250,00 eura. Tužitelju su također priznati troškovi plaćene sudske pristojbe na tužbu u visini 26,55 eura te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 110,00 eura odnosno ukupno 136,55 eura. Dakle, sveukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.386,55 eura, dok je u preostalom više zatraženom iznosu tužitelja valjalo odbiti. Tako tužitelju nije priznat trošak pristupa ročištu za objavu presude koji tužitelju nije nastao.

19.2. Tužitelju pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužitelja već u samoj tužbi (članak 151. stavak 3. ZPP-a), i to po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Rijeka, 16. rujna 2026.

Sudac

Ivana Blažević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika