REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-113/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Rački i kolege iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđena ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 3. rujna 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika NĐ, odvjetničkog vježbenika i za tuženika punomoćnice AĐ, odvjetničke vježbenice, 16. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 2. st. 11. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3226012196, kreditna partija broj: 7105453447 od 22. prosinca 2011. godine sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora i tužitelja CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Nade Kemec iz Slavonskog Broda dana 27. prosinca 2011. pod brojem OV-9445/11, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 436,25 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2011. po stopi zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb isplatiti tužitelju CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 480,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. koje teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 22. prosinca 2011. sa tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3226012196, kreditna partija broj: 7105453447, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Nade Kemec iz [adresa] 27. prosinca 2011. pod brojem OV-9445/11, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.500,00 EUR, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

1.1. Ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 2. st. 11. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, za koju odredbu smatra da je nepoštena i ništetna.

1.2. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

1.3. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 96. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale.

1.4. Ističe da tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je prec izirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan.

1.5. Poziva se i na odredbu čl. 96. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07).

1.6. Tužitelj ističe da polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, tužitelju je zaračunata naknada za obradu kredita u iznosu od 3.284,94 kn, odnosno preračunato sada 436,25 eura. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.

1.7. Zaključno tužitelj traži od suda u postupku utvrditi ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi i povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 436,25 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2011. kao dana stjecanja, sve do isplate, kao i pripadajućim parničnim troškovima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva i smatra da je tužba neosnovana.

2.1 Osporava tužitelju status potrošača jer nije dokazao da se sredstvima koristio isključivo u potrošačke svrhe.

2.2. Nadalje osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva i da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Poziva se na Direktivu EU i ZZP kojima se propisuju kriteriji temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

2.3. Ističe da tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

2.4. Poziva se i na odluku Suda EU C-621/17

2.5. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer je naknada naplaćena 29.12.2011. godini te se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pozivom na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a. Poziva se i na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. i činjenicu da tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.7. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.8. Tuženik je naknadno, na pripremnom ročištu održanom dana 8. travnja 2026. istakao kako ne osporava visinu naplaćene naknade ali da i dalje ustraje kod prigovora neosnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Tužitelj se u podnesku od 24. travnja 2026. očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i istakao, a vezano uz prigovor zastare, poziva se na zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020.

4.1. Smatra da tuženik neosnovano osporava tužiteljev status potrošača obzirom da je iz samog Ugovora o kreditu vidljivo da je ugovorna strana upravo tužitelj osobno kao korisnik kredita te da se radi o namjenskom stambenom kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor uknjižio hipoteku na nekretninu radi koje je i zaključen predmetni ugovor o kreditu (čl. 14. Ugovora o kreditu).

4.2. Ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade je unesena u čl. 2. st. 11. predmetnog Ugovora o kreditu smatra nepoštenom i ništetnom jer je sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, unaprijed formulirana od strane tuženika, na koji sadržaj odredbe tužitelj nije imao utjecaja te o istoj odredbi se nije niti pojedinačno pregovaralo.

4.3. Smatra da bilo kakva ustega na ime naknade prilikom isplate kredita predstavlja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tužitelj kao potrošač ne može financirati tuženika plaćanjem naknada , te se ogleda i u tome da tuženik tužitelju ne bi odobrio kredit ukoliko tužitelj ne bi potpisao ugovor o kreditu u njegovoj cjelini, tj. sa odredbom o naplati sporne naknade.

4.4. Sve navedeno smatra postupanjem kojim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. stavak 11. Ugovora o namjenskom kreditu temeljem koje je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade i troškove za obradu kredita sukladno važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a što je tužitelju naplaćeno 29. prosinca 2011. u iznosu od 3.286,94 kn.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 22. prosinca 2011. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3226012196 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 62.500,00 eura (članak 1.) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, koji kredit je tužitelj bio u obvezi otplatiti u roku od 324 mjeseca (članak 3),

- da je kredit odobren za kupnju kuće (članak 6.),

-da je ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi plaćanja naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (članak 2. stavak 11.)

- da je naknada naplaćena 29. prosinca 2011. u iznosu od 3.286,94 kn, sada 436,25

7. Sporno je među strankama da li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita sadržana u članku 2. stavak 11. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3226012196 ništetna. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i da li je nastupila zastara potraživanja.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3226012196 od 22. prosinca 2011. (str. 6-12 spisa), u potvrdu tuženika od 21. srpnja 2025. (str. 13 spisa), u dokument tuženika - Obvezne radnje pri odobravanju kredita (str. 67-71 spisa), u dokument tuženika – tarifa naknada tuženika (str. 73-125 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je u 2011. realizirao predmetni kredit u svrhu kupovine nekretnine, u naravi obiteljske kuće u kojoj i danas živi sa svojom obitelji, da u to vrijeme nije imao nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu i da mu je navedena nekretnina služila isključivo za osobne potrebe stanovanja. Kredit je realizirao u banci tuženika jer je to bila njegova banka, istakao je da sama realizacija nije baš išla "glatko", jer se umirovio neposredno prije toga i cijeli razgovor se svodio vezano uz pronalaženje načina da, uvažavajući njegovu kreditnu sposobnost, može realizirati kredit, znao je koliki iznos mu treba, ali da je trebalo iznaći načina da zbog njegovih primanja može isti otplatiti u određenom periodu. Tako je u konačnici kredit ugovorio na rok otplate od 27 ili 28 godina a u prodajnom razgovoru nije bilo nikakvog razgovora o naknadi za obradu kredita za koju nije niti znao da je ugovorena, niti je bilo razgovora o njoj. Cjelokupni iznos realiziranog kredita doznačen je na račun agencije preko koje je kupovao nekretninu tako da mu ni ti tada nije bilo poznato koliki iznos je ustegnut na ime naknade, odnosno misli da je iznos od 55.000,00 eura doznačen agenciji, a preostali iznos na njegov račun. Istako je da kredit još uvijek otplaćuje u predviđenim anuitetima a da upravo zbog opisane situacije i činjenice da mu je uz puno napora odobren navedeni kredit, u istom nije mogao ništa mijenjati, niti dodavati. U konačnici mu je bio poznat iznos kredit, rok otplate i visina anuiteta a kod javnog bilježnika nije bilo govora o samim ugovornim odredbama, već je ugovor solemniziran.

11. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi on obiteljsku kuću koju je kupio iz iznosa kredita koristio u bilo kakve poslovne svrhe tako da uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača, zbog čega se prigovor tuženika ukazuje neosnovanim u tom dijelu.

12. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem je iskazao da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita i stim u svezi kreditnoj sposobnosti tužitelja, da mu nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogao utjecati na njezinu visinu, da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu na unaprijed sačinjenom ugovoru i ugovorena u visini "prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora".

13. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 2. st. 11. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3226012196 od 22. prosinca 2011. ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO)

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

16. Na ove okolnosti tuženik je dostavio materijalnu dokumentaciju, i to dokument tuženika - Obvezne radnje pri odobravanju kredita (str. 67-71 spisa) i dokument tuženika – tarifa naknada tuženika (str. 73-125 spisa) iz koje je vidljivo da je ovdje tuženik izradio za potrebe službenika banke dokument u kojem navodi koje sve radnje prethode sklapanju ugovora o kreditu ali ne dokazuje na koji način se odvijao prodajni razgovor niti koje su od navedenih radnji provedene. Nedvojbeno je da je tužitelj iz sadržaja ugovora mogao imati informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi su obuhvaćeno uslugom) niti je mogao znati ili pretpostaviti njezinu visinu jer ona nije naznačena u ugovoru o kreditu. Tužitelj je prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije mogao razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi.

17. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

18. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

20. Ugovaranje naknade kao troška kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno određuju i opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku naknade za kredit i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije dokazano u postupku da bi tužitelj, po zanimanju časnik HV - umirovljenik, u vrijeme ugovora imao financijskih znanja kao tuženik, zbog čega nije niti mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 2. st. 11. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

25. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

26. Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva jer je ista dokazana i potvrdom tuženika od 21. srpnja 2025. (str. 13 spisa) ali je osporavao zatražene zakonske zatezne kamate smatrajući da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

27. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

28. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

29. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

30. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO -a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 2. stavak 11. Ugovora o namjenskom kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

33. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 480,77 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 24.4.2026. kao očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 3.9.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9/1 Tarife) i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 50,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 350,00 eura, skupa s pridodanim PDV-om, ukupno 437,50 eura.

34. Tužitelju je priznato pravo na trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i 30,00 eura na prvostupanjsku presudu.

35. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 480,77 eura, kako je to i odlučeno pod III. izreke presude.

36. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 16. rujna 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. OD Rački i kolege, Zagreb,

2. OD C, Knežević i partneri, Zagreb.