Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-47/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

D O P U N S K A P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jurica Borojević i Domagoj Jugović iz Nove Gradiške protiv tužene Republika Hrvatska (OIB 52634238587), Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Pr-189/2024-3 od 24. ožujka 2025., u sjednici održanoj 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice se odbija kao neosnovana i u pobijanom dijelu - točki I. izreke presuda Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Pr-189/2024-3 od 24. ožujka 2025. se potvrđuje.

II. Odbija se žalba tuženice protiv odluke o troškovima sadržane u točki II. izreke presuda Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Pr-189/2024-3 od 24. ožujka 2025.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Tužena Republika Hrvatska (OIB52634238587) Ministarstvo unutarnjih poslova dužna je tužitelju ŠT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplatiti na ime dodatka na plaću za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. bruto iznos od 4.055,81 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 15. veljače 2014. do 30. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, koja teče na iznose od:

-89,34 EUR-a počev od 15. veljače 2014. do isplate,

-222,12 EUR-a počev od 15.ožujka 2014. do isplate,

-115,25 EUR-a počev od 15. travnja 2014. do isplate,

-105,14 EUR-a počev od 15. svibnja 2014. do isplate,

-93,74 EUR-a počev od 15. lipnja 2014. do isplate,

-162,85 EUR-a počev od 15. srpnja 2014. do isplate,

-181,42 EUR-a počev od 15. kolovoza 2014., do isplate,

-126,40 EUR-a počev od 15. rujna 2014. do isplate,

-211,64 EUR-a počev od 15.listopada 2014. do isplate,

-197,52 EUR-a počev od 15. studenog 2014. do isplate,

-95,66 EUR-a počev od 15. prosinca 2014. do isplate,

-365,69 EUR-a počev od 15. siječanj 2015. do isplate,

-324,45 EUR-a počev od 15.ožujka 2015. do isplate,

-323,65 EUR-a počev od 15. travnja 2015. do isplate,

-288,34 EUR-a počev od 15. svibnja 2015. do isplate,

-312,48 EUR-a počev od 15. lipnja 2015. do isplate,

-33,84 EUR-a počev od 15. srpnja 2015. do isplate,

-130,13 EUR-a počev od 15. kolovoza 2015., do isplate,

-99,41 EUR-a počev od 15. rujna 2015. do isplate,

-162,84 EUR-a počev od 15. listopad 2015. do isplate,

-57,30 EUR-a počev od 15. studenog 2015. do isplate,

-159,57 EUR-a počev od 15. prosinca 2015. do isplate,

- 197,03 EUR-a počev od 15. siječnja 2016. do isplate

osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, u roku od 15 dana.

II. Tužena Republika Hrvatska (OIB: 52634238587) Ministarstvo unutarnjih poslova dužna je tužitelju ŠT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.964,53 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom od 24. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

Tužena Republika Hrvatska (OIB52634238587) Ministarstvo unutarnjih poslova dužna je tužitelju ŠT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplatiti na ime dodatka na plaću za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. bruto iznos od 806,46 EUR -a specificirano po mjesecima sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 15. veljače 2014. do 30. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana do isplate."

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobijali su i tužitelj i tuženica, svatko od njih u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu, a oboje u odluci o troškovima.

3. Ovaj drugostupanjski sud o odlučio je o žalbi tužitelja presudom Gž R-47/2025 od 10. prosinca 2025., ali je propustio odlučiti o žalbi tuženice.

3.1. Podneskom od 27. siječnja 2026. tuženica je zatražila donošenje dopunske drugostupanjske presude kojom će se odlučiti o njezinoj žalbi.

3.2. Prijedlog za donošenje dopunske presude je pravovremen jer iz e spisa proizlazi da je tuženica drugostupanjsku presudu primila 19. siječnja 2026., a budući je prijedlog za donošenje dopunske presude, koji je ovom drugostupanjskom sudu dostavljen 13. kolovoza 2026., podnesen 27. siječnja 2026., isti je podnesen u roku propisanom člankom 377.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) a kojim je propisano, između ostalog, da ukoliko drugostupanjski sud propusti odlučiti o jednoj ili više žalbi da žalitelj može u roku od petnaest dana od dostave drugostupanjske odluke predložiti drugostupanjskom sudu da svoju odluku dopuni.

4. Tuženica žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen – točki I. izreke presude te u odluci o troškovima – točki II. izreke presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. ZPP-a, i predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije uz naknadu parničnih troškova tuženici, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora bio je zahtjev za isplatom manje isplaćene plaće i to jer tužitelju nije priznat i isplaćen prekovremeni rad, te rad noću, subotom i blagdanima, za vrijeme dok je, kao policijski službenik, bio na raspolaganju 24 sata dnevno tijekom višednevnih službi na moru.

8. Prvostupanjski je sud nespornim utvrdio:

-da je tužitelj zaposlenik tužene, odnosno policijski službenik MUP-a RH Policijske uprave Primorsko-goranske, Postaje pomorske policije Rijeka,

-da se tužitelj prije pokretanja parničnog postupka obratio tuženoj u svezi mirnog rješenja spora 11. veljače 2019. koji je tužena odbila odgovorom broj N -DO-25/19 od 8. svibnja 2019.,

-da je tuženik izdavao tužitelju za utuženo razdoblje od siječnja 2014. do prosinca 2015. višednevne radne naloge,

-da je tuženik na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodio evidenciju rada tužitelja na temelju koje evidencije je tužitelju za to utuženo razdoblje isplatio plaću,

-da tuženik nije donio, a niti uručio tužitelju rješenja o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu.

8.1. U vezi spornih pitanja prvostupanjski je sud utvrdio:

- da evidencija koju je tuženica vodila ne odgovara stvarno odrađenim satima rada tužitelja,

- da je tuženica tužitelju davala slobodne dane na dane tjednog odmora, a ne i na način da slobodni dani predstavljaju naknadu za prekovremeni rad.

8.2. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio kolika je razlika tužiteljeve plaće uz obračun prema kojem bi za vrijeme višednevnih službi na moru tužitelju bili priznati prekovremeni sati izvan redovnih sati rada, ne računajući na svaka 24 sata 8 sati odmora, te uz obračun naknada za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, umjesto priznatog i plaćenog pasivnog dežurstva i rada u smjenama, pa mu je tu razliku dosudio pobijanom točkom I. izreke, s viškom ga odbio točkom III. izreke, a točkom II. izreke tužitelju dosudio troškove na temelju članka 154. stavak 2. u vezi članka 155. stavak 1. ZPP-a navodeći da u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi.

9. Prvostupanjski sud pobijanu odluku temelji na odredbama članaka 42. stavak 1. i članka 60. stavak 1. Zakona o radu (NN broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04, 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 dalje: ZR) koji regulira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojemu je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, odredbama članaka 35. i 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN broj 92/04 i 143/13, dalje: KU) koji se odnose na pitanje što čini plaću, dodatke na plaću i kako se oni izračunavaju, Uredbi o plaćama policijskih službenika koja također određuje dodatke na plaću – dodatak za policijsko zvanje, Zakon o policiji (NN 129/00, 41/08, 34/11, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19, dalje ZP) kojim je propisano i da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati duže od punog radnog vremena ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla, time da istom za rad (iz stavka 1. članka 92.) pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane sukladno općim propisima o radu ili kolektivnom ugovoru, članak 194. ZR-a (istovjetan odredbi članka 199. prijašnjeg ZR-a) kojim je propisano da KU obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora b ile ili su naknadno postali članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, članak 9. (istovjetan prijašnjoj odredbi članka 12.) ZR-a kojim je određeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa drugačije uređeno ugovorom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim zakonom nije drugačije određeno, članak 90.b. ZR-a kojim je propisano da poslodavac kojeg obvezuje Kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog Kolektivnim ugovorom.

10. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP -a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

11. Protivno žalbenim navodima o tome da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, koje je povezano s pitanjem je li tužitelju pravilno obračunata plaća kao pasivno dežurstvo umjesto kao prekovremeni rad, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud činjenično stanje pravilno utvrdio i za to dao jasne i razumljive razloge. Tako je na temelju iskaza tužitelja, potkrijepljenog iskazima svjedoka ET i UT, te iskaza svjedoka TT, UT i BT danim u postupku vođenom pred istim sudom pod posl.br. Pr- 229/21, utvrdio kako je u pomorskom sektoru rad bio organiziran na specifičan način obzirom da se radilo o sektoru u kojem su se obavljali policijski poslovi na moru te se pored vođenja računa o propisima vezanim za rad u policiji moralo voditi računa i o propisima vezanim za pomorstvo zbog čega su svi djelatnici raspoređeni na brodice morali udovoljavati i uvjetima vezanim za obavljanje poslova u pomorstvu, da je tuženica u spornom razdoblju imala brodice tipa A, B i C., da su brodice tipa A bile namijenjene za višednevne službe i obuhvaćale su nadzor državne granice te obilazak otoka Jadranskog akvatorija u nadležnosti PGŽ, a djelatnici raspoređeni u navedene brodice bili su raspoređivani na više dana službe i to u vremenu od 4 do 8 dana tijekom kojih su morali sve vrijeme boraviti na brodici, brodice tipa B bile su predviđene za jednodnevne i višednevne službe, a brodice tipa C samo za jednodnevne službe u trajanju od 8 do 12 sati, da je raspored djelatnika na brodice bio rađen na način da se sastavljao radni nalog u kojem je bilo točno naveden dan i vrijeme odlaska na brodicu i dan i vrijeme povratka s brodice, a radnim nalogom bilo je točno određen broj radnih sati na svakoj brodici te je isti iznosio 8, 10 ili 12 radnih sati, međutim, raspoređeni djelatnici bili su na brodici 24 sata unutar vremena obuhvaćenog radnim nalogom, da su u utuženom razdoblju radni nalozi sastavljeni na tjednoj razini, ali i ovisno o konkretnim potrebama posla, da je raspored na tjednoj razini bio izuzetak, a najčešće su rađeni ad hoc ovisno o potrebama posla zbog čega se nije moglo unaprijed obavijestiti djelatnike o tome kada će biti pozvani na brodicu, da se u navedenom razdoblju obračun plaće djelatnika na brodici vršio na način da se uzimao u obzir broj radnih sati utvrđenim radnim nalogom za svakog djelatnika a nije se uzimao u obzir broj stvarno provedenih radnih sati na brodu obzirom da navedeni djelatnici nakon obavljenog posla odnosno broja radnih sati utvrđenim radnim nalogom nisu mogli kao ostali djelatnici otići kući već su morali ostati na brodici u pripravnosti u slučaju potrebe. U razdobljima izvan aktivnog rada na brodu (pasivni dio) obavljali su se poslovi održavanja broda i ostali tekući poslovi jer su na brodu konstantno uključeni uređaji i sklopovi o kojima je trebalo voditi računa. Spavanje je bilo organizirano (u međuvremenu) odnosno kada bi se obavili svi tekući poslovi.

11.1. S obzirom na takav rad tužitelja prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je tužitelju vrijeme provedeno na moru izvan stvarnih sati rada, obračuna to i isplaćivano kao pasivno dežurstvo, bilo pogrešno, a da je ispravno bilo, za vrijeme višednevnih službi na moru tužitelju priznati prekovremene sate, ne računajući na svaka 24 sata i 8 sati odmora.

11.2. Tužiteljeva višednevna služba na moru, tijekom koje cijelo vrijeme boravi na brodu i izvršava ili je spreman izvršavati radne zadaće, osim vremena odmora (8 sati) predstavlja radno vrijeme, pa je sate rada izvan redovnog radnog vremena i 8 sati odmora pravilno bilo tužitelju obračunati i isplatiti kao prekovremene sate, sukladno članku 60. i 65. ZR-a, s uvećanjima propisanim člankom 44. stavak 1. KU, u skladu s čime je i donesena pobijana presuda. Organizacija rada u utuženom razdoblju bila je propisana člankom. 42. ZP prema kojemu je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koj i određuje nadležni rukovoditelj, a poseban raspored rada uključuje, između ostaloga i rad organiziran na drugačiji način.

12. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kao i prvostupanjskog, tužitelj kao policijski službenik nije isključen iz primjene Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, kojom je u članku 2. definirano radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definirano je kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme, a Sud Europske unije bavio se tumačenjem navedene Direktive u odlukama C-303/98 i C-151/02. Direktiva 2003/88/EZ ne predviđa „siva razdoblja“ koja bi se nalazila između radnog vremena i vremena odmora. Sud Europske unije usvojio je dvostrani pristup na temelju kojeg ono što ne ulazi u pojam radnog vremena ulazi u pojam vremena odmora i obrnuto.

13. Slijedom navedenog u odnosu na pobijanu odluku o glavnoj stvari, o žalbi tuženice odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

14. Kako je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu , pravilno je odlučio i da je tuženica dužna naknaditi tužitelju parnične troškove. Kako je ovaj drugostupanjski sud povodom žalbe tužitelja već ranije preinačio pobijanu odluku o troškovima dosudivši tužitelju i više od onog što mu je dosuđeno pobijanom prvostupanjskom presudom, to je u ovom dijelu o žalbi tuženice odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

15. Kako tuženica nije sa žalbom uspjela to je odbijen njezin zahtjev za naknadom troškova žalbe (točka III. izreke) na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 16. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić