REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-452/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA BRODARSKA ZADRUGA ZORA, u stečaju, Split, Senjska 18., OIB 99709140569, kojeg zastupa Zoran Zović, odvjetnik u Splitu, protiv I tuženika HRVATSKI REGISTAR BRODOVA, Split, Marasovićeva 67., OIB 04601923208, kojeg zastupa punomoćnik Zdravko Kačić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kačić & Brbora, Zagreb i 2. tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja dopunjena podneskom od 16. prosinca 2020., protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske , broj Pž-1564/2017-3 od 26. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, broj P-90/2014 od 27. siječnja 2017., u sjednici vijeća 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud naloži tuženicima da mu na ime naknade štete zbog postupnog gubitka motornog broda „Nautika 64“ solidarno plate iznos od 5.543.251,80 kn sa pripadajućim kamatama od 5. travnja 2001. do isplate, zatim da mu nakade troškove spašavanja u iznosu 21.700 dolara u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HB na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama od 5. travnja 2001. do isplate, troškove prijevoza tijela stradalih pomoraca u iznosu od 5.887, EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama od 27. siječnja 2001., štetu u vidu kamata koje je platio u razdoblju od 5. siječnja 2001. do 22. prosinca 2003. i preostalog nevraćenog iznosa kredita u ukupnom iznosu od 374.922,24 kn sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, kao i štetu u vidu kamata koje je platio Splitskoj banci d.d Split po ugovoru o garanciji u razdoblju nakon 5. siječnja u iznosu od 12.836,57 kn s pripadajućim kamatama od 25. siječnja 2001. do isplate, te da mu naknade troškove ovog parničnog postupka.

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjena materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka.

4. U odgovoru na reviziju prvotuženik ističe da se revizija u najvećem dijelu odnosi na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zaključaka sudova nižeg stupnja u pogledu odlučnih činjenica, dok su navodi o navodnim bitnim povredama odredaba parničnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava izneseni paušalno. Predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno odbiti. Traži trošak sastava odgovora na revizije.

5. Revizija nije osnovana.

6. Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, ovaj je revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Revizijske navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ovaj su nije ni ispitivao jer se ovi prigovori sukladno čl. 385. ZPP-a u reviziji ne mogu iznositi.

8. Obzirom da drugostupanjska presuda sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, to tužitelj u reviziji neosnovano prigovara da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

9. Time što je prvostupanjski sud na zapisniku s ročišta za objavu presude koje je održano 27. siječnja 2017. očitom pogreškom naveo da je dan održavanja 23. studeni 2016., nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a jer je riječ, kao što je navedeno, o očitoj pogrešci u pisanju – kako je to pravilno zaključio i drugostupanjski sud. Sama činjenica da drugostupanjski sud pri tom nije izrijekom naznačio da ova pogreška nije utjecala na samo vođenje postupka, ne utječe na zakonitost nižestupanjskih presuda jer da je drugostupanjski sud smatrao da je pogreška utjecala na vođenja postupka, tad bi to i izrijekom naznačio te bi i pogrešku smatrao bitnom povredom odredaba parničnom postupka.

10. Nadalje, samim time što je prvostupanjski sud umjesto objave međupresude (kako je to određeno nakon što je zaključeno raspravljanje u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva), objavio presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je kad je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan, tad nije bilo potrebe raspravljati o visini tužbenog zahtjeva. Pravilno je drugostupanjski sud zaključio da takvo postupanje nije utjecalo na pravilnost i zakonitost postupka donošenja pobijane (prvostupanjske) presude, odnosno da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Stoga u tom pogledu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 123. – 126. ZPP-a.

11. Sama činjenica da se drugostupanjski sud nije očitovao na žalbene navode tuženika koji se odnose na otvore za otjecanje vode (da nisu izvedeni tijekom gradnje broda sukladno pravilima struke, a prvotuženik je odobrio Plan otvora za otjecanje vode s palube) nisu odlučni jer je drugostupanjski sud zaključio da su zbog postupka tužitelja (nepridržavanje naredbe o kategoriji plovidbe) brodske isprave izgubile valjanost.

12. Budući da drugostupanjski sud svoj zaključak uopće ne temelji na zaključku Povjerenstva Ministarstva pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, već na nespornoj činjenici gdje je došlo do prevrtanja broda, to činjenica što se drugostupanjski sud nije osvrnuo na žalbeni navod tužitelja da se Povjerenstvo prilikom izrade zaključka oslanjalo na Sumarne analize prevrtanja brodova koje je izradio prvotuženik – ne utječe na zakonitost pobijane drugostupanjske presude. Isto se odnosi na navode tužitelja u pogledu trima i stabiliteta, o povijesti plovidbenih pothvata M/N Nautika 64., te o navodima u pogledu kategorije plovidbe a kojima tužitelj pokušava relativizirati svoju odgovornost za predmetni događaj.

13. U pogledu prigovora da se drugostupanjski sud nije očitovao o odgovornosti drugotuženika, za istaknuti je da se drugostupanjski sud u obrazloženju presude pozvao na članak 375. stavak 5. ZPP-a, dakle da prihvaća zaključke prvostupanjskog suda pa tako i u pogledu odgovornosti drugotuženika.

14. Revizijski navodi kojima se prigovora nalazu i mišljenju vještaka, koji se odnose na trim i stabilitet, o krcanju kamenih blokova te o sposobnosti broda za plovidbu, predstavljaju prigovore o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, koji se sukladno čl. 385. ZPP-a, u ovoj fazi revizijskog postupka ne mogu iznositi.

15. Predmet postupka je naknada štete koju je tužitelj pretrpio zbog potonuća njegovog broda m/b „Nautika 64“, a za koju tvrdi da su odgovorni tuženici i to prvotuženik koji je u obavljanju nadzora nad gradnjom odobrio proračun stabiliteta broda, a drugotuženik u svojstvu osnivača prvotuženika i time solidarnog dužnika za obveze prvotuženika, kao i odgovornosti drugotuženika za rad Lučke kapetanije Split, kao svog tijela, zašto što je brod držao sposobnim za plovidbu, iako on to nije bio.

16. Nakon izvedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje svih pretpostavki za odgovornost tuženika za štetu koja mu je nedvojbeno nastala potonućem broda, jer nije dokazao postojanje štetne radnje na strani tuženika pa time ni postojanje uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, te je stoga odbio tužbeni zahtjev.

17. Drugostupanjski sud zaključuje da sve činjenice bitne za odluku o tome što je stvarno dovelo do prevrtanja broda, nisu mogle biti utvrđene sa sigurnošću dijelom zbog toga što je brod potonuo, a dijelom zbog toga što nedostaju točni i nedvojbeni podaci o težini ukrcanog tereta, količini balasta, goriva i drugih zaliha u vrijeme nezgode, kao i o drugim podacima o kojima ovisi stabilitet broda.

17.1. Pri tom drugostupanjski sud zaključuje da kraj činjenice da je do prevrtanja broda došlo izvan granica plovidbe navedenih u važećoj svjedodžbi o sposobnosti broda za plovidbu (tužitelj nije imao ovlast poduzeti prekojadransko putovanje ali je ipak to učinio), sve tvrdnje tužitelja o uzrocima nezgode su hipotetske i njima se uvijek može suprotstaviti istinita tvrdnja da su brodske isprave izgubile valjanost zbog nepridržavanja naredbe o kategoriji plovidbe za koju su izdane pa stoga ne mogu biti valjana činjenična osnova za utvrđivanje odgovornosti oba tuženika za štetu koju je pretrpio tužitelj.

18. Navedeni zaključak nižestupanjskih sudova je osnovan jer i članak 110. stavak 1. Pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj 17/94, 74/94 i 43/96) propisuje da je brod sposoban za plovidbu pod uvjetima propisanim tim člankom – u određenim granicama plovidbe i za određenu namjenu.

19. Budući da je osnovan zaključak nižestupanjskih sudova da je pretrpio štetu zbog štetnih radnji prvo i drugotuženika, to je na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom I izreke ove presude.

20. Zahtjev prvotuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju, valjalo je odbiti budući da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 16. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil