Poslovni broj: Usž-2080/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Jelene Rajić i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Samsung Electronics Co., Ltd., 129, Samsung-ro, Yeongtong-gu, Suwon-si, Gyeonggi-do, Republika Koreja, kojeg zastupa opunomoćenik Marin Karuza, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 41, protiv tuženika Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, Sektora za žigove i industrijski dizajn, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 89755384389, radi proširenja zaštite žiga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l- 936/2025-10 od 3. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba te potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-936/2025-10 od 3. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/I-384-04/24-011/0060, URBROJ: 559-03/2-25-004/JP od 11. travnja 2025. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

1.1. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za proširenje zaštite koja proistječe iz međunarodne registracije žiga „Neo QLED“ (broj 175 9628) za sve proizvode iz razreda 9 Međunarodne klasifikacije proizvoda i usluga (televizori; video monitori; televizijski monitori; nosivi video monitori…) na Republiku Hrvatsku.

2. Protiv presude prvostupanjskog suda tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome, navodi da je predmetni znak registriran i prijavljen kao žig „Neo QLED“ u dvanaest država članica Europske unije te smatra pogrešnim stajalište tuženika prema kojem će prosječni hrvatski potrošač izraz „Neo“ nedvojbeno i izravno shvatiti kao grčku riječ koja znači „nov“. Ističe da hrvatski potrošači u pravilu ne poznaju grčki jezik niti su mu izloženi, dok pojam „Neo“ može imati različita značenja i koristiti se u različitim kontekstima, primjerice kao oznaka za Near-Earth Object ili u izrazima poput neo-klasicizma. Smatra da je stoga, kada znak ima više mogućih značenja, potrebno utvrditi koje će značenje prosječni potrošač primarno percipirati u odnosu na proizvode za koje se traži zaštita. Navodi da izraz „Neo“ u konkretnom slučaju ne funkcionira kao gramatički prefiks uz oznaku „QLED“. Osporava i zaključke prvostupanjskog suda o nepostojanju stečene razlikovnosti znaka, ističući da je radi dokazivanja te okolnosti predložio provođenje dokaza anketiranjem potrošača, ali je od tog dokaznog prijedloga odustao zbog procijenjenih troškova od 4.500,00 eura. Ukazuje da je prvostupanjski sud, neovisno o tome, trebao provesti druge dokaze radi utvrđenja te činjenice. Zbog navedenog drži da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka. Nadalje smatra da sama mogućnost opisnosti nije dostatna za odbijanje registracije žiga, već da opisnost mora biti stvarna i konkretna u odnosu na prijavljene proizvode. Poziva se na praksu Suda Europske unije prema kojoj apsolutne razloge za odbijanje registracije treba tumačiti restriktivno. Zaključno, ističe da je tuženik u drugim slučajevima dopuštao registraciju znakova koji sadrže riječ „Neo“, zbog čega smatra da selektivna primjena kriterija opisnosti u ovom predmetu nije u skladu s načelom jednakog postupanja i pravne predvidljivosti. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti pobijanu presudu i rješenje tuženika te usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova upravnog spora i žalbenog postupka.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima „Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), Sud nalazi da ne postoje žalbene osnove zbog kojih bi pobijana presuda bila nezakonita ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Tužitelju je u upravnom sporu omogućeno iznositi činjenice i dokazivati svoje tvrdnje, zbog čega nije osnovan žalbeni prigovor o povredi načela ravnopravnosti stranaka. Naime, na prvom ročištu za raspravu tužitelj je, radi dokazivanja okolnosti da predmetni znak ne prenosi opisnu poruku te da je znak stekao razlikovni karakter, predložio provođenje dokaza anketiranjem potrošača. Međutim, na drugom ročištu za raspravu tužitelj je od predloženog dokaza svojevoljno odustao, navodeći da mu je procijenjeni trošak anketiranja (4.500,00 eura) nerazmjerno visok. Pritom nije riječ o dokazu čije bi izvođenje tužitelju bilo onemogućeno, već o dokaznom prijedlogu od kojeg je tužitelj, iz razloga troška, sam odustao. Ostale dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje (i na koje se u žalbi konkretno poziva – primjerice izjave gospodarskih i industrijskih komora ili strukovnih udruženja, istraživanje tržišta) tužitelj je svakodobno mogao sam dostaviti, ali to nije učinio. Slijedom navedenog, primjenom pravila o teretu dokazivanja, i prema ocjeni ovog Suda nije došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka.

6.1. Prvostupanjski je sud (članak 49. ZUS-a), stoga, pobijanu presudu donio na temelju provedenih dokaza, odnosno na temelju činjenica već utvrđenih iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i spisu predmeta upravnog spora što mu je pružilo valjanu osnovu za donošenje zakonite presude.

6.2. Suprotno mišljenju tužitelja, nekoliko poveznica na internetske stranice trgovaca na kojima se nude proizvodi označeni predmetnim znakom same po sebi nisu dostatne za zaključak da je predmetni znak, slijedom kontinuirane, intenzivne i dugotrajne prakse, stekao razlikovni karakter, odnosno da ga prosječan hrvatski potrošač percipira upravo kao oznaku komercijalnog podrijetla.

7. Odredbom članka 9. stavka 1. točka 2. Zakona o žigu („Narodne novine“, broj: 14/19.) propisano je da se neće registrirati žigovi koji nemaju nikakav razlikovni karakter, dok je točkom 3. propisano da se neće registrirati žigovi koji se sastoje isključivo od oznaka ili podataka koji u trgovini mogu služiti za označivanje vrste, kakvoće, količine, namjene, vrijednosti, zemljopisnoga podrijetla ili vremena proizvodnje proizvoda ili pružanja usluge, ili za označivanje drugih karakteristika proizvoda i usluga.

8. Iz spisa proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za proširenje zaštite koja proistječe iz međunarodne registracije žiga „Neo QLED“ na Republiku Hrvatsku u odnosu na sve proizvode iz razreda 9 Međunarodne klasifikacije proizvoda i usluga (televizori; video monitori; televizijski monitori; nosivi video monitori…).

9. Rješenjem tuženika od 11. travnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za proširenje zaštite koja proistječe iz međunarodne registracije žiga, pozivom na apsolutne razloge za odbijanje registracije žiga iz odredbe članka 9. stavka 1. točka 2. i 3. Zakona o žigu.

10. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je tuženik pravilno zaključio da će prosječni hrvatski potrošač verbalni znak „Neo QLED“, promatran u cjelini, prije povezati s novom tehnologijom nego s likom Neom iz filma „Matrix“ te da tužitelj nije dokazao da se radi o prepoznatljivom znaku na tržištu u Republici Hrvatskoj.

10.1. Treba reći da je u odnosu na prijavljene proizvode (televizori; video monitori; televizijski monitori; nosivi video monitori…), prvostupanjski sud valjano ocijenio da znak „Neo QLED“ (u današnje doba visoke tehnološke pismenosti) pruža informaciju o karakteristici tih proizvoda, odnosno upućuje na njihovu povezanost s novom tehnologijom. Ovo iz razloga što kratica „QLED“ označava tehnologiju koja se primjenjuje kod predmetnih proizvoda (quantum dot-light emitting diode) i koja je povezana s kvalitetom slike, dok riječ „Neo“ (npr. u grčkom, ali i u engleskom jeziku) označava novost, odnosno novu generaciju takve tehnologije.

11. Ovaj Sud se slaže s takvom ocjenom prvostupanjskog suda, budući da iz svega navedenog proizlazi da je riječ o opisnom znaku koji prosječnom hrvatskom potrošaču pruža informaciju o karakteristici proizvoda, odnosno da tužitelj nije dostavio dostatne dokaze koji bi upućivali na to da veliki dio javnosti na teritoriju Republike Hrvatske, slijedom kontinuirane, intenzivne i dugotrajne prakse, percipira predmetni znak samostalno kao oznaku komercijalnog podrijetla. Stoga se predmetni znak ne može registrirati jer mora ostati slobodan za uporabu svim poduzetnicima na tržištu.

12. Nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari žalbeni navod tužitelja da riječ „Neo“ može imati različita značenja (npr. Near-Earth Object). Ovo stoga što za ocjenu opisnosti predmetnog znaka nije odlučno koja sve značenja pojedina riječ može imati izvan konteksta u kojem se koristi, već kako će je razumjeti prosječni potrošač relevantnih proizvoda. U konkretnom slučaju riječ „Neo“ ne pojavljuje se samostalno, već neposredno ispred elementa / riječi „QLED“, koji označava tehnologiju koja se primjenjuje kod prijavljenih proizvoda.

13. Nije osnovan žalbeni navod tužitelja da registracija drugih znakova koji sadržavaju element „Neo“, samo po sebi dovodi do povrede načela jednakog postupanja i legitimnog očekivanja, budući da se svaki znak mora ispitati zasebno, u odnosu na konkretne proizvode te prema okolnostima konkretnog slučaja.

14. Nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari pozivanje tužitelja na presudu Suda Europske unije u predmetu C-329/02 P, uz navode da je Sud Europske unije u njoj naglasio da apsolutne razloge za odbijanje treba tumačiti restriktivno. Naime, osim što tužitelj ni ne upućuje na konkretnu točku presude iz koje bi takvo tumačenje proizlazilo, iz navedene presude prema ocjeni ovog Suda to ne proizlazi. Naprotiv, Sud Europske unije je u točki 25. navedene presude naveo da su pojedini razlozi za odbijanje međusobno neovisni i zahtijevaju zasebno ispitivanje, u skladu s javnim interesom.

15. Okolnost da je predmetni znak registriran u dvanaest država članica Europske unije ne obvezuje Republiku Hrvatsku na automatsko priznavanje proširenja zaštite koja proistječe iz međunarodne registracije žiga (tužitelj ne osporava načelo teritorijalnosti žiga) niti onemogućuje Republiku Hrvatsku u provođenju postupka sukladno odredbama mjerodavnog nacionalnog prava (a tako i ovaj Sud u odluci broj: Usž-3480/2022-2 od 1. ožujka 2023.).

16. Slijedom svega navedenog, budući da tužitelj ne iznosi prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, odnosno da nije uspio dokazati svoje tvrdnje, valjalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci (točka I. izreke).

17. Na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspio (točka II. izreke).

U Zagrebu 16. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković